Oznaka Tate galerije ispod Picassovog portreta iz 1905. Djevojka u košulji opisuje užasan prizor - "Ova djevojka nalik skitnici pripada Picassovim likovima s margine društva", piše u opisu slike. "Melankolično raspoloženje preneseno je gvaš tehnikom ... Njezino nježno ružičasto tijelo podsjeća na boju kože kakvu Picassov prijatelj Guillaume Apollinaire prepoznaje kod uličnih izvođača kao: 'onu purpurnu ružičastu boju na obrazima tek stasalih djevojaka na pragu umiranja'." No slika, koju likovni stručnjaci smatraju svršetkom plave faze Piccasovoga stvaralaštva, zapravo otkriva još mračniju priču.
Picasso je važna osoba u kulturnom svijetu jer se smatra jednim od najutjecajnijih umjetnika prošlog stoljeća, sa svojim radovima koji ruše granice i koji ga vode od tradicionalnoga slikarstva do kubizma i nadrealizma. Veliki dio njegovog opusa naginje pornografiji – jednom je ustvrdio kako su seks i umjetnost zapravo jedno te isto - a Picassova neutaživa žudnja za ženama bila je legendarna. Bio je sadist i nanosio je ženama bol - 'tek stasale djevojke na pragu umiranja' - to je bio Picassov obrazac ponašanja s brojnim ženama, ljubavnicama i ženama koje je slikao. Ponašao se prema njima kao predmetima za slikanje i zadovoljstvo – jednu je ženu tako prebio da se onesvjestila, a na licu jedne druge žene držao je goreću svijeću.
Picasso je promiskuitetno progonio žene te ih brutalno odbacivao tako učestalo da postoje mnoge tajanstvene žene koje se javljaju u njegovom stvaralačkom opusu o kojima gotovo ništa ne znamo. Jedna od tih žena je Madeleine - povjesničari umjetnosti ne znaju njeno prezime – a koju je Picasso ovjekovječio u svojoj Madeleine, ljeto 1904. te u nekoliko drugih djela. Ona je, također, vjerojatno melankolična, smrtno-ružičasta djevojka u portretu Djevojka u košulji - i kao što Picasso priznaje godinama kasnije, kad je slika ponovno iskrsnula, upravo nakon što je napravila pobačaj. Nije to htjela učiniti – Picasso ju je morao prisiliti da pobaci dijete koje su zajedno začeli. Desetljećima kasnije 1968. godine, dugo nakon što se Madeleine nečujno otisnula u povijest te o kojoj se nikad više nije čulo, Picasso je zbijao šale o tome: "Možete li zamisliti mene da imam sina koji ima 64. godine?"
Morao si je to zamišljati u nekom trenutku. Upravo u vrijeme kada bi Madeleine bila rodila - iako je nju Picasso u tom trenutku zamijenio drugim modelom - počeo je stvarati slike majke i djeteta, za koje mnogi nagađaju da su dokaz kako je mrtvo dijete koje nikad nije upoznao i dalje postojalo u njegovoj savjesti. Ne znamo kako je Madeleine doživjela Picassov pritisak da pobaci njegovo dijete, je li tugovala nakon što ju je odbacio i ostavio samu s bolnim sjećanjima. Čak ne znamo je li Madeleine ikada vidjela Picassovu sliku Majčinstvo koja prikazuje bebu čvrsto stisnutu uz majku, koja se pojavila u vrijeme kad bi i njihovo dijete čvrsto prianjalo uz svoju majku.
Umjetnici i pisci često pribjegavaju pobačaju kako bi otklonili svaku mogućnost smetnje svom slobodnom vremenu i obvezama, a odsutnost nestale djece često ostavlja ožiljke na stvaralaštvu onih koji su ih prisilili na odlazak. Njihova se prisutnost ponekad može osjetiti na periferijama onih radova zbog kojih su bili ubijeni da bi za njih stvorili prostora, kao dokaz žrtvovanja koje su muškarci i žene spremni učiniti radi svojih ambicija. Picasso, čiji je impozantan kulturni utjecaj radikalizirao umjetnički svijet te je postao legenda već u svoje vrijeme, bio je takav čovjek. Njegovo nasilje nad ženama dovelo je do nasilja nad najmanje jednim od vlastite djece, koja su nestala nedugo prije nego li je nestala njegova majka.
Postoji čudan post scriptum Picassovoj priči o pobačaju. Godine 1998. okupila se gomila feministkinja i aktivista pristaša pobačaja u galeriji Beverly Hills kako bi proslavili 25. obljetnicu odluke Vrhovnog suda, u predmetu Roe v. Wade, kojom se legalizirao pobačaj u svih pedeset država. Galerija je također izložila zbirku od 35 odabranih Picassovih slika, a domaćin je bio producent i trgovac umjetninama Arne Glimcher, koji je dijelio oduševljenje s Gloriom Steinem, utemeljiteljicom feminizma i vođom najvećega Odbora političkih aktivista za pobačaje u zemlji. Picasso je katkada bio neugodan karakter, priznala je Steinem na pitanje o umjetniku. Novinar je upitao: "No kako bi se Picasso osjećao u vezi podrške reproduktivne slobode kao osnovnom ljudskom pravu?"
"Picassa je smetala nepravda", rekla je Steinem publici, koja se okupila kako bi slavila pobačaj, "i voljela bih sada misliti da bi se on sa svojim osjećajem za nepravdu uključio u ovaj pokret. Tako večeras iskazujemo dobrodošlicu Picassu, kao feministu, u našu zajednicu."
I eto, samo tako, sadist, zlostavljač žena i otac koji je nakon pobačaja stvorio karijeru na leđima odbačenih žena nakon što ih je iskoristio, posmrtno biva uvršten u redove feminističkih boraca za pobačaj.
Nema komentara:
Objavi komentar