Znak je nešto što vodi spoznaji nečega drugoga. Naša vjera, rimokatolička vjera, puna je znakova jer veći dio stvarnosti naše vjere nedostupan je našim osjetilima. Mi ne možemo vidjeti, čuti ili dotaknuti duhovni red: našu vlastitu dušu, krepost, milost, anđele i Presveto Trojstvo; oni su iznad mogućnosti naših osjetila da ih osjete pa čak i zamisle. Čak i one stvari koje možemo osjetiti – one su najčešće odsutne osjetilima sada i ovdje: primjerice, utjelovljena Riječ, Gospa i sveci. Znakovi u liturgiji služe ne samo da promatrač postane svjestan stvarnosti koja je nedostupna osjetilima, oni služe da privuku čovjeka Bogu.
Najvažniji znakovi su sedam sakramenata koje nam je dao naš Gospodin Isus Krist dok je bio s nama na zemlji. Ti znakovi, kada se podjeljuju te ih dostojno primamo, donose dar posvećujuće milosti u naše duše. Zovemo ih djelotvornim znakovima. Drugi znakovi donose milost u onoj mjeri kakva je ispravna dispozicija onih koji je primaju (npr. blagoslov). Oni se zovu sakramentali. Službene ceremonije katoličkog bogoštovlja – npr. liturgija, pune su znakova. Svaka ceremonija unutar obreda sa svojim pokretima i instrumentima predstavlja znakove. Neki su zamišljeni kao znakovi odmah od početka (npr. poklecanje), drugima je nadodano značenje (npr. pranje ruku). Liturgijski znakovi ne pripadaju isključivo kleru; ponašanje unutar ceremonija (klečanje, sjedenje, stajanje), sudjelovanje u napjevima, u procesijama su sve znakovi vjere vjernika.
Znakovi u svijetu
Znakovi naše katoličke vjere nisu ograničeni na propisane pokrete i nežive predmete, jer bi svi katolici trebali biti živi znakovi vjere koju ispovijedaju. Mi trebamo biti vidljivo različiti od onih koji nemaju vjeru. To je lako u crkvi ili u našim domovima; najteže, ali i gdje će imati najveću moć privući duše Bogu, je u svijetu. Nije lako učiniti znak križa prije jela u restoranu, nije lako služiti se krunicom u vlaku, odbiti poziv jer morate ići na Misu, izbjegavati meso petkom među svjetovnim prijateljima, pozvati gosta da se pridruži molitvi obiteljske krunice, itd. jer se svi bojimo biti odbačeni zbog toga što smo različiti. Ironično je, međutim, da što se više ističeš na taj način, da je sve manje ljudi šokirano. Iz osobnog iskustva, kada molim časoslov na podzemnoj željeznici, primjećujem da ako napravim znak križa na potajan, sramežljiv način, gledajući okolo da vidim gleda li tko, moji promatrači se također srame kada uhvate moj pogled. Dok je diskretno, ali samouvjereno pokazivanje vjere nešto što fascinira i poučava. Čak bi mogli ići tako daleko da se šepirimo svojim katoličanstvom poput Evelyn Waugh. Postoji priča da je jednog kvatrenog dana on stavio vagu na svoj stol u Ritzu u Londonu tako da može pažljivo izvagati težinu hrane tako da ne prekrši pravila posta. On je očito htio druge nasmijati, ali je ipak i davao znak svoje vjere za pamćenje.
Naša vjera, kada ju pokreće nadnaravna krepost milosrđa, čini nas živim članovima Otajstvenog Kristovog Tijela, posvojenom djecom Božjom i djecom Blažene Djevice Marije. To nam daje posve novo biće i posve novo djelovanje.
Sve što radimo – sve – može postati znak naše vjere: naša čednost, smotrenost, promišljanje, velikodušnost – sve pokazuje nešto od unutrašnjeg čovjeka koji je ujedinjen s Bogom. U svijetu gdje većina duša vjerojatno nije ujedinjena s Bogom u milosti, još je hitnije da postanemo živi znakovi vjere. Mi možemo, napokon, biti jedini znak koji će neka pojedina duša vidjeti toga dana, tjedna ili mjeseca. Ispovjedajte svoju vjeru, draga moja braćo, da duše mogu ne samo biti vođene da upoznaju našeg dragog Boga, već da ih se i potakne da Ga i one časte i ljube.
In Jesu et Maria,
p. Robert Brucciani
Izvor: Ite Missa est, rujan-listopad 2016.
Nema komentara:
Objavi komentar