Što Katolička Crkva naučava o krštenju djece

Krštenje je nužno za spasenje. Prvo na temelju riječi Kristovih: „Ako se tko ne rodi iz vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje” (Iv 3,5). Crkva naučava i dogmatski definira da je krštenje nužno za spasenje.

Tridentski sabor u vezi sakramenta krštenja, u kanonu V. izričito proglašava: „Tko bi tvrdio da je krštenje slobodno, tj. nije nužno za spasenje; neka bude anathema.” Traktat o crkvenim dogmama ''De ecclesiasticis dogmatibus'' u više točaka govori o nužnosti krštenja, a posebno u točki XXXIV gdje upozorava da je izopćen svaki koji bi tvrdio da u novorođenčadi nema ništa što bi se u kupelji sakramenta  krštenja moralo oprati. Sv. Toma Akvinski u Summa Theologica o pitanjima o krštenju, u više navrata odgovara o nužnosti krštenja sva svakoga, i za djecu u utrobi majke.

Djeca trebaju krštenje radi Istočnoga grijeha

Istočni grijeh je stvaran grijeh, ne simboličan. Zbog toga je krštenje to koje je dano kao sakramentalno sredstvo za žive, jedino koje ga briše, kako i učimo u osnovama katekizama. Ekumenski sabor u Firenci uči da se i djeca, koja nisu osobno sagriješila, stvarno krste za oproštenje grijeha, kako bi bila očišćena od onoga što su po rođenju primila, i da bez njega ne mogu ući u Kraljevstvo Nebesko: "Što se pak tiče djece, doista, zbog opasnosti smrtne pogibelji koja se često može dogoditi, budući da im se ne može pružiti pomoć nikakvim drugim lijekom osim sakramentom krštenja, po kojem bivaju istrgnuta iz vlasti đavla i primljena među sinove Božje, presveti rimski Sabor savjetuje da se sveto krštenje ne odgađa četrdeset ili osamdeset dana… nego da se podijeli čim se to može prikladno učiniti." -Papa Eugen IV., Sabor u Firenci, Cantate Domino, 4. veljače 1442.

To znači da prema Nauku Crkve, djeca koja umiru bez milosti ne mogu ući u nebesku slavu, jer ostaju u stanju Istočnoga grijeha. Nije riječ o osobnoj krivnji djeteta, nego o nedostatku posvetne milosti koju daje sakramenat krštenja. Nama ljudima po pravu ne pripada milost, Bog nam ju ne duguje. Milost je dar kojeg nismo ničime zavrijedili. I zbog toga imamo svakog dana zahvaljivati Bogu što smo primili krštenje.

Teška krivnja roditelja koji zanemare krstiti djecu

Katekizam sv. Pija X. upozorava da roditelji koji iz nemara dopuste da im dijete umre bez krštenja ''teško griješe, jer djecu lišavaju vječnoga života'' i isto griješe ako krštenje neopravdano odgađaju. Dakle, već sama činjenica da Crkva ovako govori pokazuje da ne poznaje nikakav naknadni ''obred'' ili ''krštenje'' poslije smrti kojim se to stanje mijenja po ljudskom činu. Ne postoji krštenje nakon smrti.

Sakramenti,uključujući krštenje, djeluju u ovome životu, nad živim čovjekom. Crkva dosljedno uči da nije dopušteno krstiti mrtvo dijete, (ni mrtvaca općenito) jer je sakrament po svojoj naravi znak i oruđe milosti za žive, a ne obred nad pokojnicima. Smrt znači kraj vremena zasluga, i djelovanja sakramenata. Zato je govor o nekom ''duhovnom krštenju'' abortirane djece, koje bi se obavljalo kasnije, puki izum, izmišljotina i zabluda, bez ikakva uporišta u katoličkoj Predaji.

Limbus puerorum  i osuda jansenističkih zabluda

Stoljećima su oci i skolastici, među njima osobito sv. Augustin i sv. Toma Akvinski , razmatrali sudbinu djece koja umiru s istočnim grijehom, ali bez osobne krivnje. Klasični odgovor jest nauk o tzv. limbu djece (limbus puerorum), što je stanište vječne naravne, tj.prirodne sreće, bez gledanja Boga licem u lice (tj.blaženog gledanja), ali i bez ikakve osjetne kazne, jer nisu osobno sagriješila da bi ispaštala osjetnu kaznu. Kad je pseudo-sabor u Pistoi (1786.) pokušao izrugivati i praktički odbaciti nauk o limbu, papa Pio VI.u buli ''Auctorem fidei'' osudio je njihovo učenje kao lažno, lakoumno, klevetničko i štetno za katolički odgoj, upravo zato što su nijekali ono što je opće mišljenje vjernika o limbu djece. Što bi značilo da je odbijanje samoga koncepta limba smatrano lažnim i štetnim. Još manje ima mjesta ideji koju moderni protagonisti guraju, da djeca ubijena namjernim abortusom ''negdje čekaju'' da ih roditelji kasnije ''priznaju i imenuju'' da bi tek onda njihovo stanje bilo iz nepriznatog promjenjeno u priznato.

Što je sigurno? 

Iz Nauka možemo sa sigurnošću reći da je krštenje nužno za ulazak u nebesku slavu, da djeca mogu umrijeti s Istočnim grijehom, ali i dalje ne imati osobnoga grijega i da su neki crkveni oci i naučitelji odgovarali da takva djeca uživaju naravnu sreću, bez gledanja Boga. Ono što nigdje ne postoji u Predaji jest tvrdnja da bi se njihov vječni status mijenjao ovisno o ''kasnijem emocionalnom činu roditelja'' ili nekakvom novom obredu, izvan sakramenta kojeg je Krist ustanovio.

Što kaže Crkva kad su u pitanju privatne objave?

U našem vremenu često možemo čuti kako je nekome „Bog progovorio”, kako je netko imao ukazanje, dobio posebno nadahnuće i slično. 

Pitanje iz podnaslova odnosi se na one priznate privatne objave. Crkva kaže da nisu dio pologa vjere. Crkva je uvijek jasno razlikovala javnu Objavu (Pismo i Predaju, koja je završila smrću posljednjeg apostola) od privatnih objava kojima se Bog može obratiti pojedincima za njihovu izgradnju, ali ne da uvede novu vjeru. Takvu objavu Crkva ne može priznati. Svaku sumnjivu nepriznatu tzv. privatnu objavu trebamo odbaciti posebno ako ona sadrži neki sumnjiv i novi nauk, dopune, ili nove ''sakramente'' ili sredstva spasa, van onog što je Božja Objava.

Klasično pravilo, sažeto u teologiji i u Katoličkoj enciklopediji (1913.), kaže da privatne objave nisu dio pologa vjere i ne sadrže novi nauk koji bi se morao vjerovati istom nadnaravnom vjerom koju dugujemo samo predanoj Objavi. Napominjem da se ovo odnosi na priznate privatne objave. Nepriznate se odbacuju. Zato je papa Benedikt XIV. pojasnio da im ne moramo vjerovati ni kada su odobrene, nego im dati tek ljudsku (tj.naravnu) vjeru prema pravilima razboritosti. To znači da smo dužni razborito prepoznati ako bilo koja ''objava'' proturječi već sigurnom nauku Crkve i dužni smo ju odlučno odbaciti. A nadnaravnu vjeru dugujemo samo Božjoj Objavi.

Nova moderna učenja koja su protivna katoličkom Nauku Crkve sadrže nekoliko ozbiljnih zastranjena, na koje mi je dužnost upozoriti, u ljubavi prema vječnoj Istini i za spasenje duša od zabluda. Ona impliciraju da vječni status djece umrle ubojstvom koje je počinila majka nad njima, ili umrle na druči način (bez krštenja) ovisi o subjektivnom priznanju roditelja, kao da su do tada ''nepriznata'' bića, koja čekaju neku naknadnu ljudsku gestu. Nasuprot tomu, Crkva dogmatski uči da sud duše biva odmah nakon smrti (posebni sud). Vječni udes ne ovisi o kasnijim ljudskim činima, nego o stanju duše u času smrti i o Božjoj presudi. U slučaju djece, riječ je o misteriju Božje pravednosti, ali nigdje nema traga ideji da bi roditeljsko ''priznanje zločina'' mijenjalo stanje duša njihovih ubijenih sinova i kćeri. To je sentimentalna konstrukcija koja pomiješa moguće kajanje roditelja s navodnom promjenom stanja pokojne djece. Pokajanje roditelja jest potrebno zbog vlastitog spasenja tih istih roditelja. Ali o tome ne ovisi stanje njihove abortirane djece.

Govor o ''duhovnom krštenju'' koje bi se, nakon što roditelji priznaju da su ubili dijete, na neki način ''primijenilo'' na već umrlo dijete proturiječi dogmatskom nauku da je krštenje sakrament koji se dijeli živima, u vidljivom znaku vode, koje je kao sakrament već dogmatski definirano (baš zbog ovoga da ne bi bilo zabune). Ovakvim idejama uvode ''novi obred'', kojega Krist nije ustanovio, i tvrdi se da proizvodi učinak krštenja nad dušama koje više nisu u stanju primiti sakrament. A Crkva dogmatski naučava, zabranjuje i osuđuje onoga tko bi udijelio krštenje ili bilo koji sakramenat mrtvome. Jer mrtva osoba ga ne može primiti. Zbog upravo ovih razloga Crkva traži žurnost kad je u pitanju krštenje djece, jer se poslije smrti više ne može učiniti ono što je propušteno. Tvrdnja o ''duhovnom krštenju'' abortirane djece poslije njihove smrti zato objektivno potpada pod ono što bi Trident nazvao ''drugačijim evanđeljem'': izmišljanje novoga sredstva spasenja, mimo ustanovljenih sakramenata.

To je tipična struktura lažnih ''proroka'', koji se svjesno ili nesvjesno pomažu emocijama i spektaklom, iznoseći nova viđenja kako bi unijeli nove nauke koje u Predaji nemaju temelja. Apsolutizira se subjektivni doživljaj onoga koji to ''svjedoči'', što se promiče i publicira, pod nastupom lažnog autoriteta, jer je u sukobu sa nizom pravih autoriteta, iza kojih stoji Objava. Iza koje stoji Bog.

Za djecu koja su ubijena, njihova vječna sudbina je u rukama Boga. Roditelji nemaju vlast retroaktivno mijenjati njihov udes nekim obredom nego moraju prihvatiti da Božji sud pripada Bogu. I da nemaju ingerenciju kanonizirati svoju djecu.

Jasno razlučivanje: zašto ovo smijemo i moramo nazvati zabludom

Na temelju gore navedenog, iz perspektive nauka Katoličke Crkve može se sasvim mirno i teološki obrazloženo reći:

1. Tvrdnja da abortirana djeca ''čekaju priznavanje'' da bi tek tada bila ''priznata'' nema nikakva temelja u Objavi i Predaji te je teološki neprihvatljiva;

2. naučavanje o nekom ''duhovnom krštenju'' nakon smrti, uvjetovanom roditeljskim priznanjem, proturječi dogmatskom nauku o sakramentima i nužnosti krštenja u ovom životu; 

Zato nije samo dopušteno, nego je, radi zaštite vjernika, potrebno ovakve nauke jasno razotkriti i odbaciti, makar ih širila osoba koja se naziva obraćenom te na pozornici izaziva snažne emocije. 

Kristova Crkva nije vezana uz spektakularna svjedočanstva, nego uz javnu Objavu koja je predana apostolima i koju su ekumenski sabori i pape kroz stoljeća vjerno čuvali. Tko naučava protiv toga, makar se pozivao na svoja ''viđenja'', sam se izlaže sudu te iste Objave.

Na slavu Isusa Krista, Kralja i Gospodina!

Gostujuća autorica Filomena Križić

p.s. prilažemo tekst o uvjetnom krštenju u slučaju spontanog pobačaja da vidite kako je Crkva i na tu djecu mislila i znala da im je potrebno krštenje da bi išla u Nebo:

,,U svakom slučaju spontanog pobačaja, bez obzira u kojemu stadiju trudnoće, plod treba krstiti: apsolutno ako je sigurno živ, uvjetno ako je životnost upitna.“

Taj citat iz kanonskoga zakonika ne može biti jasniji pa opet mnogi katolici ne poznaju nauk Crkve o toj temi. Moj suprug i ja postali smo ga svjesni gotovo slučajno.

Prije našega vjenčanja zastali smo u crkvi sv. Petra u Chicagu radi ispovijedi. Kada sam spomenula svećeniku da se udajem, rekao mi je da moram znati kako krstiti u slučaju spontanoga pobačaja. Predložio je da pitam katoličkoga liječnika ili medicinsku sestru kako prepoznati plod (fetus) i kako ga krstiti. Rekao mi je da radi sigurnost i muž treba to znati.

Slijedila sam njegov savjet i Jacku objasnila proceduru. Pretpostavili smo da svaki par dobije tu informaciju poput nas. Tek nakon što smo izgubili bebu shvatili smo da samo rijetki parovi znaju kako postupiti u takvom slučaju.

Nakon moga prvoga spontanoga pobačaja rekla sam bliskim prijateljima kako smo sretni što je Jack mogao krstiti plod. Začuđeni pogledi naših prijatelja potaknuli su nas na razmišljanje. Odlučili smo to spomenuti još nekima i vidjeti kakva će biti njihova reakcija.

Mnogi mladi parovi koji nikada nisu izgubili bebu zapravo su mislili da se to rijetko događa i da se uvijek događa u bolnici. Drugi nisu mislili da je plod prava osoba u toj ranoj fazi. Treći su pretpostavljali da laik nikad ne bi mogao prepoznati zametak (embrij) ili plod (fetus).

Neki su mislili da smo smiješni što od toga radimo predstavu jer je plod sigurno već bio mrtav. Samo mali broj je shvatio da su trebali pokušati krstiti i osjećali su se loše jer nisu znali kako to učiniti.

Ono što nas je najviše začudilo su bili oni parovi koji su imali nekoliko spontanih pobačaja i koji nisu nikada niti pomislili na krštenje. Da su to sve bili neobrazovani katolici, možda bismo mogli razumjeti, ali oni to nisu bili.

Svatko s kime smo razgovarali htio je znati kako je Jack pronašao plod i što je učinio. Čak su i neki naši prijatelji nekatolici koji su mislili da je krštenje samo svečanost da se službeno imenuje dijete, bili zainteresirani jer im se nije svidjela ideja da se njihovom bebom raspolaže na način bez poštovanja.

Neka od tih razmišljanja postala su još čudnija kada smo pogledali učestalost pobačaja – a radi se o jednoj od deset trudnoća koje tako završe, a neki izvještaji govore i o broju jedna od šest. Mnogi od nas znaju iz vlastitih iskustava ili onih od prijatelja da to nije rijetki slučaj i da bez obzira koliko je djece žena uspješno nosila, da sa sljedećim može doživjeti spontani.

Zato je odgovornost svakoga odrasloga katolika, a posebno svakoga muža i žene, da znaju kako krstiti u takvom slučaju.

Teolozi kažu da plod može i treba biti kršten pa čak i ako izgleda mrtav jer se duša može neko vrijeme zadržati. Bolje je ne riskirati budući da je pravo raspadanje, koje je jedini sigurni znak smrti, laiku teško utvrditi.

Budući da se tri četvrtine pobačaja događa u prva tri mjeseca, nužno je znati kako plod izgleda kao i znati podijeliti sakrament.

Mnogi liječnici daju trudnicama letke o prenatalnoj brizi i brizi o bebi nakon rođenja u kojima su opisi veličine i težine ploda u različitim fazama. Oni mogu pomoći upoznati veličine općenito jer nemate vremena gledati u knjigu kada se pobačaj događa. Ti leci također daju znakove opasnosti koji mogu upozoriti muža i ženu na mogući pobačaj i dati im vremena da ponove postupak krštenja. Kada se pobačaj dogodi u katoličkoj bolnici, plod isti tren krsti netko od osposobljenoga osoblja. Kod kuće je druga priča. Bilo kakvo hitno stanje komplicira se zbog nedostatka istreniranog osoblja, a još više uplitanjem emocija.

Majka obično nije u stanju pomoći i otac se suočava s naizgled milijun stvari odjednom. Plod treba krstiti, majci treba pomoći, liječnika obavijestiti, a zatim sve ostalo za što se ukaže potreba, tim redom. Najvažnije je zapamtiti da je brzina ključna. Zametak ili plod nema puno vremena. On nije opremljen za život izvan maternice, a baš je iskusio nasilan ulazak u svijet.

Većina nas znaju bitne stvari za krštenje u nuždi: nakana; voda, izravan dodir vode s osobom koja se krsti polijevajući je preko glave tako da teče; izgovaranje riječi na glas dok se polijeva vodom.

Isto je i za krštenje ploda osim što nije dovoljno razvijen da se može politi vodom po glavi. U tom slučaju treba ga uroniti u posudu s mlakom vodom dok se izgovaraju riječi. Važno je da sam fetus dodiruje vodu, a ne samo membrana koja ga okružuje. Ta opna se mora probiti prije krštenja ili sakrament nije valjan.

Voda mora dodirnuti „osobu“. Veliki problem u krštenju kod pobačaja je naći plod. Membrana okružuje plod, ali oboje mogu biti zatvoreni u ugrušku krvi. Membranu se može razlikovati od krvi dodirom. Ako ne ide tako, sve se može staviti na omču gaze i isprati mlakom vodom da se ukloni krv.

Nakon što je membrana probijena tako da voda može dodirnuti sam plod, njega treba uroniti u mlaku vodu i nježno micati dok se izgovaraju riječi krštenja, obično uvjetnoga: „Ako si sposoban biti kršten/a, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“

Nakon što je fetus kršten, majka se smirila i liječnik obaviješten, nazovite svoga župnika ili katoličkoga pogrebnika i on će vam reći što učiniti s ostacima. Ako je moguće, treba ih sahraniti u posvećeno tlo na katoličkom groblju, obično u obiteljsku grobnicu ako postoji. Katolička groblja također imaju dio za nekrštene bebe.

Nikako se ne smije ostatke baciti bez poštovanja. Plod se mora smatrati osobom i s njime se mora postupati s istim poštovanjem i dostojanstvom kao sa svakim drugim ljudskim bićem.

Kada plod premine bez krštenja bez ičije krivice, to nije tragedija. On će živjeti zauvijek u limbu i imati svu naravnu sreću za koju je sposoban. Roditelji koji nisu krstili djecu koju su izgubili spontanim pobačajem nisu krivi ako nisu znali bolje. Ali za dobro svih duša to neznanje treba ukloniti.

Roditelji mogu reći svojim sinovima i kćerima koji se žene, i nakon vijesti da iščekuju unuče, mogu upitati buduće roditelje znaju li krstiti ako dođe do spontanoga pobačaja. Bračni tečajevi u srednjim školama i na fakultetima trebaju osvjestiti studente da se takve stvari mogu dogoditi i koja je njihova dužnost. Svećenik može spomenuti to u svojem savjetovanju prije ženidbe ili kada par dođe dogovoriti dan vjenčanja.

Nije nužno ići s mladima u sve pojedinosti. Može im se reći da upitaju katoličkoga liječnika ili medicinsku sestru da im prvom prilikom objasne postupak ili barem kada posumnjaju u trudnoću.

Krstiti plod nije ugodan zadatak, ali plaća roditelju, da ne govorimo o vječnoj zahvalnosti njihova djeteta, je nemjerljiva.

Naše prvo dijete krstio je svećenik u našoj župnoj crkvi u svom sjaju bogoslužja deset dana nakon rođenja. Naše drugo dijete krstio je zabrinuti i zbunjeni otac u kupaonskom umivaoniku jedva tri mjeseca nakon začeća. Slava svega toga je da je sakramenat isti, čineći ih oboje djecom Božjom.

Alana M. Rosshirt