Dragi vjernici!
Nema sumnje, da je milosrđe Božje veliko. Pače, kako veli Sveto pismo, milosrđe je Gospodnje nad sva djela Njegova. Ali, kad čovjek ne mari za sve opomene Božje i ustraje u grijehu, onda se prije ili kasnije očituje i stroga pravda Božja, koja kazni opačine. Jedan nam poseban slučaj propovijeda Sveto pismo u izvještaju o općem potopu, koji je zdesio grešno čovječanstvo u vrijeme patrijarha Noe.
1. „A kad se ljudi počeše množiti na zemlji“, kaže Sveto pismo, „i kćeri im se rodiše, vidješe sinovi Božji, da su bile lijepe kćeri čovječje, i uzimali ih sebi za žene, koliko ih htjedoše. Tada reče Gospod: „Duh moj neće više dugo ostati u ljudima. Oni nijesu više ništa drugo nego meso. Trajanje njihova života neka bude još samo sto i dvadeset godina.“ Kad Gospod vidje, da je pokvarenost ljudi na zemlji bila velika i da je sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo. Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen. I odluči Gospod: „Izbrisat ću s lica zemlje ljude, čovjeka i zvijeri, gmizavce i ptice u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio“ (Post 6:1-7).
Milost u očima Gospodnjim, kaže dalje Sveto pismo, našao je samo pravednik, patrijarh Noa i njegova obitelj. I kad je došlo vrijeme kazni i Noa ušao u kovčeg, što ga je bio sagradio po nalogu Božjem, „tada“, kaže Sveto pismo, „Gospod zatvori za njim. Nato se izli potop na zemlju za četrdeset dana. Voda naraste i podiže se kovčeg, tako da je plovio nad zemljom. Sve više nabuja voda i diže se visoko nad zemlju, a kovčeg je plovio na vodi. Do tako silne visine nabuja voda na zemlji, da su bila pokrivena sva visoka brda pod cijelim nebom. Voda se pope petnaest lakata visoko iznad brda, tako da su ona bila poplavljena. Tada pogiboše sva bića, što su se micala na zemlji, ptice, stoka, zvijeri i sve, što gmiže po zemlji, a i svi ljudi. Sve, što je imalo u sebi dah života, sve, što je živjelo na suhu, pomrije.Tako istrijebi on sva bića, što su živjela na zemlji, čovjeka, stoku, štogod gmiže i ptice nebeske; sve je bilo istrijebljeno sa zemlje. Ostade samo Noa i što je bilo s njim u kovčegu. Voda se je penjala još sto i pedeset dana dalje na zemlji.“ (Post 7:16-24)
2. Iz ovog izvještaja Svetog pisma vidimo ponajprije, kako Gospod Bog mrzi grijeh, što je i razumljivo, jer je Bog biće neizmjerno sveto. Nije naš Bog, kao što su bili žalosni poganski bogovi, kojima su pogani pridavali svakojake opačine. Venera je bila bludnica, Bakho pijanica, Hermes tat, Mars razbijač, itd. Bog naš je biće neizmjerno sveto, to jest biće, koje ljubi beskrajno red i čistoću, odnosno savršenstvo. Bog dakle postupa kao čovjek, koji ne ne samo sam čist, nego hoće da i sve oko njega bude čisto i u redu: soba, dvorište, zgrade, pokućstvo u sobi, odijelo i sve ostalo. Tako je i Bog, kad je stvorio svijet, a napose čovjeka, očekivao, da će čovjek ostati svet, kako ga je stvorio. To vidimo i iz riječi Njegovih preko Mojsija upravljenih Izraelu: „Budite sveti, jer sam i Ja svet.“ (1 Pt 1:15)
A evo, u vrijeme patrijarha Noe ljudi su se tako iskvarili i odali putenim grijesima, da se više nije u njima mogla skoro raspoznati slika Božja, prema kojoj su stvoreni, nego su, kako kaže Gospod, bili „samo meso“, ljudi uronjeni u putene grijehe skroz naskroz, kao da ni nemaju neumrle duše.
Kad su dakle sve opomene Božje i Njegovo dugo čekanje ostali bez uspjeha, morala je nastupiti pravda Božja, koja, kako god nagrađuje i najmanje dobro, tako ne pušta bez kazne nijedne opačine, kao što vidimo iz riječi Krista Gospodina Židovima: „A ja vam kažem, da će ljudi za svaku beskorisnu riječ, koju izreknu, morati položiti račun na dan suda.“ (Mt 12:36)
Kako dakle ne bi Gospod kaznio ovako teških opačina? Ponajprije ovi takozvani sinovi Božji, to jest potomci pravednoga Seta, morali su razumjeti, da se ništa dobra neće roditi iz sklapanja brakova sa kćerima prokletoga Kaina, i da će ih ove navesti na zlo. I tako se dogodilo. Jer kroz dugo vrijeme od kojih sto i više godina, što im je Bog dao za pokoru, ne samo da se nisu popravili, nego su dodali nove grijehe, kao što možemo zaključiti iz riječi Gospodnjih. Dok ih prije naziva da su „samo meso“, kad su se polakomili za kćerima Kainovim, kasnije kaže, da je i „sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo.“ Kroz dugo dakle vrijeme od Boga im dano za pokoru ne samo da se nisu popravili, nego su se još više iskvarili.
Tako ih je konačno zahvatila pravda Božja i podavila ih je voda, kao osvetnica pravde Božje. Kao što su prije na neki način plivali u opačinama, tako su sada mrtva tjelesa njihova plivala u vodi, oruđu osvetne pravde Božje.
Pa ipak, dragi vjernici, i u ovoj osvetnoj pravdi Božjoj moramo gledati dobrotu Božju. Pravda Božja je zapravo dobrota Božja. Bog je, kaže neki svetac, zato pravedan, jer je dobar. Tako su se i mnogi ovi nesretnici, koji se nisu htjeli kajati, dok im je išlo dobro, pokajali u nevolji i spasili duše, kao što možemo zaključiti iz riječi prvaka apostolskog svetog Petra, koji piše u svojoj prvoj poslanici: „Jer je i Krist jedanput za grijehe naše umro, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu, ubijen doduše tijelom, ali oživljen Duhom. U njemu je sišao i propovijedao duhovima, koji su bili u tamnici. Koji su bili nekada nevjerni, kad su se u dane Noine oslanjali na dugotrpnost Božju, dok se gradio kovčeg, u kojem se malo, to jest osam duša, spasilo vodom.“ (1 Pt 3:18-20)
3. Ne moraju li se srca naša, kad slušamo izvještaj o kazni izopačenog čovječanstva u vrijeme Noino, napuniti svetim strahom Božjim? I to ne ropskim strahom Božjim, nego djetinjim strahom Božjim, da se ne bojimo toliko kazne Božje radi grijeha naših, nego uvrede Boga, koji je otac naš. „Tko naime“, veli sv. Grgur papa,“čini dobro samo iz straha, taj još nije posve ostavio grijeha.“ Međutim, kako lijepo primjećuje sveti Augustin, „čini barem iz straha pred kaznom, što nisi u stanju činiti iz ljubavi prema Bogu.“
Strah Božji donijet će nam veliku korist. On ponajprije tjera grijeh iz duše, kako kaže mudri Sirah u Svetome pismu. Da su suvremenici Noini bili imalo prožeti strahom Božjim, ne bi bili učinili onih grozota i sramota što su ih činili, niti bi ih dosljedno bila zahvatila pravda Božja, kako ih je zahvatila. Tako vidimo, da je strah Božji dao snage devedesetogodišnjem starcu Eleazaru, da ni ne okusi svinjskog mesa prema zapovijedi kralja Antioha, makar je znao, kako ga strašne muke čekaju.
Strah Božji čuvati će kreposti naše duše. Kao što oboružan vojnik čuva magazine i druge objekte, i nitko se ne usuđuje dirati u njih, kad vidi vojnika oboružana, tako ni neprijatelj naše duše neće se usuditi dirnuti u naše duševno blago, kreposti, dok ih čuva strah Božji. Zato neka bude svaki dan naša molitva sa svetim pjesnikom Davidom: „Probodi, Gospode, srce moje strahom svojim, da se bojim sudova Tvojih.“ (Ps 119,120)
A onda, ne moramo li se napose čuvati sramnoga grijeha putenosti, koji je toliko uvrijedio Boga, da je potopom istrijebio suvremenike Noine s lica zemlje, kao kakvu gamad? Mislimo na neizmjerno svetog Boga, čije nas oči svuda prate, kao što su pratile i suvremenike Noine. Mislimo na neizmjerno svetog Boga, koji tako mrzi svaki grijeh, a napose grijeh putenosti, bludnosti. Kako je to nedostojno čovjeka! Kako li su bijedni i jadni ljudi, koji se podaju takvim opačinama, pa makar inače blistali pred svijetom i bili ne znam na kakvim položajima.
Čitamo u životu velikog apostola Indije i Japana, svetog Franje Ksaverskog, kako je jednom u luci Kochin naišao na jednog dobro mu poznatog Portugalca, koji je provodio razbludan život. Svetac ga upita: „Kako ti ide?“ „Vrlo dobro“, odgovori mu ovaj. Na to ga svetac ozbiljno pogleda, a onda mu reče: “Ali na duši nije nitko bjedniji od tebe.“
Riječi i pogled svečev djelovale su. Nesretnik je ušao u se, obratio se i uz pomoć svetog Franje Ksaverskog započeo nov život. Neka nas misao na opći potop, na svetost Božju, koja mrzi svaki grijeh, a napose grijeh putenosti, napuni svetim strahom Božjim, te oplačemo iskreno grijehe dosada počinjene, a novih se čuvamo kao najvećega i jedinoga zla na svijetu.
Nema sumnje, da je milosrđe Božje veliko. Pače, kako veli Sveto pismo, milosrđe je Gospodnje nad sva djela Njegova. Ali, kad čovjek ne mari za sve opomene Božje i ustraje u grijehu, onda se prije ili kasnije očituje i stroga pravda Božja, koja kazni opačine. Jedan nam poseban slučaj propovijeda Sveto pismo u izvještaju o općem potopu, koji je zdesio grešno čovječanstvo u vrijeme patrijarha Noe.
1. „A kad se ljudi počeše množiti na zemlji“, kaže Sveto pismo, „i kćeri im se rodiše, vidješe sinovi Božji, da su bile lijepe kćeri čovječje, i uzimali ih sebi za žene, koliko ih htjedoše. Tada reče Gospod: „Duh moj neće više dugo ostati u ljudima. Oni nijesu više ništa drugo nego meso. Trajanje njihova života neka bude još samo sto i dvadeset godina.“ Kad Gospod vidje, da je pokvarenost ljudi na zemlji bila velika i da je sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo. Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen. I odluči Gospod: „Izbrisat ću s lica zemlje ljude, čovjeka i zvijeri, gmizavce i ptice u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio“ (Post 6:1-7).
Milost u očima Gospodnjim, kaže dalje Sveto pismo, našao je samo pravednik, patrijarh Noa i njegova obitelj. I kad je došlo vrijeme kazni i Noa ušao u kovčeg, što ga je bio sagradio po nalogu Božjem, „tada“, kaže Sveto pismo, „Gospod zatvori za njim. Nato se izli potop na zemlju za četrdeset dana. Voda naraste i podiže se kovčeg, tako da je plovio nad zemljom. Sve više nabuja voda i diže se visoko nad zemlju, a kovčeg je plovio na vodi. Do tako silne visine nabuja voda na zemlji, da su bila pokrivena sva visoka brda pod cijelim nebom. Voda se pope petnaest lakata visoko iznad brda, tako da su ona bila poplavljena. Tada pogiboše sva bića, što su se micala na zemlji, ptice, stoka, zvijeri i sve, što gmiže po zemlji, a i svi ljudi. Sve, što je imalo u sebi dah života, sve, što je živjelo na suhu, pomrije.Tako istrijebi on sva bića, što su živjela na zemlji, čovjeka, stoku, štogod gmiže i ptice nebeske; sve je bilo istrijebljeno sa zemlje. Ostade samo Noa i što je bilo s njim u kovčegu. Voda se je penjala još sto i pedeset dana dalje na zemlji.“ (Post 7:16-24)
2. Iz ovog izvještaja Svetog pisma vidimo ponajprije, kako Gospod Bog mrzi grijeh, što je i razumljivo, jer je Bog biće neizmjerno sveto. Nije naš Bog, kao što su bili žalosni poganski bogovi, kojima su pogani pridavali svakojake opačine. Venera je bila bludnica, Bakho pijanica, Hermes tat, Mars razbijač, itd. Bog naš je biće neizmjerno sveto, to jest biće, koje ljubi beskrajno red i čistoću, odnosno savršenstvo. Bog dakle postupa kao čovjek, koji ne ne samo sam čist, nego hoće da i sve oko njega bude čisto i u redu: soba, dvorište, zgrade, pokućstvo u sobi, odijelo i sve ostalo. Tako je i Bog, kad je stvorio svijet, a napose čovjeka, očekivao, da će čovjek ostati svet, kako ga je stvorio. To vidimo i iz riječi Njegovih preko Mojsija upravljenih Izraelu: „Budite sveti, jer sam i Ja svet.“ (1 Pt 1:15)
A evo, u vrijeme patrijarha Noe ljudi su se tako iskvarili i odali putenim grijesima, da se više nije u njima mogla skoro raspoznati slika Božja, prema kojoj su stvoreni, nego su, kako kaže Gospod, bili „samo meso“, ljudi uronjeni u putene grijehe skroz naskroz, kao da ni nemaju neumrle duše.
Kad su dakle sve opomene Božje i Njegovo dugo čekanje ostali bez uspjeha, morala je nastupiti pravda Božja, koja, kako god nagrađuje i najmanje dobro, tako ne pušta bez kazne nijedne opačine, kao što vidimo iz riječi Krista Gospodina Židovima: „A ja vam kažem, da će ljudi za svaku beskorisnu riječ, koju izreknu, morati položiti račun na dan suda.“ (Mt 12:36)
Kako dakle ne bi Gospod kaznio ovako teških opačina? Ponajprije ovi takozvani sinovi Božji, to jest potomci pravednoga Seta, morali su razumjeti, da se ništa dobra neće roditi iz sklapanja brakova sa kćerima prokletoga Kaina, i da će ih ove navesti na zlo. I tako se dogodilo. Jer kroz dugo vrijeme od kojih sto i više godina, što im je Bog dao za pokoru, ne samo da se nisu popravili, nego su dodali nove grijehe, kao što možemo zaključiti iz riječi Gospodnjih. Dok ih prije naziva da su „samo meso“, kad su se polakomili za kćerima Kainovim, kasnije kaže, da je i „sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo.“ Kroz dugo dakle vrijeme od Boga im dano za pokoru ne samo da se nisu popravili, nego su se još više iskvarili.
Tako ih je konačno zahvatila pravda Božja i podavila ih je voda, kao osvetnica pravde Božje. Kao što su prije na neki način plivali u opačinama, tako su sada mrtva tjelesa njihova plivala u vodi, oruđu osvetne pravde Božje.
Pa ipak, dragi vjernici, i u ovoj osvetnoj pravdi Božjoj moramo gledati dobrotu Božju. Pravda Božja je zapravo dobrota Božja. Bog je, kaže neki svetac, zato pravedan, jer je dobar. Tako su se i mnogi ovi nesretnici, koji se nisu htjeli kajati, dok im je išlo dobro, pokajali u nevolji i spasili duše, kao što možemo zaključiti iz riječi prvaka apostolskog svetog Petra, koji piše u svojoj prvoj poslanici: „Jer je i Krist jedanput za grijehe naše umro, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu, ubijen doduše tijelom, ali oživljen Duhom. U njemu je sišao i propovijedao duhovima, koji su bili u tamnici. Koji su bili nekada nevjerni, kad su se u dane Noine oslanjali na dugotrpnost Božju, dok se gradio kovčeg, u kojem se malo, to jest osam duša, spasilo vodom.“ (1 Pt 3:18-20)
3. Ne moraju li se srca naša, kad slušamo izvještaj o kazni izopačenog čovječanstva u vrijeme Noino, napuniti svetim strahom Božjim? I to ne ropskim strahom Božjim, nego djetinjim strahom Božjim, da se ne bojimo toliko kazne Božje radi grijeha naših, nego uvrede Boga, koji je otac naš. „Tko naime“, veli sv. Grgur papa,“čini dobro samo iz straha, taj još nije posve ostavio grijeha.“ Međutim, kako lijepo primjećuje sveti Augustin, „čini barem iz straha pred kaznom, što nisi u stanju činiti iz ljubavi prema Bogu.“
Strah Božji donijet će nam veliku korist. On ponajprije tjera grijeh iz duše, kako kaže mudri Sirah u Svetome pismu. Da su suvremenici Noini bili imalo prožeti strahom Božjim, ne bi bili učinili onih grozota i sramota što su ih činili, niti bi ih dosljedno bila zahvatila pravda Božja, kako ih je zahvatila. Tako vidimo, da je strah Božji dao snage devedesetogodišnjem starcu Eleazaru, da ni ne okusi svinjskog mesa prema zapovijedi kralja Antioha, makar je znao, kako ga strašne muke čekaju.
Strah Božji čuvati će kreposti naše duše. Kao što oboružan vojnik čuva magazine i druge objekte, i nitko se ne usuđuje dirati u njih, kad vidi vojnika oboružana, tako ni neprijatelj naše duše neće se usuditi dirnuti u naše duševno blago, kreposti, dok ih čuva strah Božji. Zato neka bude svaki dan naša molitva sa svetim pjesnikom Davidom: „Probodi, Gospode, srce moje strahom svojim, da se bojim sudova Tvojih.“ (Ps 119,120)
A onda, ne moramo li se napose čuvati sramnoga grijeha putenosti, koji je toliko uvrijedio Boga, da je potopom istrijebio suvremenike Noine s lica zemlje, kao kakvu gamad? Mislimo na neizmjerno svetog Boga, čije nas oči svuda prate, kao što su pratile i suvremenike Noine. Mislimo na neizmjerno svetog Boga, koji tako mrzi svaki grijeh, a napose grijeh putenosti, bludnosti. Kako je to nedostojno čovjeka! Kako li su bijedni i jadni ljudi, koji se podaju takvim opačinama, pa makar inače blistali pred svijetom i bili ne znam na kakvim položajima.
Čitamo u životu velikog apostola Indije i Japana, svetog Franje Ksaverskog, kako je jednom u luci Kochin naišao na jednog dobro mu poznatog Portugalca, koji je provodio razbludan život. Svetac ga upita: „Kako ti ide?“ „Vrlo dobro“, odgovori mu ovaj. Na to ga svetac ozbiljno pogleda, a onda mu reče: “Ali na duši nije nitko bjedniji od tebe.“
Riječi i pogled svečev djelovale su. Nesretnik je ušao u se, obratio se i uz pomoć svetog Franje Ksaverskog započeo nov život. Neka nas misao na opći potop, na svetost Božju, koja mrzi svaki grijeh, a napose grijeh putenosti, napuni svetim strahom Božjim, te oplačemo iskreno grijehe dosada počinjene, a novih se čuvamo kao najvećega i jedinoga zla na svijetu.
Lijepo! Je li propovijed iz novijih knjiga propovijedi bl. Stepinca (http://verbum.hr/knjige/autor-stepinac-alojzije/) ili ste našli iz nekog drugog izvora? Ako je izvor na internetu, biste li mi mogli dati poveznicu?
OdgovoriIzbrišiPropovijed je iz knjige "Katehetske propovijedi" - mala knjižnica postulature bl. A. Stepinca.
OdgovoriIzbriši