Iscjeljivanje duševnih rana

U ovom velikom ratu u kojem se sada nalazimo izgubili smo skoro svaku bitku. U stvari, osim nekoliko iznimaka, mi se zapravo nismo niti borili. Samo smo se predali. Naša kultura je pokvarena, pokvarena do srži. Ne samo loša i opaka, već je posve sotonistička. 
Propast obitelji, razvod, kontracepcija, sterilizacija, katastrofalno niska stopa rođenih,  nečisto ponašanje od škole do groba, nastranosti u izobilju, serijska poligamija, nastrani takozvani brakovi, nastrane škole, zakonske borbe oko toga tko će koristiti čije toalete, crne mise koje se  održavaju u javnosti pod policijskom zaštitom, oltari sotoni zaštićeni na federalnom nivou i sve tvornice abortusa u ovoj zemlji, prljavština koja pljušti s interneta u domove, u obitelji, u živote i nemoralan ili čak i amoralan vladajući stalež. Politički kandidati pokraj kojih likovi u sapunicama izgledaju normalno i moralno. Gospodarski kaos. Neopravdani ratovi. Nasilna i nečista zabava. U ovom trenutku sve izgleda slomljeno i ići će  samo na gore. Izgubili smo svaku bitku. A većinom se nismo niti borili, samo smo se predali. Naša kultura je pokvarena, pokvarena do srži. Ne samo loša i opaka, već posve sotonistička.

To podsjeća na situaciju koja je vladala u Izraelu u vrijeme proroka Hošee. Citirat ću riječi proroka. Pažljivo slušajte, molim vas. 
Hošea (4:1-9): „Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi, jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje. Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže. Stoga tuguje zemlja i ginu svi stanovnici, s poljskim zvijerima i pticama nebeskim te ugibaju i ribe u moru. Ipak neka se nitko ne parbi, neka nitko ne kori! Ali s tobom se moram parbiti, svećeniče. Danju ti posrćeš, a noću s tobom posrće i prorok: pogubit ću mater tvoju. Moj narod gine: nema znanja; jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe iz svećenstva svoga; jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove. Što ih je više bivalo, više su protiv mene griješili, slavu su svoju sramotom zamijenili. Grijesima mog naroda oni se hrane, duša im hlepi za bezakonjem njegovim. I sa svećenikom bit će ko i s narodom; kaznit ću ga za njegova djela. Jest će, ali se nasititi neće; bludničit će, ali se neće množiti, jer oni su prestali štovati Jahvu – blud, mošt i vino zarobiše im srce.“ 
Tako je govorio prorok Hošea.

Nema istine, nema milosrđa, nema znanja o Bogu u zemlji, psuje se, laže, ubija, krade, počinja preljub, krše se sve obveze i jedna krv drugu stiže. Zvuči baš kao sadašnje vrijeme. Čak imamo i problema s okolišem. Zemlja tuguje, a poljske zvijeri i ptice nebeske i ribe u moru nestaju. A što je to sve uzrokovalo? 

„Ali s tobom se moram parbiti, svećeniče. Moj narod gine: nema znanja; jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe iz svećenstva svoga; jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove... I sa svećenikom bit će ko i s narodom; kaznit ću ga za njegova djela.“ 

I sa svećenikom bit će kao i s narodom. Kao što je to rekao veliki biskup, crkveni naučitelj sveti Ivan Zlatousti: „Želite li znati jesu li ljudi u nekom kraju pošteni? Pogledajte kakvog svećenika imaju. Ako vidite da je pobožan, pravedan, dosljedan, onda će i ljudi koje on hrani biti isti. Jer oni su začinjeni soli njegove mudrosti.“ 
Želite li znate jesu li ljudi nekog kraja pošteni? Pogledajte kakvog svećenika imaju. I sa svećenikom bit će kao i s narodom. A budući da i treba biti kako sa svećenikom tako i s ljudima, i da je naša kultura pokvarena do srži, što nam to govori o većini svećenika koje imamo? 

Govoreći bogoslovima – i sa svećenikom bit će kao s narodom. Nemojte pasti u zamku tako što si zamišljate da možete izmoliti časoslov, odslužiti Misu, čuti ispovijedi i da ste  slobodni. Ne, niste. Možda ste slobodni ići u pakao. Pripremate se za svećeničku službu. To znači da se pripremate za brigu o Gospodinovim ovcama. Nemojte to zaboraviti. Pripremate se za naporan rad. Vrlo naporan. Ne pripremate se biti redovnik u samostanu. Ne pripremate se biti profesor ovoga ili onoga. Ne pripremate se sebi sagraditi neko udobno malo gnijezdo, tako da možete voditi život dokolice. Pripremate se brinuti za duše. Mnoge od tih duša bit će vrlo slomljene i potrebite. Zbog prevladavajućih društvenih okolnosti to će samo biti sve gore i gore i gore. Vi se pripremate brinuti se o njim. Pripremate se biti pastiri duša. Nemojte to zaboraviti. Riječ Božja nam kaže da će sa svećenikom biti kao i s narodom. Mnogo tih duša bit će slomljene i potrebite, i bit će jako ranjene. A zbog sadašnjih okolnosti to će biti samo gore. Tako da se morate pripremiti raditi sa slomljenim i ranjenim Gospodinovim ovcama. 

Vrlo vjerojatno je i svaki od vas ranjen. Neki čak vrlo ranjeni. Neki su čak slomljeni. A nitko ne može dati ono što nema. Ako je svećenik sam ranjen i do one mjere do koje je ranjen on nije sposoban dati svom stadu ono što ono treba. On nije sposoban dati im cijelu istinu, a posebno im nije sposoban dati milosrđe koje tako očajnički trebaju. On to jednostavno nije sposoban budući da nitko ne može dati ono što ne posjeduje. Rezultat je da slomljeni i ranjeni svećenik na kraju ranjava upravo one ljude za koje je poslan brinuti se. 

I sa svećenikom bit će kao i s narodom. Oni se obraćaju svojem svećeniku tražeći ljubav, tražeći milosrđe, a on im nije sposoban dati ono što oni trebaju. Mnogo duša za koje se spremate brinuti, bit će slomljene i u nevolji, ranjene i to će biti samo sve gore. Tako da ako vi želite biti dio rješenja, a ne dio problema, onda se morate početi pripremati danas.  Dat ću vam dva vrlo praktična savjeta koja morate početi prakticirati danas. Kao prvo, morate početi moliti za ranjene i slomljene ovce koje će vam Gospodin povjeriti. Morate početi moliti danas! Morate početi moliti za njih sada! To je prvo. Kao drugo, ako vi niste iscijeljeni, ako niste barem već odmakli na putu iscjeljenja i zdravlja sami, i na tome morate početi raditi danas. Tako da ćemo se ostatak propovijedi baviti praktičnim aspektima iscjeljenja. 

Iako vi, bogoslovi, imate posebnu odgovornost raditi na vlastitom iscjeljenju te podučavati i liječiti druge, mi ćemo tu govoriti o onome što se odnosi na sve vas ovdje. 

Zbog nedostatka vremena, dotaknut ćemo se samo najvažnijih stvari. Moglo bi se i trebalo reći puno više, ali ovo će biti dovoljno i svima će omogućiti dobar početak tog procesa. Svi imamo veliku želju biti iscijeljeni, da budemo slobodni od svih robovanja koja nas opterećuju, jer nas ovo ljudsko stanje ostavlja žalosnima, praznima, ljutima, nezadovoljnima, frustriranima, povrijeđenima od ljudi, mjesta, a čak i od Boga. Usprkos toj urođenoj želji da budemo iscijeljeni i oslobođeni, većina svećenika ne zna kako pomoći ljudima da se oslobode od takve vrste ropstva. Većina svećenika ne zna kako ljude naučiti riješiti se tih svojih starih rana, kako nadvladati svoja zamjeranja i biti iscijeljen. 

Postoji dvije glavne vrste rana. Tjelesne i duhovne. Kada se porežeš s nožem, to stvara tjelesnu ranu. Ozbiljnost rane ovisi o tome koliko si se duboko porezao i gdje si se porezao. S vremenom rana zacijeli, bol se smanjuje dok ne ostane samo ožiljak. Duhovna rana je slična tjelesnoj. Duhovna rana rezultat je traume ili događaja u nečijem životu koji je ostavio impresiju. Ponekad ostaje sjećanje, a ponekad ne. A ozbiljnost rane, dubina rane ovisi o ozbiljnosti traume ili tog događaja. Traume koje uzrokuju takve rane mogu biti od onih koje osoba sama sebi nanese grijehom (jer nas svaki pojedini grijeh ranjava) do onih koje su nam uzrokovane bez naše krivnje (npr. kod nasilnog napada ili čak začeća izvan braka – da, to uzrokuje ranu). 

Ali ovdje nije kao kod  tipičnog napredovanja tjelesne rane od ozljede do iscjeljenja, do ožiljka. Ovdje duhovna rana obično ostaje prisutna. Ljudi ne znaju kako se s njom nositi. A budući da je ona izvor boli i patnje, ljudi obično grade barikade oko te duhovne rane tako da mogu dalje živjeti i zaštititi se od boli, tako da nas opet ne udare u to bolno mjesto. Te barikade i zidovi obično se pokazuju u određenim ponašanjima, osobnim nedostacima i manama, koji postoje da bi nas zaštitili od te boli. Na primjer, možemo vidjeti da se pokazuju kao ljutnja, zamjeranje, strah, mržnja prema određenim ljudima i situacijama, nemogućnost funkcioniranja u velikim skupinama ljudi, itd. Kada se duhovna rana iscijeli, ona više nije izvor boli, barikade nestaju i situacija postaje slična onoj kada zacjeljuje tjelesna rana. To je vrlo kratak sažetak koji daje dovoljno informacija o duhovnim ranama.

Više o duhovnim ranama možete naći na stranici o. Rippergera. 

Kako iscijeliti duhovne rane? Kratko ćemo se dotaknuti opraštanja. Jedna od najvažnijih stvari u procesu duhovnog iscjeljivanja je opraštanje. Prvo moramo biti spremni oprostiti drugima. Naš Gospodin sam izričito nas je podučavao da molimo: „...otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim...“. To opraštanje treba doći od srca, ne od emocija. Ono treba doći iz naše volje. Mi ne trebamo zaboraviti što se dogodilo, ali trebamo oprostiti. I dozvoliti da bol ode. Ponekad je povreda prevelika ili preduboka, a mi ne znamo točno što je uzrokuje. Tako da ne možemo oprostiti ili otpustiti to sami. Zato je tako važno, kada krenemo tim putem iscjeljenja, da molimo našu Gospu i našeg Gospodina da dođu u ta bolna područja, da nas iscijele i da nam pomognu pustiti tu bol, da ju njima predamo otvorenog srca, da to želimo svim svojim bićem. Volja je nužna. Zaista to želite! Žudite za tim! Pričat ćemo još o tome malo kasnije. 

Ponekad smo tako duboko ranjeni da ne možemo oprostiti, ali ako molimo našeg Gospodina da oprosti za nas, onda će nam naš Gospodin s vremenom dati milosti i te milosti će nas osposobiti da oprostimo na kraju. 

Ispričat ću vam jednu kratku priču. Jedan mladić bio je podvrgnut mučenju, fizičkom i emocionalnom, drugim vrstama mučenja... neopisivim mučenjima. Od najranijeg djetinjstva. Od vlastitih roditelja, majke i oca. Odrastao je u obitelji sotonista. No ipak je nakon godinu dana molitve, obraćanja Gospodinu, taj mladić mogao potpuno oprostiti svojim roditeljima. A to je čudo. Kako je to učinio? Molio je našeg Gospodina, stalno i ustrajno, da dođe u te rane, da ga iscijeli, da oprosti njegovim roditeljima za njega, budući da je on bio preslab to sam učiniti i da mu pomogne oprostiti im i pustiti svu tu bol. I nakon otprilike godine dana on je volio svoje roditelje. Nisu mu se sviđali, ali zašto bi mu se i sviđali? Ljubav i sviđanje nisu iste stvari. Svi vole svoje tinejdžere, ali ponekad im se ne sviđaju. Ljubav je u volji. 

Govorit ćemo detaljnije o tome kako to napraviti malo kasnije. Dok opraštamo drugima i molimo druge da oproste nama, važno je pokušati popraviti štetu koju smo učinili. Ako je moguće, trebamo učiniti naknadu za tu štetu.  Ne samo zato što je to pravedno već i zato što kada to učinimo, nama je puno lakše oprostiti sebi samima i neće postojati toliko krivnje od koje treba iscijeliti. Trud koji uložimo da popravimo štetu pokazuje da nam je uistinu žao i da želimo oproštenje. To pokazuje čin naše volje. Ponizujući se i moleći za oprost pokazuje i molimo li se zaista raskajanim srcem, želimo li zaista oprost, a ne radimo li samo predstavu. 

Vrlo je važno prepoznati da s ranama svake vrste, posebno dubokim ranama, postoji potreba oprostiti sebi. Čak i ako nismo učinili ništa krivo kod nanošenja rane. To može zvučati iznenađujuće. Bitno je to shvatiti. S ranama svake vrste, posebno dubokim ranama, postoji potreba oprostiti sebi čak i ako nismo učinili ništa krivo kod nanošenja rane. Ne radi se o tome da smo krivi. Ali postoji duh opraštanja gdje trebamo oprostiti sebi i voljeti se s tom ranom, shvaćajući da nas se može voljeti s tom ranom. Na primjer, ako smo nasilno zlostavljani kao dijete, sagradili smo barikade i osobne karakteristike koje okružuju tu ranu tako da možemo nastaviti sa životom i funkcionirati s tom boli i traumom. Kada oprostimo napadaču, također ćemo imati potrebu oprostiti sebi. Zašto? Kako? Ispada da će uvijek postojati određena količina srama i krivnje povezanih s tom ranom i u našoj slomljenosti mi zapravo krivimo sami sebe za to. Držimo se rane i boli kao da ih na neki način zaslužujemo. Jer to je naša bol, naša rana i na nekoj razini mislimo da nitko drugi ne može razumjeti i osjećati takvu bol. Tako da je ona moja i uvijek će biti moja i ja se sam moram nositi s njom. To je moja bol i ja je moram podnositi. Poanta svega je da mi moramo oprostiti sebi, oprostiti svima koji su bili uključeni u tu situaciju i dozvoliti rani da zacijeli. Također je uobičajeno ako patimo zbog ozbiljne traume da mislimo smo prljavi i da nismo vrijedni i vidimo sebe kao neku zvijer ili predmet. Rezultati toga su predvidljivo katastrofalni. Ja to ne moram ilustrirati. ž

Mogu dati još jedan primjer. Pretpostavimo da je netko bio pravi partijaner, stalno tulumario u svojoj mladosti i kasnije se u životu pokajao zbog svog pokvarenog ponašanja. U stvarnosti može biti jako teško iscijeliti od toga. Zašto? Jer je jedan od tipičnih rezultata takvog neotesanog ponašanja kod patrijanera neka vrsta nastrane oholosti zbog tog grješnog načina života, nastrane oholosti da može piti s najboljima i slično. A ta nastrana oholost povezana je s ranom. On možda ne želi pustiti taj oholi stav čak iako su njegovi grijesi uvrijedili našeg Gospodina i našu Gospu. I ako posebno ne želi pustiti tu oholost, ako nije voljan, on neće iscijeliti. On ne može zacijeliti. To mora biti posve voljna odluka. On mora toga biti svjestan. On to obično ne može sam osvijestiti. Ispovjednik, svećenik, duhovni prijatelj mu može na to ukazati i pomoći mu da to uvidi. On treba moliti dozivajući Duha Svetoga da dođe u njegov život. Moliti nešto slično ovome: „Dođi, Duše Sveti, pomozi mi vidjeti samoga sebe kako me ti vidiš i voljeti sebe kao što me ti voliš.“ Onda treba moliti za milost da se u potpunosti odrekne tog oholog stava. On to mora moći pustiti, kao i druge nastrane karakteristike svoje osobnosti koje je razvio kao odgovor na to ponašanje, one nastrane karakteristike koje uzrokuju oholost i njegovo nastrano ponašanje i grijeh. On se toga mora potpuno odreći jer to šteti njegovom odnosu s Bogom. To zapravo stvara barikade između njega i Boga. 

Druga je situacija s grijesima koje je netko odabrao učiniti nakon čega se jako srami. To je zapravo vrlo čest slučaj s određenom vrstom grijeha, npr. sudjelovanje u abortusu, gledanje pornografije, varanje supružnika. Naša zemlja zapravo ima milijune i milijune žena u ovom stanju i postoji termin za to – „postabortivni sindrom“. Zbog srama ona zakopava grijeh tako duboko u sebe, a onda često pati od ljutnje, depresije, itd. Iako je to možda i ispovjedila, ona to sama sebi ne može oprostiti. Vjeruje da joj Bog može oprostiti jer je on Bog, ali ona ne može oprostiti sebi. Sigurna je da joj ni drugi ne bi oprostili, da ju ne bi prihvatili da su svjesni kakvu je stvar učinila u prošlosti. Ona zakopava tu ranu duboko u sebi nadajući se da ona nikad neće biti otkrivena. Ali činjenica je da iscjeljenje nije moguće s takvom zakopanom ranom. Ona mora pozvati našeg Gospodina i našu Gospu da dođu u to mjesto, moleći ih da iscijele tu tugu, moleći ih da joj pomognu da sama sebi oprosti, i da odnesu tu ranu, tu bol. Ona čak može pokušati zamisliti sebe kako u molitvi predaje tu čitavu situaciju, bol i sve našoj Gospi ili našem Gospodinu. Još ćemo o tome govoriti malo kasnije.

Postoji još jedna vrsta situacije, koja je zapravo vrlo uobičajena, gdje ranjena osoba ima neki nastrani oblik ponosa povezanog s nekim takvim događajima. Ona si misli da je toliko povrijedila Isusa da Ga više ne može opterećivati s tom groznom ranom i boli koje je stvorila. Ona si misli: „One su moje, ja sam to učinila, ja sam to uzrokovala i ja zaslužujem da ih moram sama nositi.“ Ono što se događa u toj situaciji je da je jadna ranjena osoba neprimjetno postala preohola moliti našeg Gospodina da je oslobodi od te boli. Ona govori: „Ovo je moj nered i ja se sama moram pobrinuti za to. Ja plaćam svoje dugove tako da ne mogu moliti našeg Gospodina da ih On plati za mene nakon svega što je već učinio za mene. Tako da ću se ja sama za to pobrinuti i tek nakon što sve stavim pod kontrolu, onda mogu doći Isusu slobodna, a da Ga ne opteretim još jednim dugom.“ To je iznimno opasan oblik oholosti. Da budemo pošteni, najčešće to razmišljanje nije tako očito i jasno, ali svejedno to je ono što se događa. Ona treba shvatiti, ona to treba jasno uvidjeti da u slučaju da ona nema nikakvih dugova da ona onda ne treba Spasitelja. 

Svi mi imamo dugove koje ne možemo platiti. Svima nam je potreban Spasitelj. Svi imamo dugove koje ne možemo platiti i Gospodin jako dobro zna da Mu mi nikada ne možemo do kraja platiti. Osim toga, što bi On od nas trebao? Ništa, On je Bog. On već sve ima. Nevjerojatna je stvarnost činjenica da Bog apsolutno ništa ne treba od nas. Unatoč tome što je savršeno sretan i zadovoljan sam, On, Druga Osoba Presvetog Trojstva, naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist,  odabrao je doći na zemlju i na sebe preuzeti naše breme. 

Jedan od najvažnijih aspekata opraštanja je ne zaboraviti da mi moramo biti sigurni da smo oprostili i Bogu iz dna svog srca. To zvuči ludo, zašto bi to bilo potrebno? Sigurno ne zato što Bogu treba nešto oprostiti, to bi bilo svetogrdno. Već često kada smo ozbiljno povrijeđeni, kao u slučaju kada je dijete nasilno zlostavljano, mi možemo kriviti Boga. "Zašto si, ako me voliš, dopustio da se to dogodi? Ti si Bog, Ti si mogao to zaustaviti. Zašto me nisi zaštitio? Ja sam bio samo malo dijete", itd., itd. To je jako često kod takvih vrsta trauma. U takvim situacijama mi jedan dio krivnje pripisujemo Bogu. Bili smo ranjeni i povrijeđeni jer Bog nije bio naš heroj u toj situaciji i dopustio je da budemo povrijeđeni. Iznevjerio nas je na neki način. Tako mi razmišljamo. No, to nije ono što se dogodilo. Zapravo, Bog je bio tamo u svakoj takvoj situaciji, On je patio s nama plaćajući cijenu za grijehe i patio je zbog nas puno dublje nego ćemo mi ikada znati. 

To je slično kao u situaciji s majkom koja gleda kako njena djeca padaju i ozbiljno su ozlijeđena. Majka osjeća bol i patnju svojeg djeteta, drugačije nego dijete, ali vjerojatno i više. Slama joj se srce što to nije spriječila, ali to ne može popraviti. To je samo usporedba. Mi imamo slobodnu volju. To je nevjerojatan dar. Ali Bog može iscijeliti naše rane ako Mu dotrčimo, ako Mu ih potpuno predamo i ništa ne zadržimo za sebe. On to može i želi popraviti. On je Bog i došao je spasiti grješnike. Ključno je da Mu to dozvolimo, mi moramo to dozvoliti. Trebamo oprostiti Bogu tako da Mu možemo vjerovati i voljeti Ga. Moramo uvidjeti da nas Bog nije napustio, da je On jedini koji poznaje našu ranu kao mi, da razumije kroz što smo prošli, našu bol, našu krivnju, našu tugu. On nas svejedno voli. A voli nas s tom ranom, kao što majka najnježnije voli kada njezino dijete pati tako i nas naš Gospodin voli najnježnije kada smo mi povrijeđeni. Kada uspijemo oprostiti, uspijemo otpustiti taj teret koji nas je činio zarobljenima, koji nas je držao u ropstvu dok još nismo mogli oprostiti. ...ali kada zaista uspijemo moliti i pozvati Nebo u te rane, barikade se polako ruše i mi možemo oprostiti i otpuštati bol i počinjemo biti slobodni. 

Posljednji aspekt opraštanja kojeg ćemo se danas dotaknuti je dozvoliti drugima da nam oproste i dozvoliti Bogu da nam oprosti. Ponekad ne želimo prihvatiti oprost. Zbog kojeg god razloga mi smatramo pogreške drugih ljudi ogromnima i ne želimo zaboraviti koliko su nas povrijedili. Takvo zamjeranje će zapravo spriječiti da iscijelimo. Kada ne dozvolimo drugima da nam oproste, kada odbacujemo oprost, mi odbacujemo i Boga. Još je gore kada se ne želimo približiti ispovjedaonici, kada odbacujemo da nam Bog oprosti i da nas iscijeli. Mislimo da je neki grijeh prevelik ili, još gore, ne želimo Božje oproštenje. Doslovce ne postoji ništa što se tu može učiniti dok ne prihvatimo oprost. 

Još se puno toga može reći o opraštanju, ali ovo svakome od nas daje dovoljno perspektive o različitim izazovima na ovom polju. 

Postoji još jedna tema koje se moramo kratko dotaknuti prije nego govorimo o jednom plodonosnom pristupu kada molimo za iscjeljenje. Ta tema tiče se dijelova našeg života koji su ranjeni. Pitanje koje su naše rane duhovno je pitanje. Neki odgovori će biti očiti ako smo bili nasilno napadnuti u djetinjstvu, ako smo počinili abortus, itd., itd. Ali mnoge rane nisu očite. Moramo se obratiti Duhu Svetome i našoj Gospi. Moli i preklinji stalno i neumorno na ovaj način: „Dođi Duše Sveti i pomozi mi vidjeti sebe kao što me Ti vidiš i voljeti se kao što me Ti voliš. Blažena Majko, pomozi mi vidjeti samog sebe kao što me Ti vidiš i voljeti se kao što me Ti voliš.“ I s vremenom će nam ono skriveno postati otkriveno. To je važno. 

Toliko je različitih načina na koje smo ranjeni i toliko različitih rana. Rane mogu biti od obitelji, mogu biti naslijeđene poput baštine, na primjer obiteljski ponos. Dobro je imati zdrav ponos i ljubav prema svojoj obitelji, ali tu može biti prisutno i ponešto arogancije. Možda postoji duh surovosti, itd., itd. Netko je možda ranjen zbog gubitka roditelja, tako što je odrastao u rastavljenoj obitelji, domu bez ljubavi ili domu punom nasilja riječima i djelima, ili je tjelesno zlostavljan, ili emocionalno. 

Ova otrovna kultura u kojoj živimo mrzi nesavršenosti. To je velika opasnosti. Moramo ubiti neželjenu djecu, podvrgnuti se plastičnim operacijama, kupiti sve te proizvode za ljepotu da bismo imali savršena tijela, potpomoći samoubojstva iz milosrđa, i sve takve stvari. Ljudi u našem društvu stalno grade neku laž o tome tko oni jesu da bi se uklopili u društvo. To samo udaljuje ljude sve dalje i dalje od ljubavi jer bez istine nema ljubavi. Istina će nas osloboditi. Koliko često vidimo roditelje koji pokušavaju odgojiti savršeno dijete. Ne kreposno dijete, već dijete koje će biti uspješno u društvu. To samo na kraju ranjava dijete još više jer osjeća da ne može biti voljeno zbog sebe samoga već da mora stvoriti osobnost, neki lažni tip osobnosti da bi bilo voljeno. Sa svim tim, tom djetetu je vrlo teško postati posuda milosrđa kao što je to Bog htio. 

Rane se mogu javiti čak i u maternici, u utrobi. Ako je majka odbijala trudnoću ili ozbiljno razmišljala o abortusu, čak i ako je samo iskusila ozbiljnu mučninu ili traumatičnu tugu, koliko god to nevjerojatno zvučalo, beba zbog toga može iskusiti odbacivanje i možda treba iscjeljenje. Zato je važno moliti se Duhu Svetome i našoj Gospi. Mi sami se ne možemo toga sjećati. To nije moguće. U oba ta slučaja, kod naslijeđenih rana i rana iz utrobe, dijete treba oprostiti roditeljima od srca. I svima koji su uključeni, od srca. On to treba htjeti. Opet ima još puno toga što bi se moglo reći, ali ovo je dovoljno da svi započnu s tim procesom iscjeljenja. 

Sada ćemo govoriti o molitvi za iscjeljenje. Iscjeljenje ranjene duše dolazi s usklađenosti i odnosom s Kristom, posežući u molitvi našoj Gospi i moleći je da dovede svoga Sina u tu situaciju. Samo ćemo brzo proći kroz to. Vrlo laka i plodonosna metoda za to. Treba identificirati ranu. Recimo da smo nasilno zlostavljani u djetinjstvu. Prva stvar koju treba napraviti je čin volje, da mi stvarno želimo da to bude iscijeljeno i da smo spremni patiti koliko god treba da budemo oslobođeni od te rane. Ako to ne želite, onda to nije moguće. Znajte da će boljeti. Naša religija ima križ kao simbol. Ako je boljelo našeg Gospodina i nas će boljeti. Ali ne trebamo se bojati križa jer to je iscjeljujući križ. Boljet će nas da budemo iscijeljeni. To je kao namještanje slomljene kosti, jer u vašem je srcu slomljena kost i treba ju namjestiti. Treba to htjeti i biti spreman na moguću bol. To nije loš znak. Jer povreda je već ušla i kada ponovno zaboli to je znak da povreda izlazi. 

Znači, prvo trebamo svojom voljom htjeti biti iscijeljeni, spremni patiti koliko god treba da bismo se oslobodili rane. Zatim počnemo s molitvom našoj Gospi: „Blažena Bogorodice, ja Tebi potpuno otvaram ovu ranu nasilnog zlostavljanja“, i zatim Ju molimo, „molim Te da opereš, očistiš i pročistiš ovu ranu svojim suzama i Predragocjenom Krvi svoga Sina.“ Nakon toga molite Ju: „Molim Te, dovedi svoga Sina u tu ranu da ju iscijeli. Ispuni to mjesto milosrđem i ostani tu zajedno sa svojim Sinom da upravljaš i vladaš.“ 

Budite uporni i ustrajni. Ljudi s kojima ja radim iskusili su veliki napredak, ali nisu do kraja iscijeljeni. Mislim da je to stoga što oni doslovce proživljavaju da Bog uzima taj veliki teret i oslobađa ih i sada imaju iskustveni doživljaj Boga, koliko im je On blizu u njihovoj patnji. I da je bio uz njih od početka. Sada oni znaju da su voljeni. Kao drugo, mislim da to iscjeljenje nije potpuno tako da bi bili ohrabreni nastaviti tim putem tako da još više prodube i ojačaju svoju vezu s našom Gospom i našim Gospodinom. 

Još nešto. Ako netko traži iscjeljenje i proživio je neku užasnu traumu, on se ne treba prisjećati svih okolnosti. To nije nužno, a čak može i učiniti više štete nego koristi. On samo treba moliti na spomenuti način. Ne treba raditi neke psihološke vježbe gdje se pokušava prisjetiti toga što je proživio te završiti u fetalnoj pozi od boli umjesto da je iscijeljen. 

Još jedna napomena. Kada netko pokušava iscijeliti od rane moleći našu Gospu i našeg Gospodina da dođu u nju i iscijele je, često će se razotkriti nove rane koje su im prije bile nepoznate. Doći će do dublje spoznaje. Postaje sve bliži i bliži našem Gospodinu i On daje novi život. 

Zadnja napomena, ako netko ima takve rane i želi razgovarati sa svećenikom važno je da se barem ispočetka to događa u sklopu ispovijedi, u tajnosti. Tu su sakramentalni efekti Predragocjene Krvi. Nemojte iznositi te stvari izvan ispovjedaonice. Neka bude tu zapečaćeno. Tu ste sigurni, anonimni. Nakon nekog vremena, ako postoji potreba, ranjena duša može raspravljati o situaciji izvan ispovjedaonice, ali ako i samo ako je svećenik s kojim želi razgovarati potpuno uravnotežen i vrijedan povjerenja. Nikada nemojte početi sami pričati o tim stvarima sa svećenikom izvan ispovjedaonice. Dobro? Jer ne želite još više biti povrijeđeni u želji da budete iscijeljeni što se može dogoditi. Morate biti oprezni. Kada ste odmakli u procesu onda možete o tome početi pričati, ali na početku je lako opet se raniti na ovaj način. 

Posebno je važno tako moliti nakon što ste primili Svetu Pričest. Naš Gospodin ne treba ništa. On je Bog. Ako nam je došao u Svetoj Pričesti to je zato što nam želi dati nešto. Što nam želi dati? Crkva zapravo traži svećenika da svaki put moli za iscjeljenje kada služi Misu. Više je takvih molitava kroz Misu. Baš pred pričest, on moli: „Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje Tvoga Tijela...bude duši i tijelu zaštita i lijek...“ A svi znaju: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ Mi želimo moliti za to i nakon pričesti. 

Završimo. Obratit ću se još jednom bogoslovima. Pripremate se raditi s ranjenima i slomljenima i vjerojatno je svaki od vas u nekoj mjeri i sam ranjen. Dobar broj naših svećenika sigurno je ranjen. Isto tako mnogi od njih su jako ranjeni. Neki čak i slomljeni. Nitko ne može dati ono što nema. Ako je sam svećenik ranjen i do onog stupnja do kojeg je ranjen, on nije sposoban dati svom stadu ono što ono stvarno treba. On im ne može dati cijelu istinu, posebno ne milosrđe koje očajnički trebaju i traže od svećenika. A on nije sposoban jer nitko ne može dati ono što ne posjeduje. Bolna je istina da ranjeni i slomljeni svećenik na kraju ranjava mnoge od onih ljudi o kojima je poslan brinuti. I sa svećenikom bit će kao i s narodom. Narod se okreće svom svećeniku tražeći ljubav. Traži ljubav, ali on im nije sposoban dati ono što trebaju. Oni traže jaja, a on im daje škorpione. To je stvarnost. Mnoge duše za koje se spremate brinuti bit će vrlo slomljene i potrebite, vrlo ranjene, a zbog prevladavajućih društvenih uvjeta bit će sve gore. Bit će puno gore. Trebate se danas početi pripremati s ove dvije stvari. Morate početi moliti za ranjene i slomljene ovce koje će vam naš Gospodin dovesti u život i povjeriti, i morate početi moliti danas. To je prvo. Drugo je to da ako niste dobro odmaknuli na putu iscjeljenja i cjelovitosti sami, onda i na tome trebate početi raditi danas. „I očistiše se dok su išli.“

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen.