Marta K. i ti nagovorile ste me da pristupim u Organizaciju katoličkih djevojaka. Predavanja koja sam tamo slušala, meni su bila dosadna. No priredbe sam voljela.
Sjećaš se da sam brzo u njima preuzela glavne uloge. To je laskalo mojoj samodopadnosti. I izlete sam voljela. Nekoliko puta sam se čak dala nagovoriti da pristupim ispovijedi i Pričesti. Na ispovijedi nikada nisam imala što reći. Nisam se osjećala grješnom. Ti si me često opominjala: "Ana, ako ne budeš molila, propasti ćeš." Uistinu, malo sam molila i to vrlo nevoljko. Imala si pravo. Doista, svi mi koji smo u paklu, ili nismo uopće molili, ili smo molili premalo. Molitva je prvi odlučan korak prema Bogu. Posebno molitva Onoj koja je bila Majka Isusova, a čije ime mi ovdje u paklu nikada nećemo izgovoriti. Molitva Njoj upravljena oduzme vragu više duša nego što mu ih osiguravaju najveći grijesi.
Nastavljam bjesneći, molitva je nešto najlakše što čovjek može učiniti na zemlji. Upravo zato jer je laka, Bog je uz molitvu vezao spasenje. Tko redovito moli, tome Bog malo po malo daje toliko milosti i snage da će se podići iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla. Posljednjih godina moga života na zemlji nisam uopće molila. Nikada. Tako sam temeljito upropastila milost, bez koje nema spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo bismo ih odbili, kada bi nam i bile ponuđene. Tu nema nikakvih promjena, Klara! Kod vas na zemlji čovjek može pasti iz milosti u grijeh, bilo iz slabosti, bilo iz pakosti. Iz grijeha se može opet podići do nevinosti. Sa smrću sve prestaje. Čak i u odmaklim godinama promjene postaju sve teže i rjeđe. Istina je da se čovjek do zadnjeg trenutka može opredijeliti za Boga ili protiv Njega. Ali redovito se događa da on u zadnjem času hoće ono što je htio čitav život. Dobra ili slaba navika mu je druga narav, koja ga tada povuče za sobom.
Sjećam se da si me više puta nagovarala neka slušam propovijedi, čitam dobre knjige, vjerske časopise. Odgovarala sam: "Nemam ti ja za to vremena." Nisam htjela uznemiriti ionako uznemirenu nutrinu.
Brzo sam se zasitila Organizacije katoličkih djevojaka. Osjećala sam da tamo ne pripadam jer mi nije bilo stalo da se poboljšam. Ti to nisi slutila, mada si primjećivala da sam nezadovoljna i nesretna. Govorila si mi: "Ispovijedi se, pa će sve biti dobro!" Slutila sam da je tako. Ali svijet, tijelo i vrag držali su me već tada čvrsto u svojim pandžama.
U upliv vraga na čovjeka ja nisam nikada vjerovala. Sada ti potvrđujem, da takve kakva sam bila ja vrag ima čvrsto u svojoj vlasti. Samo mnoge molitve, žrtve i trpljenja mogle bi ih istrgati iz njegovih kliješta. A i to bi išlo polagano. Istina je da i danas ima opsjednutih, kakvih je bilo u Isusovo vrijeme. Vrag doduše ne može posve oduzeti slobodnu volju onima koji mu se predaju, ali Bog dopušta da se sotona ugnijezdi, malo po malo u dušama onih koji tvrdoglavo odbijaju milost. Mi prokleti mrzimo i vraga. Ali on nama ugađa na taj način što nastoji da sve vas dovuče ovamo.
Vi tu strahotu ne možete razumjeti. Vrazi se roje svijetom kao komarci. Ljudi zbog zasljepljenosti to ne vide. Nama nije lakše kad koja duše dospije u pakao. Naprotiv, to povećava naše muke. Ali mržnja, mržnja je naša bit i mi je ostvarujemo cijenom vlastitog trpljenja. Zar nema takvih slučajeva i kod vas u svijetu?
Iako sam bježala od Boga, On me trajno tražio. Po naravi sam bila čovjekoljubiva, rado sam učinila kakvo dobro djelo. Time sam utirala put milosti i svraćala na sebe Božju pozornost. Koji put me Bog zvao u Crkvu. To mi je izgledalo kao tuga za domovinom. Kada sam nakon naporna rada u uredu vodila brigu o bolesnoj majci, ti su Božji pozivi bili još jači. Kada ti je jednom uspjelo da me odvedeš u Crkvu, bila sam toliko potresena, da sam skoro doživjela svoje obraćenje. Zaplakala sam, no već u sljedećem trenutku nisam tu želju osjećala. Pšenicu je gušilo trnje. S izgovorom da je vjera samo nekakvo čuvstvo, ja sam taj poziv milosti lako otklonila. Jednom si me napala što sam pred Tabernakulom samo izvela nekakav pokret, a nisam se poklonila. Ti si to pripisala mojoj lijenosti. Nisi slutila da ja već tada nisam uopće vjerovala u Kristovu prisutnost pod prilikom kruha. Sada vjerujem, Klara, jer je to tako i ja to vjerujem, kao što čovjek vjeruje u oluju koju je proživio.
U međuvremenu stvorila sam sebi vjeru po vlastitom ukusu, prihvatila sam mišljenje - koje je u našem uredu bilo u modi - da ljudska duša nakon smrti seli iz stvorenja u stvorenje i tako nastavlja živjeti u beskraj. Tako sam ja riješila pitanje o zagrobnom životu i posve stišala glas savjesti.
Zašto mi nikada nisi spomenula Kristovu prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru, u kojoj stoji da je duša jednoga odmah nakon smrti išla u pakao, drugoga u Nebo? No mislim da ni time ne bi ništa postigla. Sama sam sebi stvorila nekakvog Boga koji je bio dovoljno dalek da ne osjećam nikakvu obvezu prema Njemu. Takav Bog nije imao nikakvog neba da mi ga dade i nikakvog pakla da me u nj strmoglavi.
Častila sam ga tako da sam ja njega ostavila na miru i on mene. Što čovjek želi, rado vjeruje da je tako. Tokom godina u meni se učvrstilo uvjerenje da je ta vjera prava. Tako se dalo nesmetano živjeti. Po vlastitoj volji i ukusu. Jedno bi mi ipak slomilo vrat: teško i dugo trpljenje. A ono nije ni od kuda dolazilo. Sve mi je išlo glatko. Bilo mi je lijepo. Razumiješ li sada što znači izreka: Koga Bog ljubi, onomu šalje stradanja?
Bio je lijep proljetni dan. Katolička liga priredila je izlet. Ponavljam - izlete sam voljela. Ali uvijek me smetalo ono vjersko blebetanje i posjet svakoj crkvi na koju smo naišli na putu. Već se tada meni nije sviđala Gospina slika na oltaru. Jedna druga slika kraljevala je na oltaru mojega srca: Maksova slika iz susjedne trgovine.
Upravo te nedjelje Maks me pozvao na izlet. Djevojka s kojom je redovito izlazio, bila je u bolnici. Pristala sam, otišla sam s njim. Bio je ljubazan prema svakoj djevojci, a ja sam htjela da takav bude samo sa mnom. Ne, njegova žena, nego njegova jedina žena. To sam htjela biti. Za vrijeme izleta Maks me upravo obasipao ljubaznošću i duhovitošću. Nije mi bilo dosadno kao na izletima s Katoličkom ligom.
Drugo si mi jutro predbacila zašto nisam išla s vama na izlet. Tvoje prvo pitanje je bilo: jesi li bila na Misi? Smiješno! Ta dogovorili smo se da idemo vrlo rano. Sjećaš li se što sam ti odgovorila? Dobri Bog nije tako uskogrudan i sitničav kao tvoji župnici. Sad kažem: Bog uza svu svoju dobrotu, više zahtjeva nego svi tvoji duhovnici zajedno. Ali nakon prvog izleta s Maksom, još jednom sam došla u Društvo. Bilo je to o Božiću, na priredbu. Nešto me je tamo vuklo, no dušom sam se bila već posve odijelila. Kino, ples, izleti - to se smjenjivalo jedno za drugim. Nekoliko puta sam se s Maksom posvađala. Pogotovo kada je njegova bivša djevojka izašla iz bolnice i podivljala kada je saznala za mene. Užasno me napala. Ostala sam mirna i dostojanstvena. To je Maksu imponiralo, pa se posve odlučio za mene. Govorila sam o njoj hladno, s izvjesnim razumijevanjem, ali otrovno. Ocrnjivala sam je. To je najbolja priprava za pakao - sotonizam u pravom smislu riječi. To ti pripovijedam da vidiš kako sam se definitivno od Boga odvojila.
Moj konačni otpad od Boga bio je u tome što sam čovjeka postavila na Njegovo mjesto. Ništa ne može ukloniti tako temeljito Boga iz našeg srca kao ljubav prema osobi drugog spola, ako se ona sastoji samo u putenoj sferi. U tome je njezina strahota i otrov. Moje obožavanje Maksa postala je moja nova vjera. Borila sam se protiv Boga. Ti toga nisi bila svjesna. Smatrala si me još vjernicom. Ja sam to i htjela. I crkveni porez sam redovito plaćala. Neko osiguranje i s te strane mislila sam da mi neće škoditi. Tvoji odgovori često su bili izvrsni, ali ja sam ih sve otklanjala. Ti jednostavno nisi smjela imati pravo.
Nema komentara:
Objavi komentar