četvrtak, 30. kolovoza 2018.

PISMO POSLIJE SMRTI III.


Pred udaju sam još jednom bila na ispovijedi i na Pričesti. Tako je bilo propisano. Učinili smo to oboje. Zašto ne? Formalnost je formalnost. Ti takvu ispovijed smatraš nevrijednom. U redu, ali ja sam i nakon takve ispovijedi imala mirnu savjest. To je bila moja zadnja sveta Pričest. Nedostojna. S Maksom sam lijepo živjela. U svemu smo se slagali. I u tome da život ne opterećujemo djecom. Maks je ipak htio barem jedno dijete, ali sam mu ja i tu želju izbacila iz glave. Lijepa odijela, elegantno pokućstvo, barovi, izleti automobilom i slične zabave - za to sam živjela. Svake nedjelje nekamo smo skupa odlazili. Ali, priznajem ti, nisam bila sretna, mada sam se uvijek slatko smiješila. Nešto me izjedalo u duši. Uvijek sam željela da nakon smrti za koju sam mislila da je vrlo daleko, ne bude ničega. Karakteristično! Istina je ono što sam jednom čula na propovijedi, da Bog za najmanje dobro djelo koje čovjek učini uvijek plati na ovaj ili onaj način. Kada zna da neće moći platiti na drugom svijetu, učini to na zemlji. Tako sam nenadano naslijedila veliki imetak od neke tetke. Muž je dobio veću plaću, tako da smo upravo sjajno živjeli. Svi ljudi s kojima smo se družili živjeli su kao i nas dvoje. 

Ako smo koji put na izletu posjetili koju crkvu, u njoj su nas zanimale samo umjetnine. Ako se koji put u meni pojavilo kakvo pobožno čuvstvo, brzo sam ga odagnala. Tako sam svaki poziv milosti brzo uklonila. S posebnim užitkom sam ironizirala srednjovjekovne slike koje su prikazivale pakao: vrag na ražnju peče duše koje cvrlje na žeravici, dok mu drugi đavoli dovode nove žrtve. Klara, pakao je moguće slikati, ali ga nije moguće naslikati. Sve ljudske predodžbe o njemu nisu ni sjena njegove stvarnosti.

Sjećaš li se kako smo jednom raspravljale o paklu? Ti si ga opisivala kao vatru koja sažiže. Tada sam ti gurnula pod nos upaljenu šibicu i zapitala: Da li tako smrdi? Ti si šibicu lako ugasila. Ovdje vatru nitko ne može ugasiti. Kažem ti, vatra o kojoj govori Evanđelje ne znači samo grižnju savjesti. Vatra je vatra. Doslovno treba shvatiti što je Onaj rekao: "Idite od Mene, prokleti u oganj vječni!" Doslovno. Da, ova je drugačija vatra nego vaše na zemlji, ali je vatra. Vama je naše stanje potpuno neshvatljivo. Ali naša najveća muka sastoji se u tome što nikada nećemo vidjeti Boga. Čudno, da te u vječnosti trajno muči ono za što ti na zemlji nije bilo stalo. Ali tako je to. Dok nož leži na stolu čovjek se ne uzrujava, ne osjeća njegovu oštrinu. Ali zarini mu ga u srce, pa će osjetiti što je njegova oštrina. Tako je sa nama. Sada u vječnosti osjećamo gubitak Boga, dok smo na zemlji to samo izdaleka gledali.

Svi prokleti u paklu jednako ne trpe. Katolici trpe više nego drugi, jer su imali više milosti koje su proigrali. Trpi više onaj tko je više znao. Tko je griješio iz zlobe teže pati od onoga tko je griješio iz slabosti. Ali nitko ne trpi više nego je zaslužio. O, da to nije tako! Barem bi opravdano mrzila! Ti si mi nekoć govorila da svatko svjesno odlazi u pakao. Smijala sam se tome. Smatrala sam: u pravi čas već ću sebi nekako pomoći. A ipak sam svjesna istine koju sam koji put u sebi ponavljala. Ano, ako iznenada umreš, otići ćeš Bogu nespremna. Snosit ćeš posljedice. Nisam se obratila. Zla navika me je povukla. Povratak je sve teži, što je čovjek stariji. Tako me je smrt zatekla nepripravnu.

Pred tjedan dana, govorim po vašem načinu brojenja, jer je ovdje sve drugačije, otišla sam s mužem na izlet. Bila je nedjelja, posljednji dan moga života. Uživala sam. Bio je prekrasan sunčani dan. Obuzeo me poseban osjećaj sreće i zadovoljstva. Kad smo se navečer vraćali kući, moj je muž izgubio vlast nad volanom, jer ga je zaslijepio automobil koji je dolazio iz suprotnog pravca. Tresak ... i vrisak: Isuse! Nije to bio pobožan zaziv, nego spontani krik, nastao iz straha. Osjetila sam užasnu bol. Što je ona prema ovim mukama! Zatim mi se sve zamračilo. Zanimljivo. Onoga jutra kada sam se spremala na izlet, sijevnula mi je misao: nedjelja je, kako bi bilo da još jednom odemo na Misu? Zvonilo je i kao da me je dozivalo. Presjekla sam misao s jednim odlučnim: ne! Kako to da jednom zauvijek ne mogu to izbiti iz glave? Što je bilo poslije smrti, preuzimam posljedice. Sada ih snosim.

Što se sa mnom dogodilo nakon smrti, ti to znaš. Ja ne znam. Mi redovitim putem ne možemo znati što se zbiva na svijetu. Ali znam da sam se u trenutku odvajanja duše od tijela našla u nekoj svjetlosti koja zasljepljuje. Dogodilo se kao u kazalištu, kada se sva svjetla u dvorani ugase. Osvijetljen je samo prizor na pozornici, prizor moga života. Duša mi se ukazala u zrcalu: sve prezrene milosti od prve mladosti do zadnjega 'ne', što sam ga izgovorila u nedjeljno jutro. Osjećala sam se kao zločinac pred kojim defiliraju njegove žrtve. Da žalim? Ne! Da se sramim? Ne! A ni izdržati nisam mogla pred licem Boga, kojega sam prezirala. Tako je ostao samo  - bijeg. To je bio Posebni sud. Na onom istom mjestu gdje je ostalo ležati moje mrtvo tijelo. Nevidljivi Sudac rekao je: "Idi!" Kao jezičac svijetlo - plavičastog plamena, pala sam u pakao."

Nema komentara:

Objavi komentar