Pitanje:
Je li smrt doista konačna u smislu božanskog prosuđivanja? Postoji svećenik koji je govorio u emisiji Patricka Coffina (vlč. Chris Alar) koji kaže da će nam, nakon što umremo, biti pružena šansa da odaberemo Boga ili ga odbacimo tako da netko tko je sebi oduzeo život ne bi bio proklet. Je li to istina? Mislio sam da je volja konačna na smrti. Znam da ste jako zauzeti, oče, ali bio bih vam vrlo zahvalan na odgovoru.
Odgovor:
Pakao, koji je ne-Bog i ne-blaženstvo, nešto je što je odabrao onaj tko je proklet i taj je izbor neopoziv.
Da biste razumjeli zašto je neopoziv, pomaže vam shvatiti zbog čega anđeli ne mogu promijeniti svoje mišljenje. Najkraće rečeno, anđeli nemaju tijela i, prema tome, nemaju strasti koje ih mogu dovesti do pogreške. Anđeli nemaju strasti koje ih povlače sada amo, sada tamo, kao što naše nama rade. Anđeli ne uče kroz osjetila. Oni izravno znaju. Za njih nema procesa. Anđeli mogu griješiti, ali kad pogriješe, ostanu u krivu. Ne mogu se predomisliti jer nemaju strasti ili želja koji bi ih privukli drugom dobru.
Sada se možemo predomisliti jer imamo tijela. Kad se naša duša odvoji od našeg tijela, više nećemo imati želje i strasti koji mogu privući volju za promjenom. U životu se navike koje se formiraju slijedeći želje i strasti mogu ispraviti. Nije tako nakon smrti.
Točan trenutak potpunog odvajanja duše i tijela teško je utvrditi. Podsjećam na prvi dio Gerontijeva sna svetog Johna Henryja Newmana. Duša umirućeg čovjeka, uskoro mrtvog, opisuje odvajanje duše od tijela. To je duboko dirljivo.
Pa ipak…
U smrti se naša duša i tijelo razdvajaju. Naša duša i dalje djeluje, kao što bi trebala činiti, ali bez utjecaja tijela i bez tjelesnih osjetila. Bit ćemo slični anđelima u tom stanju. Kao što anđeli ne mogu promijeniti svoje mišljenje, i zaključani su u svojem stanju, tako će biti i s nama.
Bit ćemo zadržani u svom stanju u trenutku odvajanja naše duše od našeg tijela. Biti ćemo ili zaključani na Boga ili na ne-Boga, na blaženstvo ili ne-blaženstvo. Neće biti konkurentnih želja koje će nas povući od jednog prema drugome i neće doći do novih informacija putem osjetila. Smrt je poput peći koja peče glinu u konačnom obliku. Sada, možemo oblikovati glinu. Kad prođe kroz peć, ne možemo je više preoblikovati. Stoga, nakon uskrsnuća tijela, ostati ćemo zadržani u Bogu ili ne-Bogu. To se neće promijeniti čak ni kada naše duše ponovo dobiju tijela.
Nakon odvajanja duše od tijela, ne dobivamo drugu priliku da promijenimo svoje mišljenje. Zaključani smo.
Zbog toga je važno naglasiti određene stvari u našem propovijedanju i vjeronauku.
Prvo, ljudi obično umiru onako kako su živjeli. Da, postoje obraćenja na smrtnoj postelji. To je milost za koju ne možemo, ne smijemo, pretpostaviti da ćemo je primiti. Formiramo cijeloživotne navike. Zbog toga je važno prakticirati umiranje svaki dan. Ako želite dobro svirati glasovir, morate vježbati. Ako želite dobro umrijeti, a umrijeti ćete sigurno, trebali biste vježbati umiranje. Umiranje sebi, umirati svijetu, čak i dobrim stvarima u svijetu, priprema je za dobru smrt. Mrtvljenja su dobra za nas. Zovu se 'mrtvljenja' s razlogom: tjeraju nas da umiremo pomalo, sebi i vezano za svijet.
Dalje, ponekad se lude žale na Crkvu s idiotskom optužbom da smo opsjednuti seksom. Ne, opsjednuti smo čuvanjem ljudi od pakla. Iako je istina da grijesi tijela nisu tako ozbiljni kao grijesi oholosti i tako dalje, smrtni grijesi tijela ipak su dovoljni da budemo prokleti u vječnosti. Ako mnogo govorimo o seksualnim pitanjima, to je zato što su ovi nagoni toliko jaki, a užici toliko veliki da lako mogu dovesti dušu da se zaključa u ne-Boga, u to da se isključimo iz Boga. Nije tako mnogo ljudi intenzivno zatvoreno u tim strašnim grijesima duha, ali mnogi su doista zatvoreni u tjelesnim užicima, grijesi koji su sada toliko uobičajeni i rašireni da ih se više jedva uzima u obzir. Ali, ti grijesi su dovoljni da zbog njih budemo prokleti. Ponavljam: dovoljni su.
Konačno, smrt i grijeh trebamo shvatiti ozbiljno do te mjere da se često molimo, kako litanije izražavaju i formiraju u nama, da nas Bog sačuva od nagle i nepripravne smrti, smrti bez pristupa posljednjim sakramentima. I ovdje se vraćam svojoj stalnoj temi ovih dana: mi smo naši obredi. Mi smo naši obredi. Mi smo naš obred, kad molimo litanije s njihovim zazivima, a ti zazivi zauzvrat oblikuju nas i oblikuju naše želje da ostanemo blizu sakramentima i dobro ih iskoristimo.
Kad konačno počnemo ozbiljno raditi nešto u vezi stanja u Crkvi, tada ćemo ozbiljno shvatiti naše sveto liturgijsko štovanje Boga. To je mjesto gdje se formiramo i oblikujemo i poučavamo o umiranju i o obećanju raja. Zahvaljujući Božjoj ljubavi i milosrđu, imamo Crkvu jer ćemo umrijeti. Imamo svoje sveto liturgijsko štovanje upravo zato što ćemo umrijeti. To je glavni razlog za sve što radimo: prolazak kroz tajanstvena vrata smrti i ulazak u blaženstvo neba i pred Boga, ne kroz staklo, nejasno, nego licem u lice u vječnoj preobrazbi u Njegovoj slavi uvijek sve više i više biti slike koje je On stvorio da budemo.
Neka to ništa ne ugrozi.
POĐITE NA ISPOVIJED.
Nema komentara:
Objavi komentar