ponedjeljak, 27. rujna 2021.

Nadbiskup Viganò - Uzrok sadašnjih zala: pobuna protiv univerzalnog kraljevanja našeg Gospodina Isusa Krista



Otkazan svećenički događaj u Dubuque, Iowa 22. rujna 2021. 

Draga braćo u svećenstvu, draga braćo i sestre, 

Ne otkrivam ništa nepoznato, govoreći vam da Kristova Crkva prolazi kroz vrlo ozbiljnu krizu, te da je Katolička hijerarhija podbacila u ozbiljnim obvezama svog apostolskog poslanja te ih je djelomično preusmjerila. Podrijetlo ove krize i ovog otpadništva sada su evidentni čak i najumjerenijima i nastanjeno je u želji da Crkvu usklade s mentalitetom svijeta, čiji je knez, ne zaboravimo, sotona: princeps mundi hujus (Iv 12: 31). Kao katolici, znamo i vjerujemo da je Sveta Crkva nepogrešiva, odnosno da je ne mogu nadvladati vrata pakla, obećanje Gospoda našega: portae inferi non praevalebunt (Mt 16,18). No, ono što vidimo da se događa pokazuje nam stvarnost strašne situacije, u kojoj se devijantni dio hijerarhije - ono što ja skraćeno nazivam duboka crkva - potpuno predao dubokom stanju. Izdaja koja pastire i vođe Crkve stavlja pred vrlo ozbiljnu moralnu odgovornost i koja nameće hrabre izbore svećenicima i laicima koje bi u drugim trenucima bilo teško usvojiti i opravdati. Suočeni smo s ratom, epohalnim sukobom, u kojem naši generali ne samo da ne vode vojsku prema neprijatelju, nego joj naređuju da položi oružje i bezuvjetno se preda, tjeraju najhrabrije vojnike i kažnjavaju najvjernije časnike. Cijelo osoblje Katoličke Crkve pokazalo se kao saveznik neprijatelja i neprijatelj onih koje bi umjesto toga trebali braniti. Neprijatelj Kristov i onih koji se ponose vojnom službom pod Njegovom zastavom.

Kako možemo shvatiti, u svjetlu Otkrivenja, ovu strašnu i jedinstvenu situaciju u povijesti Crkve? Moramo prije svega imati nadnaravan pogled kojim možemo shvatiti da su sadašnji događaji dopušteni od Boga i da u svakom slučaju nikada neće moći nadvladati Crkvu. Veliko otpadništvo objavljeno je u Svetom pismu i ne smije nas uhvatiti nespremne. Osvijetljeni riječima Apokalipse svetog Ivana i odobrenim objavama, možemo razumjeti da su posljednja vremena potrebna da se konačno odvoji žito od korova, dopuštajući nam da prepoznamo tko je s Kristom, a tko protiv Njega. u kojima se nalazimo također su pravedna kazna za desetljeća - rekao bih stoljeća - nevjere katolika i dijela hijerarhije: privatne i javne nevjere, sastavljene od ljudskog poštovanja, straha, moralnih i doktrinarnih odstupanja, kompromisa sa sekulariziranim mentalitetom i s neprijateljima našega Gospodara. Ako mislite da je Francuska revolucija bila Božja kazna zbog toga što ga Luj XIV. nije poslušao da Mu posveti obilježja Kraljevstva, dobro razumijete kakve je posljedice neposluh kralja Francuske ostavio na budućnost Europe:

Podsjećamo na poruku koju je naš Gospodin povjerio svetoj Margareti Mariji Alacoque 1689. godine sa zadatkom da je prenese kralju Francuske Luju XIV.: 

"Neka to zna prvorođeni sin moga Presvetog Srca jer je njegovo vremenito rođenje postignuto zahvaljujući odanosti zaslugama Mog svetog djetinjstva, pa će se njegovo rođenje u milosti i vječna slava postići kroz posvetu koju će učiniti od sebe mojem ljupkom Srcu, koje želi pobijediti svoje i, kroz ovo, srca velikana zemlje.

Presveto Srce želi vladati u svojoj palači, biti prikazano na njezinim zastavama i ugravirano na njezinom oružju, učiniti je pobjednicima nad svim njenim neprijateljima, srušivši ponosne i ponosne glave pod njenim nogama, kako bi trijumfirala nad svim neprijateljima Crkve.

Presveto Srce želi ući s pompom i veličanstveno u palače knezova i kraljeva, biti počašćeno danas koliko je bilo ogorčeno, poniženo i prezreno tijekom svoje muke. Želi vidjeti velikane zemlje tako srušene i ponižene kod Svojih nogu, koliko je u muci bilo uništeno."

No ako je prije dva stoljeća neposlušnost vladara javnih poslova zaslužila strogu kaznu Kralja kraljeva, zamislimo kakve je katastrofe mogla izazvati neposlušnost onih koji upravljaju Crkvom. Dakle, ako je Francuskom revolucijom civilno društvo svrgnulo univerzalnog Kralja božanskog Gospodstva kako bi uzurpiralo Njegovo mjesto i proširilo greške liberalizma i socijalizma, koncilskom revolucijom pape i biskupi uklonili su trostruku krunu s glave mističnog tijela i Njegovog vikara, pretvarajući Kristovu Crkvu u svojevrsnu parlamentarnu republiku u ime kolegijalnosti i sinodalnosti. Uzmimo to na znanje: Naš Gospodin Isus Krist ne samo da više nije priznat kao Vladar nacija, nego čak ni Njegove Crkve, u kojoj je cilj slave Božje i spasenja duša zamijenjen slavom čovjeka i posljedično prokletstvom duša. Ono što je jučer bio porok, danas je vrlina; ono što je bila vrlina, danas je porok: svu modernističku sektu koja danas napada Vatikan, biskupije i vjerske redove karakterizira prevrtanje onoga što su nas prije učili i onog što se prenosilo generacijama.

U tom kontekstu pobune i nevjere, oni koji ostanu vjerni i nastoje nastaviti raditi ono što su uvijek činili, podvrgnuti su stvarnom progonu. Započelo je ismijavanjem tradicionalista, označavajući ih kao Lefebvrovce ili kao predkoncilaše. Zatim, prema praksi za koju smo vidjeli da se koristi u totalitarnim režimima, dobri katolici su definirani kao ludi ili bolesni: to je ono što sociolozi nazivaju patologizacijom neslaganja. Nemojte misliti da koristim pretjerane izraze: prije samo nekoliko dana svećenik u Kostariki suspendiran je iz službe i prisiljen na psihijatrijsko liječenje jer je samo slavio misu Pavla VI. na latinskom, unatoč zabrani Biskup, mons. Bartolomé Buigues (ovdje). Danas smo u kriminalizaciji neistomišljenika, a ako još ne vidimo njihovu fizičku eliminaciju, znamo koliko je njih suspendirano a divinis, lišeno sredstava potpore i kolikima je onemogućen crkveni život. A to se događa dok skandalozni likovi i razvratnici svih vrsta ne samo da nisu kažnjeni i uklonjeni iz Ministarstava, naprotiv, na fotografijama se promiču i ovjekovječuju uz Bergoglia, koji se s njima srdačno rukuje, znajući da ih može koristiti po svojoj volji. Shvaćamo zašto je korupcija prelata ključna za plan koncilske sekte: njihove su greške izvrstan način da steknu poslušnost i suučesništvo u izvršenju najgorih zvjerstava nad Crkvom i vjernicima. Inicijativa Koalicija za otkazane svećenike zasigurno je odgovor na to što se događa, jer se ovim projektom namjerava pomoći svećenicima žrtvama progona i kanonskih zlouporaba nevjernika i odmetnika. Njihov autoritet, uzurpiran da čini zlo, a ne da mudrošću i milosrđem upravlja povjerenim stadom, nestaje upravo kada ga koriste protiv svrhe za koju je uspostavljen. Oni, naravno, imaju moć: ali ta moć je tiransko zlostavljanje pred kojim se ne može i ne smije šutjeti. Naša je dužnost podići glas kako bismo odlučno osudili nezakonita djela pastira koji su se pokazali kao najamnici, ako ne i grabežljivi vukovi. Naše je pravo i ne samo da ne poštujemo nelegitimne, nevažeće i ništavne naredbe, već i da djelujemo prigovorima savjesti i inicijativama usmjerenim na zaštitu žrtava ovih vukova prerušenih u janjad. Naprotiv, želio bih predložiti, uz ovu hvalevrijednu inicijativu, osnivanje međunarodne zaklade koja će prikupljati donacije i donacije od vjernika, odvraćajući ih od župa i biskupija koje su u skladu s trenutnim režimom Bergoglio. Kad se biskupi naiđu na problem na  bankovnim računima, vjerojatno će biti natjerani da prestanu s istjerivanjem dobrih svećenika. Kad se sudovi - građanski ili crkveni - slože s progonjenima, njihovi će progonitelji vjerojatno biti oprezniji u zlouporabi svoje moći. U međuvremenu, inicijative poput Koalicije za otpuštene svećenike i drugi slični projekti pružit će priliku za prakticiranje djela milosrđa i stjecanje zasluga pred Bogom. Svatko od nas, prema svojim mogućnostima, moći će dati konkretan doprinos - ne nužno samo financijski - čak i jednostavno dodjeljujući njihovu ponudu onima koji ih zaslužuju, a ne onima koji ih koriste za uznemiravanje dobrih klerika.

Ne zaboravimo, međutim, da smo svi osim materijalno pomoći, pozvani ponovno otkriti osjećaj zajedništva, kojeg su puna usta koncilskoj hijerarhiji, a koje nikada nismo primijenili u katoličkom smislu. Ako smo braća u Kristu, kao braća također moramo pomoći jedni drugima tako što ćemo ugostiti naše svećenike, ponuditi im smještaj, pripremiti im kućni oltar oko kojeg će okupiti naše prijatelje. Moramo staviti na raspolaganje svoje vještine - čak i najskromnije, poput znanja kuhanja, izgradnje zida ili popravka krova - za one koji su sada protjerani iz svog župnog prostora i zatekli su se nasred ulice. Moramo misliti na mlade ljude koji su se velikodušno odazvali na svećenički ili redovnički poziv unutar Tradicije i koji danas vide ređenje ili zvanje ugroženim ako ne prihvate doktrinarna i moralna odstupanja koja danas nameće koncilska sekta. Moramo jasno dati do znanja nekolicini biskupa i kardinala koji su ostali vjerni Učiteljstvu da ne može postojati mogućnost dijaloga s onima koji su se uveliko pokazali da su na strani neprijatelja. I moramo se moliti božanskom Veličanstvu, po zagovoru Kraljice Neba i Majke svećeništva, kako bi se ona udostojila prihvatiti naše patnje i patnje ovih dobrih svećenika za obraćenje hijerarhije, sada iskvarene do samog vrha.

Mnogim, i to prevelikom broju svećenika, redovnika i klerika - među kojima ne smijemo zaboraviti da ima i mnogo redovnika, monaha i časnih sestara - obraćam se s ljubavlju i izražavam sućut radi njihovih patnji, potičući ih da se žrtvuju za grijehe službenika Crkve. Pridružite se svetoj misnoj žrtvi, prinosu božanske Žrtve, čiste, svete i neokaljane: neka vaš život bude žrtva ugodna Bogu, u pravom svećeničkom duhu. I svi ponovite, prije kraja svog dana, riječi Šimunove pjesme: "quia viderunt oculi mei salutare tuum" - "Oči moje vidješe spasenje" (Lk 2, 30).

Upravo sam spomenuo uzrok sadašnjih zala: pobunu protiv univerzalnog kraljevanja našeg Gospodina Isusa Krista. Posvećenje svakog od nas, naših obitelji, naših zajednica, nacija i Svete Crkve Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrešnom Srcu Marijinu može potaknuti Presveto Trojstvo na suosjećanje i okončati ovu strašnu pošast ili ga barem skratiti i približiti trijumf Kralja kraljeva nad neprijateljem čovječanstva. Ovo je moja najiskrenija želja, ovo je plemenita namjera koja mora potaknuti svaku našu radnju, ovo je premisa za golemi i neumoljivi kraj Sotoninih planova. 

Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat!

Carlo Maria Viganò, nadbiskup

Nema komentara:

Objavi komentar