Taj poziv na zemlju nije ograničen samo na katolike koji su prožeti revnošću na tu temu. Zemlja, selo, njihova privlačnost, njihova centralnost za čovjekovo postojanje je tako elementarna, tako ukorijenjena, da bismo mogli malo i pretjerati (na ispravnoj strani argumenata) tvrdeći da je skoro genetski ukodirana u ljudska bića -da on nalazi svoje zagovornike čak i izvan vidljivih granica Svete Crkve. Tako, H.J.Massingham, anglikanski autor i teoretičar, piše vrlo rječito u "The Tree of Life": "Kada bi mjesto Kristova odrastanja bilo mitološko, izvještaj o Njegovoj misiji bio bi neobjašnjiv. Njegova putovanja su bila posve putovanja jednog seljaka, njegove asocijacije tako očito seoske, njegovi sljedbenici tako jasno pridošli iz malih tržišnih gradića i seoca, a Njegove vlastite konkretne i slikovite metode izražavanju u osnovi preobražen seoski način izražavanja da bi, da nije zaista rođen u jaslicama i da Ga nisu posjetili tamo pastiri, to bilo potrebno izmisliti. Svoj dug rodnoj grudi je daleko jasnije opisao nego što je to učinio Shakespeare na čijim je djelima žig seoske Engleske neizmjerno oštrije i nezaboravnije otisnut nego kod njegovih suvremenika. Shakespeare je zapravo proveo svoje najbolje godine u glavnom gradu; Krist nikada nije u takvom gradu živio osim što je sezonski u njega zalazio da bi označio apoteozu svojeg djelovanja na Zemlji."
Povijesna je činjenica da je Engleska prva zemlja Europe koja je započela proces uništavanja seljaka i da je natjerala muškarce, žene i djecu u gradove. To je činila zlobna i fanatična manjina zbog dubinske mržnje prema katoličanstvu i izričito radi duboke mržnje prema svojim seljacima. To je bio jedan od glavnih plodova tzv. protestantske reformacije koja je, kako je napredovala, imala sve manje i manje veze s teološkim i vjerskim argumentima, a sve više i više sa stvaranjem društva gdje bogati i okrutni mogu prosperirati na račun običnog čovjeka. "The Statute of Frauds" i "Enclosure" pokret su "olakšali" Crkvu većeg dijela njezine zemlje i omogućili raširenu "legalnu" zapljenu imovine seljaka. Naravno, rezultat toga je da Engleska nema živo seosko stanovništvo već više od četiri stoljeća. Ako je ikada ijedna zemlja bila odsječena od normalne životne rutine na selu onda je to Engleska. Pa opet možemo naći u istraživanju koje je nedavno u Engleskoj provela velika agencija za ankete da je više od polovice ispitanika izjavilo da bi se rado vratili na selo kad bi imali te mogućnosti. Četiri stoljeća bijega u gradove, četiri stoljeća ispiranja mozgova ljudima da je grad mjesto "gdje je sve dostupno", četiri stoljeća "uvjeravanja" ljudi da je poljoprivreda za "glupe" ljude i nešto što treba gledati s visoka pa opet bi se više od 50% Engleza vratilo na zemlju da je moguće.
Istraživanja nam ne kažu zašto bi toliki bili spremni ići težim putem na selo, ali možemo riskirati i inteligentno pogađati. Kao prvo to je sigurno zbog okoliša. Htjeli to političari priznati ili ne, činjenica je da je sada grad dom za bezbrojne scene urbane bijede. Jako raširen kriminal, kultura droge koja se širi svakodnevno i okoliš gdje su prometne gužve, zagađeni zrak i beskrajna buka pravilo; mladenačka delikvencija koja je prestala biti samo dosada i koja gura granice nihilizma sve dalje unazad; gubitak svakog osjećaja za duh zajednice radi mnoštva raznih stranih kultura, jezika i religija zguranih u nebodere i zgrade i ogromne bezdušne stambene četvrti; beskrajno putovanje na posao i nazad, u školu i iz škole, koje nateže živce do krajnjih granica i uzdiže razine stresa iznad svake mjere; mnoštvo društvenih, ekonomskih i psiholoških problema tako kompleksnih i tako povezanih koje će samo vlada talentiranih, dapače iznimnih ljudi s pravom moći i autoritetom možda moći riješiti.
To je postalo očito za promatrače s bilo kojom vrstom osjetljivosti da će sadašnje usmjerenje suvremenog društva završiti katastrofom. Stresovi i napetosti su više nego što ljudski sklop može podnijeti, posebno kada je on lišen bilo kakvog pravog kontakta s Bogom.
Ljudi mogu neko vrijeme podnositi ratove, vojne ili psihološke, kad su u intimnom i bliskom kontaktu s Bogom, ali kad je to rat bez kraja i bez Božje prisutnosti, apsolutno je neizbježno da će se čovjek slomiti pod takvom napetošću. A što vrijedi za jednog čovjeka vrijedi još i više za društvo.
Gdje god pogledamo vidimo svakakve pokušaje da se vrati u "normalno stanje". Skitanje po prirodi, vrtlarenje, uzgajanje bilja, izleti na selo, u prirodu, studij umjetnosti i učenje zanata i tako dalje. Očigledno je da postoji pokret, neka težnja, iako ne određena, struja koja vrluda, u ovom pa onom smjeru, pa konačno u pravom smjeru. Ljudi znaju da postoje problemi i traže rješenja. Iz razloga jer u većini slučajeva ne posjeduju katoličku vjeru ili su u potpunom neznanju o izjavama Crkve, oni ne djeluju na katolički način. Ali uspon raznih pokreta, sekta pa čak i čudnih religija svjedoči o žeđi koja postoji u našem svijetu za Istinom. Pa opet je jednako istinito da su modernistički "katolici" previše zastarjeli u svom shvaćanju i metodologiji da bi prepoznali tu činjenicu i djelovali primjereno. Sve više i više ljudi prepoznaje, barem podsvjesno, da relativizam (što je zapravo modernizam u svojoj suštini) nije rješenje. Čovjek će umrijeti za apsolutnu istinu; on neće preći niti cestu za relativnu istinu. Želja za bijegom od društvene otuđenosti, društvene ovisnosti, birokratskog uplitanja, konzumerizma, slijepe ulice grubog materijalizma, ništavnosti seksa, droge i rock"n"rolla, beskrajna jurnjava amo-tamo u potrazi za... čime? To je sve jasno inteligentnom oku. ali ako ljudi traže duhovnu obnovu, žele biti samodostatni, traže put koji daje nadu, zašto se toliko malo ljudi zapravo vraća na zemlju? Ako se oko 50% Engleza među urbanom populacijom želi vratiti na zemlju, zašto to ne učine?
Odgovori su mnogi i razni, a ovaj uvod niti ne može pokriti pa čak ni najosnovnije ideje, ali u konačnici je temeljno pitanje psihološke i duhovne prirode.
Svi smo se navikli slušati "stručnjake". Oni su ti koji uglavnom usmjeravaju pokrete našeg oronulog društva kroz ekskluzivne intervjue u "kvalitetnim" novinama, pojavljujući se na "ozbiljnim" dokumentarcima ili posebnim TV prilozima, stojeći rame uz rame s pokretačima društva iz moćnih elita. Pa opet u mnogim tim slučajevima, zapravo u većini, njihova je stručnost vrlo upitna i u sadržaju i u relevantnosti. Oni mogu raspravljati o tome je li farmaceutski proizvod A efikasniji od farmaceutskog proizvoda B, ali oni nikada neće vidjeti mogućnost da su možda i A i B nepotrebni i neprihvatljivi. Mogu raspravljati o tome je li monetarizam ili trošenje deficita bolja financijska politika, a da nikada ne vide da niti jedna nema smisla u svijetu stvarne, nasuprot virtualne, ekonomije. Kako takvi stručnjaci čine kulisu našeg društva, nije čudo da mnogi ljudi kupe ideje od te "bijele buke" rasprava koje prolaze kao intelektualne debate. Stručnjaci nam govore da ne trebamo više ljudi na zemlji već manje. Stručnjaci nam kažu da je surova samodostatnost sada zastarjela budući da svi živimo u "globalnom selu". Eksperti nam govore da dok god potrošnja raste da je kredit dostupan i ako ljudi mogu kupovati sedam dana u tjednu, danju i noću, da je onda društvo zdravo. Takvi argumenti i varijacije na temu su, podsvjesno, uvjerili mnoge koji priželjkuju drugačiji način života, da oni žele "vratiti vrijeme unatrag", da su "izvan dodira" s modernim svijetom, da su, jednom riječju, jednostavno blesavi.
...Činjenica je da se ljudi boje. Boje se što će o njima misliti obitelj i susjedi. Boje se da je taj pothvat previše za njih. Boje se neuspjeha. Boje se da nemaju talente i vještine koji su potrebni. Boje se da će završiti bez lipe u krajnjem siromaštvu. Boje se ... svega što nedovoljno aktivan ili previše aktivan um može smisliti.
Pa opet takvi ljudi kao da nikad ne pokušaju izravnati daj dug s računa straha s drugim računom straha koji bi poništio onaj prvi. Ne boje li se kriminala na gradskim ulicama? Ne boje li se za svoje mentalno i fizičko zdravlje u okolišu koji je sve toksičniji? Ne boje li se za sigurnost svoje djece? Ne boje li se za svoju imovinu zbog sve prisutnije pljačke? Ne boje li se obavijesti iz firme u kojoj piše da su višak?
Kada to pogledamo u tom svjetlu, može se odmah vidjeti da živimo u klimi straha. Jedina razlika između straha od preseljenja na selo i straha od života u gradu je ta da nam selo nudi mogućnost da dostignemo pravu kvalitetu života i da to predamo budućim generacijama dok je život u gradu, u većini slučajeva, zaista slijepa ulica. Strahovi stoga nisu ravnopravni; strah radi povratka na zemlju je očito manji strah i to onaj koji je podcrtan nadom. Ali budući da strah ostaje glavna prepreka povratku na zemlju, nameće se rješenje da se mora smoći moralna hrabrost, hrabrost koju je teže posjedovati od puke tjelesne hrabrosti. Stoga samo preostaje da pogledamo stvarnosti u lice, izračunamo šanse (jer će se situacija u svakoj obitelji razlikovati), a zatim imati povjerenja u providnost svemogućeg Boga.
Jednom kad se nadvlada taj moralni nedostatak sve drugo će sjesti na mjesto. Brige oko posla i dohotka će se pretvoriti u svijest o tome kako postoje slični poslovi i na selu pa čak da je moguće pokrenuti i neko poduzetništvo; da bi preseljenje moglo biti savršena prilika da se izbjegne štakorska utrka od devet do pet. Strahovi o nedostatku prijatelja i kontakata u blizini nestat će jer ljudi na selu trebaju jedni druge, auti se kvare, snijeg zatrpa putove, itd., a veze uvijek dođu nakon nekog vremena. Zabrinutost oko toga kako ćete "uspjeti" kao poljoprivrednik stavit ćete u kontekst pretpostavke da svatko mora biti poljoprivrednik. Postoji mnogo alternativa, može se kupiti veći komad zemlje i dati u zakup ili kupiti manji komad i raditi na njemu samo pola radnog vremena, a drugu polovicu u nekoj konobi ili u mjesnim poduzećima, radeći keramiku, pišući knjige, farbajući kuće, itd. Preseljenje na selo može se prilagoditi svakoj osobi i svakoj situaciji. Strah zbog nedostatka potrebnih vještina da bi se živjelo na zemlji može se lako ublažiti pohađajući tečajeve na lokalnom učilištu o onome što je potrebno: o stolariji, elektrici, vodoinstalacijama, hortikulturi, itd. ili koristeći prednosti koje se nude u raznim volonterskim udrugama koje nude vikend tečajeve o raznim stvarima, od vrtlarstva do pčelarstva, koje prodaju mnoštvo knjiga o sličnim temama i iz kojih se može dobiti savjet, vodstvo i poduka o svim aspektima koje uključuje povratak na zemlju. S tim jednostavnim činjenicama na umu postaje jasno da se oni koji se osjećaju osamljeno tako osjećaju jer se nisu ni potruditi saznati gdje sve mogu u blizini naći pomoć i koliko postoji raznih mogućnosti za uspješan povratak na zemlju.
Osim toga, jesu li mnoge prepreke koje zatrpavaju cestu koja vraća na zemlju imalo opasnije od onih na cesti koja vodi u obožavanje Mamona, na cesti koja iscrpljuje tijelo, umrtvljuje um i konačno ubija dušu?
Stoga je ova knjiga samo jedan uvod u ideju o povratku na zemlju. Pročitati je ne uključuje nikakve obaveze, ali bi moglo dovesti do svjesnosti o mogućnostima iznad snova pa čak i holivudskih fantazija. Ona neće odgovoriti na sva pitanja, ali će pružiti osnovicu na tu temu i barem ćete dobiti neki osjećaj o svemu tome. Ona vam neće reći što trebate točno učiniti ili zašto, već će otkriti što su drugi učinili i zašto i kako ih se može oponašati dok se sve prilagođava određenim okolnostima i potrebama. Prije svega knjiga daje uvjerljive razloge zašto je život na selu najbolji način življenja za svakoga tko želi živjeti autentično i cjelovito katoličanstvo. Nitko nije sam tko živi u prisutnosti svemogućeg Boga. Svatko tko iskreno ljubi našeg blaženog Spasitelja sigurno bi htio slijediti Njegovo pravilo u svom životu. Svatko tko je iskren u svojoj vjeri ne može si priuštiti da ne pročita ovu knjigu, da ne promisli o njoj, produbi proučavanje ove teme i onda odluči može li ili ne "uzeti svoj križ i slijediti Njega". Za one kojima se ne sviđa tamo gdje jesu i ono što rade nudim sljedeće: provjerite okolnosti svoje situacije. Moglo bi biti teško. Možda će zahtjevati žrtvu i samoodricanje, ali to je zahtjev za sve što je važno u životu. Odabir će možda biti težak, naporan, ali zahvaljujući vašoj od Boga danoj slobodnoj volji, izbor je vaš.
"The Rural Solution", Modern Catholic Voices on Going "Back to the Land", str. 12. -20.
Nema komentara:
Objavi komentar