petak, 2. rujna 2016.

Vulgaran govor dušu čini grubom



Nedavno me kolega tražio da napišem studentima o onome što se ublaženo i neispravno zna kao “kunjenje” (na eng. swearing – zaklinjanje, psovanje). Možda smo čuli mlađu djecu kako viču: “Mama! Jimmy kune!”
Pa opet Jimmy nije zapravo “kunuo,” osim ako nije napredan za svoje godine ili ako nije doveden na sud. Kunuti doslovce znači dati svečanu zakletvu, koja je jedino dozvoljena, kao što Sveto pismo i sveti Toma čine jasnim, pod najozbiljnijim okolnostima. Mi se kunemo nečim višim od sebe, kao što je Krist rekao, često Bogom, ali također i drugim svetim osobama, stvarima ili čak nečijim precima.
Dati takvu zakletvu, “zakunuti se” bez dovoljnog razloga, ili, čak gore, lažno svjedočiti lažući pod zakletvom, je težak prijestup. On je osobito težak kada se koristi Gospodinovo ime “uzalud”, bilo kao uzvik ili u ljutnji. To se smatra “svetogrđem”. Koliko je to ozbiljno za pojednica samo sam Bog može uistinu suditi, ali u biti, prema imenu Božjem, Kristovom ili bilo koje svete osobe ili stvari treba postupati s poštovanjem i uvažavanjem, kao u molitvi ili zazivu.
Ono na što obično mislimo pod “kunjenjem” je na što je Jimmijev brat mislio: da je on bio prost, koristeći ili skatološke, prljave ili seksualne pojmove da bi naglasio svoju poantu. Mi to činimo eufemizmima opisujući niže radnje naše prirode, koje dijelimo sa životinjama, guturalnim i konsonantnim terminima, često u jednom slogu, ili s poznata „četiri slova“ i damo si oduška. Kako ste uočili ako gledate filmove ili hodate blizu nekog gradilišta, naša je kultura sada preplavljena upotrebom takvih imenica, glagola, pridjeva, priloga, izraza, naredbi i što god drugo padne nekome na pamet.
Osim što se time pokazuje značajan nedostatak rječnika i mašte, nema ništa pogrešno u referiranju na te tjelesne radnje na pravi način i u pravo vrijeme. Ali postoji grubost u pogrešnom korištenju, u pogrešno vrijeme i s pogrešnim riječima.
Kao prvo, što se tiče seksualnih psovki, koje su ozbiljnije, jer spolnost je sveta, nešto posvećeno, intimno i privatno, ili barem bi trebalo biti. Korištenje pojmova koji se odnose na seksualne odnose, osobito na one nezakonite vrste, ili na spolne organe, kao način naglašavanja onoga što se govori, pokazuje nedostatak poštovanja za svetost i intimnost spolnosti. To je čak i gore kada sami pojmovi degradiraju spolnost, poput riječi na j..., koja je tako svuda prisutna da je skoro učinjena bespredmetnom, ali koja zapravo sama puno govori. Ljudi ne znaju o čemu pričaju, a što je Krist rekao o ispraznom govoru, a, ja bih još dodao, osobito ispraznom govoru o stvarima koje bi trebale biti svete?
Skatološki pojmovi, koji se odnose na obavljanje nužde i tog soja, također su problematične. Neke stvari koje se tiču životinjskih i tjelesnih aspekata naše prirode trebaju biti skrivene u privatnosti, jer bi njihovo izlaganje na otvorenom degradiralo nas kao ljude čineći nas, eto, previše animalnima. Nema ništa sramotno ili pogrešno u samim tim aktivnostima, ali njih se također mora staviti na pravo mjesto i vrijeme. Jer nitko ne želi da ga se zapravo vidi dok „ide u kupaonicu“, i "obogaćivanje" govora aluzijama na razna tjelesna pražnjenja pokazuje vulgarnost i nedostatak taktičnosti.
Zaista, u svemu ovome, ono što je najružnije kod “psovanja” (u širem smislu), i korištenju takvih riječi, je da ono čini dušu grubom, a na kraju djeluje i na grubost u ponašanju. Time se može sastrugati nečija moralna otpornost, popuštajući nižim impulsima, bilo da se radi o ljutnji, ili nečemu više seksualnom ili senzualnom. Kaže se da “odjeća čini čovjeka”, ali točnije je da misao stvara govor, koji zauzvrat osnažuje misao, koja zatim stvara akciju, koja zaista čini čovjeka, ako možete slijediti moju logiku.

Ukratko, mi smo ono kako mislimo, govorimo i djelujemo.
“Manire su pristup moralu” i manire su također čuvari morala. Ako dozvolimo da postanemo grubi i nepristojni, uskoro ćemo, ja tako mislim, također postati nemoralni, jer smo “odbacili” to svladavanje naših nižih impulsa.
Razmislite o riječima apostola Jakova iz trećeg odlomka njegovog biblijskog pisma:
"Jer svi griješimo u mnogome. Ako tko u govoru ne griješi, taj je savršen čovjek; može zauzdati i sve tijelo. Ako li konjima mećemo uzde u usta, da nam se pokoravaju, s time sve tijelo njihovo ravnamo. Gle, i lađe, iako su velike, i silni ih vjetrovi gone, okreću se malim kormilom, kamogod hoće volja kormilarova. A tako je i jezik malen ud, a ipak čini silno s velikim stvarima. Gle, mala vatra, i koliku šumu zapali! I jezik je vatra, svijet nepravde. Jezik je među našim udovima, koji kalja sve tijelo i pali kolo života našega, sam zapaljen od pakla."
Nema ništa “muževno” u puštanju svojeg jezika s lanca vulgarnostima. Zapravo, to je ženstvenost i slabost koja se skriva iza površnog tankog sloja “snažnosti”, ono što je Ivan Pavao II. nazvao “mačizmom”, sprdnjom i preokretanjem istinske “muževnosti”, tako  često viđeno u našem društvu punom muškaraca s vazektomijama koji izriču seksualne kletve, hvale se o svojim prošlim i budućim nepostojećim, ili patetičnim, podvizima, dok u stvarnosti doma impotentno gledaju porno filmove, žvaču Viagru u pustoj nadi da će povratiti svoj libido. Parodija prave muževnosti u našem društvu je skoro s one strane parodije. Da nije tragična slika prave muževnosti u našem društvu, bila bi komična.
Ne, samo muškarac koji može sebe kontrolirati – svoj jezik, um, tijelo i dušu – može uistinu postati svoj gospodar. I upravo takvog pravog muškarca žele prave žene.



Zaključak
Za katolike za kraj, oni koji misle da je vulgarni govor dobar način za evangelizirati i “uklopiti se u masu”: Iako bi moglo biti korisno neke aspekte onih među kojima živimo i radimo, mora postojati granica i ravnoteža: Hoćete li se napiti, bludničiti, bogohuliti ili oprostiti i hvaliti takva ponašanja kod drugih? Kada se radi o govoru, budite sigurni, mora se izbjegavati biti cjepidlaka, pretjerano cenzurirajući, ili uvijek prigovarati kao neki don s Oxforda. Bez uvrijede donovima s Oxforda (iako je Belloc izgleda imao neka loša i neka dobra sjećanja na njih), i profesorskim tipovima općenito. Postoji vrijeme za učeni govor i prikladnu akademsku kritiku, kao  vrijeme za govorni i obični govor. Trebamo prilagoditi način govora ljudima među kojima vodimo razgovor.
Pa ipak, nije mudro spustiti svoj govor na vulgarnu razinu „rulje“, jer bi time jednostavno osnaživali ono što je neuredno ne samo u njima, već i ono u nama, a to se posebno tiče seksualnih izraza.
Puno bolje je pokazati kolegama što znači govoriti dobro, ali energično, ispričati priču bez ukrašavanja rečenica sa j-riječima i drugim gadostima. Postoji preko milijun riječi u engleskom jeziku, plus-minus(većina odraslih zna samo oko 20-35,000, ili oko 3%, ali koriste, možemo pretpostaviti puno manje). Dobro, hajdemo početi koristiti neke od njih i unaprijediti naš rječnik, naše manire i naš moral. Ali većinu vremena, činimo ono što bi Krist činio, koristeći jednostavan, izravan govor, koji je puno efikasniji način evangelizacije.
I prije nego zatvorim ovu temu, dozvolite mi da vam ispričam jednu anegdotu: Sjećam se filma koji sam pogledao prije više godina u kojem glumi Michael Douglas (što je često loš znak), Dan ludila, gdje glumi vrlo ljutog bijelca koji jednostavno to sve ne može podnijeti. Njegov glavni glumac bio je Robert Duvall, neodlučan, pun sumnje, policajac beta-muškarac, kojeg ismijava i zadirkuje njegov šef alfa-muškarac i koji između ostalog odbija izgovarati psovke. U jednoj od posljednjih scena u filmu, Duvall “se suprotstavlja” šefovom maltretiranju, i nakon što mu čestitaju, on odgovara (citiram iz nejasnog sjećanja) j... se, j... se puno. Oooo…
Ostavljam čitatelju da procijeni je li ga to učinilo boljim, ili gorim, čovjekom.

Ali čak i bolje, daleko bolje, bilo bi oplemeniti šefa s nekim mudrim riječima, da neotesani govor ne služi na čast niti njegove značke niti njegovog autoriteta. Niti ne čini dobro ljudima, vječnim bićima... stvorenima na samu sliku Božju i pozvanima na vječnost s Njime zauvijek. Razmislite o sv. Lovri, koji je zadržao smireno i veselo držanje dok je bio živ pečen, čak se i šalio sa svojim mučiteljima. U tom svijetlu, zar ne bi naš govor trebao odgovarati našem vlastitom položaju i pozivu, posebno u najtežim i najnapetijim situacijama?
John Paul Meenan
Izvor





Nema komentara:

Objavi komentar