Cijeli niz aktualnih činjenica i okolnosti potaknuo me da se kao katehet obratim vjernicima svoje biskupije poslanicom o kreposti čistoće.
Trenutno stanje stvari čini objavljivanje ovog teksta osobito hitnim. Objavljujem ga kao biskup Valparaisa tj. kao čuvar kršćanskog morala i vjere meni povjerena stada. Tako ispunjam svoju svetu obvezu navještanja Evanđelja u zajednici sa sv. Ocem i braćom u biskupijskoj službi.
Na početku navesti ću činjenice i okolnosti koje zahtijevaju zauzimanje stava u vezi s ovom temom.
a. Okolina obilježena erotikom
Ne treba biti osobito oštrouman kako bi se spoznalo da je erotika uzela maha u našem društvu, i to osobito u urbanim sredinama.
Pornografske knjige, časopisi i video filmovi slobodno se prodaju i rasparčavaju; moralna čistoća i bračna vjernost često se izruguju u filmovima, televizijskim serijama i pjesmama; sve je više legalizirane prostitucije, ona se nudi u standardiziranim oblicima u kućama opskrbljenima koje čime, a čiji rad reguliraju tijela lokalne vlasti.
Bez imalo uzdržavanja, mnogi u javnosti pokazuju međusobnu osjećajnu nakolonost, kondomi se javno prodaju u ljekarnama i trgovačkim središtima.
Spolni odnos odvaja se od braka; bez stida se koriste naturalistički izrazi; odjeća i ponašanje ni u koliko ne pomažu čistoću. Seksualnom vladanju nedostaje moralno uporište; skandalozni oblici ponašanja društveno relevantnih osoba masovno se publiciraju; društvo tolerantno prelazi preko neprihvatljiva ponašanja.
Sve su to jasni simptomi velike moralne krize koja ne zahvača samo područje seksualnosti nego ga daleko nadilazi i mnogo je više od "kulturološke revolucije", kako se tvrdi.
(...)
To stanje možemo opisati kao negativnu kulturnu revoluciju u čijim je korijenima moralna kriza.
Htio bih dodati karakterističnu činjenicu: riječ "čistoća" gotovo je potpuno nestala iz suvremenog rječnika. Više se ne govori o kreposti čistoće, a moj je dojam da se ta tema malo kad izričito obrađuje u propovijedima.
b. Nedostatak poštovanja prema čistoći u kršćanskim krugovima
Ovo nije mjesto na kojem ćemo iscrpno obrađivati sva relevantna istraživanja vezana uz ovu temu, ali sa sigurnošću možemo ustvrditi kako među ljudima koji sebe zovu katolicima, postoji pomutnja kad je riječ o ovoj temi.
U određenim krugovima znatan dio mladih drži da na predbračni odnos imaju pravo pod uvjetom da se on "događa iz ljubavi"; pritom predbračnu seksualnu aktivnost doživljavaju kao sredstvo za "stjecanje iskustva".
Izvanbračna partnerstva sve se više prihvaćaju i legitimiraju pa djeca stječu dojam da se takve veze jednako pravovaljane i respektabilne kao sam brak.
Iza propitivanja svećeničkog celibata ili nerazumijevanja njegova značenja nesumnjivo stoji podcjenjivanje vrijednosti čistoće, koja se, kao potpuno uzdržavanje, događa iz ljubavi prema carstvu nebeskom.
Permisivnost je posljedica društva koje drži da je u pitanjima morala "neutralno" i stoga ne pruža jasna uporišta i ciljeve za vrednovanje ponašanja; postoji tendencija da se većinsko ponašanje automatski prihvati kao respektabilno i prihvatljivo.
Ovdje je na djelu pluralizam koji se ne shvaća samo kao potvrda različitosti nego kao i prepreka za donošenje moralnih prosudbi. Tako se zabranjuje i tvrdnja da postoji "jedna" istina, a ne "moja" i "tvoja" istina.
Čak i rječnik kojim se koriste kršćani krajnje je indikativan. Primjerice govori se o "paru", a taj dvoznačni pojam služi tomu da se moralno neprihvatljivim situacijama podari privid legitimnosti. Dvoje ljudi koji žive kao da su u braku, a pritom nisu vjenčani, postaju tako "par" i predstavljaju se kao "par koji je dugo zajedno". Tako se taj pojam odnosi na pravovaljano vjenčane supružnike, dvoje mladih ljudi koji se namjeravaju vjenčati, a već su stupili u spolne odnose nazivaju se također "parom". Ide se tako daleko da se rabi pojam i za homoseksualce koji žive zajedno.
Danas se koristi i dvoznačan pojam "partner". Misli se na ljude koji žive kao da su u braku, ali nisu vjenčani – dakle posrijedi je moralno neprihvatljiva situacija.
Karakteristično je međutim da su određenim kršćanskim krugovima postoji strah da se krivo seksualno ponašanje označi kao "grijeh". Radije se govori o "zabludi", o "slabosti", o "zbunjenosti". Sve su to riječi koje izbjegavaju izričito upućivanje na Boga, koji bi trebao upravljati ljudskim djelovanjem.
Strašno je što se riječi razvrat i preljub opisuju kao "čin ljubavi" kao da grijeh može biti ljubav!
(...)
d. Rastava braka
Sigurno bismo stvari grubo pojednostavili kad bismo ustvrdili da je neuspjeh bračne zajednice nešto što uvijek i isključivo možemo svesti na nekorektno seksualno ponašanje jednog od supružnika. S druge strane, zbog očitog nepoznavanja zbilje, moglo bi se tvrditi da ponašanje koje je suprotno čistoći neznatno utječe ili uopće ne utječe na propast braka.
Propast bračne zajednice obično je rezultat više čimbenika no važnu ulogu pripisujem nedostatku seksualnog samosvladavanja. Postoje neuredni seksualni predbračni oblici ponašanja koji izrazito negativno utječu na suživot u braku ako se za njih ne učine djela pokore,a osobito ako se i dalje nastavlja nezrelo i egoistično ponašanje. Ono se opisuje kao "bećarsko" umjesto da se smatra uvredom Bogu, a i ljudske prirode.
Kad se među supružnicima dogodi slom koji se više ne može zaliječiti, otvara se novo područje za čistoću: vjernost prema partneru od kojeg smo razdvojeni, a koji možda nosi znatan dio odgovornosti za ono što se dogodilo. To je izraz duhovnosti koju teško mogu razumjeti oni koji u braku vide samo ugovor o suživotu dok, kako se kaže, "ljubav traje".
e. "Odgoj za ispravan odnos prema seksualnosti"
Ova tema je na dnevnom redu otkad je Ministarstvo odgoja i obrazovanja o njoj izdalo dvije publikacije. U dokumentima se navodno težilo tomu da se nađe "najmanji zajednički nazivnik", ali vrijednost ponuđena sadržaja ne smatramo prikladnim za stjecanje orijentacije upravo zato jer ga je njihov "pluralizam" spriječio da za ishodište uzme objektivni moral.
Prvi dokument govori o "seksualnom odgoju", dakle o dvoznačnom izrazu, koji je u drugom zamijenjen pojmom "odgoj koji se tiče seksualnosti", što zasigurno bolje zvuči. Pa ipak se ni u prvom ni u drugom izdanju ne spominje čistoća u kontekstu senzualnosti i spolnosti kao ponašanje koje se pristoji zrelom muškarcu i zreloj ženi.
Bez osnova jedne ispravne antropologije odgoj nije moguć. Kad se ne zna što je čovjek, što mu je cilj i smisao života i djelovanja, ne može se izgraditi projekt odgoja.
Jedna istinska ljudska antropologija ne počiva isključivo na sociološkim statistikama ili psihološkim zapažanjima nego mora bezuvjetno uključiti i odgoj u seksualnom području, koji naravno ovisi o cjelokupnoj čovjekovoj slici, njegovoj prirodi, cilju i djelovanju.
(...)
f. Godina obitelji
(...)
Čistoća je izuzetno važan čimbenik u životu obitelji. Priprema za brak mora biti čista, međusobna ljubav supružnika mora biti čista, a djeca moraju u obiteljskom okružju imati pretpostavke za odgoj u čistoći.
Ne želim nipošto tvrditi da je čistoća jedina strukturna sastavnica kršćanske obitelji. Ipak treba inzistirati na tome da je uz ostale sastavnice upravo ona jedan od njezinih nosivih stupova. Ostale sastavnice čine se bez nje nepotpunima i oslabljenima. Bez nje nedostaje im organska ljepota, vanjska i unutrašnja harmonija osoba koje čine obiteljsku zajednicu.
Ozračje čistoće u jednoj obitelji dolazi do izražaja u dostojanstvu njezinih članova i nužna je pretpostavka za osjećaj Božje prisutnosti u toj osnovnoj zajednici "kućne Crkve". Obitelj je prikladno okružje za cjeloviti odgoj djece koji nesumnjivo mora sadržavati i odgoj za čistoću.
Dosadašnja razmatranja ukazuju na cijeli niz činjenica i situacija koji razmatranje o čistoći ne čine samo primjerenim nego dapače nužnim. Problemi na koje ukazuju navedene činjenice neće se moći adekvatno riješiti ako se ne poduzmu napori za cjelovit odgoj čovjeka. A on uključuje odgoj koji dovodi do toga da se nauči i cijeni ponašanje u skladu s čistoćom.
Iz pastirske poslanice kardinala Jorgea Medine Esteveza koju je napisao dok je bio biskup Valparaisa u Čileu
Nema komentara:
Objavi komentar