Sv. Franjo Saleški 4. - O ljubakanju

Postoji li tako nestašno prijateljstvo među osobama različitoga spola, a ne misle se uzeti, zove se ljubakanje. Jer to je samo nedonoščad ili bolje sjena prijateljstva i zbog svoje se goleme ispraznosti i nesavršenosti ne može ni nazvati prijateljstvom. Ipak se tim ljubakanjem muško i žensko srce osvoji, zarobi i spletu se ovim taštim i ludim čuvstvima, što potječu od onih ništetnih sveza i sićušnih čari, o kojima sam malo prije govorio.

Premda se ove lude ljubavi redovito saliju i utope u putenost i u sramotu razblude, ipak nije to prvotna nakana onih, koji se zaljube. Inače to ne bi bilo ljubakanje, već očita bestidnost. Gdjekad mine i više godina, da oni, što ih je spopala ova ludost, nimalo ne sagriješe upravo protiv čistoće tijela, a naslađuju se samo željama, čežnjama, uzdasima, udvaranjima i sličnim ludorijama i tricama, s raznim namjerama. 

Jedni hoće samo da zasite svoje srce vraćajući ljubav za ljubav, radeći samo po zaljubljivoj ćudi. Oni se ne obaziru ni na što osim na svoj ukus i nagon, pa se zaljube odmah, čim se sastanu s pristalim čeljadetom, a ne pitaju ni kakve je duše ni kako se vlada, i tako se zapletu u jadne zamke, iz kojih se poslije jedva jedvice mogu izvući. Druge zavede taština, jer misle, da nije baš mala slava, ako kome ljubavlju osvoje i očaraju srce. Budući da ih mami slava, stavljaju zamke i razapinju mreže samo po odličnim, visokim, rijetkim i sjajnim mjestima. Neke zanosi i zaljubljiva ćud i taština zajedno, pa premda im je srce sklono na ljubav, ipak biraju samo takovu, koja im donosi bilo kakvu slavu.

Svako je takovo prijateljstvo opako, ludi i isprazno. Opako je, jer se konačno pretvori u puteni grijeh i jer otimlje ljubav pa i srce Bogu, ženi ili mužu, komu već pripada. Ludo je, jer nema osnova ni razloga. Isprazno je, jer ne daje ni koristi, ni časti, ni zadovoljstva. Naprotiv trati vrijeme, stavlja na kocku čast, bez ikakve naknade, osim tjeskobne težnje i nade, a ne zna čovjek, ni što hoće ni za čim ide. Ovi jadnici i slabići misle, da u njihovim uzajamnim ljubavnim izjavama ima još nešto poželjno, a sami znadu, što im nedostaje. Zato ova nezasitna želja muči neprestano njihovo srce nepouzdanjem, ljubomorom i nemirom.

Sv. Grgur nazijanski, pišući protiv takih žena, govori krasno o ovoj stvari. Evo samo nešto, upravljeno baš ženama, ali se može primijeniti i na muškarce: "Tvoja je prirodna ljepota dostatna za tvoga muža. A što će biti ako je razapneš za mnoge ljude kao razapetu mrežu za jato ptica? Omiljet će ti onaj, kojemu omili tvoja ljepota. Ti ćeš namignuti onome, koji tebi namigne, dobacit ćeš pogled za pogled. Eto doskora smiješka i ljubavnih besjedica, isprva dosta potajnih. No brzo ćeš se priučiti, pa ćete se očito milovati. Čuvaj se, govorljivi jeziče, ne spominji, što će poslije biti. Samo još ovu istinu: Što god mladići i djevojke zajedno govore i rade u tome ludom ljubakanju, sve ih razdražuje. Sve se trice ljubakanja međusobno drže i slijede baš kao željezo, što ga vuče magnet, a ono vuče više drugih."

Oj, pravo veli ovaj veliki biskup. Što misliš? Podjarivati u drugih ljubav, je li? Ali nitko je ne podjaruje dragovoljno, a da se i njega mirno ne prihvati. Tko u ovoj igri lovi, ulovljen je . Biljka aproxis hvata vatru i plane, čim je primakneš. Tako je i naše srce, čim vidi, da ga koja duša žarko ljubi, odmah plane ljubavlju prema njoj. Reći će tkogod: pa ja mogu i planuti, samo ne odviše. Ajoj, varaš se. Vatra je ljubavi jača i žešća nego ti se čini. Misliš, da ti je skočila samo iskra, a za čas ćeš zaprepaštena vidjeti, da ti je sve srce u plamenu, odluke u pepelu, a dobar glas u dimu. Mudrac viče: "Tko će požaliti, ako čarobnjaka ujede zmija?" A ja vičem za njim: "O lude i bezumnici, mislite li, da ćete ljubav začarati pa raditi s njom po svojoj volji? Vi se hoćete s njom igrati, a ona će vas ujesti i smrtno raniti. A znate li, što će svijet na to? Rugat će vam se i smijati, jer ste htjeli začarati ljubav, a pouzdajući se ludo metnuli ste u njedra zmiju otrovnicu koja vas je ranila i upropastila dušu i poštenje." 

Bože moj, kako je slijep, tko se uz tako ništetno jamstvo igra s najvećim duševnim blagom! Tako je, Filotea. Bog hoće čovjeka samo radi duše, dušu radi volje, a volju radi ljubavi. Nažalost imamo mnogo manje ljubavi nego je trebamo. Hoću reći, treba nam još neizmjerno mnogo, da uzmognemo Boga dosta ljubiti. A ipak mi tratimo i rasipljemo ljubav na lude, tašte i ništave stvari, kanda je imamo odviše. Oj, veliki je Bog pridržao sam za se ljubav naših duša u znak zahvalnosti, što nas je stvorio, uzdržao i otkupio. On će tražiti od nas strogi račun o svemu, što tako ludo rasipljemo. Ako će već tako strogo ispitivati za svaku ispraznu riječ, a što će istom s ispraznim, bezočnim, ludim i opasnim prijateljstvima? 

Orah uvelike škodi njivama i vinogradima, u kojima je usađen. Budući da je velik, privlači sav sok iz zemlje, pa ne može dostajati za hranu drugome bilju. Lišće mu je gusto, pa pravi veliku i debelu sjenu; a konačno privlači k sebi prolaznike, koji klate njegov plod, pa sve okolo kvare i gaze. Tako isto naudi i ljubakanje duši, jer je posve prevlada i privuče tako snažno sve njene trzaje, te više nije ni za kakvo dobro djelo. Sve joj vrijeme trati gusto lišće; razgovori, zabava i udvaranje. Napokon nagrne toliko napasti, razbijenih misli, sumnja i drugih stvari, te sve pogaze i pokvare. Ukratko: ljubakanje potjera nebesku ljubav i strah Božji, oslabi duh, istroši dobar glas, pa je igračka dvora, a srcu kuga i pokora. 

Filotea str. 268. - 274.