Pripovijedajući djeci o muci Isusovoj svrati koji pogled i u svoj dnevni život. Pripovijedaš, na primjer, djeci kako su se vojnici i Juda sa svećenicima i narodom rugali dragom Spasitelju. Neka ne misli tvoje dijete, da je to samo onda bilo. I danas ima ljudi, koji čine isto: ismjehuju Ga, preziru, proklinju i nedostojno izgovaraju Njegovo ime. Ako to čuje dobro dijete, odmah će reći: "Neka je hvaljeno Ime Isusovo!" Time je jedan desetogodišnji dječak za kratko vrijeme odučio svoje drugove od kletve. Kad je čuo, da koji veći dječak psuje, oštro ga je pogledao i rekao jasno i glasno: "Hvaljen Isus!" Dječaci su mu se najprije smijali, zatim su stali o tome razmišljati i pomalo su se odučili od odvratnih kletvi. Nisu prošle ni tri sedmice i nitko više nije psovao. To je moglo postići samo dobro, kršćanski odgojeno dijete.
Drugi put pripovijedaj djeci, kako se dragi Spasitelj dao uhvatiti na Maslinskoj Gori i kako su Ga njegovi učenici ostavili. Petar se predomislio i slijedio Ga izdaleka misleći, da to neće biti tako jednostavno s njegovim učiteljem. On će učiniti kakvo čudo i pobjeći neprijateljima ili će učiniti, da će svi pred njim pasti i umrijeti od straha. Sjedeći uz vatru među ostalim ljudima i vojnicima vidio je svezana Isusa i kako ustrpljivo podnosi ruganje i prezir Židova i vojnika. Tako se zbunio, da nije znao, što da misli. I kad je došla neka služavka, pa mu rekla, da on pripada Isusovim učenicima, jako se prestrašio i brzo odgovorio: "Ja ne poznajem tog čovjeka." To nije bilo lijepo od Petra, da nije imao toliko odvažnosti, pa prizna, da pripada učenicima Isusovim. Ali je Petar popravio svoju pogrešku. Od toga vremena on je oko četrdeset godina po svijetu pripovijedao o Isusu i umro za svoju vjeru. Zato ne smijemo sv. Petra kuditi.
Drago dijete, ima i danas ljudi, pa i tvojih školskih drugova, koji se smiju i rugaju: "Zar si ti tako glup, da moliš, polaziš na sv. Misu i ispovijedaš se?" Mnogi se dječaci kod toga stide i radije lažu, mjesto da reknu: "Da, ja sam vjeran svojemu Spasitelju u onome, što sam mu jednom obećao." Tko se Spasitelju iznevjeri, taj neće ni ljudima biti vjeran nego samo onda, ako ima od toga koristi. To nije čovjek, u kojega se možemo pouzdati.
Vjernost, odvažnost i neustrašivost su vrijedna svojstva svakoga čovjeka. S njima upoznaj svoje dijete na vrijeme. Danas i državne naredbe traže od dječaka i djevojčica, koji idu u školu, da prisustvuju sv. Misi. Njima će se pridružiti i nestalni, i svrha je postignuta. No može se dogoditi radi bilo čega, da ta naredba i običaju padnu pomalo u zaborav. Zato se roditelji ne smiju samo na to osloniti i graditi vjersku revnost djece na tomu. Takva će revnost popustiti pogotovo za vrijeme praznika. Zato treba djetetu odgojem kod kuće uliti toliko samostalnosti i kršćanske odvažnosti, da u pojedinim prilikama može jamčiti za svoje kršćanske dužnosti. To ćemo postići samo tako, ako dijete u svom domu doživi, da i roditelji polažu važnost tome te prisustvuju nedjeljom - a ako je moguće - i radnim danom sv. Misi i da točno vrše svoje vjerske dužnosti. Majka, koja ostane kod kuće, čim malo zapuše vjetar ili padne kiša, neće nikada odgojiti odvažno dijete.
U korizmeno vrijeme, pripazi na to, kako se tvoja djeca križaju, kako pokleknu u crkvi i kako se udaraju u prsa. O tome smo već prije govorili. Nemoj dopustiti, da ovi vanjski znakovi postanu samo prazni iskrivljeni oblici onoga, što bi inače moralo imati veliko značenje. Upravo sada, za vrijeme večernjih svojih razgovora i pripovijedanja o muci Kristovoj, moraš križu dati ono mjesto, koje mu pripada. Križanje je kršćanima bilo uvijek priznanje vjere. Još i danas se govori: "Vjerujem, ja sam kršćanin. U toj vjeri hoću živjeti i umrijeti." Zapamti dobro: kakvi su naši vanjski znakovi, takva nam je obično i vjera u srcu. Tko se nemarno i stidljivo križa, nije pravi i pouzdani kršćanin.
Lisbeth Burger 1944. - "Majko uči me moliti" str. 100. - 103.
Nema komentara:
Objavi komentar