Uvod: Michael J. Matt
Ovaj članak objavljen je u novinama „The Remnant“ još 1987. godine. Napisao ga je pokojni, veliki dr. John Senior i toliko je izvrstan da se bojim da ne posjedujem potrebne vještine da bih ga sažeo na primjeren način u samo nekoliko riječi. On je dug, jako dug – ali, jao, pretpostavljam da se većina blogera i twiteraša koji marljivo rade u virtualnom vinogradu neće s njim zamarati – dani promišljenih, divno razrađenih članaka davno su prošli da bi napravili mjesta video klipovima, idejama poput memova ili poglavlju od jedne rečenice.
Međutim, ovaj članak je toliko imanentno katolički da se pitamo: Što nam se dogodilo? Provodimo dane i noći na internetu čeprkajući po ruševinama kršćanstva po virtualnom prostoru ispunjenom do vrha zvukovima i besmislenim dokazima zaostale svijesti posvuda u svijetu, ali kao da nikad ništa ne postižemo. Najhrabriji među nama čine don Quijotske pokušaje suzbijanja sveprisutnih posljedica društvene i duhovne revolucije u svijetu i Crkvi, ali čak smo i mi preplavljeni dezinformacijama i apatijom da bismo se suočili s pravim uzrocima. Trošimo gotovo svu svoju energiju boreći se protiv gnjusnog zločina pobačaja kao da je on temeljni uzrok svega što je otišlo u krivo u svijetu. Ali je li to zbilja tako? Pobačaj je manje uzrok, a više posljedica, a dok ne naučimo naciljati na korijenski uzrok takvih zala, pitam se hoćemo li iskorijeniti ikoje od njih.
Odgovaramo, reagiramo i uzvraćamo najbolje što možemo dok nastavljamo gubiti velika područja od najgorih neprijatelja Kristovih, čak dok velika većina naših vlastitih kolega po vjeri, iznurenih i zbunjenih, počinje ličiti na primitivne građane Oceanije isprana mozga koje je proročki opisao George Orwell.
To nije naša krivica, zaista. Napokon, sistematski smo zaglupljivani od vrtića nadalje; naš doseg pažnje sve više i više prže lutkari s Googla, Youtuba, Facebooka i ostalih. Postajemo sve ovisniji o blještećim svjetlima, simbolima palca gore i dolje, smajlićima, podacima o gledanosti, selfijima, emailovima, twitovima i retwitovima. A zatim su tu sve one tisuće „prijatelja“ koje smo sakupili usput kao bodove na video igrici. Ne primjećujemo kako smo sve usamljeniji, izoliraniji i sve manje svjesni svoga okruženja, svojih pravih prijatelja, pa čak i svoje djece. Uspavani virtualnom stvarnošću koju animiraju pikseli, pokretna svjetla i okrutni oglašivači, postajemo točno onakvi kako jedna pjesma kaže – „ugodno tupi“.
Ljudi koji su bili pioniri tradicionalnog katoličkog „pokreta“ prije pedeset godina bili su generacija koja je još bila budna, što se vidi u obilju u njihovim tekstovima. Oni tako imaju toliko puno toga za reći iz svojih grobova što bi nas još moglo probuditi – kada bi se samo sjetili kako čitati. Oni bi bilježili po post-it ceduljicama ono što je bilo korisnije za zajedničko dobro od većine onoga što danas prolazi kao izvrsno na blogosferi. Oni su zaboravili više o katoličkom načinu življenja nego što ćemo mi ikada naučiti.
Pročitajte sljedeći članak Johna Seniora – da, svih šest tisuća riječi. Može vam ukloniti zastore, pa čak i riješiti tajnu što se dogodilo s našim obiteljima, Crkvom i svijetom u kojem živimo. A zatim će vam pružiti cestovnu kartu kako izaći iz ove noćne more. Pitanje je: Možete li podnijeti „kriminalno“ politički nekorektnu istinu? Ako možete, nastavite čitati... MJM
Revolucija u domu
Komunistički manifesto imao je dva koautora; kasnije je kod podjele posla Karl Marx razvio ekonomiju komunizma, posebno u Das Kapital, dok je Fredrick Engels razvio kulturološku i filozofsku stranu. Glavno marksističko djelo o teoriji obitelji stoga nije Marxovo već Engelsovo; radi se o djelu "Porijeklo obitelji, privatnog prosperiteta i države".
Ta knjiga, napisana prije stotinjak godina, 1884., postala je nacrt za današnje stanje stvari. Engels predstavlja Darwinovo evolucijsko porijeklo čovjeka od majmuna, ali ne kako živi prirodno u obiteljima. Na temelju knjige Louisa Morgana, američkog antropologa iz 19. stoljeća koji je živio među Irokezima, on je vjerovao da je čovjek živio prvenstveno i prirodno ne u obitelji već u čoporu. Možete vidjeti koliko je važna jedna takva ideja komunističkoj teoriji, zato što smješta čovječanstvo po prirodi u komunističku vrstu, koja živi bez privatnog vlasništva ili izvan monogamnog braka. On kaže kako je primitivni čovjek živio od skupljanja hrane, a ne proizvodnje hrane, seleći se s jednog mjesta na drugo prema potrebi, razmnožavajući se bez razmišljanja, pa čak i incestom. Žene su vladale ekonomijom domaćinstva šatora ili pećine, dok su muškarci pljačkali, lovili i pecali. U takvom društvu vlada je bila matrijarhalna, odnosno žene su vladale budući da nitko nije poznavao svog oca, prava i povlastice mogle su jedino biti ustanovljene po ženskoj liniji, po majčinom pravu kako se nazivalo, sve do nasljedstva poglavica i kraljeva. Ali, on kaže, kada se čovječanstvo okrenulo od skupljanja prema proizvodnji hrane, odnosno od lova i ribolova prema uzgajanju životinja i obrađivanju polja, ljudski čopor postao je patrijarhalno pleme. Muškarci su osnivali farme, i morali su poznavati svoje sinove da bi osigurali svoje nasljednike. To je bila prva velika svjetska revolucija, prema Engelsu.
Zbacivanje majčinog prava bilo je svjetski povijesni poraz za ženski spol.
On nastavlja: da bi se moglo ustanoviti patrijarhalno pravo, po prvi puta se sklapala neka vrsta privremenog braka, koji bi trajao oko godinu dana tako da bi čovjek mogao barem biti siguran tko je otac određenog djeteta. Engles naziva to „brakom za parenje“, slijedeći antropologe svog vremena, a takvi odnosi zaista postoje u primitivnim društvima širom svijeta. A, kao što znamo, oni su se danas ponovno pojavili u civiliziranom svijetu pod krinkom mnogostrukih brakova i razvoda.
Druga revolucija nastala je u buržoaskoj ili kapitalističkoj državi. Gdje intenzivniji uzgoj životinja i poljoprivreda donose višak proizvoda, tu se događa promjena od preživljavanja prema stvaranju profita. Drugim riječima, više nemamo skupljanje hrane, ili sad proizvodnju hrane, već proizvodnju robe, odnosno, za zaradu; i time osobno privatno vlasništvo, određene granice, ugovore, novac, itd.; gdje očeva djeca moraju točno i zauvijek biti znana i najgore od svega je, kaže Engels, kada žene same postanu roba, privatno vlasništvo svog muža s doživotim zakupom koji zovemo monogamni brak.
Treća i posljednja revolucija, koja još mora doći, rezultirat će povratkom na komunizam. Kada stvaranje profita dostigne stupanj monopola, a država koja je nastala da bi štitila na prvom mjestu privatno vlasništvo, postiže takvu moć da efektivno posjeduje sve; uvjeti čopora – na višoj razini, industrijskoj razini, ali svejedno, uvjeti čopora će se vratiti.
Danas smo mi, kaže Engels prije više od sto godina, u fazi gdje se ekonomska podjela između posjednika i radnika, buržoazije i proletarijata, reflektira na odnose između muškaraca i žena. Ako želite uništiti privatno vlasništvo, kaže, i unaprijediti povijest u njezino prirodno komunističko stanje, morate zatrti obitelj, koja je jezgra i osloboditi žene od ropstva kućanstva, od bračne veze i bračne postelje.
Oni koji misle da je borba protiv komunizma politička ili vojna stvar su u krivu; čitanje ove knjige uznemirit će ih. Barikade u kuhinjama i spavaćim sobama puno su opasnije od onih u prašumama ili na ulicama grada.
Ovo su Engelsove riječi:
„U večini slučajeva danas (ponavljam, ovo je napisao prije više od sto godina), barem u posjedničkim klasama, muž je dužan zarađivati za život i uzdržavati svoju obitelj, i to samo daje mu položaj nadmoći bez potrebe za ikakvim posebnim zakonskim vezama i povlasticama. Unutar obitelji, on je buržuj, a žena predstavlja proletarijat. Posebni karakter nadmoći muža nad ženom u modernoj obitelji, nužnost stvaranja prave društvene jednakosti između njih i kako to učiniti, vidjet će se jasno u svjetlu dana kada će oboje posjedovati zakonski potpuno jednaka prava. Onda će biti jasno da je prvi uvjet za oslobađanje žene vratiti cijeli ženski spol natrag u javnu radinost, a to zauzvrat traži da se ukinu karakteristike monogamne obitelji kao ekonomske jedinice društva.“
Dobro, morate mu priznati; vrlo je jasan i jednostavan. Da bi postigao sljedeći i konačan stupanj u evolucijskom razvoju ljudskog društva, on kaže da trebamo revoluciju u domu. Žene moraju ići na posao pod istim uvjetima kao muškarci, u svaku vrstu radinosti i zanimanja; a s njenim egzilom iz njezinog prirodnog okruženja, obitelj se jednostavno sama uništi. Možda nećete puno naučiti o porijeklu obitelji u Engelsovoj knjizi, ali svatko može naučiti o porijeklu pokreta za oslobođenje žena.
Poslušajte što on predviđa:
„S premještanjem sredstava proizvodnje u zajedničko vlasništvo jedna obitelj prestaje biti ekonomska jedinica društva. Privatno održavanje kućanstva pretvara se u društvenu radinost. Briga i odgoj o djeci postaje javna stvar. Društvo se brine o svoj djeci jednako, bilo ona zakonita ili ne. To uklanja svaku zabrinutost oko posljedica, (on misli na trudnoću!) što je danas najvažniji faktor koji priječi djevojku da se posve da čovjeku kojeg voli. (On misli bilo kojem broju muškaraca koje želi!)“
Uskoro ćemo vidjeti što on smatra ljubavlju, ali nastavimo:
„Neće li to biti dovoljno da dovede do postepenog rasta neobuzdanih seksualnih odnosa, a s tim i sve tolerantniji stav javnosti prema djevojčinoj časti i ženinoj sramoti? Sigurno će nestati sve oznake koje se pripisuju braku zbog njegovog porijekla u odnosu prema vlasništvu. One su, prvenstveno, nadmoć muškarca, a sekundarno, nerazriješivost braka. Nadmoć muškarca u braku je jednostavno posljedica njegove ekonomske nadmoći, a s ukidanjem nje sama će nestati. Danas je već razbijen na tisuće komadića. Ako je samo brak utemeljen na ljubavi moralan, onda je moralan i samo onaj brak koji i nastavlja u ljubavi. Ali intenzivne emocije pojedinačne ljubavi razlikuju se u trajanju od jednog pojedinca do drugoga, posebno kod muškaraca; ako privrženost prestane ili se istisne novom strastvenom ljubavlju, onda je odvajanje korisno za oba partnera kao i za društvo. Samo što će tada ljudi biti pošteđeni gacanja kroz beskorisno blato razvoda.“
Tako da možete vidjeti na što on misli kada govori o ljubavi i na čemu se temelji novi komunistički brak; on misli na priležništvo i ništa ne zna o bračnoj ljubavi. Ali još jedno poglavlje od njega:
„Što sad možemo naslutiti o načinu kako će seksualni odnosi biti uređeni nakon što zbacimo kapitalističku proizvodnju? Ne ono negativnog karaktera, ograničeno najvećim dijelom na ono što će nestati, već što će biti novo? Na to ćemo moći odgovoriti samo kada dođu nove generacije muškaraca koje nikada u svojim životima nisu znali što znači kupiti ženinu predaju novcem ili nekim drugim društvenim instrumentom moći, generacije žena koje nikada nisu znale što znači dati se čovjeku iz ijednog drugog razloga osim prave ljubavi (sjetite se što on smatra ljubavi!) ili odbiti predati se svom ljubavniku iz straha od ekonomskih posljedica (sjetite se da on pod tim misli straha od djece) – kada takvi ljudi budu u svijetu, kada te nove generacije budu u svijetu, one će malo mariti o tome što drugi misle da bi oni trebali učiniti. Oni će raditi po svojem i stvarati odgovarajuće javno mišljenje o tome i to će biti njezin kraj.“
I stvarno će biti kraj! On je to predskazao prije više od sto godina, i to je tu. Oni su u samom domu, gdje je prema nauku klasne borbe između proletarijata i buržoazije, žena postavljena protiv svog muža. Tako da što god se događa na političkoj razini, kršćanstvo se ubija iznutra. Nikada nije bilo takvog rata u povijesti. Izgubili smo rat u Vijetnamu ne samo u prašumama i na sveučilištima gdje su bile demonstracije i sve to, već tiho u obitelji, koja je oslabljena do one mjere gdje je čitava generacija uništena. Kako možete pobijediti rat u tuđini ako ga gubite kod kuće? Temelj civilizacije je bračna postelja i tu je vrhunac bitke upravo sada, kao što je Engels predvidio.
Prvi korak u procesu započeo je još u njegovim danima pokretom sufražetkinja, koji je razbio jedinstvo obitelji i oslabio položaj muškaraca kao glava obitelji tako što su žene dobile svoj odvojeni glas, pretvarajući razgovor između muža i žene u raspravu, pripremajući put za ono što se dogodilo u naše vrijeme kada su žene ušle u ono što Engels naziva društveno produktivnom radnom snagom, natječući se za poslove protiv muškaraca i spuštajući cijenu rada tako nisko da je sada potrebno da oboje rade da bi namirili obiteljski budžet. Kuća koja je u sebi podijeljena ne može uspjeti, a svugdje oko nas se sada primarna veza ljubavi, snažna kao smrt, snažnija od svih krvnih veza, vratila kroz sve faze koje je on opisao, do braka za parenje, a za neke i do čopora.
Quousque irruitis in hominem? Dokle ćete na bijednika nasrtati,
obarat’ ga svi zajedno, k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu?
Sv. Robert Bellarmine kaže o tim recima iz Psalma 61, prvom iz Jutrenje:
"Psalmist ovdje oplakuje strašnu propast duše zbog zlih duhova posredstvom raznih požuda. Ustvari nitko ne može procijeniti broj propalih zbog zlih duhova posredstvom pohlepe, ambicije, požude, srdžbe, zavisti i takvih zlih strasti. Pun ozlojađenosti govori protiv zlih duhova: "Dokle ćete na bijednika nasrtati, obarat’ ga svi zajedno,k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu? Urotiše se da me s visa mog obore,u laži uživaju; ustima blagòslivlju,a u srcu proklinju.""
U poznatoj pjesmi Roberta Frosta, kao što se možda sjećate, stari farmer iz Nove Engleske kaže da dobre ograde stvaraju dobre susjede. Muževi i žene su najbliži susjedi što postoje, čak bliskiji od roditelja i djece, jer muškarac mora napustiti oca i majku da bi prionuo uz svoju ženu i dvoje postaju jedno tijelo, ali uvijek sa radosnom ogradom oko sebe, da je jedno muškarac, a drugo žena. Kao što je jedan drugi farmer rekao, gledajući korov u svom kukuruzištu: „Neprijatelj je ovo učinio!“
Dakle, porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države je Bog; a autori njihove proposti nisu zaista Marks i Engels koji su samo instrumenti, već zli duhovi koji na nas nasrću kao na ruševan zid ili nagnutu ogradu.
Riječ „domaćica“ u starogermanskom engleskom značila je „ona koja radi kruh“. I nije slučajno da Betlehem na hebrejskom znači „kuća kruha“. Totalitaran napad pokrenut je protiv dama cijeloga svijeta. Kako vam se čini ideja izjednačavanja ženskih i muških uloga, ili čak njihova zamjena, u romanima, filmovima, TV emisijama, i pjesmama, u modi, u boji, obliku, uzorcima? Na sve ženstveno navalili su kao na nagnutu ogradu. U kući kruha nema nikoga kod kuće. Krist u svim Svojim malenima je sada „sam kod kuće“.
Washington, Associated Press:
Kopilot američkog aviona za nadgledanje Sovjetskog testiranja projektila bio je privremeno oslijepljen svjetlosnom zrakom za koju službenici Pentagona vjeruju da je ispaljena iz lasera s palube Sovjetskog broda. Pentagon je izjavio u petak da se taj incident dogodio iznad Pacifičkog oceana ranije ovoga tjedna kada su američke vojne snage nadzirale Sovjete dok su ispaljivali projektile iz centralne Rusije u smjeru Havaja. Pentagon je izjavio da se ženska kopilotkinja čiji identitet i čin nisu otkrili oporavila bez ozbiljnih ozlijeda.
Nije najgore to što Sovjeti ispaljuju laserske zrake na nas, već to što se naše djevojke tamo bore protiv njih. Nije stvar u tome da to žena ne može, već to što je ona uopće tamo. Što to radi mašti, srcu, duši sljedeće generacije? Što je nastalo od djevojaka koje je Bog po njihovoj prirodi stvorio da budu pomoćnice svojim muževima i da rađaju i odgajaju njihovu djecu, čiji utjecaj, jači nego mjesečev na plimu, privlači muškarčevu grublju stranu svim onim nježnim, mekim, slatkim, blagim, ljubavnim trenucima koji čine ljubav mogućom; prvo muž i žena, onda njihova djeca, i njihovi bližnji, a odonud do Boga čija je ljubav naravni zakon.
Ovdje, ovdje dođite, .... stižu djevojke! A momci se brinu za bebe! Nikad nisam vidio kravu koja je mislila da je bik, ili bika koji je mislio da je krava. Voda ne plamti poput vatre, niti se vatra izlučuje poput jutarnje rise. Stvari u prirodi žele biti ono što jesu, a ako ih se pomakne traže počinak u tome što jesu. I tu leži problem: Engels je negirao te elementarne činjenice. Njegova filozofija dijalektičkog materijalizma stavlja svemir u potpunu pobunu protiv onoga što jest.
On je napisao još jednu knjigu koja je još više zastrašujuća na svoj način od "Porijekla obitelji", pod naslovom "The Anti-Jury", u kojoj on govori da je čitava stvarnost kontradiktorni proces. Sve što nam izgleda kao da je, poput vode, vatre ili žene, je i ono što je i ono što nije u isto vrijeme. To zapravo nije niti novo niti revolucionarno. To je ponovljeni stari argument drevnog grčkog filozofa Heraklita, koji je sjedio uz rijeku i govorio: „Jer voda teče ja ne mogu dva puta dotaknuti istu rijeku; stoga rijeke nema.“ Ali i stabla se kreću, a kamenje je samo spora rijeka; stoga ništa nikada nije.“ Ta filozofija je napad na postojanje stvari, i stoga na Boga, čije ime je „Onaj koji jest“, a i na Njegovo stvorenje koje postoji jer ga je On stvorio takvog kakvo je. To nije samo ateizam koji tvrdi da Bog ne postoji, već anti-teizam koji nameće pravo nepostojanja nad postojanjem. To je besmislena evolucijska ideja da je Bog „omega točka“ Teilharda de Chardina.
Ako to zvuči zbunjujuće, neka vas barem utješi da je to previše i za međunarodni komunistički pokret, koji nikada zapravo nije shvatio što to znači po dijalektičkom materijalizmu. Riječi se mogu izgovoriti, ali filozofija se ne može podučavati jer je proturječna. Kako možeš imati pokret ako nema stvari koja se pokreće? Filozofija apsolutnog tijeka niječe iskustvo, ona niječe ono što zovemo zdravim razumom. Rijeka je rijeka; ruža je ruža. Međutim potrebno je dodati da je, iako kao filozofija ne znači ništa, u praktičnom redu dijalektički materijalizam strašan. Oni koji tome služe srušili su čitavu kršćansku kulturu, posebno u Sjedinjenim Državama iza onih zidova za koje smo mislili da nas štite od neprijatelja. Paradoks je da komunizam nije toliko napredovao u Rusiji koliko je u Sjedinjenim Državama s kulturnog stajališta. Vrijedi još malo razmatrati o Engelsovim knjigama jer one tako precizno opisuju što se ovdje kod nas dogodilo.
Kada se privatno vlasništvo uzima za svrhu ljudskog života, kao što to često je kod nas, a ne kao sredstvo koje služi svrsi dobrog ljudskog života, istina je da ničija kuća više nije dom. Ako se sve mjeri novcem, brak je zakonska maska prostitucije, kao što su rekli Marx i Engels. Postoji određena vrsta muškarca koji misli da je stjecanje imovine svrha njegovog života. On ne kupuje dom, već investiciju. A ako nastavi s tim stavom i na ženu će gledati kao na investiciju, a na djecu kao nepotreban trošak kojeg on sprečava da uopće dođe.
Nije slučajno da su posebno od 1960. tisuće žena i djece napustile takve domove i postali beskućnici kao što ih se zove u njihovim pjesmama; dok su naše pjesme uvijek bile o povratku doma. Civilizacija ima svoje korijene u drevnoj poganskoj Grčkoj gdje Odisejevo lutanje, nakon svih nedaća po putovima širom svijeta, završava napokon povratkom doma. A sada, žene i djeca bježe, jer je istina, kao što je Engels rekao, da su naše kuće postale tržište, a sa svim svojim pomagalima kao male tvornice. Mi smo nacija materijalista koja mjere napredak prema samom bruto domaćem proizvodu, a sreću novcem i uspjehom.
Ne predlažem da se predamo; to nije opcija. Prva i posljednja crta obrane protiv neprijatelja čovjeka je u domu; a srce doma je ljubav muža i žene.
Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju.
Za detaljno objašnjenje što je sv. Pavao mislio pod podčinjenošću žene muževoj ljubavi, pročitajte Pjesmu nad pjesmama. Ona je savršena suprotnost tiraniji ili ikakvom iskorištavanju, tako strastvena da bi je bilo nepristojno čitati naglas u javnosti, predavanje Duha Svetoga nakon vjenčanja u Kani, Njegov vlastiti tajni priručnik bračne ljubavi, tako intimne da sam upotrijebio druge tekstove ovdje poput ovoga:
Dokle ćete na bijednika nasrtati, obarat’ ga svi zajedno,k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu? Urotiše se da me s visa mog obore,u laži uživaju; ustima blagòslivlju,a u srcu proklinju.
U lažima uživaju... Sv. Robert Bellarmin kaže o toj teškoj frazi, svjestan malog broja onih koji će slijediti njegov savjet, da Duh Sveti grdi pokvareno mnoštvo, govoreći:
Većina ljudi posve je lišena prave mudrosti iako je prividno imaju u izobilju, ali tu se prije radi o mudrosti koju Sveto pismo naziva razboritošću tijela, i stoga je većina ljudi plitka, nerazumna i nepromišljena jer su lašci („Sinovi su ljudski samo dašak, laž su djeca čovječja: svi da stanu na tezulju, od daha bi lakši bili.“ (Ps 62, 10)), s lažnim mjerilima.
Vidite, to znači kupovati jeftino i prodavati drago, ubirati nepravedne profite, prodavati patvorena dobra uz lažnu reklamu... on misli na Coca-colu, čips, i loš rad; sve te stvari koje marksisti iskorištavaju napadaju nas unutar naših domova i škola. A nije ni čudo da dječaci, a posebno djevojčice, koje vide da stavljamo profit ispred prijateljstva i cijeli arsenal aparata i mikrovalnih iznad doma i ognjišta. Nije ni čudo da žude za zamišljenim jednostavnim životom jednostavnog siromaštva, što misle da će dobiti kad krenu na cestu.
Duh Sveti tvrdi:
Kad raste imetak, neka za njega ne prione srce! Jedanput reče Bog o tom, dvaput sam to čuo: "da je moć u Tebe, Bože, i da je dobrota u Tebe, Svemogući; jer Ti svakome plaćaš po djelima njegovim.
Borba protiv komunizma počinje s obnovom obitelji, a obnova obitelji počinje s ponovnim otkrićem. Korijen cijelog problema je tu. Sv. Toma Akvinski kaže da muževi i žene moraju biti prijatelji.
Koja divna izjava! Najveći teolog u povijesti Crkve to tako čini jednostavnim, poput djeteta, tako jasno da je ipak teško vidjeti, poput bijelog na bijelom: muževi i žene moraju biti prijatelji. Neprijatelj je uvijek na vratima, ali sada smo ga pustili unutra. Jednostavna je činjenica da su muževi tražili svoju ljubav izvan domova u novcu i uspjehu, a žene su ih slijedile tražeći iste stvari. Nismo voljeli jedni druge niti smo bili prijatelji.
Bože, znam da si Ti tako zapovijedio, da ljubimo bližnjega kao same sebe, a da su žene i muževi najbliži bližnji, ali nije li ljubav samo činjenica? Ili je imaš ili nemaš. Ako me tražiš da postim petkom, ja ću postiti jer je to u mojoj moći, ali kako mogu ljubiti ako ne ljubim?
Pogledajmo opet tekst Sv. Pavla:
Jer se sav zakon izvršuje u jednoj riječi: "Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!" Ali ako jedan drugoga grizete i izjedate, gledajte, da jedan drugoga ne istrijebite! A velim: "U duhu živite, i želja tjelesnih nećete izvršiti! Jer tijelo želi protiv duha, a duh protiv tijela; a ovo se protivi jedno drugome, da ne činite ono, što hoćete. Ako li vas duh vodi, nijeste pod zakonom. Očita su djela tjelesna, a ova su: "preljubočinstvo, nečistoća, besramnost, razuzdanost, idolopoklonstvo, čaranja, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdžbe, spletke, razdori, sljedbe, zavisti, ubojstva, pijanstva, razuzdane gozbe i ovim slična, za koja vam unaprijed kažem, kao što sam i prije rekao, da oni, koji tako što čine, neće postići kraljevstva Božjega. A plod je Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, umjerenost, čistoća; protiv ovakvih nema zakona. A koji su Kristovi, raspeli su tijelo sa strastima i požudama. Ako u duhu živimo, i hodajmo u duhu!
Kako je Engelsova knjiga bila nacrt za uništenje, ovaj je poznati tekst Galaćanima 5 nacrt za obnovu obitelji.
Krepost je poput navike, poput učenja vožnje bicikla. Nakon svih poteškoća i padova i muke, kako je tajanstven trenutak u životu djeteta kada odjednom ima osjećaj ravnoteže i vozi. Ali imajte na umu, navika nije isto što i izvršavanje; jednom kada dječak nauči voziti bicikl, svakoga dugog dana u školi ta navika čeka kao da spava u njegovom tijelu i duši. Kada se u tri popodne popne na sic ona se budi i on kreće. Skolastički filozofi nazivaju tu djelatnu vožnju navikom "in exercitu", navikom "u izvršavanju". Exercitus na latinskom znači „vojska u bitci“, kao divna rečenica iz Te Deum: Te martyum candidatus laudat exercitus. Užarena vojska mučenika Tebe hvali. Candidatus u tom stihu često se prevodi "bijel"; odnosno bijela najčišće vatre.
Bog nam daje nadnaravne navike (vrline, kreposti) već gotove. Ne morate ih stjecati bolnim načinom kao što smo učili voziti bicikl, ali događa se isti tajanstveni trenutak otkrića. Odjednom uhvatimo ravnotežu i možemo ono što prije nismo mogli, možemo ljubiti, biti radosni i spokojni. Međutim, nećemo postići Kraljevstvo nebesko samo krepošću. Ti darovi i plodovi, te ulivene kreposti, moraju biti "in exercitu"; moramo zaista voziti bicikl naših duhovnih života i to raditi. Moramo hodati u Duhu, sv. Pavao kaže, ne sjesti ili prileći.
Možda se možete sjetiti razlike između glavnih i rednih brojeva iz svoje školske aritmetike – ne samo prebrojati one glavne grojeve, već ih staviti po redu, kao prvi, drugi, treći, itd. U svakom nabrajanju postoje dva smjera, gore i dolje. Počevši od vrha prema dolje, u ovom slučaju Bog koji zapovijeda, red objave; i obrnuto, odozdola prema gore, to smo mi koji izvršavamo zapovijedi, u redu učenja.
Način kako možemo obnoviti obitelj je da oživimo skrivene plodove ljubavi između muža i žene, koje su oni primili kao nadnaravne kreposti sakramentom braka. One su snažne kao smrt, snažnije od svakog otrova, s kojima niti jedna obitelj nikad nije propala, pa čak i kada je rat vani izgubljen. Duh Sveti dao nam je tih dvanaest plodova Svoje ljubavi. Biblijski spisi ne slažu se točno o broju ili redoslijedu, ali sv. Toma nam ih u svom komentaru nabraja u teološkom redu, od ljubavi do čistoće, na malo drugačiji način nego što je to u tekstu Vulgate koji mi danas koristimo.
Budući da učimo kako ljubiti, a ovo je dio učenja, praktična vježba, pogledajmo Dvanaest plodova Duha Svetoga, od dna gdje mnogi od nas jesu, u sukobu s problemom čistoće.
Čistoća je krepost „po kojoj se povlačimo pred nezakonitom željom“. Izvršavajući nadnaravnu krepost čistoće, činimo prvi pravi korak koji nam je odmah dostupan, prema stubištu ljubavi, ljubavi žene i muža kao našem najintimnijem bližnjem i stoga prema Bogu. Čistoća je, kako je sv. Toma definira, pažljivo pratite, otpor nezakonitoj želji – razmislite kako su u to uključene stvari koje čine da „uživamo u lažima“. Na primjer, u braku kada žene rade iako za tim nema potrebe. Protivno je naravnom zakonu da se žena upušta u društveno produktivnu industriju osim ako to nije nužno. Prema zakonu prirode ženino mjesto je u domu jer je ona po prirodi njegovateljica i odgajateljica djece. Čistoća nije samo kontrola seksualne želje, već je zapravo želja da budemo ono što jesmo i da ako izvršavamo tu slobodu od svake nezakonite želje onda ćemo biti spremni popeti se na drugu stepenicu suzdržljivosti za koju sv. Toma kaže da je sloboda od želje za onim što je čak i dobro i zakonito, ali je nepotrebno. To je vrlo teška stepenica. Sv. Ivan od Križa je opisuje u svojoj prvoj knjizi Uspon na goru Karmel završavajući poznatim retcima – „Da biste imali užitak u svemu, težite imati užitak u ničemu; da biste mogli imati sve, težite imati ništa.“ „Filozofska je sreća“, kaže Edmund Burke, “htjeti manje, ne imati više“. Sv. Toma kaže da je teološka sreća „željeti apsolutno ništa drugo osim onoga što Bog želi“.
Treća stepenica je čednost, koja znači da radimo stvari prema tonalitetu poput pjevanja bez „falšanja“. U svakom gregorijanskom tonalitetu ljestvica počiva na jednoj noti, melodija obigrava i rasteže se iznad i ispod nje, ali uvijek u nekoj napetosti u odnosu na prisutnost te note čak i kada se ona u tom trenutku ne pjeva. Čednost ne znači samo odijevanje prema određenim pravilima, već odijevanje s ukusom i osjećajem mjere, prigodno. Ne samo odijevanje, naravno, već i govor i djelo da kažemo i činimo primjerenu stvar u prikladno vrijeme i ispravnim tonom. Čednost znači taktičnost i mjera prema sebi, ne tražeći niti previše niti premalo od sebe. Ne činiti svoju pobožnost teretom, već je vršiti s veseljem, „bdijući nad plodovima“, a ne „gutajući pilule“ Duha Svetoga.
Muževi i žene, kada bi svakoga dana uzeli jednu od tih kreposti i prakticirali je kako to radite u sportu ili s glazbenim instrumentom, pomislite samo koliko bismo mogli napredovati u svom unutarnjem životu! Pomislite koliko bi čednost mogla postići u samo jednom danu, kada bi muževi i žene promatrali jedan drugoga kao u tonalitetu ili noti gregorijanskog napjeva. Učinite tu osobu privlačnom točkom svojih riječi i djela čitavoga dana, činite od dnevnih aktivnosti melodiju koja nalazi svoj mir u njoj ili njemu.
Vjernost se ovdje uzima u običnom, a ne nadnaravnom obliku. Ona ovdje znači vjernost, odanost, znači biti takva osoba kojoj se može vjerovati. Ona znači biti postojan i iskren, držeći se svojih obećanja i dogovora.
Peta stepenica, krotkost, zauzdava srdžbu kada supružnik i najbliskiji bližnji učine nešto pogrešno.
Šesta stepenica, izdržljivost, je strpljivost i očekivanje dobroga koje nikako da dođe iako je obećano, a mi kažemo: „Gospodine, koliko još?“ Ali ako prakticiramo očekivanje dobra, samo čekanje, iako bolno, postaje vrsta dobra. Sv. Ivan od Križa, u svojoj vjerojatno najboljoj pjesmi, vapi: „O noći ljupkija od zore rane.“
Sedma stepenica je dobrota, koja sama sebe objašnjava. Ona znači aktivno htjeti dobrotu drugoga. Muževi i žene moraju svaki shvatiti da, kao što je rekao Frank Sheed, svaki ima sudbinu s Bogom u vječnosti i da moraju pomoći jedan drugome tamo stići.
Osma stepenica, blagost, je aktivna želja blagonaklonosti. Ne samo biti iskren, pravedan, pa čak i blag, već strastveno suosjećati, proživljavati s drugom osobom. Čuo sam kako je udovica koja je već u svojim osamdesetima neki dan rekla, kada ju je netko upitao koliko joj nedostaje muž: „Ne nedostaje mi. Mi smo toliko intenzivno suosjećali jedan s drugim da je on ovdje u svemu što radim i mislim.“ To je blagost.
Ako prakticiramo očekivanje dobrog s mirnoćom (tj. staloženošću) bit ćemo uvježbani podnositi zlo kada dođe, jer će doći. To je deveta stepenica, strpljivost u pravom smislu, povezana na latinskom s „pasijom” (mukom) odnosno trpljenjem kao u muci našeg Gospodina.
Deseta stepenica je mir, o kojoj sv. Toma kaže da znači ne uznemiravati se. On se postiže, kaže, usmjeravajući naše želje na jedan predmet, ne nestrpljivo tražeći desetak drugih u isto vrijeme. Mnogi muževi vjerni su svojim ženama ne želeći druge žene, ali nisu s njom na miru jer je njihovo srce u poslu ili nogometnoj igri ili pisanju knjige. Mir je učiniti ju jabučicom svoga oka. Ako postoji glazba, pjevaj je samo za nju, slavi večeru koju je skuhala u hvalu njoj. Mir je jednost svrhe koju imaju sluge, „čije su oči uvijek na gospodaričinoj ruci“.
Ako prakticiramo mir, doći ćemo do predzadnje stepenice, radosti, koja je počinak u onome što ljubimo, a prakticiranje radosti je hvala. Kod kuće mora biti glazbe, ne na stereu, bez obzira kako dobra, već kao što je stari irski tenor, John McCormack, običavao pjevati u svojoj najpoznatijoj pjesmi o čovjeku čija je žena umrla “Sva zvonka ljupkost tvoga glasa, riječi koje su radovale moje usamljeno srce; sjećaš li se? Cijelim srcem još čujem udaljenu glazbu tvoga glasa.“
Morate pjevati i svirati sami instrumente i čitati naglas poeziju i stvarno uživati u tome. Da, muževi i žene moraju to činiti ako žele biti prijatelji. Uzimajući glazbu sada u širokom smislu svega umjetničkog, nježnog, lijepog i slatkog, to je poruka koju pošaljete onome koga ljubite, poput divne pite od trešanja ili svježe izglačane košulje.
Ljubav je onda dvanaesta stepenica, na kojoj nam se Duh Sveti daje na poseban način, kaže sv. Toma, kao na Svoju sliku, budući da je On sam ljubav. Caritas se uzdiže iznad dilectio i amor, gdje slušamo "novum mandatum": "Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ Tako tim stepenicama, tim plodovima učimo o ljubavi koju muževi i žene imaju u Njemu jer je Duh Sveti prisutan u Njegovim darovima.
Samo još jedna stvar za kraj – možda ćete se u vezi s ovim iskreno požaliti: „To su zapravo samo pobožne otrcane fraze i nemaju veze s našom konkretnom situacijom u braku. Malo od nas će naći tu divnu ljubav, radost i mir, a i to ne zadugo.“ Dobro, ako je istinito da je ljubav radost, onda smo svi iznevjerili. Ali moram vam nešto reći za utjehu. Sjećate li se na rođendanima ili vjenčanju, kada ste rezali tortu? To je upravo onaj najbolji trenutak, konzumacija je uvijek na neki način razočaranje. Očekivali ste tko zna što, a to je samo torta. Ljubav nije samo torta. Ona je trenutak prije. To je njegova tajna, jer sva ljubav čeka na nešto o čemu još niti ne znamo. To nije argument. Možda to možete uzeti kao misao koja će razveseli vaše srce.
Nema komentara:
Objavi komentar