Ovo je Pismo prijateljima i dobročiniteljima poglavara američkog distrikta FSSPX-a bilo objavljeno u srpnju 2005. u izvještaju Regina Coeli.
Dragi prijatelji i dobročinitelji,
Živimo u vrijeme kada se neprestano mijenjaju moralni standardi (npr. tko bi mogao zamisliti prije 100, 50 pa čak i 20 godina da će se raspravljati o definiciji braka!). Glavni razlog za to je načelo da većina vlada; što većina želi raditi, to je moralni zakon. Ili nam barem govore da nas isključivo ekonomija ili biologija ili psihologija trebaju voditi u oblikovanju ljudskog ponašanja.
Tako prosudba pojedinca, o tome što će najviše doprinijeti njegovoj vlastitoj dobrobiti ili dobrobiti društva, postaje posljednji sud u moralnim stvarima. To je naravno samo moderna inačica sotonine laži: "Postat ćete kao Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo." Obrazovna politika svakog razdoblja odražava njegovu filozofiju stoga u današnjem obrazovanju nemamo spomena o uzvišenim vjerskim zapovijedima: "učini" i "nemoj činiti". Umjesto toga se od ljudskog razuma radi idol i inzistira da je za sve dovoljno znanje i prosvjetljenost. Intelektualni razvoj, testovi i mjerenja te individualne razlike dobivaju najveću pažnju, dok se uglavnom zanemaruje formacija karaktera i volje.
Plodovi takve politike su obilni: nemoralni i amoralni uvjeti koje promiče, povećanje bezakonja i kriminala te buntovnička sloboda naših mladih, da nabrojim samo neke.
Rješenje ove moralne dileme može se naći samo u religiji kako je papa Pio XI. rekao u svojoj Enciklici o kršćanskom odgoju mladih:
"Neuredne sklonosti moraju se ispraviti, dobre sklonosti moraju se ohrabrivati i regulirati od najranijeg djetinjstva, a, iznad svega, um mora biti prosvijetljen i volja ojačana nadnaravnom istinom i sredstvima milosti, bez kojih je nemoguće kontrolirati zle nagone, nemoguće postići potpunu i cjelovitu savršenost odgoja kakav želi Crkva, koju je Krist tako bogato obdario božanskim naukom i Sakramentima, djelotvornim sredstvima milosti."
Da bismo nadvladali tu moralnu dilemu važno je da počnemo graditi čvrste temelje što je inače poznato kao formacija karaktera. Riječ „karakter“ dolazi iz grčke riječi koja ima značenje instrument koji se koristi za graviranje ili urezivanje. Karakter je zbroj svih kvaliteta koje su ugravirane u dušu i koje su postale sastavni dio čovjeka. Karakter je život kojim dominira princip ili drugim riječima potpuno formirana volja.
Razvoj karaktera kod djece treba biti najviši cilj svećenika, roditelja i učitelja. Kao što papa Pio XI. opisuje u istoj enciklici:
"Stoga je istinski kršćanin, proizvod kršćanskog odgoja, nadnaravni čovjek koji razmišlja, prosuđuje i djeluje stalno i dosljedno u skladu s ispravnim razumom koje je prosvjetlilo nadnaravno svjetlo Kristovog primjera i nauka; drugim riječima, da koristimo suvremeni pojam, pravi i dovršeni karakterni čovjek.
Jer, nije svaka vrsta dosljednosti i čvrstoće ponašanja utemeljena na subjektivnim principima ona koja čini pravi karakter, već je to samo ona dosljednost koja slijedi vječne principe pravde, kao što je priznao čak i poganski pjesnik kada hvali da je jedan i isti „čovjek koji je pravedan i ima čvrstu svrhu“.
Stoga karakter mora biti središte obrazovnog plana od naših najranijih godina. Ako se on formira kod djeteta, kada ono dođe u kritične godine, bit će spremno odgovoriti na poziv viših motiva na koje je reagiralo toliko često i prije. Kada se on ne formira onda možemo očekivati propast. Pojedinci i narodi mogu propasti ne zbog nedostatka znanja, već zbog nedostatka primjerenog ponašanja kao što papa Pio XI. objašnjava:
"...posebno kod mladih, zle su prakse posljedica ne toliko neznanja intelekta koliko slabosti volje koja je bila izložena opasnim prilikama, a nije bila podržana sredstvima milosti.“
Iako je milost svemoćna, ona nas ne oslobađa dužnosti da razvijemo do najvišeg stupnja naravne snage karaktera za koji su mladi ljudi sposobni. Svećenici, roditelji i učitelji trebaju probuditi u mladima duh osvajača. Postoji plemenitost koja leži u njihovim dušama, uspavana, možda, ali nikada mrtva. Ako želimo da osvoje bitku za krepost te plemenitosti mora ih se potaknuti i poduprijeti.
Da bismo im u tome pomogli važno je dati primjerenu pažnju formiranju dobrih navika kod mladih. Naš karakter je rezultat stečenih navika koje se dodaju našem naravnom temperamentu. Dakle, karakterni odgoj je uvelike formacija navika. Prema tome, roditelji i učitelji moraju neumorno nastojati spriječiti formaciju loših navika; jer takve navike oslabljuju volju i uzrokuju nesreću. Formiranje zlih navika događa se tako lako da može biti potrebno jako puno vremena da osoba shvati da je vezana njima. Navike ne nastaju u trenutku niti se slamaju u trenutku. Ali u svakom trenutku možemo ih početi jačati ili slabiti. Djela razvijaju navike, a navike formiraju karakter, dok karakter određuje sudbinu. Dječak, koji je, s četrnaest godina, grub, sebičan ili uvredljivo glasan, vjerojatno će zadržati te navike i kao muškarac. Mnogi psiholozi potvrđuju da se, u prosjeku, navike formiraju između treće i četrnaeste godine. Ako je to tako, roditelji su dužni rano početi navikavati djecu na ono što će formirati osnovu njihovog karaktera i stoga njihovu zaštitu dok prolaze kroz vatru i vodu mnogih iskušenja svojstvenih adolescenciji.
Ovo djelo formiranja karaktera mora započeti s predškolskim djetetom. Svakoga se dana u životu malog djeteta formira i određuje njegovu budućnost. Dobre navike pristojnosti, vladanja kod stola i govora imaju važnu ulogu u formiranju njegovog karaktera, kao i dobre zdravstvene navike, urednost i navike igranja. Čak i važnije su one općenite moralne navike koje se moraju rano formirati. Među njima su: iskrenost i istinitost, temelj karaktera; poštovanje prema roditeljima i autoritetu; suradnja s drugima; osjećaj odgovornosti; suosjećanje; osjećaj čednosti, tako važan za prikladno treniranje čistoće.
Među najvažnijim navikama koje treba formirati u djeci je naučiti ih da budu umjereni i suzdržljivi u svojim željama. Ne radi se o uskraćivanju radosti i zadovoljstva, kojima djetinjstvo treba biti ispunjeno. No ipak moraju naučiti da nitko ne može ispuniti sve njihove želje, a onaj koji to ne nauči bit će nesretan kasnije u životu kada ne bude mogao dobiti sve što njegovo srce želi.
Dijete, čijem se svakom hiru udovoljava, bit će naviknuto popustiti svakom svom prohtjevu i neće oklijevati odgurnuti u stranu čak i moralne obzire ako stoje na putu zadovoljavanju osjetilnih nagona. S druge strane, ako su naučili rado se suzdržavati oni će razviti temeljnu naviku koja će im pomoći reći ne kada ih ti isti osjetilni nagoni dovode u kušnju.
Nije teško vidjeti u našem svijetu hitnu potrebu za odgojem navika samokontrole kod djece. Prije mnogo godina nadbiskup John Spalding s tim je u vezi prozvao majke: "O majke, čija je ljubav najbolja od svih koju je svaki od nas poznavao, očvrsnite svoje sinove i potaknite ih, ne na utrku za bogatstvom, već na strmi i uski put kojim će se, savladavanjem i poznavanjem samih sebe, uzdići prema Bogu i svim uzvišenim stvarima."
Roditelji trebaju potaknuti svoju djecu na ono što je jedan biskup zvao "strategijom Svetoga rata". Oni u tome mogu uspjeti ako redovito podučavaju svoju djecu da se odriču neke omiljene hrane ili da pretrpe neku malu bol ili da herojski pobijede lijenost. Te će ih stvari naučiti da se vježbaju duhovno i očvrsnut će ih za duhovni rat koji bijesni protiv svih nas. Ako ih, pak, oni nikad nisu naučili uskratiti si ona dopuštena zadovoljstva kako će se moći suzdržati od zadovoljavanja nedopuštenih želja.
Nije niti teško potaknuti u djeci entuzijazam za takva mala djela samoodricanja. Neka djeca možda ispočetka zanovijetaju, posebno ako tek počinju formirati dobre navike, ali, kako počinju shvaćati taj pricip da ne rade sve što im se sviđa već da rade ono što je ispravno, uskoro će im postati zanimljivo činiti ta mala „herojska djela“ kao nešto dobro za razvoj svog karaktera. Samokontrola im se stoga treba predstaviti kao čin rasta, snage, slobode; mora im biti jasno da je prividno obuzdavanje samo korak prema uzvišenijem životu. Treba im pokazati kako postupni proces vježbanja u malim stvarima gradi snagu volje i kako svako postignuće samosvladavanja u jednom dijelu svog života čini bitku lakšom u svim drugim dijelovima. U dijelu samodiscipline i bitke za kontrolu naše osjećajne naravi napad je najbolja obrana naše uzvišene naravi.
Trenirajući našu djecu na taj način, dat ćemo im koncept istinske slobode koja je uživanje u našim povlasticama bez prekoračenja granica prava vlastite duše, naših bližnjih ili Boga. Njih treba naučiti da ostanu poslušni principu, a ne svojim nagonima. Samo tako će naći istinsku sreću, i u ovome životu i, jednog dana, u slijedećem.
Iskreno vaš u Otajstvenom Tijelu Kristovu,
p. John D. Fullerton
Nema komentara:
Objavi komentar