Litanije poniznosti

"Da bi Bog dušu pogledao s ljubavlju, On ne gleda na njezinu veličinu, nego na veličinu njezine poniznosti."

—Sveti Ivan od Križa 'Izreke o svjetlu i ljubavi' str. 103 

Živjeti u poniznosti, znači željeti uvijek živjeti u povjerenju u Božju ljubav, zaštitu i vodstvo i stoga ne biti zabrinut kada vas drugi vrijeđaju - ili kad vas hvale. Sigurni u Božjoj ljubavi, svoj identitet nećete morati graditi na tome da li vas drugi primjećuju i prihvaćaju ili ne, nećete se morati s njima uspoređivati ni nadmetati kako biste se osjećali važnim.

Poniznost nema nikakve veze s poniženjem ili samo-obezvrjeđenjem; mi imamo obvezu služiti Kristu učinkovito i radosno u čistoj ljubavi. Stoga je važno da se nikada ne odreknemo plemenite odgovornosti razvijanja naših talenata u najvećoj mogućoj mjeri. Naš osobni razvoj je duhovna nužnost i neće postati čin sebičnosti ako ga tražimo s odgovarajućom poniznošću.

Dok molite Litanije poniznosti, molite za tri različite milosti koje će vam omogućiti živjeti istinski kršćanski život. To su milosti da: 

-  odbacite vaše pokušaje da se osjećate 'posebnim' kroz prihvaćanje i divljenje drugih;

- nadvladate odbojnost zbog osjećaja da su vas drugi povrijedili;

- tražite dobro u drugima u svim stvarima, napuštajući bilo kakvo natjecanje, čak i ako je to na vašu vlastitu štetu.

Međutim, budimo oprezni kako bi se to provelo na psihološki zdrav način.

Prvo, dobro je kad naš rad prepoznaju i cijene; no duhovna poanta je kako ne bismo trebali težiti za tim divljenjem kao dijelom osobnog identiteta, već nastojati prihvatiti sve koristi našeg rada na Kristovu slavu, koji je sebe posve dao za nas, koji je patio za nas, koji je umro na križu za nas, i u čijoj službi mi obavljamo svoj posao. "A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!" (Pavlova poslanica Galaćanima 6,14).

Drugo, svi se osjećamo povrijeđeni kad nas netko uvrijedi; ipak, duhovna poruka je da mi ne trebamo dizati psihološke zidove kako bismo se zaštitili od boli zbog uvrede, ako samo, čak i u našim najdubljim povredama, uvijek nastojimo vjerovati u Krista, koji će nas sam zaštititi od svih opasnost. Ne bojte se, kao što Isus ponavlja u evanđeljima.

Biti fin

Krepost poniznosti često se podcjenjuje jer se brka s psihološki poremećenom prirodom poniženja. Na sličan način, krepost poniznosti često se brka s 'finim' ponašanjem.

Istina je ta da je Isus Krist bio ponizan, ali nije bio 'fin'.  Ljubio nas je - govorio je istinu - On je bio Istina - ali nije bio 'fin'. 'Fino' se ponašati znači prihvatiti bilo što, čak i sam grijeh. Zašto? Pa duboki nesvjesni motiv za 'fino ponašanje' je strah, strah da ako kažete istinu da ćete uvrijediti nekoga tko će vas odbaciti i napustiti. Ljubiti znači govoriti istinu i s neosuđivačkom izravnošću, grijeh nazvati grijehom.

Stoga je vrijedno ponoviti: poniznost je zapravo znak velike hrabrosti i dubokog duhovnog razumijevanja. U poniznosti nema straha.

Naposljetku, premda je 'stavljanje drugih na prvo mjesto' suprotno prirodnom nagonu samozaštite, duhovna poruka je da, ako doista imamo povjerenja u Boga, ne samo da se možemo prestati natjecati s drugima kako bismo udovoljili našoj taštini, nego da se možemo i truditi uočiti potrebe drugih, gledajući druge sa suosjećanjem, u nadi da će biti spašeni od propasti zbog svoje vlastite opsjednutosti samoodržanjem. Ipak, naša briga za druge ne smije poprimiti oblik mazohizma ili samouništenja; u cijeloj našoj ljubavi prema drugima, nikada se ne smijemo odreći odgovornosti razvijanja naših talenata u najvećoj mogućoj mjeri, kako bismo mogli služiti Isusu Kristu učinkovito i radosno, u čistoj ljubavi.

Sveti otac pustinjak je imao dar od Boga istjerivati zle duhove. Jednom je molio da sazna čega se oni najviše boje i što bi ih natjeralo u bijeg.

  "Možda je to post?" - upitao je jednog od njih.

  "Mi" - odgovorio je zli duh - "niti jedemo, niti pijemo."

  "Onda, bdijenja?"

  "Mi uopće ne spavamo."

  "Bijeg iz svijeta ?"

  “Navodno važna stvar. Ali veći dio vremena provodimo lutajući pustinjama.”

   "Zahtjevam da priznaš  što je to što te može pokoriti" - ustrajao je starac.

   Zli duh, prisiljen nadnaravnom silom, odgovorio je - "Poniznost,  koju nikada ne možemo  nadvladati."

   - Stari oci pustinje: Odjeljak 1

V. Rev. Chrysostomos, trans.