Ja sam žena, pogledajte me kako ljubim: što je istinska snaga žene?

Ovaj je tjedan bio zaokružen prosvjedima u našem glavnom gradu koji su se fokusirali na žene, marš žena i marš za život. Prvi je branio „prava“ žena i trubio o potrebi za „napretkom“. Drugi isto traži napredak; on poziva društvo da se ostavi zastarjelog i štetnog mišljenja da se ženi mora dozvoliti da naudi drugima da bi samu sebe ostvarila. 

Prvi marš podržala je liberalna agenda i njezini sluge, glavni mediji, koji su igrali neprocjenjivu ulogu u pročišćavanju poruke lijevih da bi postala ukusna za naše škole i domove. 

Primjer koji mi pada na pamet je poruka o „girl power“ koju sam nedavno vidjela u oglasu u kojem djevojka s atomskim simbolom na majici udara nogom hrpu knjiga. Ideja tog oglasa je, mislim, da su djevojke pametne i da mogu razumjeti knjige o nuklearnoj fizici? Ili možda da se djevojke koje nose znanstvene majice vole baviti kickboksom? Bilo kako, roditelji koji bi inače bili užasnuti stvarima koje su se odvijale u našem glavnom gradu prošloga vikenda, sada su natjerani prigrliti mantru: „Podižimo snažne djevojke! Budite snažne žene!“

Girl Power vs. istinska snaga žene

Imam šest kćeri u dobi od 20 mjeseci do 20 godina tako da sam već dva desetljeća izložena medijskim porukama djevojkama. Zapravo, udvostručite to ako uračunamo da sam i sama tome bila izložena kao djevojka. Naizgled djeluje da možda poruka o „ženskoj snazi“ nije tako loša? Tko bi se mogao suprotstaviti tome da žena bude snažnog moralnog karaktera? Napokon, po ženinom moralu društva se uzdižu i padaju. Ali ne, ta poruka uopće nema veze s moralnim karakterom. Umjesto toga radi se o tri posve drugačije vrste „snage“ – fizičkoj snazi, snazi u samodostatnosti i snazi emocija – oglas koji sam spomenula uključuje sve tri.

Da poruka o snažnoj ženi naglašava fizičku snagu očita je u svemu, od vojničkih majica do podupiranja određenih ženskih sportova. Opet, ne postoji ništa loše u tome da žene žele biti fizički spremne, ali zašto su mediji tako revni oko toga? Iz vrlo jasnog razloga – jer je fizička snaga, biološki, domena muškarca. Autentična ženstvenost, s druge strane, stavlja naglasak na moralnoj snazi – kvaliteti kojoj svaka žena, bez obzira na njezinu sposobnost ili želju za fizičkom izdržljivošću – može težiti. 

To ne znači da žena ne posjeduje fizičku snagu, ali njezina najviše prirodna i izvanredna ekspresija obično se događa u službi drugima, posebno u nošenju novoga života. Trudnica se svaki dan penje na planinu u smislu energije koju njezino tijelo troši na izgrađivanje malene nove osobe. Oko četvrtog mjeseca tijelo trudnice doživljava snažnu hormonalnu promjenu dok ulaže energiju u izgrađivanje podrške života toj novoj osobi, posteljice. Gledajući svoj profil u osmom ili devetom mjesecu trudnoće sama sam se znala čuditi: „Pa kako ja to mogu?“ A onda je tu porod, kada žena može vidjeti kako bi lice njezinog muža izgledalo kada bi opazio pravog superheroja. 

Feminizam naravno, također naglašava snagu samodostatnosti. Taj princip je izravan napad na istinu da su muškarac i žena stvoreni za zajedništvo i međuovisnost. Ovisnost o drugome podrazumijeva ranjivost i ona znači rizik i zato se prava snaga može vidjeti u ženinoj spremnosti da ovisi o svom suprugu. Žena koja se odriče svoje karijere da bi bila doma sa svojom djecom, jer osjeća da je to najbolje za njezinu obitelj, čini vrlo hrabar korak. Postoji lažna sigurnost u samodostatnosti, ali postoje snaga i hrabrost u pozadini vjerne ovisnosti. 

Još jedan vidljivi aspekt poruke o „snažnoj ženi“ je dozvola za snažne emocije. Drugim riječima, vrijednost se stavlja na snažne emocije zbog njih samih. To možemo vidjeti u popularnim medijima svih vrsta, kada se žene slave zbog djetinjaste provale ljutnje, „jer slijede svoje srce“ ili jednostavno radeći samo ono im paše u nekom trenutku. Autentično snažna žena, s druge strane, stavlja svoje emocije u službu drugima. Ono što osjeća za supruga i djecu motivira ju da njihove potrebe stavi iznad svojih. Suosjećanje koje je znak ženskog genija čini je emotivnim središtem – srcem – doma. Kao na središte, srce, svi se članovi obitelji oslanjaju na njezinu sućut i ljubav, a ona postaje snažna u molitvi i samodisciplini jer jednostavno mora. 

Autentična ženstvenost, stoga, ima snagu koja prkosi modernoj "girl power" medijskoj kampanji. Umjesto fizičke snage koja oponaša onu muškaraca, nalazimo moralnu snagu koja poziva druge na uzvišeniji način života. I vidimo njezinu jedinstvenu ženstvenu fizičku snagu koja je kolijevka i braniteljica novog života. Umjesto ograničavanja sebe tako što živi oslanjajući se samo na svoju snagu, autentična žena slobodna je ovisiti o onima koje voli te ih privlači u ljubavnu ovisnost o njoj. Umjesto da je rob svojih emocija, emocije te žene služe da ju inspiriraju u davanju ljubavi. 

Poredak ljubavi

Tako što se daje kroz ljubav, žena nalazi sebe, i postaje sve više svoja. Za fotografski negativ samo trebamo pomisliti na pobačaj. Taj užas i nehumanost ukorijenjen je u svom krajnjem proturječju ženinog poziva na ljubav, jer on se prvenstveno ostvaruje u staležu majčinstva – duhovnog ili fizičkog. Bio bi to neuspjeh žene odbiti braniti život bilo koje od svoje djece, ali propustiti braniti najranjivije od svih posebno je bolna uvreda. 

“Poredak ljubavi” se prvo „ukorjenjuje“ u ženama. Vidimo kako se  to odigrava u služenju našeg Gospodina na zemlji, u utjelovljenju, na križu, kod uskrsnuća. Gospa je najistaknutiji primjer ženske snage, ali kako se približavamo korizmi voljela bi istaknuti jednu drugu sveticu koja je već dugo jedna od mojih heroja, sv. Veronika. Kada je izašao film Mel Gibsona o Kristovoj muci, odmah sam pomislila na šestu stanicu križnog puta. Kako će oslikati Veroniku? 

Po mom mišljenju učinio je to tako divno i njegov prikaz ističe pravu ženstvenu snagu. Veronika pokazuje fizičku snagu kada prilazi Kristu usprkos ljutoj svjetini, nasilnim vojnicima i opasnoj situaciji. Potaknuta ljubavlju daje svježe piće žednome, čistu tkaninu trpećem licu – to su radnje koje nose žig majčinstva. Dok samodostatnost ima unutarnji fokus, Veronikina ovisnost kao židovske majke kao da naglašava njezinu svjesnost o potrebama drugih i osnažuje ju da djeluje. Emocije koje je morala proživljavati kada je vidjela Krista usmjerene su na služenje, nisu potrošene na bijes. U Gibsonovoj Veronici vidimo posebno moć žene da bude nenametljivo prisutna u opasnim situacijama i da čini ono što je ispravno, a da ništa ne traži za sebe. Njezina djela su mala, ali njihov učinak ogroman. 

Ljubav koja buči

Sada žene moraju izokrenuti stari feministički izraz Helen Reddy: „Ja sam žena, čujte me kako bučim“. Ja sam žena. Poput Marije, poput Veronike, ja neću bučiti. Ali ako pažljivo pogledate, vidjet ćete moju snagu. Po Kristovoj milosti, moja ljubav će bučiti. 

Izvor

Ljudski obzir

Ljudski obzir je tumor koji nagriza moderno društvo i čini nemjerljivu štetu, posebno mladićima. Uzmimo, na primjer, mladića koji se boji u noćnom bančenju uvrijediti svoje kompanjone ili da im neće više biti drag i stoga s njima pije do sitnih sati. On ne razmišlja kako uništava svoje zdravlje ili uludo troši svoj novac, hoće li nanijeti jad ili sramotu onima koji mu pripadaju; za sve to ne mari; on jedino u sebi govori: „Što bi rekli da ne činim to što i oni?“ Oh, taj glupi bauk ljudskog obzira! Takav mladić možda ide u neprijateljski svijet samopouzdano i ponosno, ali kada se nađe u društvu onih čija se uvjerenja razlikuju od njegovih, ili koji se izruguju njegovoj vjeri, što onda ostane od njegove hrabrosti? Srce mu potone u pete, tako da zbog bijednog osjećaja ljudskog obzira jede petkom meso, da ga ne bi zadirkivali ili ismijavali. Nikada se ne usudi napraviti znak križa ili pomoliti prije obroka u prisustvu onih čije se mišljenje razlikuje od njegovog. „Moramo imati obzira“, kaže, “prema mišljenju drugih i paziti na njihovu dobru volju“.

Ljudski obzir je taj koji sprječava tolike mladiće da redovito primaju sakramente, da redovito prisustvuju Misi ujutro i navečer, nedjeljom i blagdanima. „Što će ljudi misliti o meni? Mislit će da sam prilično fanatičan ako tako često idem u crkvu.“ Ali reci mi koja je šteta od toga da te se smatra pobožnim? Zar nije puno bolje da te smatraju pobožnim i pristojnim nego pijanicom i svadljivcem?

Pusti ljude neka misle što god žele. Svatko je jednako vrijedan pred Bogom, niti manje niti više. Stoga se moramo bojati Boga, kao što Gospodin kaže: „ Ne bojte se onih, koji doduše mogu ubiti tijelo, ali duše ne mogu ubiti! Nego se bojte onoga, koji može dušu i tijelo pogubiti u paklu!“ (Mat 10,28)

Tako mnogi mladići žele biti dobri katolici, ali nemaju hrabrosti za svoja uvjerenja; oni posjeduje vjeru i njihov život je besprijekoran što se njih tiče; ali ako se nađu u društvu gdje se njihova vjera i vjerski običaju ismijavaju, ne očituju svoju vjeru ni katoličanstvo. Oni zanijeme, ili se čak priključuju ismijavanju i izrugivanju zbog drugih; to je posljedica jadnog ljudskog obzira.

Dozvoljavaju da se ismijava svećenike njihove Crkve i njezine pastire i da ih se čini predmetom glupe šale. Bog sam i Njegovi sveci nisu pošteđeni pa opet ne smatraju da su dužni ustati i braniti Božju čast. Vjerujte mi, doći će čas kada će takve kukavice čuti ove riječi: „Ja te ne poznajem! Odlazi od Mene!“ Što će im onda vrijediti što su zanijemili od straha da ne uvrijede bezvjernike i bezbožnike?

Mladi je francuski vojnik koji se borio u ratu s Kinom bio sazdan od drugačijeg materijala. Jednog dana čuo je strašnu galamu u obližnjim barakama pa je otišao saznati što se događa. Jedan od njegovih drugova otkrio je krunicu u džepu dobrovoljca i zbog toga je sasuo na njega bujicu prezira, svetogrđa i vulgarnih psovki.

Tada se mladi Francuz pokazao kao vojnik u pravom smislu te riječi, kao hrabar i neustrašiv čovjek koji se ne da zaplašiti, pravi branitelj svoje vjere. „Dajte mi tu krunicu“, rekao je usred graje; „Kako imate drskosti postupati s nepoštivanjem i svetogrdno govoriti o predmetu pobožnosti koji tako često mnoge majke natapaju svojim suzama?!“

Te su riječi dočekane novim naletom izrugivanja i proklinjanja; ali njega to nije dirnulo i nije odustao dok mu nisu dali krunicu. Onda je s muževnom odlučnošću rekao izrugujućoj gomili: “Vjerujte mi da je bolji vojnik onaj koji ima krunicu u svom džepu nego onaj čija su usta puna svetogrđa!“

Zar se ne treba diviti, mladi moj čitatelju, takvoj hrabrosti i snazi karaktera? Zar ti nije lijepo čuti o ponašanju ovog mladog vojnika, čije se nepoznato ime slavi? To je radovalo srce Božje, a tako će se radovati i tebi, kada god se pokažeš hrabar i odlučan oko pravih obzira, oko obzira prema Bogu i Njegovoj časti. Zaista današnje vrijeme, u kojem je svijet tako daleko od Boga, pruža obilje prilika za takvo ponašanje; stoga idi u život s hrabrim srcem i ponašaj se poput pravog muškarca: „Zapovijedam ti dakle: Budi srčan i odlučan! Ne boj se i ne plaši se, jer Gospod, Bog tvoj, s tobom je u svemu, što preduzmeš." (Još 1,9) „Ako je Bog za nas, tko će na nas?“ (Rim 8,31)

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" Str. 102. - 104. 

Žene, čednost i feministička ideologija

Evo komentara jedne moje čitateljice (napomena uredništva - ne čitateljice ovog bloga Imitatio Mariae, već bloga s kojeg je preveden tekst), inteligentne dobre katolkinje. Odvojite vrijeme da razmotrite i molite o ovoj važnoj istini. 

"Hvala, hvala, hvala. Ja sam katolkinja, maturantica, neudana dama koja se trudi sačuvati princip čednosti u svom vlastitom životu. Ponekad idem na internet radi podrške, savjeta i pozitivne perspektive za svoja čedna nastojanja – ponekad je teško biti jedina na kilometre koja vodi računa o čednosti (a da nisam muslimanka). Zapravo trenutno radim istraživanje dok preispitujem svoj način odijevanja, da mogu sagledati gdje trebam pojačati svoj trud, a gdje postajem lijena (npr. moj izrez nije nizak, ali postala sam pomalo lijena oko ideje dva prsta ispod ključne kosti i nisam znala da postoje smjernice za porub, do sada sam pratila upute za suknje koje kažu da koljena moraju biti potpuno pokrivena dok se stoji (a moje uglavnom pokrivaju i dok sjedim) – tako da trebam malo prepraviti porub na nekim suknjama /haljinama u svojoj garderobi). Ne, nisu mi isprali mozak niti sam izvještačena niti išta poput toga. Čednost mi je važna. To je nešto što radim za Boga. To je dodatni trud koji mogu učiniti za Kralja Svemira. 

Tako dok istražujem, čitam komentare. Gotovo uvijek vidim samo zajedljive komentare i sarkastične stavove žena koje će sve učiniti da unište ideju čednog odijevanja. Vidjela sam čak žene koje kažu kako je Padre Pio bio lud kada se radi o ženskom odijevanju – ili da je bio iz drugačijeg vremena i da to stoga nije danas važno. (A on je govorio da Krist govori kroz njega, da je on Kristov beskoristan instrument. Znači li to da ne trebamo uzeti u obzir ono što je Krist govorio kroz Padre Pia jer to danas nije primjenjivo? Bez obzira što netko mislio o onome što je Padre Pio govorio, radi se o tome vjeruju li da je ono što je rekao istinito, da je Isus kroz njega govorio. Ja u to vjerujem.)  Bilo kako, zanimljivo je vidjeti kako puste kandže i kako se psuje kada se spomene tema čednosti na forumima. I da se nisi usudio reći kako su suknje i haljine poželjnije od hlača. Ako niste oprezni mogli bi ostati bez oka – čak i iza ekrana svog kompjutora. 

Mislim da se radi o oholosti zajedno s taštinom. I čitavom mentalitetu: „Ja sam žena, čujte kako bučim, ne možete mi govoriti što da radim, ja mogu učiniti sve i bolje od tebe“. 

Budimo realni – feminizam se infiltrirao u Crkvu do neke mjere pa i više. Svaki nagovještaj čednosti u odijevanju gleda se kao napad na žensku “slobodu“, zlostavljanje velikih zlih patrijarhalnih muškaraca. Mislim da zbog toga bake i majke lude oko toga da se njihove kćeri ne bi smjele odijevati na ovaj način. Koji bi još mogao biti razlog? Ako se ne radi o oholosti i zbacivanju sistema, zašto bi se uzrujavale što svećenik želi zaštititi djevojke od nečistoće? Na kraju se njihova reakcija svodi na ovo: „Mene baš ne smeta ako se moja kći izlaže sve većem broju predatora koji postoje u svijetu, dok god ona može koristiti svoje pravo kao žena da ne treba slušati muškarca koji joj kaže da se treba odijevati kao dama“. Da sam udata s kćerima i da mi naš svećenik kaže ono što vi govorite, stisnula bi mu ruku i zahvalila i zatim odlučno razgovarala sa svojim djetetom jer bih provjerila odijeva li se čedno i ako nije tako onda se sigurno ona u nekom trenutku presvukla da ja to ne znam. 

Voljela bih kada bi te žene koje daju naslutiti da su sveci, pape, svećenici i laici koji priznaju čednost u odijevanju, posebno za žene, ludi ili nebitni ili ženomrsci ili ispranog mozga (ako je dotična osoba žena) ili sektaši (žene koje nose suknje ili haljine čitavo vrijeme često se nazivaju tako – ah, i svetiji od svetaca, to je popularno u njihovom arsenalu uvreda) načinile korak natrag i osvjestile se. Neka samo priznaju: „Da, teška kategorija Crkve (pape i sveci) kaže da su stvari takve. To razumijem. Također razumijem da neki ljudi žele zadržati te standarde bilo da se radi o ženama koji slijede te smjernice ili svećenici/roditelji/itd. koji ih nameću. Neću ih  zbog toga udarati. Ali neću se pokoriti. Zašto? Jer ne želim.“ Kraj. Kraj priče. Imala bi puno više poštovanja za to nego oholu zajedljivost i ljutnju i nepoštivanje koje one pokazuju prema svakome tko se suprotstavlja njihovim idealima u vezi hodanja uokolo u nečemu što nije čedna odjeća. A ono što govorite o odjeći prostitutke je istinito. Jednom sam čula svećenika kako kaže da je jučerašnja odjeća prostitutki sutrašnja odjeća tinejdžerki. ( na primjer, štikle s platformom sada se nose u uredima dok su ih prije isključivo nosile žene po striptiz klubovima).  

Ah, da, ima i ovoga – čednost se temelji na običajima, a današnji običaji kažu da je nečedna moda čedna. Pa moje pitanje bi bilo. Današnji običaji kažu da je moderno za muškarce da se žene za muškarce i da žene ubijaju svoje bebe. Želimo li zaista slijediti diktate običaja svijeta koji je poludio? Ili je to više kao u samoposluzi? Gdje biramo sami one poganske običaje koji nam se sviđaju, a druge ostavimo na miru? A ako postane običaj nositi baš ništa na sebi osim šešira od sira na glavi trebamo li slijediti i taj čedan običaj? Mnogi kažu da ne bi smjeli privlačiti pozornost na sebe odijevajući se čedno te da je čednije odijevati se na način trenutne otkrivajuće mode nego biti uhvaćen u suknji i dugim rukavima više nego jednom mjesečno. Kada bi Amerika postala kolonija nudista, nošenje bilo kakve odjeće privlačilo bi pažnju i to bi bilo nečedno, zar ne? Trebam li ikoga podsjećati da je ženski stil odijevanja više ili manje ostao isti kroz povijest do 1960.-ih. Uglavnom je bio čedan i uvijek neka vrsta haljine ili suknje. 

Samo kažem. Mi nismo samo Crkva Svetog Pisma, mi smo Crkva tradicije. Možda su haljine malena tradicija, ali mislim da zadnjih 1500 godina može služiti kao dobra smjernica onome što bi trebali raditi danas (ne kažem da bi trebali navući krinolinu (iako će se meni uvijek sviđati te haljine iz 1860.-ih...)) Samo kažem da kada smo bili kultura na koju je jako utjecala Crkva da smo nosile čednu odjeću, a sada u kulturi na koju uvelike utječe zlo... mi to više ne radimo. Čini mi se čudnim da nakon 1960. mini suknje i kratki topići odjednom postaju nešto u redu – pa čak i poželjno.

Toliko od mene. Oče, žao mi je što se morate nositi s tim bliskim i osobnim susretima zajedljive vrste. Mislila sam da su komentari na webu lošu. Ne mogu zamisliti da me neko maltretira u pravom životu. Bog vas blagoslovio i hvala vam što pokušavate sačuvati djevojke i žene vašeg stada (i muškarce koji mogu biti u kušnji da padnu) što sigurnijima i čišćima. Imate moj pljesak!"

Izvor