Mnoge đavolske maske

Nedavno sam čula govor nadbiskupa Fultona J. Sheena o đavlu i svim načinima kako nas ranjava i obmanjuje. Možemo se tako zaplesti u život i stvari oko nas koje nam odvlače pažnju da prisutnost đavla počinje blijediti iz naše svijesti. 

Nadbiskup Sheen počinje svoj govor objašnjavajući kako nas đavao pokušava uvjeriti da ne postoji: 

“Malo ljudi danas vjeruje u đavla, što đavlu jako odgovara. On uvijek pomaže da se šire vijesti o njegovoj vlastitoj smrti. Bit Božja je postojanje i On Sebe definira: „Ja sam koji jesam.“ Bit đavla je laž i on se definira: „Ja sam onaj koji nisam.“ Sotona nema problema s onima koji u njega ne vjeruju, jer su oni već na njegovoj strani. On će nas prvo pokušati uvjeriti da ne postoji. Prvo šapće u uho modernih mozgova: 

'Duhovno nikako ne može postojati! Još manje neko zlo biće koje smišlja vašu propast. Razmišljajte logično, vjerujte samo u ono što vidite i sve će biti dobro.' 

On ih uvjerava da trebaju vjerovati samo u one stvari koje su vidljive i ukloniti one duhovne. To može biti u redu za moderan um, ali čovjek ne može živjeti od materijalnih stvari zauvijek. Razlog za to je što duša i um nisu materijalni i treba im više hrane od onoga što materijalni svijet nudi. Kada jednom ti ljudi shvate da je život više od materijalizma, đavao se vraća i šapće: 

'Dobro, ako postojim, ja uopće nisam tako loš! Ako postoji tip s rogovima i repom poput vila, to je dovoljno smiješan koncept da ga ne treba shvatiti ozbiljno.'“ 

Fulton Sheen nastavlja dajući tri karakteristike demonskog, da bi nam pomogao znati na što trebamo paziti: 

„Naš blaženi Gospodin jednom je posjetio kraj Gadarenski i tamo je susreo mladića opsjednutog zlim dusima (Lk 8:26-40). Evanđelje spominje tri karakteristike tog mladića. Prvo, bio je nag. Drugo, bio je nasilan i agresivan. Nisu ga mogli držati čak niti u lancima. A treće, njegov um bio je podjeljen, šizofren. Naš Gospodin ga je upitao: „Kako se zoveš?“ On je rekao: „Moje ime je Legija.“ 

Nadbiskup Sheen objasnio je da su nečistoća, nasilje i razaranje unutarnjeg mira sve đavolje karakteristike. 

Danas možemo vidjeti sve te karakteristike u našem modernom svijetu. Kao prvo, svugdje oko nas imamo nečistoću – bila ona u reklamama, u načinu kako se ljudi odijevaju, u popularnoj glazbi, itd. Zatim je tu crta nasilja, koja se također može svugdje naći, posebno u zabavi za mlade. Na kraju, imamo odsutstvo mira. Bez mira, mi ne možemo funkcionirati. On nam pomaže da budemo motivirani i usredotočeni, on nam podiže oči prema nebu. Ako đavao može uzeti naš mir, ispuniti naše umove nasilnim i uzrujavajućim mislima, kao i iskvariti naše tijelo grijehom požude, bit će nas lakše odvući dolje u pakao. 

Te stvari mogu biti u početku privlačne našoj paloj ljudskoj naravi, ali se naša duša u milosti odvraća od đavoljih stvari. Molite uvijek za milost čednosti, poniznosti i mir duše. Đavao možda ima moć iskušavati nas, ali nikad neće imati dovoljno moći odvesti nas u pakao bez našeg pristanka. Duša ide u pakao uvijek radi odluke koju je donijela, ne zato što je prevarena ili jer se slomila nedužna pod pritiskom. Bog dopušta da nas đavao kuša da bi nas osnažio i testirao naše duše. Napokon, da nikada nismo kušani i da nemamo priliku dokazati svoju ljubav prema Bogu, ljubav koju imamo prema Njemu otupjela bi i oslabila. Moramo odabrati koristiti kušnje na Njegovu veću slavu i spasenje svoje duše. 

Ako se počnemo boriti protiv đavla i postanemo svjesni njegovih napada, on će pogotovo tada pokušati dokazati kako je on fin tip. 

„To je u tvojoj prirodi, ti znaš da želiš počiniti taj grijeh“, šapće nam on, podsjećajući nas na grijehe s kojima se najviše borimo. Pretvara se da nam je prijatelj, da želi za nas postići sve što si želimo na ovoj zemlji. 

Ako se dogodi da počinimo određen grijeh, on se odmah okreće od nas i pokušava nas uvjeriti da nema nade. 

“Kako si opet mogao sagriješiti, nakon što ti je Bog toliko puno puta već oprostio? Sigurno nema načina da bi ti ponovno On mogao oprostiti.“ 

Đavao nam se može učiniti kao prijatelj dok nas kuša, ali pokazat će svoje pravo lice – svoju želju da gorimo u paklu – nakon što smo ispali iz stanja milosti. Naš Gospodin, pak, ima drugačiji pristup. Kada smo kušani, On nas ohrabruje svojom milošću da ostanemo vjerni da bismo stekli snagu i dokazali mu svoju ljubav i vjernost. Nakon pada, On nas ponovno poziva na svoju stranu, otvarajući svoje ruke u milosrđu prema nama. Ako imamo pravo pokajanje, On nas uvjerava da Njegovo milosrđe može izliječiti sve rane i slabosti.

Stoga moramo biti svjesni stvarnosti u kojoj živimo. Ne živimo samo u materijalnom svijetu, već živimo na duhovnom bojnom polju, boreći se za vječni život. To je ponekad lako zaboraviti, posebno kada smo mladi, ali ako imamo pouzdanja u Boga i Njegovu Providnost, On će nas zaštititi čak i onda kada zaboravimo. Slijedimo zapovijedi, primajmo sakramente, ispunjavajmo svoje svakodnevne dužnosti i sve će biti dobro. Pobijediti u ovoj duhovnoj borbi ne znači nužno da moramo neprestano moliti ili biti neprestano svjesni đavolje prisutnosti, već da jednostavno moramo slijediti našeg voljenog Pastira po uskom putu. 

Molimo stoga za milost da budemo svjesni duhovnog i da uskladimo svjetovne dužnosti u ovom svijetu s onim duhovnima. Đavao je možda pametniji od nas i mrzi nas do srži, ali mi imamo Boga, Gospu i sve anđele i svece na našoj strani da nas brane. Što je sotona u usporedbi s neizmjernom Božjom dobrotom i svemoći? Đavolja moć je samo poput kapi vode prema oceanu Božje ljubavi. Ne trebamo se bojati, ili tjeskobno strepiti, već se trebamo hrabro boriti s mačem svetog Mihaela, kroz čitav svoj život da bismo porazili neprijatelja. Došli smo na ovu zemlju da bismo se borili za Krista u miru i radosti, jer to je borba radi dokazivanja naše ljubavi prema Nebeskom Ocu koja će nas učiniti istinski sretnima. 

Izvor

Odgovori na argumente protiv čednosti

Ako nas napadaju sa svih strana kada branimo čednost i čistoću našim djelima i principima, za to postoji razlog. Naš moderni svijet je tako zaražen nečednošću da prema modernom čovjeku svaki ostatak tradicije i morala treba izbrisati. Posebno kod mladih, te nove ideje „prihvaćanja svoga tijela“ i „izražavanja putem tijela“ imaju svrhu uništiti njihovo uvažavanje čednosti i potaknu njihovu želju da se odijevaju neprimjereno. Kako možemo braniti svoje pravo i dužnost da se odijevamo čedno kada čujemo takve argumente? 

Kao prvo moramo sami biti posve uvjereni da je čednost ispravna stvar. Ako sumnjamo u nošenje suknji čitavo vrijeme i duboko u sebi žudimo nositi uske traperice, kako ćemo ikada moći primjereno braniti krepost čednosti? Čednost je prekrasna krepost gdje postavljamo standarde u vezi primjerenog odijevanja, ponašanja i govora, da bismo pokazivali poštovanje prema Bogu, sebi i svome bližnjem. Kada jednom ustanovimo taj standard ljepote u svojoj glavi, onda će nam biti puno lakše braniti ga kada nas upitaju o našem odabiru. Dolje se nalaze odgovori na nekoliko uobičajenih argumenata koji se mogu lagano uvježbati dok ne steknete dovoljno samouvjerenosti i znanja koji vam sada nedostaju.

“To je moj izbor, a ako se ljudima to ne sviđa neka ne gledaju.”

Taj argument postaje sve snažniji kako feminističke ideje sve više i više svakim danom truju naš svijet. One lažu da imaju pravo izabrati kako će se odijevati, a ako muškarci imaju s tim problem, da oni samo trebaju prestati gledati i raditi od žena predmet. Feministkinje ne shvaćaju da su one te koje od sebe rade predmet. Nečednost oduzima ljepotu i svetost ljudskog tijela i čini ga predmetom požude. Ako je to odabir za „osnaživanje“ koji žele učiniti, kako to pomaže ženama? 

Ako se ikada susretnemo s tim argumentom, trebamo koristiti ljepotu čednosti kao protuargument. Kada se odijevamo čedno to nas daleko više osnažuje jer tako ne samo da pokazujemo poštovanje prema sebi, već i prema onima oko nas. Izabiremo ne pokazivati svoja tijela, jer smo kao ljudi s vječnim dušama mnogo više od njega! 

Također, ideja da ljudi mogu negdje drugdje gledati je jedan vrlo neljubazan argument. Hoćemo li tražiti ljude da odvrate pogled kad počinjamo i druge grijehe, poput krađe ili ubojstva? Trebamo imati na umu kako utječemo na ljude, pogotovo ako ste mlada djevojka u društvu muškarca. Oni nas ne čine predmetom ako su zbog nas u kušnji, radi se jednostavno o prirođenoj osobini koju ljudi slijede. A budući da je prirođena i može biti napast, moramo biti uviđavne i pokazivati svoju ljepotu na čedan način radije nego otkrivajući previše.  Čednost ne znači da se ne smije biti lijep, već to jednostavno znači odijevati se primjereno i prikladno da bismo istakli prirodnu ljepotu na najbolji način. Ljude koji se protive takvim principima treba udaljiti od sebe da ne bi loše utjecali na nas. 

Sveti Franjo Saleški je jednom rekao: „Ne druži se s nečednim osobama, pogotovo ako su uz to još i nerazborite, kao što je obično slučaj;... te iskvarene duše i zaražena srca rijetko razgovaraju s nekim, bilo istog spola ili različitog, a da ga ne odvedu u nekom stupnju u grijeh nečistoće; one imaju otrov u svojim očima i u svojem dahu, poput baziliska. Zato baš suprotno tome, druži se s čistima i kreposnima; često razmatraj i čitaj svete stvari; jer je Riječ Božja čista i čini da i oni koji su čisti nalaze u njoj zadovoljstvo.“ Stoga ne dajmo da nas zavaraju oni argumenti koji pokušavaju prikazati stvari koje nam štete kao slobodu, jer će nas samo odvesti u nesreću i prazninu naših srdaca.

„Moram slijediti modne trendove, a čednost me ometa u mom stilskom izražavanju.“ 

Ako mislimo da nas čednost odvlači od našeg stila, možda trebamo ponovno promisliti što znači čednost. Čednost ne definiraju pretjerano duge suknje i vrećasti džemperi koji posve sakrivaju našu figuru. Ona nije odsutnost boja ili izraza, već je zapravo prava definicija ljepote i stila. 

Coleen Hammond, u svojoj knjizi Odijevanje s dostojanstvom govori o tome kako čednost utječe i kako u nama i drugima izvlači ono najbolje: 

„U prošlosti sam primijetila da kada se odijenem na uredan, čedan i ženstven način da mi muškarci pridrže vrata, pomognu mi naći neke stvari u trgovini i često mi odnesu namirnice do auta. Međutim, kada otrčim do trgovine odjevena u svoju „radnu odjeću“, tretiraju me poput „jednog od momaka“. Nitko mi ne pridrži vrata. Nitko mi ne pomaže naći što tražim. Nitko se ne nudi da mi odnese drva do auta. Tako da sam prije nego što sam pošla u kupovinu pile, stavila na sebe lijepu haljinu, mrvicu maskare i popravila frizuru. I pogodite što se dogodilo?Momak u željeznariji mi je pomogao izabrati pilu. Nije da sam pecala njegovu pomoć ili da sam ga pokušala izmanipulirati, već se više radi o tome da je baš dobar osjećaj kad pomogneš izvući ono najbolje iz nekog drugog. Nije li lijepo vidjeti muškarce koji još uvijek znaju biti kavaliri i odnositi se prema ženi s poštovanjem?“

Ideja da čednost škodi našem stilu ili modnom izražaju je jednostavno smiješna. Je li lakše biti moderan u kratkim hlačicama ili u suknji? Hajdemo onda braniti našu kreativnost i mogućnost da budemo moderni kada ljudi govore da ne možemo biti čedni i imati stila. Pomoću čednosti možemo sebi vratiti vrijednost ljepote, a taj oblik ljepote može se lako izgraditi oko našeg stila i odabira boja, materijala, itd. Ništa nas ne može spriječiti da budemo moderni; ali moramo si postaviti određene principe i sve drugo će doći na svoje mjesto. 

“Nosit ću suknju u crkvu, ali ostalo vrijeme nije bitno.“ 

Mnogi tradicionalni katolici upadu u ovu pogrešku čednosti. Vjeruju da trebaju biti čedni u crkvi i oko kolega tradicionalnih katolika, ali čim se vrate u pravi svijet misle da se više ne trebaju tako odijevati. Ako počnemo tako razmišljati, ustrajanje u vjeri će biti iznimno teško, ako ne nemoguće. Što smo stariji i moramo sve više sami donositi svoje vlastite odluke, čednost će biti sve udaljenija, dok jednoga dana posve ne nestane. 

Kao katolici mi moramo odlučiti na kojoj smo strani: strani čednosti ili strani nečednosti. Nema tu neutralnog područja gdje Bog kaže da je u redu odijevati se u oskudnu odjeću u jednim okolnostima, ali ne u drugima. Kada počnemo tako razmišljati i drugi aspekti naše vjere dolaze u opasnost da ćemo s njima raditi kompromise. Možda će nečistoća ponekad biti ok, ili pijanstvo povremeno dopustivo – možda ćemo se naći u raznim zamkama koje će kompromitirati našu vjeru. Kao katolici moramo biti čvrsti u našem uvjerenju u principe, ili sve to nema nikakvog smisla.

Tih nekoliko argumenata su samo početak koji možemo čuti od svjetovnih ljudi kada odlučimo biti čedni. Pa opet ne trebamo se plašiti takvih pitanja, već ih vidjeti kao priliku da branimo našu vjeru i produbimo uvjerenje u svoje principe i standarde. Propitivanje je dio života od kojeg ne trebamo bježati. Ako sami sebe pitamo ta pitanja, ona će produbiti naše pouzdanje i pripremiti nas za trenutke kada se drugi budu čudili radi našeg načina življenja. Ako molimo za to pouzdanje, čednost će se pretvoriti u krepost koja nam mijenja život, umjesto da postane teret. 

Sa svetim Padre Piom pomolimo se za pouzdanje u Božje svete puteve: 

“O Gospodine, molimo Te za neizmjerno povjerenje i ufanje u Tvoje Božansko milosrđe i za hrabrost da prihvatimo križeve i trpljenja koji donose neizmjernu dobrobit našim dušama i Tvojoj Crkvi. Pomozi nam da Te ljubimo čista i skrušena srca, i da se ponizimo pod Tvojim Križem, dok se penjemo na planinu svetosti, noseći svoje križeve koji nas vode u nebesku slavu. Pomozi nam da Te možemo primiti s velikom vjerom i ljubavlju u svetoj Pričesti i da Ti dozvolimo da djeluješ u nama kako Ti želiš, na Tvoju veću slavu. O Isuse, najdivnije Srce i vječni izvore Božanske ljubavi, neka naša molitva bude uslišana pred Božanskim veličanstvom Tvog nebeskog Oca. Amen.“ 

Izvor

Glavne istine koje dijete treba znati - "Za vjeru tvoga djeteta"

Tko je Bog? 

Bog je sve stvorio

Dijete, tko je sagradio ovu kuću u kojoj stanujemo? Tata. Kako ju je sagradio? Dovezao je kamenje i cigle, itd. Zatim su zidari slagali ciglu na ciglu, kamen na kamen, dok nisu podigli sve zidove. Stolar je načinio podove, vrata, prozore, tesar je podigao krov. To je sve dao načiniti tata. On je dao sagraditi ovu kuću. Što misliš, tko je načinio ovaj svijet? Znaš li što je svijet? Vidiš li na nebu sunce, mjesec i zvijezde? Vidiš li gore, rijeke, životinje, biljke, ljude? Sve to zajedno je svijet. Tko je mogao načiniti ovaj svijet? Dragi Bog. Tko je stvorio oblake, itd? Dragi Bog. 

Dragi Bože, kako si velik, kako silan! Sve si stvorio.

Bog je sve stvorio iz ničega

Od čega je tvoj tata sagradio ovu kuću? Od cigle, drveta, itd. Je li je mogao sagraditi od ničega? Ne, to ne bi mogao načiniti niti jedan čovjek na svijetu, pa ni tata. Ali dragi Bog nije trebao ništa, kada je

stvorio ovaj svijet. On je sve iz ništa načinio. I oblake i sunce, sve, sve je iz ništa stvorio. Samo je Bog tako moguć, da može iz ništa načiniti nešto. On može sve što On hoće. On je svemoguć.

Bog je Gospodar cijeloga svijeta

Čija je ovo kuća? Tatina. Tko zapovijeda u ovoj kući? Tata. Kome zapovijeda? Mami, tvojoj braći, tebi, radnicima.

Čiji je ovaj svijet? Božji. Bog zapovijeda u nebu anđelima, a na zemlji ljudima, životinjama, biljkama, svemu. Anđelima je zapovjedio da paze na nas ljude. Ljudima zapovijeda da budu dobri, životinjama da jedu, trče, itd. Drveću da raste, rijekama da teku u more, suncu da svijetli, itd. Što još Bog zapovijeda?

Bože, Ti si Gospodar ovog velikog svijeta! Tebe mora sve slušti.

Bog je naš Gospodar

Bogu se moraju pokoravati svi ljudi. I ti. I to uvijek i svagdje. Što Bog hoće, to nam zapovijeda. U prvom redu nam Bog zapovijeda da Njega ljubimo. I ti moraš ljubiti dragog Boga. Sklopi ruke i reci sa mnom:

Dragi Bože, Ti mi zapovijedaj, a ja ću Te uvijek slušati. Bit ću dobar i valjan, jer Ti to hoćeš. Pomozi mi da takav budem.

"Za vjeru tvoga djeteta: obiteljska kateheza" - Izdao i umnožio Biskupski ordinarijat u Đakovu, 1962. - 5. - 7. str.