Napomena urednika CFN: Pripremajući se za sutrašnji veliki blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije prilažemo svjedočenje Stefanie Nicholas koje iskreno dijeli o svom vlastitom putu od svjetovnih do marijanskih načela odijevanja i ponašanja. Još jednom ponovimo kako su njezina iskrenost o prošlim pogreškama kao i njezina revnost prema Bogu i dušama zaista nadahnuće i dar Crkve u ovom kritičnom trenutku.
Obraćenje prema čednosti
Kada sam se u proljeće 2018. obratila na katoličku vjeru tada sam mislila kako sam u svojem odijevanju prilično čedna. Nikad nisam nosila majice koje su otkrivale moj trbuh ili s dubokim dekolteom. Nisam nosila jako kratke uske ženske hlače od trapera, tajice umjesto hlača, bikinije bez majice kratkih rukava i kratkih hlača ili suknje koje bi pokazale moje donje rublje ako bih se malo nagnula. Čim sam se obratila i počela pohađati novo obrednu Misu u župi odmah sam nedjeljom počela nositi samo haljine ili suknje, a zatim sam s vremenom isto pravilo primjenjivala za dnevnu Misu. Minimum je bio da sam nosila duge košulje ili džempere koji su pokrivali gornji dio traperica na Misi, a zatim i izvan nje, shvativši kako moje najdraže udobne uske traperice pokazuju zapravo sve.
Nekoliko mjeseci kasnije sudjelovala sam na tradicionalnoj katoličkoj konferenciji u Irskoj i shvatila kako su moje haljine i suknje u usporedbi s većinom tamošnjih žena prekratke, a moj izrez ipak puno previše otkriva. Osjetim bol poniženja kad se osvrnem na to kako sam izgledala kada sam razgovarala sa svetim redovnicama i svećenicima koji su se prema meni ponašali sa najvećom ljubaznošću i poštovanjem unatoč mojoj odjeći!
Osjetila sam kako se u mom srcu budi uvjerenje, ali ono nije bilo neka nova čežnja. Sjećam se kako sam još prije nekoliko godina dok sam živjela posve svjetovnim životom gledala fotografije i objave na blogovima žena koje su imale pravilo da nose "samo suknje". Vidjela sam ljepotu toga, htjela sam i ja poduzeti te korake, ali sam se uplašila što će ljudi misliti. Kao praktični nevjernik nisam imala razloga stvarno slijediti ovaj ludi san! Moje preobraćenje katoličku vjeru me je iznenadilo. A moje obraćenje prema čednosti? Ne tako puno.
Dubok utjecaj nošenja vela na svetoj Misi
Cijelo moje iskustvo s odijevanjem ide usporedno s putovanjem prema nošenju vela na svetoj Misi, a vjerujem kako sam kroz nošenje vela uspjela pronaći hrabrost da prijeđem ostatak puta. Zaista, često one male "nevažne" stvari koje radimo imaju najdublji utjecaj!
Trebalo mi je nekoliko mjeseci za konačnu odluku da nosim veo dok sam još sudjelovala na svetoj Misi po novom obredu. Često sam tamo bila jedina žena koja je nosila veo. Božanska Providnost je često nerazumljiva, ali čvrsto vjerujem kako je velikim dijelom razlog što mi je Bog dopustio ostati na svetoj Misi po novom obredu onoliko dugo koliko je On htio zbog toga kako bi me mogao naučiti nečem vrlo važnom: ako ja imam volju, On će providjeti hrabrost. Na kraju sam shvatila kako mi ne smeta što sam jedna od dvije žene koje nose veo. Nije mi smetalo moliti krunicu na javnoj ulici ili u avionu. Nije mi smetalo moliti prije jela u restoranu. Prestala sam se brinuti zbog mnogih stvari koje su me prije činile vrlo tjeskobnom.
Kad sam dobila Božju milost sudjelovanja na tradicionalnoj latinskoj Misi znala sam kako je vrijeme učiniti ono što me zakon, koji je zapisan u mom srcu, poziva napraviti već jako dugo. Bilo je to tijekom došašća, sezone radosnog iščekivanja i moje pripreme za dolazak Gospodina i početkom siječnja u novoj godini kada sam odlučila prestati nositi hlače u javnosti i pokušati se pridržavati onoga što obično nazivamo marijanskim načelima čednosti (više ću o tome reći kasnije). To je jedna od najboljih odluka koje sam do sada donijela i želim se je držati do kraja života. To je i odluka koju rado dijelim, na svojim društvenim mrežama objavljujem fotografije sebe kao ženskog Božjeg stvorenja u koje me oblikovao, obučeno u suknje i haljine bilo po zimi ili ljeti, ženu koju teško prepoznajem kada pomislim na svoje staro ja. Ovdje obično počinju nevolje.
"Neka vaše svjetlo zasja pred ljudima"
Uobičajeno je da će, kad god netko podijeli neko iskustvo o dobru koje je Bog učinio za njih i unutar njih, nekolicina komentatora biti vrlo brza u citiranju nekog djela Evanđelja po sv. Mateju 6, 1-5 , zanemarivši pri tome isto tako citat iz Evanđelja po sv. Mateju 5,16! Te stvari objavljujem ne zbog pohvala ili zato što mislim kako sam sveta, već zato što se sjećam snažnog utjecaja na mene čak i dok sam još živjela svjetovnim načinom života, kada sam vidjela stvarne žene u čednoj odjeći. Ako osobno mogu biti takav primjer jednoj drugoj ženi, bez pada u grijeh duhovne oholosti (znam kako se moram moliti za poniznost svaki dan), to posebno vrijedi u današnjem svijetu u kojem primjeri čednosti gotovo i ne postoje.
Ovakve vrste negativnih komentara slijede uobičajenu ideju kako unutarnja raspoloživost prema čednosti ne samo što je odvojena od vanjskog dokaza te kreposti, nego je na neki način poništava! Upravo suprotno, čednost srca i ponašanja međusobno su povezani s čednošću u odijevanju. Sveti Jeronim veliki podučavatelj Sv. Pisma i Crkveni Naučitelj jednom je savjetovao mladu udovicu u pismu kako "moramo govoriti onako kako smo odjeveni ili se odijevati onako kako govorimo." Zašto trebamo jedno ispovijedati, a drugo provoditi? "Jezik govori o čistoći, ali ostatak tijela otkriva razuzdanost" (Pismo 54, broj 7).
Nedavno sam pisala o temi čednosti i njezinim mjerilima objavivši na Facebooku "[…] odabir isključivog nošenja suknji i haljina je odluka koju bi voljela da sam donijela ranije. Bila sam toliko uplašena što će ljudi misliti da sam bila zadovoljna ignoriranjem Boga pri tome uvjeravajući svoje srce i spominjući odluku kao 'odabir koji je protivan prevladavajućoj kulturi'." Nije trebalo dugo ženi s portala Patheos Catholic da podijeli post na svojoj stranici, što je potaklo desetak negativnih komentara, a mnogi od njih su bili vrlo oštri napadi na mene osobno. Problem, koliko mogu utvrditi iz riječi komentatora, nije bio taj što sam odabrala nositi samo suknje i haljine, što sam ih fotografirala, ili što sam osobno osjećala kao da me je Bog pozvao i kako je to bilo najbolje za mene, nego što sam se usudila čak i nagovijestiti ideju kako je "moj put" iznad svih ostalih jednako valjanih puteva do čednosti koje su odabrale druge žene.
Objektivna mjerila čednosti
To isto prihvaćanje relativizma kao neke vrste dogme vidimo i u mnogim drugim područjima katoličkog života i čednost nije iznimka. Velika je većina katolika danas, svjesno ili ne, prihvatila ideju kako ne postoji objektivno mjerilo čednosti koji je moralno obvezujuća norma za muškarce i žene, čak i kada ih se poziva na više mjerilo od onoga koje je trenutno prihvaćeno. Međutim, izuzevši onu vrstu "katolika" koji misle kako su izgled i odjeća prikladni za "paradu ponosa" prihvatljivi na svetoj Misi, čak bi i oni progresivniji među nama trebali priznali kako negdje ipak mora postojati granica pristojnosti. Drugim riječima, većina na sreću prepoznaje kako su određeni modni izbori objektivno neprihvatljivi (mada neki dokazuju suprotno), ali čini se kako ih je vrlo malo spremno postaviti pitanje: "Kako Bog želi da se odijevam?"
Sve mi je to još više razočaravajuće jer mnogi "konzervativni" katolici, oni koji bi sigurno mislili kako je nošenje kratkih hlača i kratkih top majica na svetoj Misi vrlo neprikladno, očito ne žele razmotriti ovo osnovno pitanje. Ovdje zapravo dolazi do velike rasprave. Ovakvi katolici žele da ljudi poput mene dostave vjerodostojne, obvezujuće dokumente koji dokazuju kako su "moja" mjerila čednosti ispravna, ali ne pružaju isti takav dokaz za svoje vlastite tvrdnje. Prema njihovim vlastitim pogledima o tome što se postavlja na razinu obvezujućeg crkvenog učenja, kako onda znaju da je neprihvatljivo nositi kratke hlače i majice na svetoj Misi?
Zasigurno će navesti katekizam Katoličke crkve (CCC) koji je objavio papa Ivan Pavao II (vjerovatno nesvjesni da katekizmi nisu nezabludivi) koji uključuje redak: "Skromnost štiti intimna središta osobe. To znači odbiti otkrivanje onoga što bi trebalo ostati skriveno(CCC, br. 2521)." Pa tko može reći kako kratke kratke hlače i top majica koje tehnički pokrivaju očigledna "intimne dijelove" osobe, nisu čedni? Mnogi "konzervativni" katolici s pravom su sablažnjeni kad vide popularnu katoličku obraćenicu i YouTubericu Lizzie Reezay, u obrani modne revije Victoria's Secret, na osnovu toga kako je "čednost stvar neke kulture" (tj. potpuno subjektivna stvar) međutim njihovi pogledi o čednosti se razlikuju od njezinih samo u stupnju, a ne i u vrsti. Stvarnost je kako su današnja popularna mjerila za ono što je "čedno" – (ista mjerila koje sam i ja primjenjivala) - u potpunosti utemeljeni i povezani sa današnjim sve ekstremnijim trendovima odijevanja. Drugim riječima, oni su po definiciji subjektivni i nisu vezani ni za jednu određenu normu čednosti. Gospa iz Fatime, s druge strane, jasno je dala do znanja Jacinti Marto, najmlađoj od troje djece, kako je čednost nešto objektivno i nepromjenjivo o čemu svjedoče sljedeće riječi Jacinte jednom od njezinih njegovateljica prije njezine smrti 1920. godine:
"Draga moja majko [Godinho], grijesi koji odvode većinu duša u pakao su grijesi tijela. Uvesti će se određena moda koja će jako vrijeđati našeg Gospodina. Oni koji služe Bogu ne bi trebali slijediti ovu modu. Crkva nema mode; Naš Gospodin je uvijek isti. "
Mjerodavni izvori o standardima skromnosti
Uobičajeno je kod rasprave o čednosti od onih sa suprotne strane da traže općeniti, nepogrešivi i na taj način obvezujući popis onoga što se smatra čednim, a što ne. S vremena na vrijeme nailazim na kolegice tradicionalne katoličke žene koje vjeruju kako ispunjavaju tom zahtjevu stavljajući link na dokument "Marijanska načela", dokument koji je objavio papa Pio XI, međutim to su najčešće loše dizajnirane osobne stranica koje ne izgledaju vjerodostojno i koje u nekim slučajevima dodaju svoje riječi kao riječi kardinala koji je dokument odobrio. Iako je istina kako je istina uvijek istina čak i ako je loše predstavljena, a također je istina kako su ove smjernice izvrsne, moramo biti oprezni da se ne pokušavamo pretjerano dokazivati kako ne bismo u potpunosti izgubili duhovnu stranu pravila, odnosno ispravnih katoličkih načela koja se odnose na razlikovanja čedne odjeće. Međutim, kako je navedeno, ovaj dokument je vjerovatno najspecifičniji oblik uputa koje je Crkva ikad dala po tom pitanju, tako da to nije nešto što bismo trebali odbaciti kao nedostojno naše poslušnosti prema savjesti.
Važno je napomenuti kako postoje neki elementi čednog odijevanja koji su povezani s nekim okolnostima i faktorima i da oni su koji raspravljaju s članovima marijanskog pokreta čednosti u pravu u vezi toga da Crkva nije definitivno odredila da haljina uvijek mora doprijeti do gležnja, ili da se rukavi uvijek moraju protezati do zgloba ruku, ili da je kada žene nose bilo koji oblik hlača intrinzično zlo u svim okolnostima. Na primjer, upravo dokumenti koji se rabe u korist marijanskog pokreta skromnosti, često "proturiječe" jedni drugima u pogledu stvari poput mogu li rukavi biti četvrt dužine ruku ili moraju prijeći lakat. U svjetlu ispravnih načela, ove razlike uopće ne predstavljaju proturječnost, ali u želji obrane objektivnih mjerila govore o opasnostima na način što spominju neke sitne nedostatke ili nijanse.
U izdanju "Catholic Family News" iz svibnja 2019. pisala sam o modernim problemima vezanim oko tzv. "prirodnog planiranja obitelji" ("Natural Family Planning") (naime, radi se o ideji kako ga je prihvatljivo koristiti iz bilo kojeg razloga unutar braka) i susretala sam se s vrlo sličnim prigovorima. U obje rasprave nalazimo isti očigledan nedostatak obvezujućih crkvenih naučiteljskih dokumenata koji se odnose na neke pojedinosti. U obje rasprave razlog je isti: tijekom razdoblja u kojem su se papa i biskupi još uvijek brinuli o vodstvu duša, ove važne teme koje se danas propovijedaju bile su toliko strane kršćanskim osjećajima da ih je jedva bilo potrebno spomenuti. Najblaže rečeno, nebitno je što Crkva nikad nije objavila dokument u kojem izričito osuđuje uobičajeno nošenje hlača od strane žena. Čak i ostavljajući po strani implicitni zaključak učenja u dokumentu "Marijanska načela čednosti" (spomenutog gore), čini mi se očitim kako bi u svjetlu nepromjenjivih moralnih načela, zdravog razuma i prirodnog zakon, nošenje hlača (bez možda nekog vrlo ozbiljnog razloga) bilo nezamislivo za naše prabake. Kako bismo to razumjeli u ovom zbunjujuće doba, moramo prvo pogledati razlog zašto je čednost propisana božanskom odredbom.
Razlozi za čednost
Danas je popularno izjavljivati kako je svrha čednosti u odijevanju isključivo očuvanje osobnog dostojanstva pred Bogom i unutar društva. Iako je to vrlo dobar razlog za pravilno odijevanje to nije jedini razlog. Zbog ljubavi prema bližnjemu imamo moralnu obvezu oblačiti se tako da namjerno ili zbog nemara ne damo drugima povod za grijeh. Kao što je papa Pio XII. u okružnom pismu napisanom za ženske organizacije u Italiji (citirano ovdje), " dobro naše duše važnije je od dobrobiti našeg tijela; i mi moramo dati prednost duhovnoj dobrobiti bližnjega pred našim tjelesnim ugodnostima. Ako određena haljina predstavlja tešku i neposrednu priliku za grijeh i ugrožava spas vaše duše i drugih, vaša je dužnost odustati od nje. "
Sveti Ivan Zlatousti, još jedan crkveni naučitelj iz četvrtog stoljeća (poput sv. Jeronima), propovijedao je o ozbiljnoj potrebi obuzdavanja pogleda u smislu riječi koje je naš Gospodin izgovorio u zabrani pogleda s požudom (Matej 5; 27-30). Istovremeno, iako ne oklijeva potvrditi važnost pristojnog odijevanja žena, izjavljuje "naravno, ukoliko se žena dotjera, i privlači sve poglede na sebe koje susretne na svom putu iako ne navede na grijeh prolaznika, nju prima krajnju kaznu: jer je zamiješala otrov, pripremila je otrov iako ga nije ponudila šalicu" (17. Propovijed o evanđelju po Mateju, br. 2). Mogli bismo ukazati na mnogo sličnih citata svetaca i papa, a nevažna je činjenica kako nisu objavljeni kao službeni dekret. Redovno i opće učiteljstvo Katoličke Crkve uvijek je naučavalo kako je navođenje čovjeka na grijeh nepristojnim odijevanjem samo po sebi grešno, a u mnogim slučajevima smrtno grešno.
Iako je čednost obvezna i za muškarce i žene, prema mome iskustvu žene posebno smatraju ovaj nauk "tvrdim govorom". Muškarci često griješe protiv kreposti u čednosti u današnje doba, ali moje je iskreno mišljenje kako žene to čine češće i ozbiljnije posebno zbog bioloških razlika između muškaraca i žena u reagiranju na vizualne podražaje. U današnje vrijeme većina žena, pa čak i pobožnih kršćanskih žena, slijedi vrlo moderne ideje o tome kako je Bog stvorio muškarce i žene. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje kada općenito ispitamo povijest feminizma i zabilježimo načine na koje su promjene u ženskom odijevanju bile dio šireg ideološkog izokretanja naravnih rodnih uloga.
Rasprava o hlačama
Ovdje "pitanje hlača" pronalazi stvarni kontekst. Svatko tko se ikad usudio javno izjaviti kako hlače nisu prikladan način odijevanja kod žena (a kamoli tek izravno reći kako ih je grešno nositi!) zna kako to izaziva više bijesa nego što bi obrana Inkvizicije ikad mogla! U potpunosti se slažem s ovom trenutno kontroverznom pozicijom, ali uzimajući općenito model Marijine čednosti, često je vrlo lako iznijeti istinske argumente, ali koji i dalje propuštaju srž problema. U dokumentu iz 1960. godine pod naslovom "Napomene u vezi nošenja muške odjeće kod žena" kardinal Giuseppe Siri s pravom je napomenuo kako neke ženske hlače prekrivaju više od nekih stilova suknji i haljina. Međutim, kardinal dalje tvrdi kako je to "jedan drugi vid pitanja žena koje nose muške hlače čini nam se najozbiljniji”.
Čitav dokument vrijedi pročitati više kao proročki, primjećujući načine na koje je ovaj navodno ravnopravni i koristan pomak u ženskom odijevanju uticao na njenu psihologiju, odnose s muškarcima i dostojanstvo u očima djece. Posebno treba spomenuti ovaj odlomak:
"Pravo rečeno, motiv koji žene tjera da nose mušku odjeću je uvijek taj da imitiraju, da se natječu s muškarcem, koji se smatra jačim, manje vezanim, više nezavisnim. Ta motivacija jasno pokazuje da je odijevanje muške odjeće vizualno pomagalo u stvaranju mentalnog stava da se 'bude kao muškarac'. Drugo, otkad su ljudi ljudi, odjeća koju osoba nosi zahtijeva, nameće i mijenja geste, stavove i ponašanje te osobe, tako da počevši od toga da se samo oblači izvana, odjeća počinje nametati posebno gledište iznutra."
U svjetlu kardinalovih riječi postavlja se jedno važno pitanje: Tko je započeo smjer nošenja hlača kod žena u kršćanskim društvima? Ne treba čuditi kako su to bile feminističke aktivistice, uključujući takva velika imena kao što su Susan B. Anthony i Cady Elizabeth Stanton, koje su se prve počele odijevati u hlače. Ove rane zagovornice nošenja hlača kod žene bile su bez ikakvih dvojbi u svom uvjerenju kako žene ne nose hlače u smislu jednostavno estetskog ukusa ili kao nešto ugodno, već kao dio svog općenitog nastojanja u stvaranju veće 'jednakosti i ravnopravnosti' u društvu. Drugim riječima nošenjem hlača započeo je izravni napad na naravne rodne uloge. Koliko god bi se neke osobe trudile oko toga u pokušaju da dokažu kako žene koje nose hlače zapravo ne proturiječe Ponovljenom zakonu 22, 5, u smislu dubokog utjecaja koji je ova jednostavna promjena načina odijevanja imala u modernom društvu ipak se čini kako su ove riječi Svetoga Pisma jednako važne i uvjerljive danas kao i u vrijeme kada su napisane.
Zaključak - nasljedujte našu Gospu
U malo poznatom, ali izvrsnom obraćanju iz 1957., pod naslovom 'Moralni problemi u modnom dizajnu', papa Pio XII zaključio je svoje primjedbe s ovim hrabrim riječima: "Često se kaže, gotovo s pasivnim pomirenjem kako moda odražava običaje ljudi. Ali bilo bi preciznije i mnogo korisnije reći da oni izražavaju odluku i moralni smjer kojim nacija namjerava krenuti: ili će doživjeti brodolom uništena u raskalašenosti ili će se održati na razini na koju ju je podigla religija i civilizacija."
Možda umjesto da se pitamo koliko daleko možemo ići, a da ne kršimo običaje u čednosti, bismo se trebali pitati kako se možemo odijevati na način koji jača cijelo društvo dovodeći ga na višu razinu kršćanske kreposti. Kao vjerni katolici naši uzori ponašanja ne bi smjeli biti odabrani prema slavnim osobama svijeta koji se stalno mijenja već svecima koji su slavili Boga u svojim tijelima (1 Korinćanima 6,20) i sada su s Njim vječno u Nebo. Koji je bolji način kako svijet približiti Kristu nego staviti sebe kao slugu u ruke one koja je donijela Krista na svijet?
Blažena Djevica Marija je Mjerilo čednost i iako nam je Crkva dajući nam Gospu kao uzor dala pouzdane i potrebne smjernice nikada ne smijemo zaboraviti kako je Gospa osoba, a ne neki običan popis dužine poruba i preporučenih tkanina. Odijevala se savršenom čednošću, koja je bila odraz savršenstva unutarnje kreposti čednosti u njenoj duši. Ona sigurno nije nosila hlače niti je osjećala potrebu da nosi hlače, s obzirom na njeno ponašanje ili čak njeno unutarnje raspoloženje. Unatoč tome što je Kraljica Majka Krista Kralja u potpunoj se ljubavi i poniznosti podredila svome mužu stolaru svetom Josipu.
Moj glavni razlog u odabiru nošenja isključivo haljina i suknji je jednostavan: Ako je to bilo dovoljno dobro Majci Božjoj, čast mi je nasljedovati je.
Nema komentara:
Objavi komentar