P: Zasigno ne napadate gradove, koji su uvijek bili centri katoličke civilizacije i kulture? Poslanice sv. Pavla su sve očito upućene ranim crkvama u gradovima (Rimu, Korintu, itd.). Srednjovjekovne katedrale su sve sagrađene u gradovima.
O: Tako je. Ali industrijalizacije je, posebno motorno vozila, radikalno promijenila strukturu gradova i mentalitet stanovnika gradova. Npr. ljude koji su se družili i djecu koja su se igrala na gradskim ulicma otjerala su motorna vozila. Slično tome dok god su sela nadmašivala gradove, stanovnici grada su više-manje djelila zdrav razum seljaka (npr. ne možeš se šaliti s noći ili danom/zimom ili ljetom), ali čim je industrijalizacija omogućila da gradovi prevagnu onda se počeo gubiti zdrav razum (npr. sa strujom i centralnim grijanjem možemo promijeniti noć i zimu). Moderni gradovi i predgrađa lako unište taj osjećaj da postoji naravni red stvari. A bez te naravi gdje je milost?
P: Ali predgrađa, kao i TV samo su neutralni i mogu se koristiti za dobro ili zlo. Problem je grijeh. Napadnite grijeh, ne predgrađa.
O: Upravo da bismo napali grijeh napadamo moderna predgrađa jer njihov način življenja potiče grijeh. Njihova razmaženost i ugoda potiču putenost i senzualnost (drugo žalosno otajstvo), nedruštvenost i neovisnost u načinu življenja potiču oholost (treće žal.otajstvo). Istina, TV je u teoriji neutralna, ali ne u praksi. Kako je instalirana u (predgradskom ili modernom gradskom) domu, ona se običava ozbiljno zloupotrebljavati, pomućujući um, volju, osjećaj za stvarnost, aktivnost, čovječnost i obitelj. Slično tome predgrađa u praksi običavaju ozbiljno smesti ljudska bića. Poslušajte rock glazbenike, glasove sad već dvije otuđene generacije (1960. - 1990.). Takvo otuđenje se ne može nastaviti.
P: Ali svećenici (i biskupi dinosauri) bi trebali napadati grijeh koji je u srži problema, ne predgrađa koja očito nisu srž problema.
O: Grijeh je zasigurno pravi problem. Ali ako se dijete žali da ga cipela žulja, je li bedasto ukazivati mu da je desnu cipelu stavio na lijevu nogu i obrnuto? Ako se katolici žale da im je jako teško živjeti katoličke živote, je li bedasto ako svećenik ukaže da nisu svjesni da ih cijeli kontekst njihovih života gura prema oholosti i putenosti?
P: Na što mislite kad kažete "kontekst koji ih gura"? Grijesi se počinjaju slobodnim izborom, ne kontekstom.
O: Da, ali konteksti mogu stvoriti manji ili veći pritisak na slobodu izbora zato se mnogi od njih nazivaju "grješnom prigodom" koju katolik treba izbjegavati.
P: Želite li onda reći da su moderna predgrađa prilika za grijeh? Smiješno.
O: Uzmimo drugi primjer. Auto radio kao takav nije najbolji kontekst za slušanje klasične glazbe jer smo rastreseni zbog vožnje, jer smo samo pasivni slušatelji dok glazba svira, mi smo preko gumbića "traži" ili "skeniraj" gospodari velikih umjetnika i možemo ih zamijeniti kako nam dođe s mnoštvom rock radio postaja. Znači možemo slušati klasično glazbu na radiju dok se vozimo. Ali je kontekst pohađanja koncerata uživo puno bolji, gdje nema distrakcija, niti smo pasivni slušaći, niti gospodari velikih majstora pritiskom na gumb. Slično tome možemo voditi život u asfaltiranim predgrađima, ali čitav kontekst je od čovjeka stvoren, na čovjeka fokusiran i od čovjeka kontroliran. To je kontekst koji isključuje Boga, čini da ga je teško, iako ne i nemoguće doseći. Konteksti su bitni.
P: Vi jednostavno ne volite ništa novo.
O: Puno je mudrije (mudre izreke 22,28-"Ne pomiči prastare međe koju su postavili oci tvoji.") ne voljeti ništa novoga nego ne voljeti ništa staroga, što je stanje i uvjetovanje čovjeka. Ali sve novo što će mi pomoći spasiti dušu poput novih dužnosnika u Rimu, pravih katolika, ja ću ščepati s obje ruke! Zaista obnovljenu katoličku crkvu, novi zaista kršćanski svjetski poredak, o da, molim!
P: Ali kako vrijeme prolazi i stvari se mijenjaju. Nema svrhe naricati za "dobrim starim vremenima".
O: Ne radi se o naricanju za dobrim starim prošlim danima, već o ispravnoj procjeni naših sadašnjih dana da bismo sutra spasili što više duša. Naravno da vrijeme prolazi i da se stvari mijenjaju. Upravo zato moramo promišljati o tome koje vrijeme nas je dovelo do sadašnjeg tako da sada možemo činiti ono što će dovesti do promijene na bolje. Inače će se i dalje mijenjati na gore. Promjena je neizbježna, ali Bog od nas zahtjeva da usmjerimo tu promjenu u smjeru Njegove. volje.
P: Ali ljudi su uvijek hvalili prošla vremena kao da su bolja. Što zapravo uvjerljivo dokazuje da ona nisu ništa bila bolja.
O: Da su argumenti za kraljevanje Krista Kralja uvelike oslabili zadnjih sedamsto godina je jasno i uvjerljivo. Auto bez kočnica i dalje vozi nizbrdo, a da se ne razbije jedno određeno vrijeme, ali konačno se mora razbiti. Ostatku kršćanstva u 20. stoljeću Bog je posalo tri glavna upozorenja - 1. svjetski rat, 2. svjetski rat i II. Vatikanski. Ali čovječanstvo bez kočnica i dalje juri nizbrdo i to brže nego ikada.
P: Ali i selo je sad prepuno droge i poroka, kao i grad i predgrađa.
O: Vjerojatno nije isto, ali to je danas istinitije nego jučer, upravo stoga što su motorna vozila sa svim svojim sjajem i djelima preuzela selo.
P: Što se tiče američkog sela ili ruralnih područja srednjišnje SAD, ona su puno protestanata, farme su raštrkane na nedruštveni način i tamo se živi život na način koji je upravo sebičan.
O: Kao što piše u Pismu iz prosinca, protestantizam je u srži problema "predgrađa" tako da napadanje simptoma predgrađa je isto što i upozorenje katolicima o tome kako ih bolest protestantizma vrlo vjerojatno napada, a da oni to niti ne shvaćaju. Biti katolik je, samo po sebi, daleko važnije od života na selu, ali, zbog okolnosti, ne živjeti na selu može navesti mnoge katolike da prestanu to biti uopće. U skladu s time, neka se svaki katolik dobro zamisli prije negoli se preseli daleko od Mise na selu i neka se još više zamisli ako se misli preseliti na selo da bi tamo napravio verziju predgrađa ili da se ponovno pridruži industrijskom, mehaniziranom, antidruštvenom načinu života.
P: Da, mi katolici nismo Amiši.
O: Po istini naše nadnaravne vjere, ne. Ali znači li to da u njihovom prirodnom načinu života nema ništa što bi nam bilo korisno imitirati? Ne nužno. Postoji "smisao u njihovoj ludosti". Živjeti na zemlji nije isto što i živjeti od zemlje.
P: Ok, ok! Pretpostavimo da se preselim na selo, dovoljno blizu Mise da mogu ići svaki dan, s dovoljno vremena da izmolim krunicu svaki dan i premalo hektara da se uvučem u industrijsko ratarstvo. Što onda?
O: Kao prvo, neka se stanovnici predgrađa ne zavaravaju da je povratak na zemlju lak. Poljoprivreda je težak način življenja, a upravo zato je toliko ljudi dvadesetog stoljeća napustilo selo i otišlo u grad. Krave nemaju praznike, moraju se pomusti svaki dan, što uključuje i zoru u cičoj zimi. Nema kruha bez motike. U teškom životu počiva njegova spasonosna disciplina, za mlade i stare. Da su ljudi ostali na zemlji komunizam se nikada ne bi uzdigao. Tko bi sanjao o tome da ide štrajkati protiv zemlje, životinja ili vremenskih prilika? Zaključak je da biste postigli što biste htjeli postići povratkom na selo, nemojte očekivati niti pokušati rekonstruirati lak život za sebe. "U patnji je škola." Osim toga, blizina Misa bila bi najvažniji dio vašeg preseljenja na selo ne samo zbog nedjeljne obveze i apsolutne potrebe za sakramentima da bismo spasili svoju dušu već zbog katoličke potrebe za zajednicom. Kada bi katolici pobjegli iz modernih gradova i predgrađa zbog čitavog konteksta koji je štetan za vjeru, ne bi bilo smisla pobjeći u protestantski kontekst izoliranog i individualističkog seoskog života gdje ne bi bilo blizu drugih katoličkih obitelji. U ranom srednjem vijeku (500-1000 A.D.) sela, mjestašca i gradići kršćanstva su nastajali oko samostana ili crkava.
P: Ali u srednjem vijeku su oltari katoličkih crkava bili puno stabilniji nego su u današnjoj krizi u Crkvu.
O: Kako gledamo unazad kroz vrijeme možda se to tako čini, ali u to vrijeme usred ruševina Rimskog carstva i prijetnje od barbarskih invazija, oltari su možda izgledali jednako nestabilni kao i danas. U nekom trenutku Bog od nas traži da razumno riskiramo i za ostalo Njemu vjerujemo.
P: Ok, bježim iz predgrađa i selim se na selo dosta blizu grupi katolika gdje postoji sveta Misa.Što sam time pozitivno postigao?
O: Na selu je okoliš puno više stvoren od Boga, a ne stvoren od čovjeka ili umjetan. Svako stvorenje Božje govori izravno o Bogu, ako osoba ima uši da čuje. Ako se netko preselio na selo, tu promjenu ne treba uvesti naglo, iznenadno jer bi mogla postojati napast da se vrati u dobro staro predgrađe na koje je osoba navikla. S druge strane osoba treba predviđati ostavljanje i odricanje, malo po malo, sve više tih umjetnih stvari koje su ponos i utjeha stanovnika predgrađa (ili stambenih naselja)i koje ispunjavaju stranice sjajnih kataloga koje vam natrapavaju u vaše poštanske sandučiće. Život na selu treba postati jednostavniji i kako se to događa tako bi važne stvari u životu trebale ponovno doći u fokus, stvari koje trenutno skriva mnoštvo umjetnih distrakcija.
P: Ali život bez koncerata, muzeja, kulture - samo ljepote prirode? Kako dosadno!
O: Preseljenje na selo će zahtijevati svoje razdoblje prilagodbe, da bi preživjeli treba dobro promisliti zašto ste se uopće odlučili na to. Ako jeste dobro promislili o tome, onda ćete se vjerojatno dobro i prilagoditi. Npr. u gradovima, muzeji moraju stalno izmišljati nove izložbe od istih starih umjetnika ili patroniziraju moderne antiumjetnike. Na selu, nema dva potpuno ista zalska sunca i svaki je novo umjetničko djelo naslikano u pokretnom tehnokoloru, ali naravno mora osoba imati oči da bi to vidjela. Slično tome, koncertne dvorane se vrte isto oko omiljenih djela klasičnih kompozitora ili inače propadaju u jazbinu "moderne glazbe", dok je na selu svaka zora zborno pjevanje ptičica, simfonija kojom dirigira naš Stvoritelj, ali uši koncertnih dvorana treba podestiti da bi se čulo. (Na neki način su i muzeji i koncerti već zakopana stvar neke prošlosti.)
P: Ali život na selu bi bio dosadan!
O: Odrasli bi se morali prilagoditi, naravno i starija djeca, ali mlađa djeca će ući u seoski život kao patke u vodu. Većina roditelja može vidjeti koliko je to zdravije za djecu da odrastu na selu, samo ih razne okolnosti spriječavaju da vide kako bi se mogli preseliti.
P: Koja je prednost sela za djecu?
O: Svježi zrak. Sloboda da se igraju napolju. Fizički rad, koji je podoban za učenje discipline i odgovornosti. Bavljenje živim životinjama za koje djeca imaju od Boga dan afinitet i koje ih po svojoj od Boga danoj naravi mogu naučiti mnoge životne lekcije za razliku od mašina. Npr. dijete koje rođeno među kobilama i pastusima, bikovima i kravama, kokošima i pjetlovima, nikad neće povjerovati u apsurd da nema razlike između muškaraca i žena. Usuđujem li se reći da životinje bez razuma mogu naučiti djecu značajnu razliku između muškaraca i žena koji imaju razum?
P: Ali sve su te prednosti seoskog života smještene na pukoj naravnoj razini. Milost je ta, ili ono nadnaravno, koje je važno za naše spasenje!
O: Naravno, ali milost se gradi na naravi. Milost iscijeljuje narav, ali je ne narušava. Milost djeluje protiv grijeha, ali ona surađuje s naravi. Zato mudar odgoj surađuje s milošću i naravi u tandemu. Problem sa sve raširenijim umjetnim životom u stambenim naseljima je da je narav tako poremećena i uništena da milost više nema s čim surađivati. Taj čitavi gradski kontekst polaže kameno tlo na kojem sjeme milosti nema neke šanse rasti. To je razlog zašto mnogi pobožni gradski roditelji dožive da njihovi tinejdžeri nisu zainteresirani za katoličku religiju. Milost i narav, kako se predstavljaju našim tinejdžerima, ne pašu jedno uz drugo, ne mogu se pripojiti.
Nema komentara:
Objavi komentar