U Kanonskom zakoniku piše da roditelji imaju ozbiljnu obavezu pobrinuti se za vjerski i moralni odgoj svoje djece, kao i za fizičko i civilno obrazovanje, najviše što mogu...
Roditelji prije svega imaju ovlast od Boga za odgoj svoje djece. Oni također primaju i posebne milosti za svoj stalež. Jedna od milosti koju primaju sakramentom ženidbe je nadnaravna pomoć za odgoj djece. Ako roditelji osjećaju da nisu dobro pripremljeni za izvršavanje te svoje dužnosti, onda je njihova obaveza pripremiti se. Nije potrebno neko pretjerano školovanje za to, iako je potreban određeni trud. Zapravo, roditelji odgajaju djecu namjeravali oni to ili ne. Djeca upijaju stavove svojih roditelja prema politici, rasnim odnosima, iskrenosti, domoljublju, pa tako i o spolnosti. Vrlo često se može čuti od roditelja: "Moja djeca ne trebaju moju poduku. Ona su već sve naučila iz filmova, novina, časopisa, s interneta...." Takav pasivan stav je neispravan i poguban. Čak i da su saznala "sve", jesu li to pouzdani izvori? Nije toliko važno da nauče sve fiziološke činjenice, već je važno izgraditi djetetov stav o tim činjenicama. Naravno djeca i mladi često ne dobivaju točne informacije iz tih izvora. Stoga pokušavaju saznati što se krije u pozadini stvari o kojima su čitali (slušali, gledali....). Dakle, ne samo da ti izvori nisu pouzdani, već i potiču njihovu znatiželju. Njihovi apetiti ih počinju mučiti iako ne znaju o čemu se tu točno radi. Primjećuju kako je gotovo potpuna razgolićenost uobičajena. Nečednost u odijevanju kod mladih se smatra potrebnom da bi bili prihvaćeni i popularni. Počinju misliti da se ljubav odnosi isključivo na tjelesnu privlačnost i emocionalnu romantiku. Neki adolescenti prakticiraju tehnike vođenja ljubavi koje vide na ekranima. Sama činjenica da su djeca izložena svim tim utjecajima obvezuje vas da se aktivirate kako biste na pozitivan način odgajali svoje dijete u svim fazama čistoće i čednosti.
Dvije su stvari vrlo bitne koje roditelji moraju učiniti u ovoj poganskoj atmosferi u kojoj djeca odrastaju. Kao prvo, moraju neprestano promatrati i prosuđivati što utječe na njihovu djecu. Kao drugo, moraju postepeno naučiti svoju djecu kritički prosuđivati te utjecaje.
U slučaju da postoji neka stvarna prepreka ili izvanredna okolnost zbog koje roditelj nije u stanju pobrinuti se za takav odgoj, onda to treba prepustiti izabranom svećeniku, časnoj sestri, obiteljskom liječniku, medicinskoj sestri, kvalificiranom rođaku ili školskom učitelju. Treba biti svjestan da te zamjene ne mogu potpuno nadomjestiti roditeljski odgoj.
Važno je znati i da te stvari ne treba rješavati u ispovjedaonici. Tamo se svećenik ne može baviti odgojem i instrukcijom prije nego mu netko otkrije već počinjeni grijeh, ili već stečenu grešnu naviku. Tada je zapravo prekasno i njegov savjet može biti samo popravni. Osim toga, tu nema puno vremena. Isto tako, ispovjedaonica je tamna tako da svećenik ne može vidjeti dijete i ravnati se prema njegovim reakcijama. Čak i kada bi svećenik pokušao u ispovjedaonici dati instrukcije, rezultat vjerojatno ne bi bio zadovoljavajući. Toliko toga bi trebalo reći odjednom pa bi se nešto sigurno propustilo ili bi dijete većinu toga prečulo. Iz tog razloga, jedine efikasne instrukcije koje svećenik može dati u ispovjedaonici tiču se moralnosti određenih čina. Tu se može učiniti puno popravnog posla, ali malo u pozitivnom smislu. Izvan ispovjedaonice, svećenik, naravno, može biti od velike pomoći.
I majka i otac su obavezni odgojiti svoju djecu za čistoću. Oni si trebaju međusobno pomagati, u ovom problemu kao i u svim drugima. Za samu instrukciju, otac je "prirodan" odabir za dječake, a majka za djevojčice. No, ponekad je majka bolji instruktor i za sinove i za kćeri. No, to nijedan otac ne smije shvatiti kao da je on razriješen te dužnosti. Zlatno pravilo je: "Kome dijete postavi pitanje, taj odgovara."
Postoje neka općenita pravila za spolni odgoj kojih bi se trebalo držati poput toga da bi on trebao biti postepen i privatan, da se poduka treba više puta ponavljati, da treba biti kontinuirana kroz određeno razdoblje te da mora biti specifična za pojedinca i anticipirati njegove potrebe.
Vjerski sadržaj spolnog odgoja
Svrha čovjeka
Važno je da dijete nauči da je ono stavljeno na ovu zemlju kako bi upoznao Boga, ljubio Ga i Njemu služio. Treba ga odgojiti tako da uvijek teži životu s Njim, u sreći na Nebu. Njegov cilj u ovom životu nije biti direktor, uspješan, zarađivati novce ili se zabavljati. Da bi Boga ljubio i služio mu, mora Boga upoznati. A Njega se spoznaje i ljubi po razumu i volji. Nadnaravno ga se spoznaje po krepostima vjere, ufanja i ljubavi.
Kako mu treba služiti? Držanjem Božjih zapovijedi i vršenjem svojih dužnosti prema staležu.
Što su to staleži? To su tri glavna poziva u životu: bračni život, djevičanstvo u svijetu, i djevičanstvo u redovništvu ili svećenstvu. Djevičanstvo je uzvišenije stanje kada se prihvati zbog nadnaravnih razloga. Kada govori o očevoj odgovornosti prema neudanoj kćeri, Sv. Pavao kaže : "Onaj koji preda svoju djevicu u brak čini dobro, a onaj koji je ne preda čini još bolje." (1 Kor 7:38) Sv. Pavao govori da je djevičanstvo još bolje, ali ne govori da je brak grješan. U stvari, on to i opovrgava: "Ako uzmeš ženu, nisi sagriješio. Ako se djevica uda, nije sagriješila." (1 Kor 7:28) On samo čini razliku između dobro i bolje. Kao što Sv. Augustin kaže: "Djevičanstvo se ne štuje zato što je djevičanstvo, već zato što je posvećeno Bogu!"
A što je brak?
Brak je zakonski ugovor između muškarca i žene po kojem se daju i primaju ekskluzivna i trajna prava na one zajedničke tjelesne funkcije koje su prirodno sposobne davati potomke. Kao što Krist kaže: "Sada više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što je Bog spojio neka niti jedan čovjek ne rastavlja." (Mk 10:8-9). Muž i žena dijele sakramenat jedan drugome sa svim njegovim milostima. Ne samo da daju jedan drugome svoja tijela i svoje živote, već daju i jedan drugome sakramenat iz kojeg proizlaze milosti potrebne za izvršavanje svojih dužnosti. Izvršavajući te dužnosti kako treba, oni postižu Raj.
Spolni odnosi su posvećeni i rezervirani za brak. Iako su ljudske seksualne funkcije zaista fizičke, i slične onima kod životinja (ne iste, slične) muškarac i žena surađuju ne samo u produkciji tijela, već i u stvaranju ljudske osobe, koja ima dušu. Bog sam stvara dušu; ali roditelji su Njegovi sustvaratelji i pomažu mu u dovođenju cijele osobe u postojanje. Spolni čin muža i žene je svet i posvećen. Zbog toga što je njegov učinak svet, i uzrok mora biti svet. Kako je samo plemenito imati poziv u izgradnji Kristovog Mističnog Tijela i pomoći proširenju Kristovog svetog Tijela, Crkve do kraja svijeta!
Efežanima 5:22-32 : "Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene, kao što je i Krist, on Spasitelj svega tijela, glava Crkve! Pa kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima! Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju da je posveti, očistivši je riječju u vodenoj kupelji, da privede sebi Crkvu slavnu, bez ljage, bez nabora, bez ičega tomu slična, nego da bude sveta i neporočna. Na isti su način i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, ljubi sam sebe. Bez sumnje nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje kao i Krist Crkvu. Mi smo udovi Njegova tijela. Zbog toga ostavit će čovjek oca i majku te će prionuti uza svoju ženu, pa će biti dvoje jedno tijelo. To je uzvišeno otajstvo: ja to velim s obzirom na Krista i Crkvu."
Svrha braka
Prva svrha braka su djeca. "Karijeru" odgoja djece trebaju stimulirati rad i žrtva. Druga svrha braka je međusobna ljubav, pomoć i služenje, i to ne samo u tjelesnim i vremenskim potrebama, već i u duhovnim stvarima. Zadnja svrha, ali ne manje važna, je pružanje zakonskog i svetog oduška za prirođenu požudu. Dakle, spolni odnosi i spolni užici su rezervirani samo za oženjene, odnosno one koji su pozvani na taj stalež! A najbolji stalež za svaku osobu je onaj na koji je pozvan! Djetetu treba bez ikakvog pritiska dati do znanja da je najvažnije u životu vršiti Božju volju, da će biti najsretniji ako odabere pravi poziv i da koji god stalež to bude da će vama biti na veliku sreću!
Kada se jednom upozna vrijednost poziva, i vrijednost tijela će postati jasnija. Cijelo tijelo je sveto i posvećeno jer ga je Bog stvorio, jer je ono stanica Kristovog Tijela i hram Duha Svetoga. Čednost se lako može podučavati sa sljedećom vjerskom pozadinom. Napokon, mi pokrivamo sve stvari koje poštujemo. Mi pokrivamo Svetohranište i Ciborij. Svećenik donosi posvećeni Kalež na oltar sakriven pod prekrasnim liturgijskim pokrivalom. Njegovo posvećeno tijelo je pokriveno svećeničkim ruhom. Isto tako i tijelo treba uvijek biti pristojno i koliko je to razumski moguće, prikladno odjeveno. Ono je sveto. Neka mladi to nauče. Spolne moći, daleko od toga da su najmanje vrijedne, one su među najdivnijima. Među svim drugim čudesnim tjelesnim funkcijama, one su zasigurno jedinstvene jer pomažu dovođenju cijele osobe u postojanje. Naše riječi za spolne organe nisu baš zadovoljavajuće. Puno je bolja latinska riječ "verenda" koja označava dijelove vrijedne poštovanja. Osim što spominje poštovanje, ta riječ ima prizvuk "čednosti". Indicira potrebu pokrivanja tih dijelovi tijela dajući ton tihog straha jer ti organi mogu lako nekoga odvući u grijeh. Oni su dobri i sveti. Imamo sveto Božje povjerenje da ćemo ih koristiti prema Njegovim zakonima. Iako su spolni odnosi prekrasni i posvećeni u braku, oni su sramotni i zli izvan njega. Kao što bi bilo svetogrdno i bogohulno za mladića lažno tvrditi da služi svetu Misu ili sluša ispovijedi prije svojeg zaređenja, tako je pogrešno da mladić ili djevojka koriste svoje tijelo poput oženjene osobe prije braka. Vidimo što kaže Sv. Pavao u 1 Kor 6:13-20: „Ali tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina, i Gospodin za tijelo. A Bog je i Gospodina uskrsnuo, i nas će uskrsnuti silom svojom. Ne znate li, da su tjelesa vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i od njih načiniti udove bludničine? Bože sačuvaj! Ili ne znate, da tko se s bludnicom združi, jedno postane tijelo? "Jer bit će", veli, "dvoje jedno tijelo." A tko se združi s Gospodinom, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh, koji učini čovjek, izvan je tijela; a koji čini blud, griješi protiv tijela svojega. Ili ne znate, da je tijelo vaše hram Duha Svetoga, koji je u vama, kojega imate od Boga, i ni jeste svoji? Jer ste kupljeni skupo. Proslavite dakle Boga u tijelu svojemu!"
To isto poštovanje treba imati i prema tijelima drugih ljudi iz razloga što su i oni (barem u mogućnosti) članovi Mističnog Tijela Kristovog i hramovi Duha Svetoga. Osim toga, sveti Toma govori da je svaka ljubav prema vanjskoj stvari sebična. Muškarac koji npr. samo voli jesti je sebičan. On samo želi svoj vlastiti užitak i ništa drugo. Zato, ako muškarac ili žena žele nečije tijelo, koje je vanjska stvar i ne brinu za dušu, njegova ili njezina ljubav je sebična. Budući da ljubav uključuje dvije osobe, a osobu čine i tijelo i duša, prava ljubav nikad nije zainteresirana samo za tijelo. Prava ljubav traži poštovanje, jer ljubav traži da muškarac ili žena čine sve što je dobro za voljenu osobu. Za pravu ljubav, smrt i patnje ne znače ništa dok god je to za dobrobit voljene osobe. Zato je spolni odnos u braku najviši izraz ljubavi, a kada se dogodi izvan braka takav odnos je čin mržnje jer onaj koji ga inicira je zapravo spreman vidjeti svoju voljenu osobu kažnjenu u paklu!
Kada jednom sve ovo postane jasno, vrlo je lako voljeti čistoću. Ona je slavna krepost, ljiljan među trnjem, koji se jedino može postići teškim radom. Ona je pozitivna krepost, kao što je jasno iz života naše Gospe i našeg Gospodina. U današnje vrijeme se izruguje s tom kreposti kao da je za slabiće. Ali nije tako, nego je nečistoća slaba, kukavna karakteristika, koja se skriva po tamnim kutovima kako bi uživala u svojem zabranjenom voću. Predbračna čistoća je pak vrlo korisna za sretan brak, čak i na najprirodnijoj razini. Radosti roditeljstva, shvaćanje i prihvaćanje obveza prema čovječanstvu, savršeni izraz bračne ljubavi, i stotinu drugih razloga traže čistoću i prije braka i u njemu.
Sve ovo što smo do sada napisali o čistoći, spolnim odnosima i braku trebalo bi biti dovoljno za spoznaju grijeha.
No, čovjek sa svim svojim idealima, nadama i planovima, koji su dobri i plemeniti, često postupa suprotno dobru zbog istočnog grijeha.
Što je istočni grijeh? U Raju Adam i Eva nisu poslušali Božju zapovijed. Zbog tog su grijeha izgubili posvećujuću milost, pravo na Nebo, i sve druge darove. Postali su podložni smrti, patnji, neznanju i jakoj sklonosti zlu. Zbog Adamovog grijeha, mi, njegovi potomci dolazimo na ovaj svijet lišeni posvećujuće milosti, i nasljeđujemo sve njegove kazne. Taj grijeh u nama zove se istočni grijeh. Posljedica istočnog grijeha koja najviše uznemirava je ona urođene suprotstavljenosti, odnosno svojeglavosti. Mi, koji smo stvoreni za Boga, za dobrotu i krepost, udaljavamo se od Njega i usmjeravamo prema propasti. Istočni grijeh ostavio je našu volju prema istinskom moralnom dobru oslabljenom. Naše sklonosti postale su neuredne, buntovne i naprasite. Teško nam se držati jedne jednostavne odluke pa i jedan jedini dan. Ako revno ne usredotočimo svoj cilj na Boga i kreposna djela, i ne molimo za Njegovu pomoć ubrzo se nađemo do grla uronjeni u sramotno zlo. Sveti Pavao je to točno opisao (Rim 7:22-23, 15): "Istina, moj se nutarnji čovjek veseli Božjemu zakonu, ali vidim drugi zakon u svojim udovima, koji se bori protiv zakona moga uma, te me zarobljava u zakon grijeha, koji je u mojim udovima". I: "Ja zbilja ne razumijem što radim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim." Iako nas krštenje čisti od istočnog grijeha, mi ostajemo podložni nekim njegovim posljedicama poput tjelesnih deformacija, patnje, smrti i požude odnosno ostajemo skloni grijehu.
Zbog prisutnosti ovog nedostatka, Crkva i pape su tako žestoko osuđivali korištenje isključivo prirodnih načina za očuvanje čistoće. Kako god bile dobre te metode, one nisu dovoljne za pobjedu te ljudske urođene slabosti. Shvaćajući utjecaj istočnog grijeha, katolici se moraju suprotstaviti predloženom zdravstvenom odgoju u školama. Takve informacije o spolnom odgoju daju se s pretpostavkom da je ljudska priroda potpuno dobra bez Božje pomoći i da određena poduka ili informacija nikako ne može biti štetna. Neki odgajatelji vjeruju da jednom kada daš sve potrebne informacije mladim ljudima o fiziologiji i sadržaju spolnog odnosa, s opasnostima od spolnih bolesti, da će oni živjeti čisto. Iskustvo opetovano dokazuje neistinitost takve pretpostavke. Mnogi su najčešće zavedeni na grijeh jer su nesvjesni svoje slabe ljudske prirode. Oni se osjećaju snažno i samopouzdano. Vjeruju kako je njihova sudbina u njihovim rukama. Poigravajući se sa svakakvim kušnjama, oslanjajući se samo na svoje prirodne sposobnosti razlučivanja dobra i zla, vjeruju da će se očuvati od laganja, krađe, bludnosti. Odbijaju priznati da je njihov najgori neprijatelj unutar njih samih. Kada čitaju o velikim okrutnostima, sadističkim iživljavanjima u nedavnom ratu, i o zastrašujućim seksualnim zločinima današnjice, oni nazivaju te kriminalce "suludima". Zapravo su oni sami budale! Iako često zločine te vrste počine suludi ljudi, većinu zločina počine normalni ljudi koji su se svojevoljno stavili u niz situacija u kojima su njihove neutvrđene volje pokleknule. Mi svi u sebi nosimo sjeme svake vrste grijeha, i samo nas najrealnije predostrožnosti mogu spasiti. Seksualne strasti su među najtežim sklonostima za kontroliranje. I istočni grijeh čini više razaranja na tom polju nego na ijednom drugom. Ta činjenica zahtijeva da zauzimemo ispravan stav prema seksualnom grijehu.
Roditeljski stav
Roditelji trebaju shvatiti kakvu borbu njihova djeca prolaze u kasnom djetinjstvu i adolescenciji. Oni to ne smiju ignorirati, niti ih smiju prestrašiti moguće kušnje ili grijesi njihove djece. Kada djeca spolno sazrijevaju, roditelji trebaju suosjećati s njima i pomagati im. Trebaju se prisjetiti svojih vlastitih poteškoća i pripremiti se za pomoć svojoj djeci. Roditelji ne bi trebali pokazati užasnutost ili bijes ako dijete padne u grijeh ili čak razvije grješnu naviku. Oni moraju imitirati našeg Gospodina koji je osuđivao i mrzio grijeh, ali je pomagao grešniku! Navedeno naravno podrazumijeva dolazak djeteta s molbom za pomoć za što je potrebno dječje povjerenje u vas. Ako to nije slučaj, malo toga možete učiniti osim moliti i pokazati nekako da ste spremni pomoći. Vi morate i možete ispraviti neke vanjske pogreške, ali teško ćete ispraviti one unutarnje bez suradnje djeteta!
Djetetov stav
Dijete treba podučiti kako dobrota i kreposti ne dolaze bez napora. Kao i većinu stvari, oni lakše uče iz prakse i uzora nego iz teorije. Dijete se mora naučiti samokontroli u svim stvarima, s postepenom primjenom na čistoću i čednost kako se pokaže potreba. Tako će razuman roditelj već rano obuzdati ispade bijesa, sebičnosti, pretjeranu mekoću i potrebu za ugodom ili odabir samo preferirane hrane itd. Dijete će tako naučiti kako se ne može činiti, reći, čitati i gledati sve što želi. Mora naučiti kako sve obaveze u životu nisu ugodne i lake te kako će po "teškim poslovima" koji su njegova odgovornost zaslužiti vrijedne stvari. Čistoća je krepost koja je najvrjednija od tih stvari. Važno ga je također naučiti umjerenosti u svemu što daje užitak, pogotovo tjelesni. Čovjek nije zbog užitaka na zemlji, već mu je on ponekad dan kako bi malo izgladio taj težak put. Ako bi užitak postao svrhom življenja, nitko ne bi mogao biti čist. Kada bi užitak bio cilj života, nitko ne bi došao u Nebo. Dobro uređen dom zahtjeva disciplinu u svim stvarima. Takva kućna disciplina treba pripremiti put za prakticiranje čistoće, koja također zahtjeva disciplinu pogotovo na polju misli i mašte. Ta se mentalna disciplina bolje podučava usmjeravanjem nego represijom. Ako se od djeteta očekuje marljivo posvećenje učenju bez maštanja; izvršavanje obaveza prikladnih njegovim godinama; dovođenje nekog posla do kraja - ono će naučiti potrebnu disciplinu misli i mašte. Mrtvljenje također treba biti uobičajeno u katoličkom domu. Nemrs petkom, mala djela mrtvljenja kroz korizmu, male dragovoljne žrtvice prikazane Bogu, razvit će u djetetu samokontrolu koju će moći koristiti u ostalim područjima života. Kada je sveta Tereza od djeteta Isusa, imala samo pet godina, nosila je malu brojalicu na kojoj je brojala svoje dnevne žrtvice.
Djetetu je važno dati sve moguće dobre razloge za žrtvu, mrtvljenje i samokontrolu. On ili ona se trebaju naučiti samokontroli kako bi postali muževniji i ženstveniji. Trebaju ugađati majci ili ocu kako bi bili velikodušni i prema drugima, ali glavni razlog bi uvijek trebao biti ljubav prema Bogu. Žrtvovanje Bogu za ljubav je najdivnije iskustvo u ljudskom životu i taj razlog je začuđujuće jak i u najmanjem djetetu. Da bi ga njegovao i hranio, podučite dijete o tome kakvu je ulogu Bog imao u njegovom postojanju, otkupljenju i obećanju Neba. Podgrijavajte ljubav u njegovom srcu za Isusa u kolijevci, za dječaka Isusa u Nazaretu, za umornog Učitelja kojemu nikada nije bilo teško izliječiti bolesnike i malu djecu ili se poigrati s njima. Potaknite njegovo divljenje prema Heroju koji nije pobjegao od toga da prolije Svoju Krv kao zadovoljštinu za naše grijehe. Izazovite ga da slijede Vođu koji im je pokazao put u Nebo. Sa žarkom i osobnom ljubavi prema Isusu Kristu kojega su upoznali u svim detaljima Njegovog života i muke, djeci neće biti teško mrtvljenje i samokontrola. Zapravo, jednom kada se zapali ta ljubav u njihovim srcima, vrlo lako će preteći svoje roditelje.
Molitva
Budući da su te zle sklonosti u nama tako jake, svatko mora imati naviku moliti za pomoć u svakom iskušenju i napasti. Podučavati djecu u molitvi je od presudne važnosti. Svatko tko je imao poteškoće na polju čistoće može posvjedočiti da je svakodnevna molitva bila izrazito korisna. Tri "Zdravo Marijo" za čistoću nakon buđenja i prije odlaska u krevet vrlo su moćne. Male molitvice u trenucima kušnje spašavaju život. Tada i samo izgovaranje imena Isusovog i Marijinog ima dvostruki učinak- ono pokazuje da osoba očito ne pristaje na uznemirujuće kušnje i zaziva Božju milost da mu pomogne oduprijeti se napasti. Ime naše Gospe je izrazito moćno u kušnjama protiv čistoće.
Sakramenti
Iako nam svi sakramenti daju milosti koje su nam potrebne u našim svakodnevnim životima, ispovijed i sveta Euharistija su od najveće pomoći za čistoću. Svi se katolici trebaju držati redovitog i čestog primanja ta dva sakramenta. Zbog toga djeca trebaju steći naviku tjedne ispovijedi, i tjedne ili čak svakodnevne svete Pričesti, budući da će uspjeh njihove borbe za čistoću uvelike ovisiti o ranom stjecanju te svete prakse. Mladi ljudi će sigurno hodati kroz zamke modernih napasti ako se čvrsto drže tih izvora milosti. Osim toga, ako bi dijete i steklo naviku nečistoće, tjedna ispovijed i pričest su obavezne da bi se navika razbila. Sakramentima je dobro pristupati kao obiteljskoj stvari jer je roditeljski primjer sve u ovom slučaju.
Oprez u vezi ispovijedi i svete pričesti
U pogledu sakramenata trebamo voditi računa o nekoliko stvari. Prvo, svatko mora biti slobodan ići ili ne na svetu pričest! Nikad nemojte biti sumnjičavi ako se dijete zadrži u ispovjedaonici! Na kraju, nikad ga ne ispitujte što je tamo rekao! Ako želi samoinicijativno ići na ispovijed, neka ide. Možda iz ozbiljnog razloga želi ići tamo, a možda i ne. Također se ne smije dijete prekoriti ako iz nekoga razloga ne ode ponekad na pričest. Treba ga možda baš uputiti da nekad namjerno prekine post (odnosno jede unutar jednog sata prije pričesti) da bi izbjegao ići na pričest s ostalima, ako osjeća da iz nekog razloga ne bi trebao ići. Ako dijete prekine post, nemojte biti sumnjičavi. Možda je to bilo slučajno, ili namjerno da bi se izbjeglo pričešćivanje u stanju grijeha. Od članova obitelji se treba očekivati da budu kreposni i redoviti kod sakramenata, ali nikada isto ne smiju nametati drugima. Također je dobro naći djetetu redovitog ispovjednika koji će mu biti duhovni savjetnik. Ali ako mu je neugodno nešto reći pred poznatim svećenikom, onda neka slobodno potraži drugoga za ispovijed, samo neka se obavezno ispovjedi.
Potvrda
To je sakrament kršćanske zrelosti, kršćanske snage i čvrstoće. To je sakrament koji nam daje hrabrost ispovijedati našu vjeru u javnosti riječju i djelom. Kad god se netko tuži na muževnost mladića ili ženstvenost naših djevojaka, naglasak treba staviti na taj sakramenat, a posebno onda kada moderni običaji napadaju čistoću ili čednost. Ekstremno je teško mladima plivati protiv te struje. Pa, opet kada se radi o tome što "svi rade"; u izlaženju sa suprotnim spolom, odijevanju, itd. katolici jednostavno moraju biti drugačiji ako su takvi običaji grješni ili opasni. Potvrda je sakrament koji je Krist namijenio osposobljavanju katolika da budu drugačiji u tim slučajevima. Milosti potvrde moraju biti korištene i ojačane molitvom. Mladi tim sakramentom postaju Kristovi vojnici i može se reći kako imaju posebnu uniformu - uniformu čednosti i čistoće morala.
Nastavlja se
Prema knjizi vlč. Henrya Sattlera "Patents, children and the facts of life"
Nema komentara:
Objavi komentar