ponedjeljak, 19. veljače 2018.

Kako će majka voditi svoje dijete Bogu - "Za vjeru tvoga djeteta"


Prije pouke o vjeri:

Već na majčinu krilu neka dijete uči moliti

Majko, kad lijegaš svoje dijete na počinak, načini mu na čelu znak svetoga križa i preporuči ga Bogu.

Kada tvoje dijete počne govoriti, uči ga izgovarati sveta imena Isusa i Marije. Već u ranoj dobi uči svoje dijete pobožno moliti. Najbolja priprava na to jest, majko, tvoja pobožnost, koju dijete nesvjesno usvaja. Ono oponaša tvoj glas, držanje, izražaj lica, cijelu pobožnost, koja se odražava na tvojem 1icu. Pokaži djetetu slike Isusa i Marije. "Vidiš, to je mali Isus, a ovo je draga majka Božja. Poljubi ih i reci: Isuse i Marijo, ja vas jako volim." Nauči dijete ovakve kratke molitve.

Ništa zato ako ne razumije što kaže. Dapače, bilo bi krivo, čekati na to, jer samo ovako možeš predusresti, da mu svijet i grijeh ne okaljaju nevino srce. Prije svega nauči svoje dijete kako načiniti znak svetoga križa. Stani pred njega i lijevom rukom načini križ, da te ono može oponašati desnom rukom, Nauči ga polako Oče naš, Zdravo Marijo. Moli s njime Anđelu čuvaru, kao i kratku jutarnju i večernju molitvu. Upozori dijete, da kada moli, da razgovara s dragim Bogom i svecima.

Priučavaj dijete rano na strelovite molitve

Ništa ne može nadoknaditi strelovite molitve. One su najsigurniji način povezanosti s Bogom. Nauči dijete što prije na njih, da mu uđu u krv. Moli s njime ove i slične uzdahe: Moj Bože! Moj Isuse! Moja Majko Marijo, ljubim Te! Isuse, daj da budem dobro i poslušno dijete! Neću više biti neposlušno, lakomo itd. dijete. Isuse, čeznem za tobom, dođi u moje srce! Draga nebeska Majko, čuvaj me!

Počni što ranije s euharistijskim odgojem djeteta

Već od nježne dobi neka dijete ljubi Isusa u sv. Pričesti i neka čezne za sjedinjenjem s Isusom. 

Odnesi ga u crkvu k Isusu. Pokaži mu svetohranište. 

"Vidiš, tu iza tih vratiju stanuje dragi Isus, tu je u čuje sve što mu kažeš. On te gleda, smiješi ti se i jedva čeka čas, kada će doći u tvoje srce. Klekni i reci dragom Isusu, da i ti Njega jako voliš. Obećaj mu, da ćeš biti dobar."

Kada se, majko, vratiš od svete Pričesti, uzmi dijete na svoje ruke i pričaj mu gdje si bila, tko je k tebi došao.  

"Isus je, drago dijete malo prije počivao na mojim usnama, a u srcu mi je kucalo njegovo Presveto Srce."

Povedi svoje dijete na sv. Misu, procesije, blagoslove itd.
"Vidiš li u onoj lijepoj zlatnoj pokaznici ono bijelo, okruglo. To je sveta Hostija. Prije je to bio samo obični kruh, ali na riječi svećenika došao je u nju dragi Isus. Sklopi lijepo ruke i reci: "Isuse, ja te jako volim!"

"Za vjeru tvoga djeteta: obiteljska kateheza" - Izdao i umnožio Biskupski ordinarijat u Đakovu, 1962. - 3. -5. str.

ponedjeljak, 12. veljače 2018.

Dužnosti roditelja prema svojoj djeci



„Tko zavede jednoga od ovih malenih, koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo, da mu se o vrat objesi mlinski kamen i da potone u dubinu morsku.“ (Mt 18,6)

1. Roditelji su dužni dati svojoj djeci nužnu hranu, odjeću i sklonište.
Ove dužnosti tiču se oba roditelja, bez obzira žive li oni zajedno ili odvojeno. Također moraju svoju djecu čuvati od svake životne opasnosti i štititi ih od moguće smrti. 

2. Roditelji su dužni dati svojoj djeci dobar primjer. 
Roditelji daju dobar primjer strogo obavljajući sve svoje vjerske dužnosti. Na primjer: redovitim odlaskom na svetu Misu, nemrsom i postom na određene dane, pažljivo izbjegavajući nepristojan govor, psovke, laganje, kritiziranje, nečednost i pijanstvo. 
Roditelji moraju zapamtiti da su djeca odlični imitatori i moraju biti jako pažljivi oko svega što rade i čine u prisutnosti svoje djece. 

3. Roditelji su dužni pružiti svojoj djeci pravi katolički dom. 
Katolički dom je onaj u kojem su Bog i vjera najvažniji.
U domu moraju postojati raspela, slike Isusa, Blažene Djevice Marije i svetaca. Nečedne slike i kalendari, nepristojni i žuti časopisi, knjige, stripovi, televizijski programi i filmovi nemaju mjesta u kršćanskom domu. U njemu treba biti dobrih knjiga, katoličkih novina i časopisa. 

4. Roditelji su dužni što prije nakon rođenja krstiti svoju djecu.
Težak je grijeh odgađati krštenje beba, a ako postoji bilo kakva opasnost za život novorođenčeta, svećenik se treba odmah pozvati.
U opasnosti od smrti a kada nema dosupnog svećenika, krstiti može i treba bilo tko (bolje netko osim roditelja). Onaj koji krsti ne treba biti katolik; može biti bilo koje vjere ili nijedne vjere. Procedura je ovakva: Polijevaj vodu po djetetovoj glavi (koži, ne samo po kosi) izgovarajući u isto vrijeme: „Ja te krstim u ima Oca i Sina i Duha Svetoga.“ 

5. Roditelji su dužni voditi računa da djeca idu na ispovijed, primaju svetu Pričest i prime sakramenat Potvrde.
Djecu treba naučiti da redovito i često idu na ispovijed i svetu Pričest – svaki tjedan, ako je moguće, posebno za vrijeme praznika. 

6. Roditelji su dužni naučiti svoju djecu moliti.
Svakodnevne molitve obitelj treba moliti zajedno. 
Kao što kaže poslovica: „Obitelj koja moli zajedno ostaje zajedno.“ Svakodnevna obiteljska krunica jako je važna da biste osigurali da djeca odrastu u dobre katolike. 


7. Roditelji su dužni pobrinuti se da djeca idu na Misu svake nedjelje i na obvezne blagdane. 
Roditelji ne smiju ostaviti djecu kod kuće i dopustiti da ne idu na Misu osim iz vrlo ozbiljnih razloga. 

8. Roditelji su dužni pripaziti da se njihova djeca na Pepelnicu i Veliki Petak potpuno uzdržavaju od mesa i da se na druge petke u godini uzdržavaju od mesa ili čine jednako vrijednu pokoru. 
Tradicionalno je svaki katolik stariji od sedam godina bio obvezan držati nemrs. 
Prema novim pravilima, svaki katolik stariji od 14 godina je obvezan uzdržavati se od mesa. 

9. Roditelji su dužni slati djecu u prave katoličke škole. 
To se odnosi i na srednju školu i fakultet, kao i osnovnu školu. Roditeljima je zabranjeno crkvenim zakonom slati svoju djecu u drugačiju vrstu škole. 
Danas je vrlo često jedina istinski katolička škola koja nam je dostupna ona kod kuće. Iskustvo pokazuje da katoličko školovanje kod kuće daje odlične rezultate i duhovno i akademski i da donosi veliki blagoslov obitelji. 

10. Roditelji su dužni inzistirati da se njihova djeca ožene u Katoličkoj Crkvi. 
Katolik se može oženiti jedino u prisutstvu katoličkog svećenika i dva svjedoka.
Kada sin ili kćer počnu ozbiljno razmišljati o ženidbi, roditelji ga/ju trebaju poslati svećeniku da primi potrebnu poduku o braku. Trebali bi ohrabrivati hodanje samo s katolicima ili barem s onim nekatolicima koji su spremni proći čitavu poduku o katoličkoj vjeri. Roditelji čine smrtni grijeh ako sile ili nepropisno nagovaraju nekog od svoje djece da se ženi. 

11. Roditelji su dužni prenijeti svojoj djeci kršćanski stav o braku i imanju djece. 
Roditelji trebaju izbjegavati žaliti se na teškoće bračnog života i šaliti se na račun svetih bračnih dužnosti. 
Rođenje novog djeteta treba biti radosna prilika za čitavu obitelj tako da i druga djeca nauče da je imati djecu najveći blagoslov bračnog života. 

12. Roditelji su dužni pripremiti svoju djecu za brak. 
Djeca trebaju biti poučena o ozbiljnim dužnostima i odgovornostima braka, i rječju i primjerom. 
Ona također trebaju biti podučena i o praktičnoj strani domaćinstva poput čišćenja, kuhanja, šivanja, brige o djeci, točnosti i urednosti. 

13. Roditelji su dužni podučiti svoju djecu o činjenicama spolnog života. 
Te informacije treba dati pažljivo i s naglaskom na ljepotu i svetost bračnih odnosa. 
Odgovori na pitanja o činjenicama spolnog života trebaju biti točni, ali uvijek primjereni za dob i mentalni razvoj djeteta. Roditelji trebaju ohrabrivati povjerenje svoje djece tako da ona njima dođu tražeći informacije.

14. Roditelji su dužni štititi svoju djecu od grijeha, posebno grijeha nečistiće. 
Pored zaštite svoje djece od lošeg društva, itd., roditelji imaju ozbiljnu dužnost činiti što god je potrebno da bi zaštitili svoju djecu od razrednog „spolnog odgoja“ i u javnim i u katoličkim školama. 
Formalni „spolni odgoj“ je uvijek prostački nečedan i velika napast za grijeh, čak i bez nekatoličkog „gledišta“ iz kojeg se obično daje. 

15. Roditelji su dužni ispravljati grijehe i slabosti svoje djece. 
Ozbiljan je grijeh zanemariti ovu dužnost. 

16. Roditelji su dužni podučiti svoju djecu o krepostima iskrenosti, poslušnosti, poštenja, čistoće i čednosti u odijevanju. 
Ove poduke trebaju dobiti rano i treba ih neprestano ponavljati. 

17. Roditelji su dužni naučiti djecu da poštuju prava i imovinu drugih. 
Mnogi roditelji ozbiljno griješe lošim primjerom u ovom području. 

18. Roditelji su dužni naučiti svoju djecu da imaju poštovanje prema zakonitom autoritetu. 
Djecu rano treba naučiti da poštuju sve zakonite autoritete, posebno autoritet Crkve, države i škole.

19. Roditelji su dužni pružiti svojoj djecu cjelovitu rekreaciju i čuvati ih od lošeg društva.
Kršćanski dom treba biti središte djetetovog društvenog života, mjesto gdje se osjeća slobodno dovesti svoje prijatelje. 
Roditelji trebaju biti vrlo pažljivi ako dopuštaju svojoj djeci da idu u kino; oni također trebaju pregledavati stripove koje čitaju i upravljati njihovim korištenjem medija. Djeca upijaju mnoge nekršćanske ideje o životu, braku, zločinu, opojnim pićima, itd. iz tih izvora zabave.[Možemo zamisliti što bi p. Cogan rekao o modernom radiju, kinu i televiziji.]

20. Roditelji su dužni ohrabrivati djetetovu želju da postane svećenik, časni brat ili sestra. 
Imati svećenika, časnog brata ili sestru u obitelji je jedan od najvećih blagoslova koje Bog može dati majci ili ocu. Umjesto da odvraćaju dijete od takve želje, roditelji ga trebaju ohrabrivati. 

nedjelja, 28. siječnja 2018.

„Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja“

PISMO MLADIM VJENČANIM PAROVIMA

Kao što svi znate, brak je ugovor, ostvaren između muškarca i žene, preko kojega oni zauvijek sebe predaju jedno drugome. A prsten koji primaju tom prilikom svima pokazuje jednu duboku stvarnost: par je povezan zajedno za čitav život, njih dvoje je neraskidivo povezano. Njihovo sjedinjenje je trajno i može biti prekinuto samo smrću jednog od dva supružnika. 

Važno je danas imati jasne i ispravne ideje o toj nerazrješivosti, da bi se bolje živjelo i da bi se bolje branila svetost braka. 

Bitno je kao prvo razumjeti zašto je baš taj ugovor trajan, dok mnogi drugi mogu biti poništeni, a potom ćemo pogledati plodove te cjeloživotne obveze. Nerazrješivost braka ima tri razloga:

Prvi je izričita volja Stvoritelja, autora ljudskog života i ugovora koji povezuje dva ljudska života u pogledu rađanja. Naš Gospodin odgovorio je farizejima: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja."(Mt 19:4-6)

Ta zadnja rečenica označava da je bračna veza formirana uz pomoć ljudske volje i Božje volje. To znači da u isto vrijeme kada supružnici sklapaju bračni ugovor, Bog potvrđuje taj brak, na način da pred Njegovim očima to dvoje ljudi čini samo jedno tijelo, jednu obitelj. Posljedično, niti jedan ljudski autoritet ne može raskinuti taj ugovor koji je potvrdio i „potpisao“ najviši mogući autoritet: Bog.

Pio XI. podsjeća na taj zakon nerazrješivosti u svojoj enciklici "Casti Connubii". Riječ Gospodina: „Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja“, rečeno je za brak naših prvih roditelja, odnosno možemo reći da je on prototip svakog braka u budućnosti.

Na taj način, stoga, od početka je u Božjem naumu, brak trebao prikazati nerazrješivo sjedinjenje Njegovog Sina s ljudskom prirodom, zajedništvo koje je trajno jer je Naš Gospodin uzašao na Nebo u Svojoj ljudskoj prirodi.

Taj razlog tiče se svih ljudi, jer je to Božanski prirodni zakon. Zbog toga je i bračni ugovor između dva nevjernika valjan i nerazrješiv. Zašto je Bog htio tu nerazrješivost braka? Da bi zaštitio djecu i njihov odgoj, posvećivanje muža i žene, ali podjednako i zbog boljitka države preko stabilnosti obitelji.

Drugi razlog za nerazrješivost braka tiče se samo katolika. Radi se o Sakramentu, koji uzdiže to sjedinjenje muža i žene, tako što ga oblikuje prema jedinstvu Krista i Crkve. Pio XI. naučavao je sljedeće: „U kršćanskom i potpunom braku, bračni savez ispunio je svoje savršenstvo (zbog Sakramenta). U isto vrijeme po Božjoj volji, tamo svijetli najveća stabilnost i najveća nerazrješivost  i niti jedan ljudski autoritet to ne može potkopavati. Kao što je i veza Krista i Crkve nerazrješiva: Krist nikada neće ustanoviti drugu Crkvu, On je neće nikada napustiti; tako se veza bračnog para mora povinuti tom modelu, mora biti nerazrješiva.

Treći razlog ima nešto od iste prirode kao ljudsko srce koje teži savršenstvu: potpuni i trajan dar sebe kroz ljubav. To je odraz vječnog odnosa koji postoji između Božanskih Osoba u formiranju jedne obitelji. Osim toga, budući da je svrha braka rađanje, dijete zahtijeva za svoj skladan i uravnotežen razvoj, stabilnu i povezanu prisutnost onih koji su mu dali život. Ti zadnji argumenti se uglavnom više cijene, jer su odmah očiti.

Pogledajmo sada plodove te cjeloživotne obveze, da još više zavolimo te prividne okove, koji ne samo da par ne guše, već ih oni zapravo štite.

Prije svega, ta trajna obveza zahtijeva od svakog supružnika da raste moralno u visinu. Kao posljedica toga, nužno će postojati u bračnom životu neka teška razdoblja, ili razdoblja nerazumijevanja, razočaranja, suprotstavljenosti. Laki odgovor bi bio tražiti rješenje negdje drugdje, novog supružnika, za radost i podršku koje nam nedostaju; odvojiti se da bi se smjestili u život koji izgleda mirniji i neovisniji. To je na kraju samo popuštanje svojim mušicama i volji. Bijeg od poteškoća - je li to krepost, je li to rast u visinu? Ne, to je ponižavajuće! Naprotiv, nerazrješivost braka  zahtijeva prakticiranje kreposti strpljenja, opraštanja, samoodricanja, ufanja i jakosti, a tako svaka prepreka koju morate prijeći – jer nemate izbora, jer morate živjeti mirno i složno u svakodnevnom životu – zahtijeva od svakog supružnika da nadiđe sebe, da raste u kreposti. I to je, upravo, rast u visinu! Čak se i o rastavi ne smije razmišljati kao o rješenju, jer ćete inače imati velike poteškoće u nadvladavanju poteškoća i možda se nećete zapravo oporaviti. Život postaje nepodnošljiv ako sebi dozvoliš mogućnost bijega, jer onda pretjeruješ i uveličavaš, umjesto da tražiš rješenje. Rastava je jedno vrlo veliko zlo: ona stavlja supružnike u opasnost od nesuzdržljivosti, velika je nesreća za odgoj djece, ukida sredstva za posvećenje u svakodnevnom životu, ona je oblik sablazni za obiteljski krug. U praksi je Crkva uvijek ulagala velike napore da spriječi da dođe do toga, i osim preljuba, ozbiljne opasnosti za tijelo i dušu nevinog supružnika, nužno je utjecati se normalnim propisima.

Ta trajna veza još je uvijek nužan uvjet za dobar odgoj. Sviđalo se to vama ili ne, postoji duboka i nezamjenjiva povezanost između oca i njegovog djeteta, između majke i njezinog djeteta. Dijete treba oba roditelja, da žive zajedno skladno. To što ostvariti sklad između njih dvoje nije lagano, to nije razlog da se rastave. Ne. Morate si postaviti taj sklad kao cilj za dobrobit djece i to je ono što sačinjava nerazrješivost braka. Svatko zna kakav „odgoj“ dobije dijete koje ide iz očeve kuće u majčinu i nazad, pogotovo jer roditelji ne mogu vršiti dopunjujući autoritet. A uz to ako je netko nametnut djetetu tko mu nije dao život, svi aspekti njegove osobnosti neće se moći razviti, posebice sinovska ljubav koja kod njega uzrokuje da prihvaća da roditelji imaju pravo na naklonost i da kažnjavaju. Zbog toga će dijete reći: „Svejedno, ti nisi moja majka.“ I osim toga osoba koja nije začela to dijete nikada neće imati pravi majčinski ili očinski stav, ono nikada neće biti njezino dijete, ona nikad neće osjećati istu odgovornost, ona neće imati isto razumijevanje za dijete. Te zadnje opaske vrlo često se mogu primijeniti za ponovno vjenčane ili za brakove u kojima postoji nečije tuđe dijete.

Nerazrješivost braka također je  veliko dobro za društvo, jer ta stabilnost daje dobro uravnotežene osobnosti. Emocionalna neravnoteža koju uzrokuje razvod izražava se većinu vremena u nemoralnosti i nestabilnosti, dva ometajuća faktora za profesionalnu aktivnost. A da ne govorimo o gubitaku osjećaja za autoritet, za dužnosti.

Na to dodajmo da je razvod ludost, jer uništava ono što se tako dugo gradilo, i u što se toliko ulagalo, da bi se sagradio - obiteljski život. Njega i sve njegove osobine prodaje se za ništa: strasti pretvaraju sve u ništa. To je nerazumno!

Neki ljudi će pak prigovarati: nije neuobičajeno primijetiti da je drugi „brak“ često uspješniji od prvog, osoba ima više iskustva u životu, obvezuje se s više zrelosti. To je ponekad tako, i zbog sklada i komplementarnosti karaktera. Ali svejedno su djeca nevine žrtve i, često, ako je brak bio na probno razdoblje, ozbiljnost koju se mora donijeti u brak i razboritost u odabiru supružnika bili bi uništeni i bilo bi sve manje i manje dobrih brakova, na korist afera.

I ono što moramo razumjeti je da u životu postoje neke suštinske i bitne vrijednosti koje dolaze od Boga – a brak je jedna od njih – za koju se mora moći žrtvovati u svojoj vlastitoj situaciji, da bi se sačuvao princip i prenosio u njegovoj čistoći i cjelovitosti budućim generacijama.

Završavam pozivom:

- s jedne strane, na dobrovoljnu odlučnost, na srčanu uvjerenost, da nikad ne pristanete na misli o razvodu koje se javljaju u trenutku nevolje;

- s druge strane, da ćete puno ulagati u obitelj, posvetiti joj se, da nećete biti slabi na mogućnosti koje svijet nudi, na strasti koje svijet zna buditi. Ako netko ne živi svoj brak dubinski, onda on slabi, a snaga strasti ili težina nedaća mogu, jednoga dana, razmrskati tu tako svetu instituciju.

Neka vam pomogne sveti Ivan Krstitelj, mučenik nerazrješivosti i svetosti braka!