Način odijevanja je vrlo važan jer odjećom čuvamo svoje tijelo, ali i nutrinu. Svrha ovog članka nije pametovati s visoka nego jednostavno predstaviti kršćansku istinu koja će pomoći iskrenim katolicima da zamijene lažni mentalitet onim pravim katoličkim, koji je u skladu s Božjom voljom.
Čednost i dostojanstvo osobe
“Kršćansku čednost u odijevanju valja podučavati ‘pod svaku cijenu’. Treba početi s najmlađima da se u njihovo srce ukorijeni duh kreposti, osjećaj neizbrisivoga dostojanstva ljudske duše.” (Papa Pio XI.)
Definirajmo najprije pojam čednost s katoličkog stajališta. Čednost je vrlina koja određuje nečije ponašanje u odnosu prema spolnosti; ta vrlina stavlja pod kontrolu elemente ponašanja – riječi, djela i način odijevanja – kako bi se izbjeglo neprikladno tjelesno uzbuđenje. Biti čedan znači čuvati svoju intimu, ne otkrivati ono što treba ostati skriveno.
U Katekizmu Katoličke Crkve za čednost se koristi sinonim ‘čistoća’: “Čista osoba održava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvosmislen život, ni dvosmislen govor. Čistoća zahtijeva postizanje kontrole nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Alternativa je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili se pušta da ga zarobe i postaje nesretan“. (KKC toč. 2338. – 2339.) Oblačiti se čedno znači svjesno izbjegavati napast, odnosno ne dovoditi druge u napast. Naše tijelo i odijevanje nije izlog u koji je svatko pozvan zaviriti, nagnuti se, dotaknuti i slično. Ono u svojem dostojanstvu stvorenja i djeteta Božjeg kao dio bića sudjeluje u spasenju cijelog bića te je stoga pozvano na svetost. Ono je dar samo jednoj osobi u svetosti življenja sakramenta ženidbe. Stoga ima puno uzvišeniju svrhu od pukog zadovoljenja neprosvjetljenih strasti.
Postoje dva vida kršćanske čednosti u odijevanju: izbjegavanje prigoda da drugome budemo povod za grijeh i biti ispunjen duhom čednosti, nadahnut dubokom ljubavlju prema kreposti čistoće i pravim razumijevanjem kako je svrha naše odjeće uzdići dostojanstvo ljudskog tijela. Prekrivanjem tijela otkrivamo svoje dostojanstvo, ne želimo otkriti ono što treba ostati skriveno. Poznato je kako je zametak skriven u ljusci. Ako u znatiželji ljusku otvorimo, nikada neće biti ploda jer i ovdje vrijedi pravilo skrovitosti. Čovjekova spolnost je dragocjena i zato ju treba čuvati od nepozvanih. To se postiže čednim odijevanjem jer čednost čuva čovjekovu osobnost i pomaže mu da se u potpunosti ostvari i živi život u punini.
Kreposti čovjeka vode do integracije i cjelovitosti u kojoj postaje svjestan svojeg dostojanstva, kao muškarca i žene stvorenih na sliku Božju. Tjelesna privlačnost je sama po sebi dobra, no grijeh je često pretvara u požudu. Nečedno odijevanje čovjeka onesposobljuje za ljubav i poštivanje drugih jer je doveden u napast u kojoj više ne primjećuje osobu kraj sebe već samo tijelo. Danas, u doba velike moralne bijede i pokvarenosti, trebamo obnoviti krepost čistoće u obitelji, u svojoj sredini i čitavom društvu. S razlogom se u suvremenoj kulturi naveliko napada upravo ova krepost, jer bez nje čovjek vrlo lako pada u ostale grijehe, živi nesređenim i neurednim životom te postaje nesposoban slijediti Božje zakone.
Negativni društveni utjecaji
Duboke promjene u društvu možemo pratiti od Industrijske revolucije. Razvojem tehnike čovjek se sve više udaljava od potrebe za duhovnim i sve više usmjerava na materijalno. Brojni revolucionarni izumi čovjeku su dali privid njegove snage koja u svojoj oholosti briše granicu dobra i zla, čovjek postaje sam sebi dovoljan. Jedna od velikih promjena je vidljiva i u načinu odijevanja koje sve više gubi obilježje čednosti i dostojanstva osobe. Modna industrija plasira nečedne modne trendove koji se nakon prvotnog protivljenja danas najnormalnije podrazumijevaju. U borbi za jednaka prava s muškarcem, žene su počele nositi hlače, poslovna odijela, pa čak i kravate; u modu prvi put dolazi kratka ‘zalizana’ frizura, dužina haljina, nogavica hlača i rukava je sve kraća. Žene su se izborile za svoje pravo, ali su izgubile dostojanstvo pristajući nositi odjeću koja se protivi čednosti.
Dekadencija se nastavlja 60-tih godina prošlog stoljeća kada seksualnu revoluciju u stopu prati modna revolucija koju predvodi Mary Quant, modna kreatorica mini-suknji i kratkih hlačica. U svojoj je izjavi 1967. godine: “Volim vulgarnost, dobar ukus je mrtav, živjela vulgarnost!”, vrlo jasno ukazala odakle crpi ideje za svoje kreacije.
Modna industrija ide za tim da kroz odjeću izloži tijelo senzualnosti i seksualnosti. Modne revije nerijetko nude prilično zastrašujuće prizore novih kreacija koje pokazuju nepoštovanje prema čovjeku, a veličaju izopačenost i apsurdnost. Stvaranjem vulgarne i spolno liberalne kulture nastoji se zamijeniti katolička kultura.
Na žalost i mnogi kršćani se tu ne snalaze pa podliježu “modi” nošenja neprimjerene odjeće koju mogu vidjeti u izlozima trgovina, na ulici, u medijima; no katolici ne smiju zaboraviti da ako većina prihvaća takav način odijevanja, ne znači da su u pravu.
“U ovim nesretnim vremenima vladati će razuzdana rastrošnost koja će djelovati tako da ostatak namami u grijeh, osvojit će brojne lakoumne duše koje će biti izgubljene. Nevinosti se gotovo neće moći pronaći kod djece, niti čednosti u žena i u ovom presudnom času potrebe za Crkvom oni koji bi trebali govoriti – zašutjet će.” Gospa u Fatimi govori o tome kako će biti “uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina jako vrijeđati. Oni koji služe Bogu ne bi trebali slijediti takvu modu. Crkva ne poznaje modu. Gospodin je uvijek isti.”
Ovdje treba primijetiti da moda sama po sebi nije loša. Gospodina vrijeđa nečedna moda. Danas se ne moramo odijevati isto kao prije dvije tisuće godina, ali moramo slijediti ista mjerila. Dizajn i materijali jesu novi, ali svrha je odjeće uvijek ista. Ne smijemo se ravnati prema javnom mišljenju nego prema Istini koju imamo po autoritetu Crkve. Katolici su pozvani biti protuteža ovoj protukatoličkoj kulturnoj revoluciji. Jedan od načina na koji bi mogli i trebali to učiniti je birati odjeću koja odražava našu kršćansku vjeru. Papa Pio XI. upozorava kako je „nemoguće združiti sramotnu nečednu žensku nošnju i ispovijedanje katoličke vjere”. Sveti Pavao nam poručuje da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego da se preobrazimo obnavljanjem svoga uma kako bi mogli uočiti što je volja Božja, što je dobro, ugodno, savršeno. (Usp. Rim 12,2 ).
Odijelo (ne)čini čovjeka
“Odgovarajuća odjeća nas čini ljudima.” (o. William C. Breda )
“Bistar i razuman čovjek kreće se svojim svijetom u pristojnoj i prikladnoj odjeći.” ( G.K. Chesterton )
Odjeća ima trostruku svrhu: treba biti čuvarica sramežljivosti, zaštita protiv nevremena te napokon ćudoredan i prikladan ures, pa stoga prilikom odabira odjeće kod odijevanja trebamo se upitati tri stvari: kakvo je vrijeme?; za koju priliku se odijevam?; je li odabrana odjeća čedna? Svrha odijevanja nije samo naša ugodnost, nego poštivanje i izgradnja bližnjega i iznad svega trebamo ugoditi Bogu što za mnoge znači odricanje od vlastitih želja i suprotstavljanje ‘često nametnutim’ načinima odijevanja.
Odjeća treba biti ne samo čedna nego i lijepa i elegantna što je stvar dobrog ukusa koji ne ovisi o novcu. Upravo oni koji su bogati često pokazuju manjak dobrog stila. Čovjek koji slijedi Božje zakone, postaje profinjen i u njegovom životu se s vremenom sve više pokazuje sklad, čistoća, jednostavnost i ljepota. Takve ljude ćete uvijek primijetiti.
Način odijevanja je također posljedica klimatskih prilika i kulturološkog utjecaja pojedinih geografskih područja. Uzmimo samo primjer Arabije, Amazonije, Dalekog istoka ili Laponije. Razlika je velika, no zbog globalizacije u mnogim zemljama svijeta način odijevanja sve više poprima obilježja zapadnog svijeta.
Razlika u odijevanju – žene i muškarci
“Žena ne smije na se stavljati muške odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine. Tko bi to učinio bio bi odvratan Jahvi, Bogu svome.” (Pnz 22:5)
Prateći sva povijesna razdoblja odjeća za muškarce i žene bila je različita dok u današnje vrijeme nestaju razlike u odijevanju između spolova. Kulturni prevrat uključuje preokret u stilovima u kojima se javlja “nemaran”i “opušten” izjednačavajući i vulgaran način odijevanja i ophođenja koji bi trebao zamijeniti postojeći red i vrijednosti koje je njegovala kršćanska civilizacija. Danas postoji poprilična zbrka u odijevanju, vrlo je teško prema odjeći razlikovati muškarce i žene, roditelje i djecu, učenike i profesore, vjersku ceremoniju i piknik. Odijevanje se mijenja u smjeru snažnog nametanja ideje jednakosti spolova (ista odjeća za oba spola) i izjednačavanja društvenih staleža. Najpopularniji način odijevanja i za muškarce i za žene sveden je na traperice i pamučnu majicu. Na taj način ne poštuje se osobna odgovornost koju nosi određena životna dob ili služba, kao ni komplementarnost uloga muškarca i žene. Bog je čovjeka stvorio kao muško i žensko (Post 5:2 ) i stoga iako su jednaki po dostojanstvu, stvoreni su različiti jer su im namijenjene različite uloge kojima se međusobno nadopunjavaju. Danas rodni ideolozi spolni identitet nastoje redefinirati prema unisex društvu i transhumanizmu. Djeca se uvode u svijet odraslih prije vremena, a roditelji zamišljaju da su vječna djeca.
Odjeća je vanjski znak koji govori o ulozi žene i muškarca koji svojim odijevanjem predstavljaju sebe, svoju ženstvenost i muževnost. Nije slučajno da je upravo haljina tradicionalna ženska odjeća jer ona na dostojanstven način uljepšava i štiti prekrasnu i profinjenu ženstvenost. Haljina ovija ženino obličje i drži u skrovitosti njeno intimno središte odakle na svijet dolazi novi ljudski život. Duge haljine pomažu ženama u očuvanju pristojnosti dok se saginju ili naginju. Razlika između haljine i hlača je poput rukavice sa i bez prstiju. Koja otkriva više o ruci?
Chesterton ističe koliko je haljina najdostojanstveniji odjevni predmet koji koriste i muškarci u situacijama kada žele biti sigurni u svoj dojmljiv nastup kao suci, svećenici ili kraljevi. Stoga oblače haljine, jer tako njihov način odijevanja kod drugih pobuđuje poštovanje.
Nekadašnji kardinal Giuseppe Siri u pismu iz 1960. govori o tada sve češćoj pojavi nošenja hlača kod žena i ukazuje na probleme koji su iz toga vidljivi: “…ono što potiče žene da nose mušku odjeću je uvijek oponašanje, štoviše natjecanje s muškarcem kojeg se smatra snažnijim, manje sputanim, neovisnijim.“
Mnogi ultraliberalni i feministički pokreti doprinijeli su potiskivanju ženstvenosti. Emancipacija žene se predstavlja kao nekakav logičan slijed društvenog napretka, no ako žena, da bi bila emancipirana, mora preuzeti muški obrazac ponašanja, nije li to onda zapravo nazadovanje? U kršćanstvu žena je emancipirana kao žena. Isus je ženi vratio dostojanstvo pokazujući koliko je dragocjena upravo u svojoj ženstvenosti, nježnosti i brižnosti.
Težnja biti poput muškarca ženama je bila najveći motiv da počnu nositi hlače. Postoji mnogo dokaza kako je maskulinizacija žena uzrokovala poremećaj identifikacije spolova koji uzrokuje istospolnu privlačnost. Dječaci i djevojčice se rađaju kao muško i žensko, ali moraju naučiti od roditelja što znači biti muškarac ili žena. Ako to dijete ne nauči postoji velika mogućnost da će se razviti istospolna privlačnost.
Nažalost, unatoč dostojanstvu koje daje, haljine se nose sve rjeđe jer se smatra da su hlače mnogo praktičnije i udobnije. No, po tome se ne bi smjeli ravnati jer na kraju koliko toga postoji što je ugodnije pa opet idemo za onim što je u danom trenutku nekako protiv naše volje, dakle ipak biramo ono što nam pruža mogućnost da pokažemo kvalitete svoje osobnosti i karakter. Nije li nekada ugodnije ostati u krevetu umjesto ustati i spremiti se za posao, sjesti s prijateljima na kavu dok druge obaveze čekaju? Ljudi koji su svjesni svojeg dostojanstva kao osobe, neće situaciju procjenjivati po kriteriju ugodnosti nego važnosti i odgovornosti. Prema tome kod dvojbe haljina ili hlače bilo bi dobro češće odabrati haljinu ili suknju. Prije pola stoljeća to ne bi bilo tako teško kao danas. Naime, u današnje vrijeme, teško je u trgovini pronaći haljinu koja nema duboki dekolte i uski kroj ili suknje dužine do koljena pa tako ako djevojka ili žena odluči što manje nositi hlače naći će se pred poteškoćom gdje kupiti čednu haljinu ili suknju. Naravno moguće je pronaći ponešto ili se može dati skrojiti i sašiti, ali ostaje činjenica da je takva odjeća danas rijetkost jer nije u skladu s nečednim modnim trendovima. Vidimo tako, da nije nimalo lako napraviti radikalan rez u načinu odijevanja, nego treba načiniti postepeni prijelaz vodeći računa da ubuduće svaki kupljeni ili sašiveni odjevni predmet bude ženstven i čedan.
Mnoge žene nisu svjesne koliko snažno i neprimjereno na žensko nečedno odijevanje reagiraju muškarci. Papa Pio XII. je u svoje vrijeme izjavio: “Koliko je mladih djevojaka koje ne vide ništa loše u tome da slijede određene bestidne stilove kao kakve ovce. Zacijelo bi se zacrvenjele kada bi samo znale kakav dojam ostavljaju i kakve osjećaje bude kod onih koji ih gledaju.” Iako svi muškarci ne dolaze u iskušenje na isti način ili u istoj mjeri, ipak općenito gola bedra, goli trbuh, ramena, leđa, duboki izrez, tanke ili prozirne bluze i košulje, haljine s dugim dekolteom i vrlo uska odjeća predstavljaju za njih vulgarni izvor napasti. Stoga sve ovo treba apsolutno izbjegavati da se izbjegne ozbiljan grijeh. Na ove argumente mnoge žene imaju spreman odgovor kako nije njihov problem ako svojim odijevanjem muškarca navode na požudu. Tako bi i muškarac mogao reći da nije njegov problem ako je djevojka krivo protumačila njegovu pažnju, pa je poslije ostala razočarana i povrijeđena. Muškarac je zaveden onim što vidi. Žena se lako može zavesti onim što čuje. Ne smijemo zaboraviti na ove razlike između muškaraca i žena. Žena treba pomoći muškarcu i čuvati njegovu čistoću. Muškarac treba pomoći ženi i čuvati njeno srce.
Ovdje također posebno treba istaknuti nošenje vrlo uskih traperica plitkog kroja koje osim što su nečedne također ugrožavaju zdravlje. Čini mi se da im je jedina funkcija od žene napraviti zavodnicu. Djevojke koje se izazovno odijevaju privući će pažnju upravo onih mladića koji će više gledati na njihovo tijelo nego na njih kao osobe. Čedno odjevena djevojka ili žena je mnogo privlačnija dostojnom muškarcu jer ga potiče na čedno promatranje i divljenje.
Kažu da odijelo ne čini čovjeka. To je s jedne strane točno – vanjski izgled i pojava nemaju u sebi neku ugrađenu snagu da temeljito izmijene osobu, ali možemo reći da je i obrnuto ispravno – odijelo čini čovjeka ukoliko predstavlja odraz čovjekove nutrine i šalje poruku o nama. Ako se netko odijeva nemarno, neusklađeno, zapušteno, drugima šalje negativnu sliku o sebi. Isto tako, pristojnost i finoća u odijevanju mogu ostaviti samo dobar dojam na okolinu. Zato je svakako važno priznati tu ulogu koju nosi odijevanje i prema tome se ispravno ophoditi.
Odijevanje u crkvi
U temi o odijevanju, veliku važnost ima naše odijevanje za odlazak u crkvu i sudjelovanje na svetoj misi te posjeta drugim svetim mjestima (vanjska svetišta, samostani, župni dvorovi, sjemeništa i sl.). Već u Svetom Pismu vidimo, da kad osoba dolazi pred Boga, u njoj se rađa strahopoštovanje i osjećaj nedostojnosti pred živim Bogom; ali Bog želi da mu mi prilazimo pa svakako to trebamo činiti na što dostojniji način. Znamo, na primjer, da je Mojsije pokrio svoje lice pred Bogom, i u cijelom Pismu vidimo kako proroci ne mogu gledati u lice Božje zbog vlastite nedostojnosti. U Knjizi Izlaska 28,3-43 sam Bog daje Mojsiju detaljne upute o svećeničkoj odjeći, iz toga vidimo da Bog pazi na takve detalje i da mu nisu nešto nevažno. Nadalje u Izl. 39 vidimo kako su Božje naredbe o svećeničkoj odjeći savjesno izvršene.
Normalno je da postoji ’dress code’ u poslovnom svijetu koji svi slijede i nezamislivo je vidjeti menadžera koji na sastanak dolazi ležerno odjeven. Tu su pravila vrlo jasna – načinom odijevanja se pokazuje ozbiljnost, profesionalnost i odgovornost prema radu. Dakle, svi ljudi koji žele da ih se ozbiljno shvati itekako vode brigu od odijevanju.
Kada sa sastanka menadžera dođemo na misu, sa žaljenjem moramo primijetiti da mnogi ne vode računa kako će se odjenuti u crkvi. A čak će i klijent kada ode potpisivati ugovor u banku paziti da se pristojno odjene. Očito je da su sinovi svijeta snalažljiviji od sinova svjetlosti. (Lk 16,8 )
Katolici svoju vjeru svjedoče u svakom trenutku pa stoga i odijevanje treba ukazivati na život u skladu s evanđeoskim vrijednostima, tj. da žive u svijetu, ali da nisu od svijeta jer mi slijedimo Krista, a ne grešnu kulturu.
U toplijem dijelu godine postalo je uobičajeno vidjeti da na misu dolaze žene u majicama bez rukava, s dubokim dekolteima, u haljinama i suknjama od prozirnih materijala. Neki muškarci također dolaze u majicama bez rukava, u kratkim hlačama, u japankama. Nastojanja pojedinih svećenika da upozore na neprimjereno odijevanje uvijek nailazi na negativne komentare, ponekad čak i mediji omalovažavaju takve pokušaje mjesnih župnika. Župnik iz Vodnjana kaže kako je u posljednjih nekoliko godina iz crkve udaljio oko 6000 neprimjereno odjevenih posjetitelja.13 Otac Pio je vraćao sve žene koje su došle u prekratkim haljinama na ispovijed pa su njegova subraća na ispovjedaonicu stavila natpis: “Prema izričitoj želji Padre Pija žene koje ulaze u ispovjedaonicu moraju imati haljinu najmanje dvadeset centimetara ispod koljena”. Čini se kao tvrd govor, no ljudi su i za Isusove riječi koje nisu mogli prihvatiti rekli da je to tvrd govor. Za one koji žele slijediti Isusa nema kompromisa. Ili mu jesu vjerni, ili nisu.
Jedan interesantni tekst o odijevanju u crkvi i svetim mjestima potiče svakoga “tko je izazvao pravedan gnjev Božji zbog neprikladne odjeće” na svetim mjestima da “ponizno prizna i ispovijedi te grijehe i učini zadovoljštinu povrijeđenom Božanskom Veličanstvu.” Ove riječi o Božjem gnjevu mogu zvučati strogo našim ušima, ali podsjetimo se da je jedino mjesto gdje je Isus ikada očitovao svoj gnjev bio Hram Božji jer je za Njega pisano: “Izjeda me revnost za Dom Tvoj”. (Iv 2:17).
Također na odijevanje posebno trebaju paziti čitači na svetoj misi. U nekim župama postoji ideja da kao što ministranti nose haljine, i čitači nose posebne haljine jer na taj način ne bi svojim stasom ili odjećom odvlačili pažnju puka s Riječi Gospodnje na sebe. A to se događa jer rastresenost lako nastupi, pa nam mnogo puta nesvjesno pažnja skrene i prečujemo što nam Bog govori.
Pokrivanje glave u Crkvi
Danas na misama viđamo bake ili srednjovječne gospođe, naročito iz provincije kako u crkve dolaze s maramama na glavi, a tako se i odijevaju izvan nje. To nije znak zaostalosti, već držanja tradicionalnih vrijednosti. Da to nije znak zaostalosti već pažnje mogli smo vidjeti i prilikom audijencije bivše premijerke kod sv. Oca kada je na glavi imala veo lijepog prikladnog uzorka. Tako bi se moglo preporučivati svim ženama [i mlađim] i danas da pokriju glave nekim lijepim modernijim velima ili maramama – onima koje žele, a ne da one koje žele, da se među nama osjećaju stigmatizirane zbog te želje. Žena s velom ne ‘poziva’ druge na liturgiji, poput žena s ‘pramenovima’: gledajte me, primijetite me. Ona je usredotočena na Onog zbog kojega smo svi i došli na misu, i sudjeluje vanjskim znakovima da sve upućuje na Onoga zbog koga smo došli. Te marame i velovi mogu biti i suvremenije-prikladnije učvršćeni, ne ‘klasično’ u čvor stegnuta crna marama ispod brade kako najčešće nose bake. Pobožne pravoslavne žene na Istoku, bilo mlade, bilo starije s ovim nemaju nikakvih problema: ondje jedino djevojke smiju u crkvu otkrite glave. ‘Sram’ zbog nošenja ovog tradicionalnog odjevnog predmeta, izum’ je ‘oslobođenog’ proliberalnog globaliziranog Zapadnog čovjeka. Danas je pokrivanje glave ustaljena praksa u izvanrednom obliku rimskog obreda (tzv. tradicionalna latinska misa), čije je dostojanstvo i svetost potvrdio papa Benedikt te dobiva sve širu primjenu.
Za muškarce vrijedi drevni običaj da u crkvi ne smiju nositi pokrivalo za glavu, osim ako je riječ o obrednim pokrivalima. Naravno da i oni u crkvi trebaju doći u čistoj i urednoj odjeći koja neće imati na sebi nekakve “duhovite” natpise, niti odjeću kakvu ne bi nosili prigodom odlaska na kakvo javno predavanje ili slično ozbiljnije okupljanje. To jest, u crkvi se nosi odjeća kakvu se oblači za kazalište, a ne kakvu se nosi na rock – koncertu.
Katolički standard odijevanja
Ukratko ćemo sažeti najvažnije odrednice o kojima treba voditi računa prilikom odabira odjeće za žene, muškarce ali i za djecu i mlade.Odabir odjeće naravno ovisi o prigodi za koju se odijevamo kao i klimatskim prilikama, no u svakoj prilici treba birati čedan način odijevanja. Također je važno paziti da odjeća bude uredna i u skladu s tijelom – ni prevelika niti preuska. Ne nositi majice s vulgarnim i ciničnim natpisima koje se danas nude za sve uzraste.
Žene trebaju izbjegavati usku i prekratku odjeću, haljine i suknje trebaju pokrivati koljena kada se sjedne, paziti na dekolte, ne nositi prozirnu odjeću ispod koje se vidi donje rublje. Također ne nositi odjeću kod koje ramena, leđa, trbuh, bedra ostaju gola.
Muškarci trebaju izbjegavati preusku odjeću. Bilo bi dobro naviknuti se češće nositi odijela, npr. za odlazak na misu. Društveno se muškarca odjevenog u odijelo – makar i ono flanelsko – doživljava uglednijim pa takvo odijevanje može čovjeku priskrbiti i neku prednost. U ljetnim mjesecima nositi majice, tj. ne izlaziti odjeven samo u hlače.
Djecu treba pustiti da budu djeca, ne praviti od njih male odrasle ljude. Roditelji ne bi smjeli poticati djecu na nečedno odijevanje time što im od malena daju odjeću koja je neprimjerena za njihov uzrast: npr. djevojčice oblače u male mini suknje i dječje štiklice ili dječacima kupuju macho crne kožne jakne. Jednom kada djeca prime takav obrazac ponašanja u odrasloj dobi će se to izraziti u još većoj mjeri.
Zaključak
Revnim pristajanjem uz tradicionalno odijevanje katolici će imati moralno pozitivan, motivirajući utjecaj na poganski svijet oko sebe i pridonijeti ponovnoj uspostavi kršćanske civilizacije. Nimalo ne sumnjamo da će ovaj tekst izazvati malu bunu ne samo onih koji se smatraju katolicima i ne idu u crkvu, već i onih koji su iskusni vjernici te redovito pohađaju crkvu. Zašto ovi drugi? Jer su mnogi već odavno ustalili svoje “crkveno odijevanje” na sekularističkim prolaznim pomodnim trendovima, a sada im ga netko tu ‘remeti’. Da je to ‘zaista tako’ onda bi o tome čuli i u samim crkvama, a oni eto ne čuju. Ovdje je prilika za spomenuti da je to zbog prezbiterskih propusta da upozoravaju na nečedno odijevanje u crkvi, a ne zato što sam nauk Crkve nije takav. (Sjetimo se samo onih današnjih nebrojenih krštenja i vjenčanja s polunagim mladenkama i kumama).
Revnim pristajanjem uz tradicionalno odijevanje u smislu običaja i formi koji su izrasli kao izraz vjere i čuvaju tu vjeru, katolici će imati pozitivan utjecaj na neopoganski svijet oko sebe i pridonijeti obnovi kršćanske civilizacije. U suprotnom će pridonijeti njenoj dekadenciji i propadanju. Dakle, katolik definitivno svojim odijevanjem pridonosi odnosno odmaže svom spasenju.
Čednost i dostojanstvo osobe
“Kršćansku čednost u odijevanju valja podučavati ‘pod svaku cijenu’. Treba početi s najmlađima da se u njihovo srce ukorijeni duh kreposti, osjećaj neizbrisivoga dostojanstva ljudske duše.” (Papa Pio XI.)
Definirajmo najprije pojam čednost s katoličkog stajališta. Čednost je vrlina koja određuje nečije ponašanje u odnosu prema spolnosti; ta vrlina stavlja pod kontrolu elemente ponašanja – riječi, djela i način odijevanja – kako bi se izbjeglo neprikladno tjelesno uzbuđenje. Biti čedan znači čuvati svoju intimu, ne otkrivati ono što treba ostati skriveno.
U Katekizmu Katoličke Crkve za čednost se koristi sinonim ‘čistoća’: “Čista osoba održava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvosmislen život, ni dvosmislen govor. Čistoća zahtijeva postizanje kontrole nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Alternativa je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili se pušta da ga zarobe i postaje nesretan“. (KKC toč. 2338. – 2339.) Oblačiti se čedno znači svjesno izbjegavati napast, odnosno ne dovoditi druge u napast. Naše tijelo i odijevanje nije izlog u koji je svatko pozvan zaviriti, nagnuti se, dotaknuti i slično. Ono u svojem dostojanstvu stvorenja i djeteta Božjeg kao dio bića sudjeluje u spasenju cijelog bića te je stoga pozvano na svetost. Ono je dar samo jednoj osobi u svetosti življenja sakramenta ženidbe. Stoga ima puno uzvišeniju svrhu od pukog zadovoljenja neprosvjetljenih strasti.
Postoje dva vida kršćanske čednosti u odijevanju: izbjegavanje prigoda da drugome budemo povod za grijeh i biti ispunjen duhom čednosti, nadahnut dubokom ljubavlju prema kreposti čistoće i pravim razumijevanjem kako je svrha naše odjeće uzdići dostojanstvo ljudskog tijela. Prekrivanjem tijela otkrivamo svoje dostojanstvo, ne želimo otkriti ono što treba ostati skriveno. Poznato je kako je zametak skriven u ljusci. Ako u znatiželji ljusku otvorimo, nikada neće biti ploda jer i ovdje vrijedi pravilo skrovitosti. Čovjekova spolnost je dragocjena i zato ju treba čuvati od nepozvanih. To se postiže čednim odijevanjem jer čednost čuva čovjekovu osobnost i pomaže mu da se u potpunosti ostvari i živi život u punini.
Kreposti čovjeka vode do integracije i cjelovitosti u kojoj postaje svjestan svojeg dostojanstva, kao muškarca i žene stvorenih na sliku Božju. Tjelesna privlačnost je sama po sebi dobra, no grijeh je često pretvara u požudu. Nečedno odijevanje čovjeka onesposobljuje za ljubav i poštivanje drugih jer je doveden u napast u kojoj više ne primjećuje osobu kraj sebe već samo tijelo. Danas, u doba velike moralne bijede i pokvarenosti, trebamo obnoviti krepost čistoće u obitelji, u svojoj sredini i čitavom društvu. S razlogom se u suvremenoj kulturi naveliko napada upravo ova krepost, jer bez nje čovjek vrlo lako pada u ostale grijehe, živi nesređenim i neurednim životom te postaje nesposoban slijediti Božje zakone.
Negativni društveni utjecaji
Duboke promjene u društvu možemo pratiti od Industrijske revolucije. Razvojem tehnike čovjek se sve više udaljava od potrebe za duhovnim i sve više usmjerava na materijalno. Brojni revolucionarni izumi čovjeku su dali privid njegove snage koja u svojoj oholosti briše granicu dobra i zla, čovjek postaje sam sebi dovoljan. Jedna od velikih promjena je vidljiva i u načinu odijevanja koje sve više gubi obilježje čednosti i dostojanstva osobe. Modna industrija plasira nečedne modne trendove koji se nakon prvotnog protivljenja danas najnormalnije podrazumijevaju. U borbi za jednaka prava s muškarcem, žene su počele nositi hlače, poslovna odijela, pa čak i kravate; u modu prvi put dolazi kratka ‘zalizana’ frizura, dužina haljina, nogavica hlača i rukava je sve kraća. Žene su se izborile za svoje pravo, ali su izgubile dostojanstvo pristajući nositi odjeću koja se protivi čednosti.
Dekadencija se nastavlja 60-tih godina prošlog stoljeća kada seksualnu revoluciju u stopu prati modna revolucija koju predvodi Mary Quant, modna kreatorica mini-suknji i kratkih hlačica. U svojoj je izjavi 1967. godine: “Volim vulgarnost, dobar ukus je mrtav, živjela vulgarnost!”, vrlo jasno ukazala odakle crpi ideje za svoje kreacije.
Modna industrija ide za tim da kroz odjeću izloži tijelo senzualnosti i seksualnosti. Modne revije nerijetko nude prilično zastrašujuće prizore novih kreacija koje pokazuju nepoštovanje prema čovjeku, a veličaju izopačenost i apsurdnost. Stvaranjem vulgarne i spolno liberalne kulture nastoji se zamijeniti katolička kultura.
Na žalost i mnogi kršćani se tu ne snalaze pa podliježu “modi” nošenja neprimjerene odjeće koju mogu vidjeti u izlozima trgovina, na ulici, u medijima; no katolici ne smiju zaboraviti da ako većina prihvaća takav način odijevanja, ne znači da su u pravu.
“U ovim nesretnim vremenima vladati će razuzdana rastrošnost koja će djelovati tako da ostatak namami u grijeh, osvojit će brojne lakoumne duše koje će biti izgubljene. Nevinosti se gotovo neće moći pronaći kod djece, niti čednosti u žena i u ovom presudnom času potrebe za Crkvom oni koji bi trebali govoriti – zašutjet će.” Gospa u Fatimi govori o tome kako će biti “uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina jako vrijeđati. Oni koji služe Bogu ne bi trebali slijediti takvu modu. Crkva ne poznaje modu. Gospodin je uvijek isti.”
Ovdje treba primijetiti da moda sama po sebi nije loša. Gospodina vrijeđa nečedna moda. Danas se ne moramo odijevati isto kao prije dvije tisuće godina, ali moramo slijediti ista mjerila. Dizajn i materijali jesu novi, ali svrha je odjeće uvijek ista. Ne smijemo se ravnati prema javnom mišljenju nego prema Istini koju imamo po autoritetu Crkve. Katolici su pozvani biti protuteža ovoj protukatoličkoj kulturnoj revoluciji. Jedan od načina na koji bi mogli i trebali to učiniti je birati odjeću koja odražava našu kršćansku vjeru. Papa Pio XI. upozorava kako je „nemoguće združiti sramotnu nečednu žensku nošnju i ispovijedanje katoličke vjere”. Sveti Pavao nam poručuje da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego da se preobrazimo obnavljanjem svoga uma kako bi mogli uočiti što je volja Božja, što je dobro, ugodno, savršeno. (Usp. Rim 12,2 ).
Odijelo (ne)čini čovjeka
“Odgovarajuća odjeća nas čini ljudima.” (o. William C. Breda )
“Bistar i razuman čovjek kreće se svojim svijetom u pristojnoj i prikladnoj odjeći.” ( G.K. Chesterton )
Odjeća ima trostruku svrhu: treba biti čuvarica sramežljivosti, zaštita protiv nevremena te napokon ćudoredan i prikladan ures, pa stoga prilikom odabira odjeće kod odijevanja trebamo se upitati tri stvari: kakvo je vrijeme?; za koju priliku se odijevam?; je li odabrana odjeća čedna? Svrha odijevanja nije samo naša ugodnost, nego poštivanje i izgradnja bližnjega i iznad svega trebamo ugoditi Bogu što za mnoge znači odricanje od vlastitih želja i suprotstavljanje ‘često nametnutim’ načinima odijevanja.
Odjeća treba biti ne samo čedna nego i lijepa i elegantna što je stvar dobrog ukusa koji ne ovisi o novcu. Upravo oni koji su bogati često pokazuju manjak dobrog stila. Čovjek koji slijedi Božje zakone, postaje profinjen i u njegovom životu se s vremenom sve više pokazuje sklad, čistoća, jednostavnost i ljepota. Takve ljude ćete uvijek primijetiti.
Način odijevanja je također posljedica klimatskih prilika i kulturološkog utjecaja pojedinih geografskih područja. Uzmimo samo primjer Arabije, Amazonije, Dalekog istoka ili Laponije. Razlika je velika, no zbog globalizacije u mnogim zemljama svijeta način odijevanja sve više poprima obilježja zapadnog svijeta.
Razlika u odijevanju – žene i muškarci
“Žena ne smije na se stavljati muške odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine. Tko bi to učinio bio bi odvratan Jahvi, Bogu svome.” (Pnz 22:5)
Prateći sva povijesna razdoblja odjeća za muškarce i žene bila je različita dok u današnje vrijeme nestaju razlike u odijevanju između spolova. Kulturni prevrat uključuje preokret u stilovima u kojima se javlja “nemaran”i “opušten” izjednačavajući i vulgaran način odijevanja i ophođenja koji bi trebao zamijeniti postojeći red i vrijednosti koje je njegovala kršćanska civilizacija. Danas postoji poprilična zbrka u odijevanju, vrlo je teško prema odjeći razlikovati muškarce i žene, roditelje i djecu, učenike i profesore, vjersku ceremoniju i piknik. Odijevanje se mijenja u smjeru snažnog nametanja ideje jednakosti spolova (ista odjeća za oba spola) i izjednačavanja društvenih staleža. Najpopularniji način odijevanja i za muškarce i za žene sveden je na traperice i pamučnu majicu. Na taj način ne poštuje se osobna odgovornost koju nosi određena životna dob ili služba, kao ni komplementarnost uloga muškarca i žene. Bog je čovjeka stvorio kao muško i žensko (Post 5:2 ) i stoga iako su jednaki po dostojanstvu, stvoreni su različiti jer su im namijenjene različite uloge kojima se međusobno nadopunjavaju. Danas rodni ideolozi spolni identitet nastoje redefinirati prema unisex društvu i transhumanizmu. Djeca se uvode u svijet odraslih prije vremena, a roditelji zamišljaju da su vječna djeca.
Odjeća je vanjski znak koji govori o ulozi žene i muškarca koji svojim odijevanjem predstavljaju sebe, svoju ženstvenost i muževnost. Nije slučajno da je upravo haljina tradicionalna ženska odjeća jer ona na dostojanstven način uljepšava i štiti prekrasnu i profinjenu ženstvenost. Haljina ovija ženino obličje i drži u skrovitosti njeno intimno središte odakle na svijet dolazi novi ljudski život. Duge haljine pomažu ženama u očuvanju pristojnosti dok se saginju ili naginju. Razlika između haljine i hlača je poput rukavice sa i bez prstiju. Koja otkriva više o ruci?
Chesterton ističe koliko je haljina najdostojanstveniji odjevni predmet koji koriste i muškarci u situacijama kada žele biti sigurni u svoj dojmljiv nastup kao suci, svećenici ili kraljevi. Stoga oblače haljine, jer tako njihov način odijevanja kod drugih pobuđuje poštovanje.
Nekadašnji kardinal Giuseppe Siri u pismu iz 1960. govori o tada sve češćoj pojavi nošenja hlača kod žena i ukazuje na probleme koji su iz toga vidljivi: “…ono što potiče žene da nose mušku odjeću je uvijek oponašanje, štoviše natjecanje s muškarcem kojeg se smatra snažnijim, manje sputanim, neovisnijim.“
Mnogi ultraliberalni i feministički pokreti doprinijeli su potiskivanju ženstvenosti. Emancipacija žene se predstavlja kao nekakav logičan slijed društvenog napretka, no ako žena, da bi bila emancipirana, mora preuzeti muški obrazac ponašanja, nije li to onda zapravo nazadovanje? U kršćanstvu žena je emancipirana kao žena. Isus je ženi vratio dostojanstvo pokazujući koliko je dragocjena upravo u svojoj ženstvenosti, nježnosti i brižnosti.
Težnja biti poput muškarca ženama je bila najveći motiv da počnu nositi hlače. Postoji mnogo dokaza kako je maskulinizacija žena uzrokovala poremećaj identifikacije spolova koji uzrokuje istospolnu privlačnost. Dječaci i djevojčice se rađaju kao muško i žensko, ali moraju naučiti od roditelja što znači biti muškarac ili žena. Ako to dijete ne nauči postoji velika mogućnost da će se razviti istospolna privlačnost.
Nažalost, unatoč dostojanstvu koje daje, haljine se nose sve rjeđe jer se smatra da su hlače mnogo praktičnije i udobnije. No, po tome se ne bi smjeli ravnati jer na kraju koliko toga postoji što je ugodnije pa opet idemo za onim što je u danom trenutku nekako protiv naše volje, dakle ipak biramo ono što nam pruža mogućnost da pokažemo kvalitete svoje osobnosti i karakter. Nije li nekada ugodnije ostati u krevetu umjesto ustati i spremiti se za posao, sjesti s prijateljima na kavu dok druge obaveze čekaju? Ljudi koji su svjesni svojeg dostojanstva kao osobe, neće situaciju procjenjivati po kriteriju ugodnosti nego važnosti i odgovornosti. Prema tome kod dvojbe haljina ili hlače bilo bi dobro češće odabrati haljinu ili suknju. Prije pola stoljeća to ne bi bilo tako teško kao danas. Naime, u današnje vrijeme, teško je u trgovini pronaći haljinu koja nema duboki dekolte i uski kroj ili suknje dužine do koljena pa tako ako djevojka ili žena odluči što manje nositi hlače naći će se pred poteškoćom gdje kupiti čednu haljinu ili suknju. Naravno moguće je pronaći ponešto ili se može dati skrojiti i sašiti, ali ostaje činjenica da je takva odjeća danas rijetkost jer nije u skladu s nečednim modnim trendovima. Vidimo tako, da nije nimalo lako napraviti radikalan rez u načinu odijevanja, nego treba načiniti postepeni prijelaz vodeći računa da ubuduće svaki kupljeni ili sašiveni odjevni predmet bude ženstven i čedan.
Mnoge žene nisu svjesne koliko snažno i neprimjereno na žensko nečedno odijevanje reagiraju muškarci. Papa Pio XII. je u svoje vrijeme izjavio: “Koliko je mladih djevojaka koje ne vide ništa loše u tome da slijede određene bestidne stilove kao kakve ovce. Zacijelo bi se zacrvenjele kada bi samo znale kakav dojam ostavljaju i kakve osjećaje bude kod onih koji ih gledaju.” Iako svi muškarci ne dolaze u iskušenje na isti način ili u istoj mjeri, ipak općenito gola bedra, goli trbuh, ramena, leđa, duboki izrez, tanke ili prozirne bluze i košulje, haljine s dugim dekolteom i vrlo uska odjeća predstavljaju za njih vulgarni izvor napasti. Stoga sve ovo treba apsolutno izbjegavati da se izbjegne ozbiljan grijeh. Na ove argumente mnoge žene imaju spreman odgovor kako nije njihov problem ako svojim odijevanjem muškarca navode na požudu. Tako bi i muškarac mogao reći da nije njegov problem ako je djevojka krivo protumačila njegovu pažnju, pa je poslije ostala razočarana i povrijeđena. Muškarac je zaveden onim što vidi. Žena se lako može zavesti onim što čuje. Ne smijemo zaboraviti na ove razlike između muškaraca i žena. Žena treba pomoći muškarcu i čuvati njegovu čistoću. Muškarac treba pomoći ženi i čuvati njeno srce.
Ovdje također posebno treba istaknuti nošenje vrlo uskih traperica plitkog kroja koje osim što su nečedne također ugrožavaju zdravlje. Čini mi se da im je jedina funkcija od žene napraviti zavodnicu. Djevojke koje se izazovno odijevaju privući će pažnju upravo onih mladića koji će više gledati na njihovo tijelo nego na njih kao osobe. Čedno odjevena djevojka ili žena je mnogo privlačnija dostojnom muškarcu jer ga potiče na čedno promatranje i divljenje.
Kažu da odijelo ne čini čovjeka. To je s jedne strane točno – vanjski izgled i pojava nemaju u sebi neku ugrađenu snagu da temeljito izmijene osobu, ali možemo reći da je i obrnuto ispravno – odijelo čini čovjeka ukoliko predstavlja odraz čovjekove nutrine i šalje poruku o nama. Ako se netko odijeva nemarno, neusklađeno, zapušteno, drugima šalje negativnu sliku o sebi. Isto tako, pristojnost i finoća u odijevanju mogu ostaviti samo dobar dojam na okolinu. Zato je svakako važno priznati tu ulogu koju nosi odijevanje i prema tome se ispravno ophoditi.
Odijevanje u crkvi
U temi o odijevanju, veliku važnost ima naše odijevanje za odlazak u crkvu i sudjelovanje na svetoj misi te posjeta drugim svetim mjestima (vanjska svetišta, samostani, župni dvorovi, sjemeništa i sl.). Već u Svetom Pismu vidimo, da kad osoba dolazi pred Boga, u njoj se rađa strahopoštovanje i osjećaj nedostojnosti pred živim Bogom; ali Bog želi da mu mi prilazimo pa svakako to trebamo činiti na što dostojniji način. Znamo, na primjer, da je Mojsije pokrio svoje lice pred Bogom, i u cijelom Pismu vidimo kako proroci ne mogu gledati u lice Božje zbog vlastite nedostojnosti. U Knjizi Izlaska 28,3-43 sam Bog daje Mojsiju detaljne upute o svećeničkoj odjeći, iz toga vidimo da Bog pazi na takve detalje i da mu nisu nešto nevažno. Nadalje u Izl. 39 vidimo kako su Božje naredbe o svećeničkoj odjeći savjesno izvršene.
Normalno je da postoji ’dress code’ u poslovnom svijetu koji svi slijede i nezamislivo je vidjeti menadžera koji na sastanak dolazi ležerno odjeven. Tu su pravila vrlo jasna – načinom odijevanja se pokazuje ozbiljnost, profesionalnost i odgovornost prema radu. Dakle, svi ljudi koji žele da ih se ozbiljno shvati itekako vode brigu od odijevanju.
Kada sa sastanka menadžera dođemo na misu, sa žaljenjem moramo primijetiti da mnogi ne vode računa kako će se odjenuti u crkvi. A čak će i klijent kada ode potpisivati ugovor u banku paziti da se pristojno odjene. Očito je da su sinovi svijeta snalažljiviji od sinova svjetlosti. (Lk 16,8 )
Katolici svoju vjeru svjedoče u svakom trenutku pa stoga i odijevanje treba ukazivati na život u skladu s evanđeoskim vrijednostima, tj. da žive u svijetu, ali da nisu od svijeta jer mi slijedimo Krista, a ne grešnu kulturu.
U toplijem dijelu godine postalo je uobičajeno vidjeti da na misu dolaze žene u majicama bez rukava, s dubokim dekolteima, u haljinama i suknjama od prozirnih materijala. Neki muškarci također dolaze u majicama bez rukava, u kratkim hlačama, u japankama. Nastojanja pojedinih svećenika da upozore na neprimjereno odijevanje uvijek nailazi na negativne komentare, ponekad čak i mediji omalovažavaju takve pokušaje mjesnih župnika. Župnik iz Vodnjana kaže kako je u posljednjih nekoliko godina iz crkve udaljio oko 6000 neprimjereno odjevenih posjetitelja.13 Otac Pio je vraćao sve žene koje su došle u prekratkim haljinama na ispovijed pa su njegova subraća na ispovjedaonicu stavila natpis: “Prema izričitoj želji Padre Pija žene koje ulaze u ispovjedaonicu moraju imati haljinu najmanje dvadeset centimetara ispod koljena”. Čini se kao tvrd govor, no ljudi su i za Isusove riječi koje nisu mogli prihvatiti rekli da je to tvrd govor. Za one koji žele slijediti Isusa nema kompromisa. Ili mu jesu vjerni, ili nisu.
Jedan interesantni tekst o odijevanju u crkvi i svetim mjestima potiče svakoga “tko je izazvao pravedan gnjev Božji zbog neprikladne odjeće” na svetim mjestima da “ponizno prizna i ispovijedi te grijehe i učini zadovoljštinu povrijeđenom Božanskom Veličanstvu.” Ove riječi o Božjem gnjevu mogu zvučati strogo našim ušima, ali podsjetimo se da je jedino mjesto gdje je Isus ikada očitovao svoj gnjev bio Hram Božji jer je za Njega pisano: “Izjeda me revnost za Dom Tvoj”. (Iv 2:17).
Također na odijevanje posebno trebaju paziti čitači na svetoj misi. U nekim župama postoji ideja da kao što ministranti nose haljine, i čitači nose posebne haljine jer na taj način ne bi svojim stasom ili odjećom odvlačili pažnju puka s Riječi Gospodnje na sebe. A to se događa jer rastresenost lako nastupi, pa nam mnogo puta nesvjesno pažnja skrene i prečujemo što nam Bog govori.
Pokrivanje glave u Crkvi
Danas na misama viđamo bake ili srednjovječne gospođe, naročito iz provincije kako u crkve dolaze s maramama na glavi, a tako se i odijevaju izvan nje. To nije znak zaostalosti, već držanja tradicionalnih vrijednosti. Da to nije znak zaostalosti već pažnje mogli smo vidjeti i prilikom audijencije bivše premijerke kod sv. Oca kada je na glavi imala veo lijepog prikladnog uzorka. Tako bi se moglo preporučivati svim ženama [i mlađim] i danas da pokriju glave nekim lijepim modernijim velima ili maramama – onima koje žele, a ne da one koje žele, da se među nama osjećaju stigmatizirane zbog te želje. Žena s velom ne ‘poziva’ druge na liturgiji, poput žena s ‘pramenovima’: gledajte me, primijetite me. Ona je usredotočena na Onog zbog kojega smo svi i došli na misu, i sudjeluje vanjskim znakovima da sve upućuje na Onoga zbog koga smo došli. Te marame i velovi mogu biti i suvremenije-prikladnije učvršćeni, ne ‘klasično’ u čvor stegnuta crna marama ispod brade kako najčešće nose bake. Pobožne pravoslavne žene na Istoku, bilo mlade, bilo starije s ovim nemaju nikakvih problema: ondje jedino djevojke smiju u crkvu otkrite glave. ‘Sram’ zbog nošenja ovog tradicionalnog odjevnog predmeta, izum’ je ‘oslobođenog’ proliberalnog globaliziranog Zapadnog čovjeka. Danas je pokrivanje glave ustaljena praksa u izvanrednom obliku rimskog obreda (tzv. tradicionalna latinska misa), čije je dostojanstvo i svetost potvrdio papa Benedikt te dobiva sve širu primjenu.
Za muškarce vrijedi drevni običaj da u crkvi ne smiju nositi pokrivalo za glavu, osim ako je riječ o obrednim pokrivalima. Naravno da i oni u crkvi trebaju doći u čistoj i urednoj odjeći koja neće imati na sebi nekakve “duhovite” natpise, niti odjeću kakvu ne bi nosili prigodom odlaska na kakvo javno predavanje ili slično ozbiljnije okupljanje. To jest, u crkvi se nosi odjeća kakvu se oblači za kazalište, a ne kakvu se nosi na rock – koncertu.
Katolički standard odijevanja
Ukratko ćemo sažeti najvažnije odrednice o kojima treba voditi računa prilikom odabira odjeće za žene, muškarce ali i za djecu i mlade.Odabir odjeće naravno ovisi o prigodi za koju se odijevamo kao i klimatskim prilikama, no u svakoj prilici treba birati čedan način odijevanja. Također je važno paziti da odjeća bude uredna i u skladu s tijelom – ni prevelika niti preuska. Ne nositi majice s vulgarnim i ciničnim natpisima koje se danas nude za sve uzraste.
Žene trebaju izbjegavati usku i prekratku odjeću, haljine i suknje trebaju pokrivati koljena kada se sjedne, paziti na dekolte, ne nositi prozirnu odjeću ispod koje se vidi donje rublje. Također ne nositi odjeću kod koje ramena, leđa, trbuh, bedra ostaju gola.
Muškarci trebaju izbjegavati preusku odjeću. Bilo bi dobro naviknuti se češće nositi odijela, npr. za odlazak na misu. Društveno se muškarca odjevenog u odijelo – makar i ono flanelsko – doživljava uglednijim pa takvo odijevanje može čovjeku priskrbiti i neku prednost. U ljetnim mjesecima nositi majice, tj. ne izlaziti odjeven samo u hlače.
Djecu treba pustiti da budu djeca, ne praviti od njih male odrasle ljude. Roditelji ne bi smjeli poticati djecu na nečedno odijevanje time što im od malena daju odjeću koja je neprimjerena za njihov uzrast: npr. djevojčice oblače u male mini suknje i dječje štiklice ili dječacima kupuju macho crne kožne jakne. Jednom kada djeca prime takav obrazac ponašanja u odrasloj dobi će se to izraziti u još većoj mjeri.
Zaključak
Revnim pristajanjem uz tradicionalno odijevanje katolici će imati moralno pozitivan, motivirajući utjecaj na poganski svijet oko sebe i pridonijeti ponovnoj uspostavi kršćanske civilizacije. Nimalo ne sumnjamo da će ovaj tekst izazvati malu bunu ne samo onih koji se smatraju katolicima i ne idu u crkvu, već i onih koji su iskusni vjernici te redovito pohađaju crkvu. Zašto ovi drugi? Jer su mnogi već odavno ustalili svoje “crkveno odijevanje” na sekularističkim prolaznim pomodnim trendovima, a sada im ga netko tu ‘remeti’. Da je to ‘zaista tako’ onda bi o tome čuli i u samim crkvama, a oni eto ne čuju. Ovdje je prilika za spomenuti da je to zbog prezbiterskih propusta da upozoravaju na nečedno odijevanje u crkvi, a ne zato što sam nauk Crkve nije takav. (Sjetimo se samo onih današnjih nebrojenih krštenja i vjenčanja s polunagim mladenkama i kumama).
Revnim pristajanjem uz tradicionalno odijevanje u smislu običaja i formi koji su izrasli kao izraz vjere i čuvaju tu vjeru, katolici će imati pozitivan utjecaj na neopoganski svijet oko sebe i pridonijeti obnovi kršćanske civilizacije. U suprotnom će pridonijeti njenoj dekadenciji i propadanju. Dakle, katolik definitivno svojim odijevanjem pridonosi odnosno odmaže svom spasenju.
Nema komentara:
Objavi komentar