Moram se
osvrnuti na ovo, pogotovo u ova ljetnja vremena, i to zbog toga, jer vidimo oko
sebe odijevanje koje nimalo ne priliči nama kršćanima. Vidim (htio ne htio), da
se javno razgolićuje, navodno zbog nekakvih vrućina. I smatrao sam i sam to
pomalo bezazlenim, dok nisam počeo slučajno čitati o tome a onda i razmišljati.
Ali opet ova razmišljanja su zasnovana na argumentima svetaca i crkvenih
učitelja!
E sad meni nije jasno, zašto se je u kršćanstvu koristila riječ čednost, i što je ona značila? Znamo da su je sveci, pape pa i naši stariji često koristili! Danas, ako kao brat/sestra kršćanin kažeš bratu/sestri kršćaninu tu riječ, uglavnom izazoveš podsmjeh, nazadnost i suđenje nekome, čak i klauna. Onda je pitanje, tko je bio u pravu, prijašnji sveti kršćani ili današnji konzumenti oskudne odjeće? Možda je ovo pitanje nekome preteško, možda nekome izaziva podsmjehe, a velika većina će samo odmahnuti rukom i reći „filozofiraš“ cirkusantu!
Sad bi neki rekli da su takva vremena, e pa onda me zanima isto, jesu li grijesi isti, ili je čovjek više imun na grijehe, je li čovjek evoluirao pa oskudnost više nikoga ne zanima, ne privlači, ako ne privlači, zašto tolika ponuda? A gdje je velika ponuda, znamo da je to i traženo.
Ali da ne duljim, i da se ne pravim pametan, prvo ću se osvrnuti na gledatelje ili „potrošače“, da vidimo što kaže sv. Alfonz Liguori o ovome: „Gotovo sve napasti koje nas obuzimaju potječu od neobuzdane slobode očiju, budući da u pravilu naši neoprezni pogledi pobuđuju u nama neuredne sklonosti i požude.“ Ili kako kaže sv. Augustin „Od pogleda proizlazi pomisao, a od pomisli se javlja želja.“ Dalje navodi sv. Alfonz citirajući Jeronima: „Đavlu je s naše strane potreban samo početak. Dovoljno je samo ako mu odškrinemo vrata, on će ih zatim nasilno raskriliti do kraja." Svojevoljan pogled na osobu suprotnoga spola može predstavljati paklenu iskru koja će izazvati propast duše. Prve strijele koje pogađaju čistu dušu i koje često zadaju smrtne rane, prodiru kroz oči, kaže sv. Bernard.
Neki će reći kako oni s tim nemaju problema, vjerojatno ne svi u istoj mjeri, ali sv. Alfonz nas podsjeća da se isto dogodilo Davidu i Salomonu, i to još u vrijeme gdje je čednost bila normalna!
Nadalje, sv. Alfonz govori, ako želimo sačuvati svetu čistoću, moramo biti slijepi na taj način da ne gledamo ništa što bi u nama moglo izazvati nečiste misli. Zbog toga nas Duh Sveti potiče: „Ne gledaj tuđu ljepotu… koja želju raspaljuje kao vatru“ (Sir 9,8). Nakon svojevoljna pogleda, slijedi grešno maštanje koje zapaljuje bezbožnu vatru. Zbog toga sv. Franjo Saleški kaže: „Onaj tko ne želi da neprijatelj prodre u tvrđavu, mora držati vrata zatvorena“.
Zbog toga su sveci iznimno pazili na svoje oči. Od straha da im pogled slučajno ne padne na neku opasnu stvar, on su držali oči gotovo uvijek spuštene, uskraćujući sebi čak i ugodnost gledanja sasvim nedužnih stvari. Nakon što je sv. Bernard proveo cijelu godinu u novicijatu, nije znao je li svod njegove ćelije ravan ili zaobljen. U samostanskoj crkvi su bila tri prozora, ali sveti Bernard nije znao koliko ih je budući da tokom cijele godine nijednom nije podigao oči da pogleda uokolo.
Sveti biskup Hugo nikada nije gledao i lice ženi s kojom je bio u prilici razgovarati. Sveta Klara je odlučila da nikada ne će pogledati lice muškarca. Čak se jednom uznemirila i dok je pogledala svećenikovo lice dok je dizao hostiju.
E sad meni nije jasno, zašto se je u kršćanstvu koristila riječ čednost, i što je ona značila? Znamo da su je sveci, pape pa i naši stariji često koristili! Danas, ako kao brat/sestra kršćanin kažeš bratu/sestri kršćaninu tu riječ, uglavnom izazoveš podsmjeh, nazadnost i suđenje nekome, čak i klauna. Onda je pitanje, tko je bio u pravu, prijašnji sveti kršćani ili današnji konzumenti oskudne odjeće? Možda je ovo pitanje nekome preteško, možda nekome izaziva podsmjehe, a velika većina će samo odmahnuti rukom i reći „filozofiraš“ cirkusantu!
Sad bi neki rekli da su takva vremena, e pa onda me zanima isto, jesu li grijesi isti, ili je čovjek više imun na grijehe, je li čovjek evoluirao pa oskudnost više nikoga ne zanima, ne privlači, ako ne privlači, zašto tolika ponuda? A gdje je velika ponuda, znamo da je to i traženo.
Ali da ne duljim, i da se ne pravim pametan, prvo ću se osvrnuti na gledatelje ili „potrošače“, da vidimo što kaže sv. Alfonz Liguori o ovome: „Gotovo sve napasti koje nas obuzimaju potječu od neobuzdane slobode očiju, budući da u pravilu naši neoprezni pogledi pobuđuju u nama neuredne sklonosti i požude.“ Ili kako kaže sv. Augustin „Od pogleda proizlazi pomisao, a od pomisli se javlja želja.“ Dalje navodi sv. Alfonz citirajući Jeronima: „Đavlu je s naše strane potreban samo početak. Dovoljno je samo ako mu odškrinemo vrata, on će ih zatim nasilno raskriliti do kraja." Svojevoljan pogled na osobu suprotnoga spola može predstavljati paklenu iskru koja će izazvati propast duše. Prve strijele koje pogađaju čistu dušu i koje često zadaju smrtne rane, prodiru kroz oči, kaže sv. Bernard.
Neki će reći kako oni s tim nemaju problema, vjerojatno ne svi u istoj mjeri, ali sv. Alfonz nas podsjeća da se isto dogodilo Davidu i Salomonu, i to još u vrijeme gdje je čednost bila normalna!
Nadalje, sv. Alfonz govori, ako želimo sačuvati svetu čistoću, moramo biti slijepi na taj način da ne gledamo ništa što bi u nama moglo izazvati nečiste misli. Zbog toga nas Duh Sveti potiče: „Ne gledaj tuđu ljepotu… koja želju raspaljuje kao vatru“ (Sir 9,8). Nakon svojevoljna pogleda, slijedi grešno maštanje koje zapaljuje bezbožnu vatru. Zbog toga sv. Franjo Saleški kaže: „Onaj tko ne želi da neprijatelj prodre u tvrđavu, mora držati vrata zatvorena“.
Zbog toga su sveci iznimno pazili na svoje oči. Od straha da im pogled slučajno ne padne na neku opasnu stvar, on su držali oči gotovo uvijek spuštene, uskraćujući sebi čak i ugodnost gledanja sasvim nedužnih stvari. Nakon što je sv. Bernard proveo cijelu godinu u novicijatu, nije znao je li svod njegove ćelije ravan ili zaobljen. U samostanskoj crkvi su bila tri prozora, ali sveti Bernard nije znao koliko ih je budući da tokom cijele godine nijednom nije podigao oči da pogleda uokolo.
Sveti biskup Hugo nikada nije gledao i lice ženi s kojom je bio u prilici razgovarati. Sveta Klara je odlučila da nikada ne će pogledati lice muškarca. Čak se jednom uznemirila i dok je pogledala svećenikovo lice dok je dizao hostiju.
Već slutim neka
razmišljanja o „pretjerivanju i gluposti“ koje iznosim, možda ovo i je
pretjerivanje, ali nitko ne može izbjeći ozbiljnost kojom su sveti ljudi
pristupali ovoj stvari. Pa ćemo vidjeti što dalje u ovom stilu kaže o tome
sveti Alfonz Liguori: “Promotrimo li veliku opreznost Božjih svetaca, čini nam
se da je nerazborito i nesmotreno ponašanje onih koji nemaju krjeposti jednog
svetog Bernarda ili svete Klare pa ipak sasvim bezbrižno gledaju osobe drugoga
spola, i još k tome vjeruju da im ne prijeti opasnost od napasti i grijeha. Sveti
Jeronim se povukao u betlehemsku špilju i tamo neprestano molio i mrtvio
tijelo, no ipak su ga užasno mučila sjećanja na žene koje je davno prije viđao
u Rimu.
Ono što nam najviše šteti nije slučajan pogled, nego namjerno gledanje,
kaže sveti Franjo Saleški.
Jednom su pitali i brata franjevca Ruđera, glasovitog zbog svoje izvanredne čistoće, zbog čega toliko pazi na svoje poglede, osobito kada se radi o ženama, odgovorio je: “Ako čovjek izbjegava prigodu, tada ga Bog čuva, no ako se svojevoljno stavlja u opasnost, onda ga Gospodin napušta te će lako upasti u težak grijeh.“
Opet će neki reći, da njima takvi pogledi ne nanose nikakvu štetu, pa pogledajmo što opet svetac kaže za takve!
„Ako sloboda koju smo dali svojim očima, ne donese nikakvu drukčiju štetu, sigurno će nam oduzeti sabranost za vrijeme molitve jer ono što smo vidjeli ponovno će nam se pojaviti pred očima duše i prouzročiti beskrajnu rastresenost. A posve je sigurno da kršćanin koji živi bez nutarnje sabranosti ne može na ispravan način izvršavati krjeposti poput poniznosti, strpljivosti ili mrtvljenja! Zbog toga moramo paziti da usmjerimo svoj pogled na stvari koje će nas dovesti k Bogu, a ne udaljiti od njega.“
„Spuštene oči upućuju srce u nebo“, kaže sveti Bernard.
Namjerno sam se više osvrnuo gore na „gledatelje“, to jest na one koji vole pogledati, a sad idem na one koji to nude, jer izlizana je rečenica „ponuđača“ ili oskudno odjevenih: „To nije moja stvar, to je njihov problem“, a što o tome kaže sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj:
"Sada kada si počinila još jedan grijeh u njegovom srcu, kako možeš reći da si nevina? Reci mi, koga osuđuje ovaj svijet? Koga na sudu suci kažnjavaju? Onoga koji je otrov popio ili onoga koji ga je pripremio i poslužio? Ti si pripremila odvratnu čašu, ti si pružila smrtonosno piće i ti si veći zločinac nego oni koji truju tijelo; ti ne ubijaš tijelo nego dušu. I to ne činiš svojim neprijateljima niti si bilo čime na to primorana, niti ti je to prouzročila nevolja ili ozljeda, nego to činiš iz čiste lude taštine i oholosti."
Naširoko je poznato da je Papa Pio XII. često znao reći: “Najveći grijeh našeg suvremenog naraštaja je u tome da je izgubio svaki osjećaj za grijeh.” Manje je poznato da je nešto određenije jednom izjavio: “Mnoge žene...popustile su tiraniji mode, pa i nečedne, u tolikoj mjeri da je već sasvim očito da je takvo odijevanje nepristojno. Izgubile su i sam pojam opasnosti: izgubile su urođeni osjećaj za čednost.” Ove riječi, izgovorene prije 50 godina danas odzvanjaju istinitije nego ikada (i ne samo za žene). Jer u današnjem postkršćanskom društvu gdje je nedolična i neprikladna odjeća postala pravilo čak i među dobronamjernim i odanim katolicima, veliko je neznanje o onome što bismo mogli zvati odgovarajuća kršćanska čednost. Da, čak i najkreposniji katolici koji svakodnevno idu na Misu i imaju prisan odnos s Isusom, obično nisu sasvim upoznati s naukom Crkve o ovom području.
Naša je namjera u njemu razmotriti sveopće pitanje Pristojnosti. Ponukani smo ovo učiniti prisjećajući se nedavnih snažnih izjava našeg Svetog Oca (Papa Pio XII.): „U pogledu odijevanja, čednost zahtijeva napose dvije stvari: prvo, brigu da se čistoća ne otežava sebi ili drugima vlastitim načinom odijevanja; i drugo, razborito ali snažno i odvažno se suprotstaviti stilovima i navikama koji su opasnost za čistoću bez obzira kako bili rašireni i popularni ili prihvaćeni od drugih“.
Jednom su pitali i brata franjevca Ruđera, glasovitog zbog svoje izvanredne čistoće, zbog čega toliko pazi na svoje poglede, osobito kada se radi o ženama, odgovorio je: “Ako čovjek izbjegava prigodu, tada ga Bog čuva, no ako se svojevoljno stavlja u opasnost, onda ga Gospodin napušta te će lako upasti u težak grijeh.“
Opet će neki reći, da njima takvi pogledi ne nanose nikakvu štetu, pa pogledajmo što opet svetac kaže za takve!
„Ako sloboda koju smo dali svojim očima, ne donese nikakvu drukčiju štetu, sigurno će nam oduzeti sabranost za vrijeme molitve jer ono što smo vidjeli ponovno će nam se pojaviti pred očima duše i prouzročiti beskrajnu rastresenost. A posve je sigurno da kršćanin koji živi bez nutarnje sabranosti ne može na ispravan način izvršavati krjeposti poput poniznosti, strpljivosti ili mrtvljenja! Zbog toga moramo paziti da usmjerimo svoj pogled na stvari koje će nas dovesti k Bogu, a ne udaljiti od njega.“
„Spuštene oči upućuju srce u nebo“, kaže sveti Bernard.
Namjerno sam se više osvrnuo gore na „gledatelje“, to jest na one koji vole pogledati, a sad idem na one koji to nude, jer izlizana je rečenica „ponuđača“ ili oskudno odjevenih: „To nije moja stvar, to je njihov problem“, a što o tome kaže sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj:
"Sada kada si počinila još jedan grijeh u njegovom srcu, kako možeš reći da si nevina? Reci mi, koga osuđuje ovaj svijet? Koga na sudu suci kažnjavaju? Onoga koji je otrov popio ili onoga koji ga je pripremio i poslužio? Ti si pripremila odvratnu čašu, ti si pružila smrtonosno piće i ti si veći zločinac nego oni koji truju tijelo; ti ne ubijaš tijelo nego dušu. I to ne činiš svojim neprijateljima niti si bilo čime na to primorana, niti ti je to prouzročila nevolja ili ozljeda, nego to činiš iz čiste lude taštine i oholosti."
Naširoko je poznato da je Papa Pio XII. često znao reći: “Najveći grijeh našeg suvremenog naraštaja je u tome da je izgubio svaki osjećaj za grijeh.” Manje je poznato da je nešto određenije jednom izjavio: “Mnoge žene...popustile su tiraniji mode, pa i nečedne, u tolikoj mjeri da je već sasvim očito da je takvo odijevanje nepristojno. Izgubile su i sam pojam opasnosti: izgubile su urođeni osjećaj za čednost.” Ove riječi, izgovorene prije 50 godina danas odzvanjaju istinitije nego ikada (i ne samo za žene). Jer u današnjem postkršćanskom društvu gdje je nedolična i neprikladna odjeća postala pravilo čak i među dobronamjernim i odanim katolicima, veliko je neznanje o onome što bismo mogli zvati odgovarajuća kršćanska čednost. Da, čak i najkreposniji katolici koji svakodnevno idu na Misu i imaju prisan odnos s Isusom, obično nisu sasvim upoznati s naukom Crkve o ovom području.
Naša je namjera u njemu razmotriti sveopće pitanje Pristojnosti. Ponukani smo ovo učiniti prisjećajući se nedavnih snažnih izjava našeg Svetog Oca (Papa Pio XII.): „U pogledu odijevanja, čednost zahtijeva napose dvije stvari: prvo, brigu da se čistoća ne otežava sebi ili drugima vlastitim načinom odijevanja; i drugo, razborito ali snažno i odvažno se suprotstaviti stilovima i navikama koji su opasnost za čistoću bez obzira kako bili rašireni i popularni ili prihvaćeni od drugih“.
I nebo nas upozorava da pružimo “snažan i odvažan otpor stilovima i navikama” za koje Gospa Fatimska 1919. kaže blaženoj Jacinti Marto: "Bit će uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina jako vrijeđati. Oni koji služe Bogu ne smiju slijediti takvu modu. Crkva ne poznaje modu. Gospodin je uvijek isti.” Iz toga je razloga Papa Pio XII. čak prije 50 godina izjavio: “Koliko je mladih djevojaka koje ne vide ništa loše u tome da slijede određene bestidne stilove kao tolike ovce. Zacijelo bi se zacrvenjele kad bi samo znale kakav utisak ostavljaju i kakve osjećaje bude kod onih koji ih gledaju.”
Znam da će neki na ovo gledati sa čuđenjem, simpatijom, empatijom ili nekim gnušanjem, svejedno čime. Pa ću svoj osvrt na ovaj problem završiti kao što je papa Benedikt XVI svoj počeo u svojoj knjizi „Uvod u Kršćanstvo“ u poznatoj Kierkegaardovoj priči o klaunu i selu! A priča govori o putujućem cirkusu u Danskoj kojeg je zahvatio požar, gdje direktor cirkusa primjetivši požar brzo pošalje klauna iz cirkusa koji je već bio spreman za predstavu da ode u selo po mještane da pomognu u gašenju, jer je bila opasnost da preko pokošenih i suhih polja požar zahvati i selo. No klaun došavši u selo, molio je da ljudi dođu i pomognu gasiti, no stanovnici sela smatrali su klaunovu sliku tek reklamnim trikom da privuče ljude u cirkus, pa su mu se smijali i pljeskali. Ali klaunu je bilo više do plača nego do smijeha i uzalud je preklinjao i objašnjavao kako to nije trik i kako zaista gori. I što je on više molio ljudi su jače pljeskali, i na kraju kada su shvatili da je riječ o stvarnom požaru, cirkus i selo više nisu mogli spasiti.
Dalje navodim
citat iz ove papine knjige: „Cox iznosi ovu priču kao primjer za Može govoriti
što hoće, on već ima svoju etiketu i svoje mjesto na osnovi uloge koju igra.
Svejedno kako se ponašao i na koji način pokušavao prikazati ozbiljnost stvari,
već se unaprijed situaciju teologa danas, videći u klaunu koji nije uopće u
stanju svoju poruku prenijeti ljudima — sliku teologa. Njega u njegovoj
klaunovskoj odjeći iz srednjeg vijeka, ili iz bilo koje druge prošlosti, ljudi
uopće ne uzimaju ozbiljno. Zna se da je on samo — klaun. Zna se ο čemu govori i
zna se da samo predstavlja nešto što sa stvarnošću ima malo ili nikakve veze.
Tako se on može mirno saslušati, bez velikog uzbuđivanja nad onim što govori. U
ovoj je slici, bez sumnje, prisutno nešto od one tjeskobne zbilje u kojoj se
danas nalaze teologija i teološki govor; nešto od one teške nemogućnosti da se
razbiju uobičajene misaone govorne šablone i da se stvar teologije prikaže kao
zbilja ljudskog življenja. A možda naš ispit savjesti mora biti čak i radikalniji.
Možda moramo reći da ova uzbudljiva slika — makar u sebi i sadržavala mnogo što istinito i razmišljanja vrijedno — još uvijek stvari pojednostavnjuje.“
Nadam se da sam bio jasan dovoljno, iako za ovaj problem ima jako puno materijala, i znam da nisam teolog, ali se već sad osjećam kao klaun sa onog drugog gledišta! Nekima će se ovo činiti i kruta hrana za dojenčad, ali ako je potrebno neka se i zubi polome da bi se čovjek, spasio nahranivši se!
Možda moramo reći da ova uzbudljiva slika — makar u sebi i sadržavala mnogo što istinito i razmišljanja vrijedno — još uvijek stvari pojednostavnjuje.“
Nadam se da sam bio jasan dovoljno, iako za ovaj problem ima jako puno materijala, i znam da nisam teolog, ali se već sad osjećam kao klaun sa onog drugog gledišta! Nekima će se ovo činiti i kruta hrana za dojenčad, ali ako je potrebno neka se i zubi polome da bi se čovjek, spasio nahranivši se!
Goran V.
Nema komentara:
Objavi komentar