Hoće li vaša djeca ostati vjerna Bogu 1.

Hoće li vaša djeca ostati vjerna Bogu
OTVORENO PISMO RODITELJIMA POSTMODERNE DJECE
O. Jean-Pierre Boubée

U ovom pismu, dragi roditelji, ja se neću toliko zadržavati na općenitim karakteristikama adolescencije, već radije na onim parametrima koji vas uznemiruju u odgoju vaše djece. Postmodernistički svijet neumorno nadire prema sve većoj rafiniranosti uređaja visoke tehnologije, s čime je povezano povećanje podmukle moralne izopačenosti kao i agresivnih i nepredvidljivih nastraja. Sve to ima utjecaja na sve nas, osobito na našu djecu. 

Vrijeme adolescencije izvor je tjeskobe za vas jer postoji puno toga nepoznatog: “Kako će moja djeca ispasti?” Mnogi roditelji boje se samo onoga što bi ugrozilo njihov osobni ugled ili riskiralo društveni i financijski uspjeh njihovih potomaka. Vas pak, kao katoličke roditelje, brine iznad svega hoće li vaša djeca ostati vjerna Bogu, revni i moralno čestiti. Najvažnija stvar za vas je pak hoće li oni ići u raj ili u pakao.

Ali danas se vaša tjeskoba povećava. S jedne strane, vi znate da svijet propada. S druge strane, vi znate da po milosti Božjoj pripadate malenoj, potpuno brojno nadvladanoj grupi. Vi ste ono što se u Starom zavjetu naziva “vjerni ostatak”. Suočeni s time, vaša snaga je katolička vjera u svojoj cjelovitosti i vašoj neprolaznoj privrženosti Crkvi i našem Gospodinu Isusu Kristu.

Tko je vaš suparnik? – Svijet, koji ne samo da nije više kršćanski, već je posve poganski, sa svojim javnim otpadom od vjere, svojim materijalizmom koji traži užitak i sa svojim sve pogubnijim i opakijim zavođenjima. 

Vi ste svjesni da se borite u duhovnoj bitci koja ima posljedice svuda. To znači da morate biti ozbiljno i sasvim predani. Vaša djeca, pak, ne mogu razumjeti zastrašujući doseg te bitke. Razumiju li žestinu sila zla? Usprkos očevidnoj pobožnosti, prijeti li im rizik da će popustiti čim naiđu na prvu zasjedu? Ponekad pokazuju opravdani ponos što pripadaju “maloj grupi onih koji su čvrsti” i to pokazuju određenim konkretnim znakovima u ponašanju, izborima, modi i ukusu. Ali jednoga dana vaša će se djeca pitati je li bitka u kojoj se bore opravdana, kako će im se isplatiti, koliko se mogu nadati pobjedi? Postoji li dovoljan razlog da žive odvojeni od svijeta? 

Njihova pitanja su ozbiljna, legitimna i vrlo opravdana. Pa idemo ih istražiti. Bilo da ste zabrinuti oko svoje djece, razočarani u njih, ponosni na njih, ili iznenađeni njima, nije važno. Ponekad se jednostavno radi o razlici u temperamentima i što njihov u njima budi određene osjećaje. U svakom slučaju, legitimno je sagledati svoju situaciju i pitati se sljedeća realna pitanja: 1) Jesu li vaša djeca različita – ili čak gora – od djece iz prošlosti? 2) Na koji način postmoderni svijet predstavlja nove poteškoće? 3) Koja su vam rješenja dostupna u svijetu kakav je on danas? 

Jesu li vaša djeca drugačija od djece prošlosti? 

Često čujemo ovakva razmišljanja: “Moja su djeca drugačija nego što sam ja bio/bila!” Pišući roditeljima svojih učenika, O. Pinaud1 završava misao:
Oni nisu 1) kao što smo mi bili u njihovim godinama, 2) kakvi bismo mi htjeli da jesu, 3) kakvi bismo htjeli da postanu pohađajući naše škole i imajući koristi od formacije kakvu im dajemo u obitelji.

Što se tiče prvoga, roditelji se možda samo prisjećaju uljepšane prošlosti. Ljudski um lako idealizira prošlost, pogotovo djetinjstvo. S druge strane, niti jedno vrijeme u prošlosti nije identično onom prethodnom razdoblju i bilo bi uzalud željeti ponovno proživjeti godine iz vaše mladosti na sličan način. 

Ponekad ipak to razmišljanje koje dolazi od roditelja može biti prožeto evolucionističkim modernizmom koji kaže da ljudska priroda više nije ono što je nekad bila. Ali mi znamo da je to objektivno pogrešno. Ljudska priroda kao ljudska priroda je uvijek ista. Mijenja se ono što okružuje ljudsku prirodu, a to se mijenja na gore. No uspjesi naših obitelji, Crkve, škola i grupa mladih pokazuju da je ozbiljan trud obitelji, Crkve i društva dovoljan da donese plodove milosti slične onima naših prethodnika. Budite pažljivi da se ne predate obeshrabrenosti zbog izgovora da se radi o „drugačijoj“ generaciji (prema ljudskoj prirodi). 

Što se tiče onih koji bi htjeli da se djeca ponašaju kao odrasli, izgleda da zbog nestrpljenja zaboravljate koliko godina ponovljenih napora je potrebno da dijete dostigne zrelost. Povremeno loše ponašanje nije mjerilo po kojem treba suditi kako drugi odgajaju svoju djecu, niti je mjerilo zbog kojeg bi trebali biti u strahu da će vas drugi osuditi. Kako bismo parirali svojem nestrpljenju zbog „završnog proizvoda“, moramo izoštriti svoje sjećanje i duh analize.

Sad kad je to rečeno, ne smijete ignorirati činjenice da mogu postojati neka kašnjenja u razvoju djeteta ili mlade osobe i da uz to postoje nedostaci i određeni loši postupci do kojih dolazi zbog općenitih uvjeta obiteljskog života u njegovom trenutnom društvenom okruženju. Ja to diskretno nazivam „raspoloženjem ovih vremena“, što me dovodi bliže mojoj temi.
Posljednji razlog koji o. Pinaud iznosi za roditeljsku ogorčenost također ima razlog broj dva kao svoj temelj. Primjedbe o tome kako dolazi do srozavanja u generacijama nisu ništa novo. Ono što je novo je moda i u političkom i u crkvenom svijetu da se vesele „napretku“ koji je postignut „obogaćujućim reformama“ „savršenijeg svijeta“ dok svi dokazi upućuju na suprotno. 

Kvalitete vaše djece

Što čini “mladež”? General Douglas MacArthur rekao je da se radi o “kvaliteti mašte, jednom osjećajnom intenzitetu, pobjedi hrabrosti nad plašljivošću, sklonosti avanturi nad ljubavlju prema ugodi.” Taj je opis još uvijek prikladan. Vaša su djeca sklona lutanjima, riskiranjima i pokazivanju entuzijazma. Oni su neistraženo područje otvoreno bilo čemu što je spremno kultivirati ga. Oni su mladi kao što smo mi bili i kao što su bili naši roditelji prije nas. Pod vodstvom punim ljubavi vas i njihovih učitelja, mi možemo postići najviše što je moguće postići. Ono što njima nedostaje, pak, je da budu okruženi odraslima koji imaju vjeru u ono što čini čovjeka zaista većim. Lišeni autentičnih izazova takvih odraslih, djeca su sklona nestabilnosti, lijenosti ili su zabavljeni kritičari i lukavo izbjegavaju napor. To su prepreke s kojima se bilo tko uključen u njihovu formaciju mora boriti. 

S druge strane, fascinantno je da neke od ovih negativnih strana mogu postati prednost u rukama iskusnih odgajatelja. Od djeteta s malo ili nimalo straha od autoriteta (što je posljedica gubitka osjećaja za poštovanje) može se potaknuti duh jednostavnosti i pristupačnosti. Lijenost, koja je često posljedica prebrzog tjelesnog rasta, može u sebi skrivati snagu koju će neki grupni sport probuditi. U oba slučaja, vidi se da ne smijete propustiti probuditi te snage i usmjeriti ih prema višim ciljevima. 

Posebnosti vaše djece

No ipak, istina je da se budni umovi djece lako otvore svijetu oko njih: tehničkim novotarijama, sofisticiranoj i trenutnoj dokolici, pseudoumjetničkim zastranjivanjima, tehnologijama za učenje bez napora, površnoj kulturi. 

Nemojte biti među onim roditeljima koji odluče biti više u korak s vremenom nego njihova djeca. U ime “otvorenosti uma” ti djetinjasti odrasli prešutno pristaju bez razlikovanja na štetne novotarije koje utječu na treniranje sposobnosti uma i volje. Prečesto susrećemo roditelje koji, uvjereni da je dovoljno što su unaprijed upozorili svoju djecu na “moralne opasnosti”, izbjegavaju sporno pitanje oko tehnologije kao da vjeruju da nema opasnosti u njoj. Ta neodgovornost roditelja ostavila je mnoge naše učitelje zaprepaštenima, ako ne i potpuno ljutima. Njihova briga nije neutemeljena. Praćenje posljednjih  tehnoloških ludosti neupitno uključuje smanjenu uporabu moći razuma, degradaciju razine moralne tolerancije, očitu umjetničku dekadenciju . I još k tomu, navikava i vas i vašu djecu na novi tip naprednog liberalnog društva. Ali ja sam također svjestan da postoje i bolji roditelji, koji se neumorno bore naći bolja rješenja, koji se pitaju koje bi moguće kulturno bogatstvo moglo biti dostupno u tom čušpajzu. 

Trajalo bi predugo da otvorimo sada debatu, ali bit će važno da to učinimo. Kao pravilo, roditelji i djeca se često previše boje da neće biti u korak s tehnološkim napretkom svijeta. Učinit ću jednu iznimku za one koji su jednostavno suočeni s tim problemom zbog svojeg studija ili zanimanja (iznimka potvrđuje pravilo). Ali razmislimo o moralnoj cijeni. Nemojte biti slijepi za istinu da tehnologija otvara prilike za nemoral i da nemoral stvara bezbožno dijete. Društvena bezbožnost potiče bezbožnost prema božanskim stvarima (i to i među djecom koja sudjeluju na Tradicionalnoj Latinskoj Misi i pohađaju naše tradicionalne škole). Mnogi mladi ljudi svjedoče neočekivanom ponašanju prema autoritetima ili nepoznavanju i preziru prema prošlosti.

Možda je problem u nedostatku čvrstoće kod roditelja. Ja redovito vidim kod samih roditelja strah da možda traže previše od svoje djece. I isto tako redovito vidim roditeljsku lijenost u dosljednosti u svojim zahtjevima, u čvrstoći u svojim kaznama. Već sam se navikao na roditelje koji daju pretjerano povjerenje djetinjastim pričama nauštrb podrške koju bi trebali davati onima koji imaju autoritet. Uobičajeno je da roditelj dozvoli djetetu da odustane od neke aktivnosti jer on ili ona pokazuju rezerviranost koja se može očekivati u njihovoj dobi. Kada na to dodaš stalno kritiziranje pape, episkopata, države, svećenika zbog nedjeljne propovijedi, školskog ravnatelja, savjetnika u kampu i zasluženu kaznu u školi – možete zamisliti u što se pretvara um vašeg djeteta. Rezultat je generacija ljudi jedva naučenih na poteškoće u životu, koji su sigurni u svoja prava i koji gledaju s visoka na autoritete. Mi tako uzgajamo u svojoj okolini buntovni mentalitet koji je u savršenom skladu s revolucionarnim mentalitetom. Nije ni čudo da su kada odrastu nestabilni u braku ili u redovničkim kongregacijama!

Na koji način postmoderni svijet predstavlja nove poteškoće?
Ne možemo izbjeći borbu niti odbiti suradnju u pobjedi koja se mora postići na bojnom polju duše svakog djeteta. Krv našeg Spasitelja nije uzalud prolivena. Našu temu trebamo uzdići na razinu otajstva Otkupljenja. Moramo je proučavati u svjetlu otkupljujuće Žrtve, primjera bilo kojeg uspjeha na svijeta, uspjeha barem u Božjim očima. 
Ako želite sanjati o boljem svijetu, o povratku kršćanstvu, Bog je vas i vašu obitelj , u svojoj Providnosti, stavio u konkretan svijet u točno određenom trenutku u povijesti čovječanstva. Bog piše povijest. Putevima koji ostaju Njegova tajna, On postiže Svoj nevjerojatan plan ljubavi da ispuni broj izabranih. Vi ne možete zaboraviti na to ako želite sudjelovati u toj mudrosti.

Od samoga početka, Bog nam pokazuje da postoje dvije linije potomaka u sukobu: ona Abelova, vjerna do smrti u prinošenju prvih žrtava; i Kajinova, koja je vezana za svjetske uspjehe i materijalna dobra te koja progoni Abela, pravednika. Ta se povijest nastavlja s izborom i izdvajanjem Abrahama (Post 12) u potpuno bezbožnom svijetu; sa slobodnim izborom Izaka, sina slobodne žene, nasuprot Išmaelu, sina ropkinje Agare (Post 21). Sveti Pavao komentira taj događaj: “Ali kao što je onaj , koji je rođen po tijelu, progonio onoga, koji se rodio po duhu, tako biva i sada.“ (Gal 4:29). Povijest cijelog Starog zavjeta je povijest o sukobu dvaju linija potomaka ovoga svijeta, čak i u izabranom narodu. 

Kada čitate Sveto Pismo koje opisuje budućnost, vidite da će ustanovljenje Božjeg Kraljevstva doći pod cijenu rata. Čitajte Evanđelje, drugu poslanicu Solunjanima i Otkrivenje. Najavljeni su događaji, kušnje i obrtanja koji će prosijati odabrane kao žito, a oni su nastavak tog beskrajnog sukoba između te dvije strane. Čitajte o predviđanjima onih vremena kada će cijeli svijet čuti za Krista i o otpadu od vjere u različitim oblicima. 
U tom svjetlu, morate razumjeti vaše mjesto i vaš poziv u postmodernističkom svijetu. Nakon što je kršćanstvo uspjelo prodrijeti u Rimsko Carstvo, srednjovjekovno je društvo imalo nekoliko pokušaja političke kristijanizacije. Spomenimo Karla Velikog, Sv. Henrika u Njemačkoj, Sv. Edvarda u Engleskoj, Grgura VII. i Sv. Luja u Francuskoj, između ostalih. To ne znači da nije bilo barbara, griješnika, pustolova i muslimanskih hordi u blizini. Kasni srednji vijek izgleda kao najviša točka koju je dozvolilo božansko milosrđe, ali ne smijete zaboraviti da taj period nije bio bez pravih kušnji. 

Od tada je počelo dugo propadanje i izgleda da idemo sve brže nizbrdo. Svjedočili smo puštanju Sotone s lanca usred obnovljenog poganskog humanizma, protestantizma i bezbožnih ratova, filozofija prosvjetiteljstva, Francuske revolucije, nemilosrdnog osvajanja sekularizma i univerzalnog revolucionarnog duha do onog vremena kada je sama Crkva na Drugom  vatikanskom koncilu prihvatila vjersku demokraciju. Ta skica može izgledati apokaliptično. No ipak, vi ste muškarci i žene vjere. Vi poznajete Evanđelja, Novi zavjet. “Otajstvo nepravde” jasno je izraženo. Sa spokojnom lucidnošću djece Svjetla, vi ste sposobni razlikovati znakove drevnog neprijatelja ljudske rase, stalnu borbu Sinagoge protiv Crkve. 

Iako stanje stvari izgleda preteško, nikad nije nedostajalo heroja i hrabrih ljudi koji će reagirati. Povijest se sjeća mnogih hrabrih pokušaja ispunjenih vjerom koji su mogli omogućiti Crkvi i društvu da se ponovno uzdigne po Kristovim standardima. Možemo ih nazvati pell-mell: gubitak latinskih kraljevstava križara, nedostatak entuzijazma za kolonizaciju Sjeverne Amerike, rat u Vendeeu, Sveti Pio X. , Kristerosi u Meksiku, general Boulanger, dr. Salazar u Portugalu, Garcia Moreno, Dollfuss u Austriji, itd. Koja mješavina kukolja i žita je to bila! Mi svjedočimo neshvatljivoj pobjedi kukolja. Kao razlog možemo spomenuti nedostatak vjere kod ljudi, Božju kaznu, našu nesposobnost ili slučaj. Ali povijest je pisana Božjim milosrđem usred nedostatka ljudskih vrlina. Sveti Augustin je rekao: ”Zlo postoji ili zato da se griješnik može obratiti ili da se iskuša pravednik.” I Isus nam je rekao: ”Sve se to mora dogoditi.”  Budimo oprezni; ne postoji kob u povijesti, postoji samo kršćanski osjećaj za povijest. 

Uzrok raskoši Rimskog Carstva nije bio niti slučajan niti kob. I mi razumijemo to tako da je ono što se naziva slučajnim ono što se događa bez razloga ili čiji razlozi ne pripadaju niti jednom razumnom redu; a kob da je ono što se događa bez volje Božje ili volje ljudi, po nužnosti koja je svojstvena prirodi stvari. Zaista, mi ne smijemo sumnjati da je Božja providnost ta koja ustanovljuje zemaljska kraljevstva. (Sv. Augustin, The City of God, 1. poglavlje)

Unutar ove konkretne povijesti, naše vlastite povijesti, povijesti našeg spasenja događa se i spasenje naše djece. Naša obaveza je da postanemo sveti, znajući da imamo sredstva kako to postići bez obzira na vrijeme u kojem živimo: "Bog je vjeran i nikad vas neće kušati iznad vaše snage."

Na koji način je naše vrijeme teže od onih prije? U naše vlastito vrijeme u povijesti Crkve, mi samo trebamo htjeti surađivati u dolasku Kristovog kraljevstva. U toj velikoj bitci koja se vodi oko vas i vaše djece, nitko se ne može sakriti. Mi smo svi pod antireligioznim i neprirodnim černobilskim oblakom koji pali i oslabljuje organe svakog od nas.

Kada srdžba Božja oslobodi na čovječanstvo tu tešku kaznu koja se zove pošast, neki su zaraženi i umiru; drugi koji nisu zaraženi ipak prolaze kroz manje ili više ozbiljne bolesti zbog nje. (O. Emmanuel, op. cit.)


(nastavlja se)

Izvor