Britanski autor Alexander Pope bio je možda prvi autor koji je “bad hair” dan pretvorio u pjesmu – zapravu, u satiričnu tragediju. Moderni Amerikanci, lišeni smisla za humor i koji naginju gledati stvarnost kroz leće selfija, pretvaraju “bad hair“ dane u epsku lakrdiju.
Na putu prema poslu u Washingtonu prošloga tjedna, oglas na autobusnoj stanici postavio mi je pitanje: “što biste učinili da se frizura vašeg klinca pretvori u frizuru koja liči na četku?“ Ponudili su tri mogućnosti: posudili bi djetetu očev tupe; bili bi kreativni s ljepilom; ili bi uvjerili juniora da se trake (znojnici) vraćaju u modu.
Oglas me nastavio uvjeravati da ne postoje savršeni odgovori za roditeljstvo i da, ohrabren tom mudrošću, ne trebam oklijevati postati staratelj. Cilj je bio plemenit, oglas pokušaj duhovitosti. Želim im sreću u promoviranju starateljstva – klinci trebaju pomoć.
Ali moram se zapitati: zar smo toliko djetinjasti u našem pristupu roditeljstvu kao što to oglas sugerira?
Bez sumnje, za neke tinejdžere otimanje njihovih pramenova bez sumnje bi predstavljalo traumu barem sličnu mikro-agresiji. Tinejdžerske godine su, napokon, razdoblje kušnji kada izgled može imati pretjeran utjecaj na samopouzdanje. Svaki roditelj koji je gledao dijete kako motri svoje prištiće to zna – i pametni će pokazati neko suosjećanje.
Ali ja se isto moram upitati, kao otac, pripremamo li mi našu djecu za svijet u kojem će se, iskreno, često morati “nasmiješiti i izdržati“. Dok frizura koja postaje četka može biti razočaravajuća, ipak se radi samo o kosi. Ona će narasti! Mladić koji je izgubio svoje pramenove zbog “demonskog“ brijača ne može se usporediti s klincem koji je ćelav zbog kemoterapije.
Smetalo me što jedan od izbora na mojoj autobusnoj stanici nije smatrao koliko sam sretan iz te perspektive. Ja sam zdrav, a ne bolestan. Moja kosa će ponovno izrasti. Izgubio sam kosu zbog lošeg šišanja, a ne jer stalno povraćam zbog bolesti. To je život. Poludjeli brijači nisu.
To postavlja pitanje patnje i izdržljivosti. Jednom su djeca (barem katolička djeca) bila podučavana da “to prikažu Bogu“. Patnja, bol, razočaranje, neugodnost – sve može služiti boljoj svrsi. A podsjećajući dijete na to, roditelj ga uči da se prestane fokusirati na sebe i da preusmjeri svoju neudobnost na druge i njihovo dobro.
Ne mogu se ne pitati ide li nestajanje takve lekcije ruku pod ruku s nestajanjem svrhovite patnje i uz pratnju uspona kulture smrti. Ako roditelj nikada ne nauči dijete da patnja ili razočaranje – pravo ili umišljeno može imati smisla, barem pod uvjetima “prikazivanja Bogu“, onda ono nema smisla. Onda će se raditi samo o problemu koji treba riješiti (tako što će junior dobiti tatinu periku, na primjer). Onda ne trebamo sumnjati da će takvo dijete izrasti u odraslu osobu koja će nastaviti gledati na patnju kao besmislenu poteškoću za koju jedino postoji rješenje koje je ....tehničko?; praktično?; eliminiranje patnje?
Ne sugeriram da postanemo mazohisti već, iskreno, reći ljudima ponekad “da stisnu zube“ i da “se saberu“ je dobro za njih, ako ni zbog čega drugoga onda da skrenu pažnju s onoga što ih tišti, bilo to stvarno ili umišljeno. To im daje perspektivu. To ih izaziva da nadvladaju svoj ego.
Priznat ću vam da smatram današnja dječja igrališta zastrašujućim mjestima. Djeca se danas ne igraju puno zajedno. Jedva da komuniciraju, a i najmanji znak grubog ponašanja naziva se „bullying“. Pogledajte samo prosječno američko igralište. Tamo prebivaju mali odijeljeni pojedinci koji se “sami kuglaju“ pod budnim okom roditelja “helikoptera“. Aktivnosti ovdje nisu toliko integrirane koliko su sinkronizirane. Ali, poput gledanja sinkroniziranog plivanja, to ubrzo postaje dosadno.
Nije li trenutačan stil roditeljstva savršen za proizvodnju egocentričnih odraslih kojima je teško izaći iz sebe? A kada naiđu na najmanji otpor u ispunjavanju svojih želja, jesu li oni uopće spremni trpjeti? Zar oni ne očekuju da se stvarnost prije prilagodi njihovim željama? A zar udovoljavanje tim željama nije samo pitanje koje treba tehničko rješenje?
Osjećam se kao “djevojka“ “zarobljena“ u tijelu dječaka. Ne zamarajte je sa X i Y kromosomima i svim tim glupostima, a ni s dva spola (strašnim “rodnim parom“). Malo operativnog sakaćenja, vještine plastične kirurgije, dovoljno hormonalne terapije i — voilà! — Bruce postaje Caitlin. Ospori tu “stvarnost” i suoči se s državnim pripjevom o “fobiji!” A ako Caitlinini mentalni problemi postanu nepodnošljivi, onda toj osobi sigurno ne možemo odbiti eutanaziju.
Otkada Belgija dozvoljava maloljetnicima da se ubiju i otkada bi neki ljudi u Kanadi voljeli proširiti svoj režim eutanazije u tom istom smjeru, možda je “bad hair“ dan sljedeća isprika za smrtonosnu injekciju. Napokon, koliko je djece svojim roditeljima već reklo nakon što ih je frizer loše ošišao da “samo žele umrijeti“?
John M. Grondelski
Izvor
Nema komentara:
Objavi komentar