Dotični otac, koji je bio potpuni nevjernik, poslao je svoju djecu na obrazovanje u katoličku instituciju. Njegov prijatelj razgovarao je s njim o toj čudnoj metodi postupanja. Nevjernik, koji je bio obrazovan čovjek, odgovorio je: „Ja znam predobro koji je nevjera pakao na zemlji i nisam tako loš čovjek da dozvolim svojoj dragoj djeci da dijele moju sudbinu.“
Tako se nevjera može nazvati paklom! Poslušaj to, moj mladi čitatelju, i dobro zapamti: to je ispovijed nekoga tko je sam bio nevjernik. Ta nevjera, koja je sama po sebi pakao i vodi u pakao, smrtonosni je otrov u modernom društvu, a taj otrov prisutan je pod svakom vrstom različitih oblika, a pogotovo u dva: poglavito, u govoru i pisanju.
Prečesto se danas može naći ljude koji psuju protiv vjere i ne znaju ništa o kršćanstvu osim činjenice da su kršteni. Trebamo čeznuti za tim da ti iskvareni ljudi zadrže za sebe taj otrov nevjere koji su progutali. Međutim, oni s tim nisu zadovoljni, već jure poput bijesnih pasa i truju druge sa svojim ugrizima; i ono zbog čega najviše trebamo žaliti je to da čak niti jednostavni ljudi u predjelima naše zemlje nisu od toga pošteđeni.
Ako ne mogu prokrijumčariti svoj otrov, koji se nalazi u lošim novinama, časopisima i lecima, u svako kućanstvo, jer neki pobožni i brižni otac obitelji odbija primiti ga pod svoj krov, oni ga dijele na javnim cestima, u salonima, radionicama i tvornicama, preko svojih bezbožnih razgovora. Odakle proizlaze ovakvi izrazi poput „od svećenika diktirano“, „svećenička izmišljotina“, „odbacimo jaram Rima“, itd.? Odakle dolazi izrugivanje molitvi, ispovijedi, prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, štovanju svetaca? Neki pojedinac, možda, koji je, kada je bio dijete, primio samo oskudnu vjersku poduku, koji je otišao daleko od doma i sad počinje usvajati otrov nevjere čitanjem antikršćanskih knjiga i slušajući krivovjerni nauk; posebno primjećuje određene upečatljive riječi i uvjerljive fraze, i to on ponavlja kada god se nađe u društvu, da bi ih namamio u propast. Dobro podučen kršćanin crveni se na ludost svega toga, dok Sveta Crkva svakodnevno uzdiše nad tim obmanjivačima i obmanutima. Da bar nikad ne budeš ubrojen među njihov broj!
Tako se otrov širi i perom. To je, zaista, žalosna šteta da je tolikim mnogim mladima otrovan um, da gube svoje kreposti i vjeru, preko sredstva knjige! Potrebno je ići po gradovima, mjestima i selima, da bi se ušlo u trag tajni zlobe. Tamo su često čitave trgovine pune knjiga i časopisa, a pred izlozima stoje mladi ljudi oba spola. Što rade? Tko su oni? Oni su nepažljive osobe čija su srca već često iskvarena i koji traže zabavu izvan posla i stoga brane takva mjesta gdje se mogu nabaviti loši časopisi i jeftine knjige. Dvije vrste knjiga i časopisa mogu se tamo naći, na koje želimo obratiti vašu posebnu pažnju.
Prvoj vrsti pripadaju razne vrste romana, ljubavnih romana i pohotnih ljubavnih priča koji bude senzualnost nepoželjnim opisima i uništavaju srca u kojima još postoji svjetlo vjere, miješajući s tim pričama prezirne izraze i suptilne napade u odnosu na kreposti, vjeru, Crkvu i njezine službenike. Drugoj vrsti pripadaju one bezbožne knjige, časopisi i leci koji otvoreno i drsko vrijeđaju Crkvu i vjeru. Posljedice vrijedne žaljenja ubrzo postaju vidljive. Istina je da ta djela sadrže puke besmislene škrabotine prepune laži, pretjerivanja i izmišljenih priča, koje su već stotine puta bile opovrgnute. One iznose budalaste i neutemeljene optužbe i prigovore. Za vrijeme devetnaestog stoljeća svi neprijatelji Svete Crkve nisu mogli ništa iznijeti novoga za što već davno nisu učeni katolički pisci dokazali da je ili glupa pogreška ili podla laž. Ali otrovne strelice laži, klevete i prezira ne prestaju proizvoditi svoj kobni rezultat. Voltaire, najpoznatiji među neprijateljima religije, izrekao je tu činjenicu na vrlo jednostavan način: „Samo kleveći desno i lijevo; ako ne povjeruju u sve što kažeš, ipak će se nešto prikačiti. Apsolutno je nužno lagati, a ti ne smiješ lagati na plašljiv, mlak način, već na drzak i đavolski način.“
A knjige napisane upravo na toj liniji lete danas iz grada u grad, od sela do sela. Ali koja će biti sudbina mladih ljudi koji će progutati do dna taj otrov? Neka te Bog sačuva od takvog otrova!
O neprocjenjivoj vrijednosti dobre literature, p. Morgan M. Sheedy jednom je pisao u Benzinger's Magazine:
„Neovisno od utjecaja naše svete religije ne postoji ništa što ulazi dublje u tkivo i temelje našeg karaktera od knjiga koje čitamo. Jedan od najvećih blagoslova koje možemo primiti u našem životu je ljubav prema knjigama. Praksa držanja, posebno u mladom umu, prekrasnih i uzdignutih slika i sjajnih, radosnih i zdravih misli iz knjiga, od neprocjenjive je važnosti. Odmah pored stvarnog prijateljstva s plemenitim, uzvišenim autorom je korist koja se može postići čitajući njegove knjige. Um se usklađuje s ufanjem, težnjama, idealima autora, tako da je kasnije nemoguće zadovoljiti se s niskim i prostim stvarima. Vidik čitatelja se širi, njegov kut gledanja se mijenja, njegovi ideli su sve viši i plemenitiji, njegov pogled na život je uzvišeniji.“
Važnost posjedovanja velikih uzora, visokih ideala, koje držimo stalno u umu dok je još u stanju plastičnosti ne može se precijeniti. Knjige koje čitamo u mladosti grade ili upropaštavaju naš život. Mnogi ljudi pripisali su svoje početke i svoj kasniji uspjeh knjigama koje su čitali u mladosti. One su ga otvorile mogućnostima, označile njegov ukus i pomogle mu pronaći svoje mjesto u životu.
Dobre knjige nisu samo naši prijatelji; one su također naši najbolji učitelji. Ali loše knjige su prokletstvo i čine štetu svijetu. Zli ljudi, zli životi, zli primjeri šire moralnu pošast otvoreno i moćno; ali ništa ne širi obmane i zlo sigurnije i dublje od knjige.
Ali što je s romanima? Ispunjavajući svoju prikladnu svrhu i ciljajući na uzdizanje čitatelja i povećavajući njegovo znanje o čovjeku, prirodi i njihovim tajnama, osvajajući kolebljivu ćud, usklađujući spasonosno znanje s istinskom mudrošću u prijatnom ruhu, pobuđujući dušu da teži za idealima vrijednima ljudskog uma i srca, roman bi mogao igrati najpoželjniju ulogu u popravljanju čovjeka. Mi ne možemo poreći njegovu golemu moć, još veću jer dohvaća mnoge koji nisu voljni čitati ozbiljnije knjige. Zaista, mnoga remek-djela beletristike vrijedna su svake pohvale koje bi im najveći poklonik romana mogao dodijeliti.
Ali danas postoji stremljenje, koje se reflektira u popularnim romanima, da se uklone sve misli o tvrdnjama svemogućega Boga, da se religija i kršćansko milosrđe zamijene humanizmom i filantropijom, a otkrivena Istina znanošću.
Neki dan čitao sam pastoralno pismo jednog od naših biskupa o kršćanskoj poduci. Ovo je napisao:
„Svaka doktrina naše svete vjere, od postojanja Boga do posljednje prakse pobožnosti, negira se ili napada. Ponekad se napada otvoreno s neprijateljstvom, ali češće sa zastrašujućom ravnodušnošću ili gorkim izrugivanjem svim religijskim tvrdnjama.“
Dakle, ako je to pravo stanje stvari, dozvoli mi da upitam: Jesmo li mi katolici potpuno svjesni vrlo ozbiljnih opasnosti koje nas opkoljavaju iz literature svake vrste koja se izdaje svakodnevno ili čak svaki sat u tako ogromnim količinama u izdavačkim kućama Amerike?
Previše nas ima očiglednu mrskost prema najboljem – prema onome što su napisali katolici. U stvari, za mnoge od nas naši vlastiti autori su potpuni stranci, osim nekolicine velikih imena. Mi znamo malo ili ništa o našim najvećim piscima. Njihova književna djela su zatvorena knjiga za mnoge. Samo ime katoličke izdavačke knjige na naslovnici knjige kao da odbija umjesto da privlači kupca. To je sadašnja situacija; zbog koje treba žaliti i koju treba potpuno promijeniti prije nego katolici dođu u cjelovito posjedovanje literarnih blaga koja su naše pravično nasljeđe.
(...)
Nitko ne može ljubiti našeg Gospodina tko Ga ne poznaje i nitko ne može biti iskreno vjeran Crkvi tko se ne potrudi proučavati ju.
Ako je poduka tako jako važna, pobožnost i vjera nisu manje važne. Kod mnogih od nas molitva je jako kratka i jako slaba.
Jedno sredstvo može nas učiniti redovitijima u našim svakodnevnim molitvama i produbiti našu ozbiljnost u toj svetoj dužnosti. Radi se o duhovnom štivu.
Nitko ne bi smio biti bez knjige o našem Gospodinu, Njegovom Presvetom Srcu, Njegovoj blaženoj Majci, ili svecima. Nitko ne bi smio biti bez knjige o Misi. Osim molitvenika, mi bismo trebali imati priručnik za razmatranje ili o poduci o kršćanskim krepostima. Duže rasprave o pobožnostima održat će na životu pobožnost onih za koje su primjerene. Ali svi katolici, bez obzira na njihovo stanje, trebaju koristiti duhovno štivo. Nemoguće je preuveličati utjecaj na živote i karakter kršćana riječi svetih ljudi, herojskih djela mučeništva ili primjera obožavatelja Isusa svake dobi, ili o kontemplaciji o prednostima i vrlinama naše Gospe i, prije svega, priče o našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu. Nasljeduj Krista, i druge knjige sličnog karaktera, odmah su i vodič u kreposti, ohrabrenje u molitvi i poticaj da svakodnevno privučemo srca bliže Bogu. Čitanje Svetog pisma, propovijedi i predavanja cijenjenih propovjednika i pronicljivih pobožnih knjiga koje ne nedostaju na našem jeziku, podesno je posvećenju doma, i da zadrži izvan njega, u većoj ili manjoj mjeri, tu poplavu nepoželjnog tiskanog materijala koja preplavljuje zemlju u sadašnjem trenutku.
Svećenici i laici ne mogu učiniti više za duše od toga da na svaki način koji je u njihovoj moći promiču dobru i jeftinu katoličku literaturu – poduku, pobožnosti, priče i časopise – i da to učine dostupnim svim klasama vjernika. Svi čitaju; oni moraju čitati i oni će čitati. Težimo ograničiti zlo lošeg čitanja širenjem onoga što je dobro.
„Sve što čitamo“, kaže p. Matthew Russell, S.J. , u knjizi „Umjetnost radovanja“, „čini nas boljim ili gorim, i, po nužnim posljedicama, povećava ili umanjuje našu radost“. Budite skrupulozni u svojem odabiru knjiga; često se upitajte kakav utjecaj vaše vježbe čitanja imaju na vaše vladanje. Ako nakon što ste pročitali određeno djelo koje vam se sviđa – iz filozofije, povijesti, beletristike – ili neki drugi određeni osvrt, ili časopis, ili novine koje čitate s užitkom – ako nakon toga osjećate lijenost u vezi svojih dužnosti, suhoparnost i ljutitost prema onima s kojima ste ravnopravni, krutost prema svojim podređenima, da ste bez revnosti u svom staležu u životu, sve pohlepniji za užicima, častima, bogatstvom – ne oklijevajte odreći se takvog štiva; ono će otrovati vaš život i ugroziti vašu vječnu sreću.
Često čitajmo o životima svetaca, posebno ono o njihovom unutarnjem životu u kojima se daju obilni detalji. Tamo ćemo naučiti kako se trebamo ponašati prema Bogu, prema drugima i prema sebi, da bismo posjedovali istinsku radost. Ništa nije poučnije ili isplativije što se tiče pobožnosti pa čak i naših vremenitih interesa, pravilno shvaćenih, od pažljivog i meditativnog čitanja o životima svetaca.
Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" str. 39-46.
Nema komentara:
Objavi komentar