Korijen mnogih naših ljudskih slabosti proizlazi od neuspjeha vezanih za autoritet. Sviđalo se to nama ili ne, živimo u svijetu hijerarhije, svijetu upravljanja i poretka u kojemu ljudi imaju određene uloge. Sklad ovisi o ispunjavanju tih uloga. Sveti Pavao uspoređuje Crkvu (1. poslanica Korinćanima 12,12) s tijelom - svi dijelovi tijela imaju svoje uloge i rade zajedno da bi tijelo bolje funkcioniralo.
Ako bi svi na svijetu obavljali svoju ulogu u skladu s pravim poretkom i istinskom ljubavlju, mi bismo iskusili sklad. Prvi neuspjeh u primjeni autoriteta bio je Adamov koji nije ispravio svoju ženu Evu, kada mu je ponudila plod stabla s kojeg im je bilo zabranjeno jesti. Nije potrebno ni spomenuti kako bi sve bilo drugačije da je Adam u pravom redu i s ljubavlju ispravio Evu. Da je čovjek upotrijebio svoj autoritet, mir bi bio očuvan.
Kada se autoritet ispravno koristi, vlada mir. Nered stvara kaos. Nadam se da svakodnevno slijedite (određeni) red: ustajete iz kreveta ujutro, perete zube, jedete, radite, molite, igrate se, spavate itd. Te redovite navike pomažu nam da budemo zdravi i sretni. Kada poremetimo taj red može doći do nesreća, kaosa, neizvjesnosti, mogu se probuditi osjećaji nesigurnosti i nedosljednosti.
Zahvaljujući naravnom zakonu kao i božanskom zakonu koji nam je objavljen preko Crkve mi znamo što je red. Kroz poslušnost Bogu, Njegovim zapovijedima i Njegovoj Crkvi, mir se stječe u duši pojedinca i posljedično proizlazi iz obitelji, župa, gradova i naroda. Kao što smo stvoreni na Božju sliku i kao što se prirodni poredak odnosi na nadnaravni poredak, autoritet odražava Božju moć i primat u našim životima i redoslijedu svih stvari. Znamo da su osobe od autoriteta, naravno, muškarci. Bog je odredio da muški rod vodi, a ne žene, što je također pokazano u daljnjem odrazu Njegove vlastite prirode: preko toga što je naš Gospodin Isus Krist rođen kao muškarac.
Neuspjeh autoriteta u vodstvu i održavanju reda nužno dovodi do nereda i nemira. Korijen svakog reda je u Božjoj milosti; ako se ne molimo i ne dajemo ponajprije našu pozornost Bogu, cijeli poredak će se urušiti jer nećemo imati snage, mudrosti ni poniznosti da bismo donijeli prave odluke u životu i pravilno se ustrojili prema istini. Moramo tražiti i postići ovu milost preko molitve. Dok rastemo, tko nas uči moliti? Trebali bi to biti oboje, i otac i majka, ali prvenstveno otac, jer je on vođa, glava obitelji. Budući da može biti samo jedan Bog, jedan papa, jedan vladar, jedan vlasnik ili upravitelj tvrtke, na isti način može postojati samo jedan vođa ili glava, u obiteljskom domu.
Priroda vođe je takva da može uvjeriti druge da idu putem kojim je on već krenuo. Naš Gospodin Isus Krist, 'Put' (Ivan 14,6) je najveći Vođa, izvrstan Vođa, jer je On sam pokazao kako sve činiti. Nije nas samo usmjerio s visina, već se lijepo odlučio spustiti na zemlju, postajući čovjekom. Isus Krist je pretrpio sve što ćemo mi trpjeti - uključujući iskušenja, tjeskobu i bol u srcu - i postavio nam primjer za svaku prigodu u kojoj ćemo se naći tijekom svog života.
Kroz svoje vlastito iskustvo otkrio sam kako moje osobno nadahnuće za dobra djela ponekad odgovara mojoj želji da udovoljim ocu: Bogu, svećeniku ili vlastitomu ocu. Ponekad sam, na pogrešno usmjeren način, tražeći pažnju očinskog lika počinio loša djela; ona imaju tako moćan učinak. Srećom, imam vrlo dobroga poslodavca koji očekuje od mene izvrsnost u radu, potiče me činiti dobro, strpljiv je sa mnom, oprašta mi pogreške i brine se za moje dobro. Srećom, i moju župu vodi dobar svećenik koji ima vremena moliti se za mene, slušati me, poučavati me i ohrabrivati. Ove su dvije osobe nadahnuće za mene, osobito u mojoj trenutnoj životnoj situaciji. Oni odražavaju očinstvo Boga Oca na naravnoj razini.
Milenijski naraštaj kojemu pripadam uskraćen je za očinsku potvrdu, prihvaćenost i ljubav iskazane kroz vodstvo, milosrđe i disciplinu. Kada otac kažnjava ili disciplinira svoju djecu, pokazujući zanimanje za živote svoje djece, takvo djelovanje pokazuje kako mu je stalo. Ako se otac pokaže ravnodušnim prema životima svoje djece, razumljivo je kako će oni to shvatiti kao nebrigu. Jedan otac ne daje djeci slobodu tako što propušta usmjeravati ih - ne podučavajući ih, on jednostavno zaboravlja na njih.
Čovjek će uvijek voditi primjerom, ali kako će voditi? Sebični otac stvara sebičnu djecu; nasilan otac podiže nasilnu djecu. Muž koji sramoti svoju ženu, bez sumnje će začeti djecu koja isto tako neće poštivati svoju majku. Poznajem očeve koji misle kako je bijeg od odgovornosti koju imaju prema svojima obiteljima moguć. A zapravo je to nemoguće. Djeca će promatrati dobar ili loš primjer svoga oca; ili će ga prihvatiti i slijediti, ili će ga potpuno odbaciti. Ako djeca odbace loš primjer svojih očeva [ što je često vrlo teško napraviti i što slama srce, poprimit će pakleno tvrdoglavu ogorčenost, zajedno s prirodnim poteškoćama prevladavanja tih navika ili postupaka.
Ženama ni djeci nije namjenjeno da vode sami sebe. Trebamo dobre muškarce sposobne za vodstvo. Žene mogu ponekad popuniti prazninu (po 'defaultu') ako ostane neispunjena, ali budući da vodstvo nije u njihovoj prirodi koju im je Bog dao, često vode sebe i druge u zbrku. Redovito se vodeći emocijama, osobito nježnošću i bez naravnih kvaliteta poput razboritosti i čvrstoće, ženama je nevjerojatno teško voditi svjetovne poslove. Zato im takva odgovornost upravo i ne pripada. Umjesto toga, žena je srce doma: radi se o plemenitoj i neophodnoj ulozi koja će, ako bude napuštena, isto tako dovesti do propasti pojedinaca i poretka.
Odsutan ili nezainteresirani otac može usaditi osjećaj bezvrijednosti i odbačenosti kod onih koji mu pripadaju i koji će na kraju potražiti osjećaj pripadnosti drugdje. Očito je kako se to dogodilo u nebrojenim domovima i u našoj ljubljenoj Crkvi. Zadnji pape odlučili su zanemariti disciplinirati nas i voditi kako su trebali. Čini se kao da su nas zaboravili, baveći se drugim poslovima. Izgleda kako je njihovo glavna preokupacija kako udovoljiti svijetu, tj. osvojiti ljudsko poštovanje. Ova zamka koja obmanjuje prodrla je kroz crkveni ustroj u katoličke domove. Slijedom toga, i muškarci – kler, redovnici i laici - odbacuju svoje zajednice i obitelji, istodobno tražeći svoje osobno zadovoljstvo da budu prihvaćeni od svijeta, što uostalom nije uopće istinsko prihvaćanje.
Međutim, tim porocima oni pokušavaju popuniti praznine koje su ostavili njihovi očevi: očevi koji očito nisu usadili u svoju djecu znanje o njihovim obvezama, o ozbiljnoj potrebi u ispunjavanju svojih odgovornosti i o osjećaju njihova dostojanstva. Ukoliko osoba ne treba biti ispravno formirana i utemeljena u milosti i istini, u Onome koji je Put, Istina i Život i Njegovoj Svetoj Crkvi, na koncu će (gotovo) svi osjećaji dostojanstva i odgovornosti usađeni u čovjeka izblijedjeti i otvoriti vrata božici osobnih užitaka.
Ako se čovjeka ne podučava o dostojanstvu unutar odgovarajućeg okvira filozofske i teološke istine, ako nije ukorijenjen u nešto veće od samoga sebe, učvršćen darom vjere i ako ga se ne vodi u shvaćanju kako to doista jesu nepromjenjive istine i vječne stvarnosti, bilo koji prolazni užitak sigurno će pomesti čak i čestite ljude s pristojnim odgojem, kao što to danas često možemo vidjeti.
Vrlo je važno uvijek se sjetiti kako će nas stvorenja neizbježno iznevjeriti i kako niti jedan ljudski otac nije savršen. Moramo dopustiti da naše duše prvo ispuni Bog i što je najvažnije - On mora biti naš Otac kako bismo zadovoljili tu potrebu u našima dušama. Ipak, muškarci s autoritetom - očevi i očinski likovi - moraju učiniti sve kako bi ispunili svoju ulogu, pogotovo zbog snažnog utjecaja na živote oko sebe. Muškarci (i žene, također, u svojoj ulozi) moraju učiniti sve kako bi živjeli svoju ulogu u životu, onako kako ih je Bog ustanovio i namijenio da ih se živi.
Bez obzira koliko smo sveti kao pojedinci, ako papa i crkvena hijerarhija nastave kao do sada, umjesto da se poprave, i ako se ne postave kao pravi muškarci i ispune svoju obvezu da pravilno posvete Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu, unatoč svim prisutnim poteškoćama, obnova svete majke Crkve neće se dogoditi. Sve će biti gore i ona će nastaviti zapadati u sve veći nered.
Djeca nikad neće naučiti biti sveta ako muškarci junački ne počnu nasljedovati našeg Gospodina Isusa Krista i pokazivati im svetački primjer. Dobar muškarac nadahnjuje na junaštvo u drugima, potičući u njima težnju za veličinom na način na koji to žena ne može. Isto tako, samo najviši autoritet na zemlji – jednog čovjeka, poglavito papinski - ima moć potaknuti istinsko iscjeljenje u Crkvi. Na žalost, ne možemo se osloniti na sadašnje vođe naše Crkve. Umjesto toga, moramo započeti sa sobom i sa svojim obiteljima, ako smo muževi i žene, i odgovoriti djelovanju milosti u našim dušama, težeći za duhovnim savršenstvom. U svakom slučaju dobar svećenik bi nas uputio neka tako učinimo.
Moramo se staviti na raspolaganje Božjoj milosti tako što ćemo se osloboditi od ispraznih navezanosti, koje su u konačnici samo smetnja. Ovo je vrlo težak proces, a jedan od velikih blagoslova kršćanskog braka je imati supružnika s kojim možemo krenuti na ovo putovanje do duhovnoga savršenstva i konačno vječnog spasenja. Druga utjeha - i primarna svrha braka - jest roditi i obrazovati djecu kako bi nastavili popunjavati Nebo. Ta prekrasna mala bića nesumnjivo će vas obasuti srećom i svakodnevno nadahnjivati dok prakticiraju svoju vjeru u kojoj ih formirate i koju su već primili na krštenju. Čistoća i gorljivost dječjih molitava donijet će nam mnoge milosti, osobito onu posvećenja Rusije. Jednostavan i istinski življen dobar katolički obiteljski život pokazati će se kao nezaobilazan i glavni korak u preobrazbi našega poremećenog i brutalnog svijeta i otvaranju mjesta društvenoj vladavini Isusa Krista – našega Kralja.
No svejedno, bez izvanrednog Božjeg zahvata, nema šanse da se to dogodi bez dobrih muškaraca, bez dobrih očeva, bez dobrih muških autoriteta. Svaka osoba od autoriteta je drugima na neki način lik Boga. Ovo je razlog zašto ona mora biti poput Boga: muškarac mora provoditi red, koji je u konačnici istina, i on to mora učiniti s ljubavlju kao što Bog čini. On mora biti milosrdan i nalik Bogu.
Kao što sam već spomenuo, vidio sam pozitivan utjecaj i važnost dobrog svećenika. Prije nego što sam susreo svog svećenika, smatrao sam našega Gospodina Svevišnjeg surovim sudcem. Ali pater je pokazao nježnost i ljubav vječnog velikog svećenika. Nebrojeni drugi će isto imati dublje razumijevanje Božje naravi, Njegove pravde i milosrđa, kada se to jasnije očituje preko Njegovih svećenika.
Danas, muškarci moraju uzeti svoje štapove i dati sve od sebe da sačuvaju svoje stado. Moraju se truditi ljubiti svoje žene kao što Isus Krist ljubi svoju zaručnicu Crkvu, kao što On ljubi nas. Ako se čovjek smatra nesposobnim za to, trebao bi se preispitati i otkriti što ga ometa i sprječava da tako ljubi i to iščupati. Često je nemogućnost da se samoga sebe ljubi na ispravan način ono što sprječava da se ljubi drugog. Muškarci i žene moraju obučiti svoju djecu neka ljube Boga čistoćom i s poštovanjem, podučavajući ih onome što je od nas tražila Gospa Fatimska: da mole krunicu svakodnevno, da se žrtvuju za duše, da obave pobožnost pet prvih subota, itd. tako da Papa napokon učini Božju Volju, posvećujući Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu.
Ali ne bismo trebali provoditi ove pobožnosti jednostavno zato što želimo mir. Umjesto toga, trebamo nastojati pročistiti svoje motive i izvršiti ih jer Bog to želi. Kršćani su trpjeli u povijesti okrutna mučenja, poput onih Neronovih. Kroz čitavu su povijest, sveci i naša kršćanska braća herojski patili za našega Gospodina Isusa Krista. Zašto bismo mi trebali biti slobodni od patnje ? Ono što sada izdržavamo je jednostavno samonametnuta kazna. Kako milostivo i velikodušno od Boga koji nam nudi mir kroz Gospu, ako samo činimo ono što je zapovjedila, nedostojni kakvi jesmo! U dobrima i lošima trenucima, na kiši ili suncu, moramo nastojati uvijek izvršavati Božju volju. Ako to učinimo, dobit ćemo bezbroj blagoslova od našega nebeskoga Oca.
On je savršen Otac, a znamo kako dobri očevi kažnjavaju svoju djecu iz ljubavi. Molimo da i naši očevi, kod kuće i u Crkvi, učine isto za nas. Izuzetno nam je potrebno vodstvo muškaraca, osoba očinskog autoriteta, baš kao što nam je potrebna nježnost ženskog nefeminističkog srca i njihov utjecaj na muškarce da vladaju pravedno, s ljubavlju i milosrđem. Bez toga, ovce će i dalje lutati.
Izvor
Nema komentara:
Objavi komentar