Trebalo je samo nekoliko desetljeća da se zakon upisan u ljudsko srce, uklesan u kamenu i poštovan tisućljećima u velikoj mjeri izgubi u kolektivnoj svijesti. Danas, umjesto deset zapovijedi, postoji jedna: "Ne sudite".
No zato će se, u ovo vrijeme kada je pojam 'grijeh' također izgubio svoje značenje, osobu, koja je prozvana radi osuđivanja, društveno izopćiti dok ne okaje svoj 'grijeh' uz javnu ispriku, ne prođe poduku o različitostima i ne da zadovoljštinu za uvredu. Čak i među kršćanima, suditi ponašanje i način života drugih smatra se u najboljem slučaju nedoličnim, a u najgorem nekršćanskim.
Uzmimo za primjer pjevačicu Carrie Underwood. Kada se izjasnila o potpori istospolnom 'braku' 2012. godine, svoje je stajalište pripisala vjeri, navodeći: „Prije svega, Bog je želio da ljubimo druge“, dodajući: „Nije na meni da nekome sudim." Godinu dana kasnije, kada se papa Franjo bavio pitanjem homoseksualne subkulture u svećenstvu, njegov su, sada već poznati odgovor, izvađen iz konteksta, uzeli brižni ljudi vjerske i društvene progresivnosti kao odobrenje za mentalitet neosuđivanja.
Unatoč svojem 'uvijek tako poniznom' premazu, mentalitet neosuđivanja ima svoje duboke logičke, praktične, moralne i teološke probleme.
Prvo, pojam 'nije na meni da sudim' se primjenjuje na pogrešnost nekog djela, kao i na njegovu ispravnost. Jer kako god da sudimo to je zapravo osuda suprotnog mišljenja. Na primjer, kada je Carrie Underwood podržala istospolni 'brak', to je bila njezina moralna osuda te društvene tvorevine i njenih pristaša, kao i moralna nagovještenje, ako ne i osuda kritika i kritičara.
Drugo, mentalitet neosuđivanja je proturječan u sebi. Ako je prosuđivanje pogrešno, onda je i osuda protiv prosuđivanja pogrešna.
Treće, vjernost mentalitetu neosuđivanja zahtijeva moralnu neutralnost u svim pitanjima – što je nemoguće čak i za uvriježenog zagovarača mentaliteta neosuđivanja. Bez obzira na njegove vjerske simpatije, on će smatrati da su varanje, silovanje i iskorištavanje pogrešni, a poštenje, pravednost i ljubav dobri.
Četvrto, osoba koja se suzdrži od prosuđivanja istine od laži i dobra od zla, ubrzo se nađe kao žrtva onih koji su vješti u podvaljivanju jednog za drugo.
Konačno i najvažnije za kršćane, etika 'tko sam ja da sudim' nema biblijsko opravdanje. Upravo suprotno.
U poslanici Kološanima, sv. Pavao je želio da njegovi čitatelji čine moralnu razliku između ljudske tradicije i Isusovih učenja kako ne bi bili 'zarobljeni praznom i obmanjujućom filozofijom'.
Isto tako, Isusova pouka u evanđelju po Sv. Mateju o raspoznavanju 'plodova' trebala je pomoći učenicima kako se ne bi poveli za lošim učiteljima i njihovom namjernom izvrtanju istine i donošenju lažnih zaključaka pomoću govorničkog umijeća. Prečesto, društveno uljudni kršćani se usredotočuju na ono što Isus kaže u nekoliko redaka ("Ne sudite, ili će se i vama suditi"), izdvajajući to od ostatka poglavlja i povezujući s drugom polovicom dviju glavnih zapovijedi ljubavi promišljajući na način:
S obzirom da bih se uvrijedio kad bi mi moj susjed ukazao na moje moralne nedostatke, ja njemu neću istaknuti njegove. Na taj način ja ljubim svog bližnjega kao samoga sebe i oslobađam nas oboje takvih neugodnih trenutaka.
Dobitna kombinacija za obje strane neosporno je privlačna, ali je u izravnom sukobu s Isusovom poukom: "Ako ti brat sagriješi, ukori ga".
Upravo suprotno od principa 'tko sam ja da sudim', Isus očekuje da njegov narod donosi moralne prosudbe, suočava se s drugima i poziva na disciplinu kada je to potrebno. Ustvari, Pavao je izgovorio neke oštre riječi zajednici koja je upravo to propustila učiniti.
Prigoda je bio slučaj seksualnog nemorala koji je prošao nerješen u korintskoj crkvi. Grdeći zajednicu radi njene moralne samodopadnost, sv. Pavao je naredio protjerivanje počinitelja "kako bi njegova grješna priroda mogla biti uništena i da mu se duh spasi na dan Gospodina Isusa". U istom duhu, sv. Pavao je rekao Galaćanima: "ako se i zateče tko u kakvu prekršaju, vi duhovni ispravite dotičnika u duhu krotkosti!" Prema Isusovom učenju i ranoj Crkvi, sud i disciplina su dužnosti koje Crkva provodi za zdravlje Tijela i obnovu kao i duhovno blagostanje njezinih članova.
'Tko-sam-ja-da sudim' kršćani će prigovarati, pozivajući se na farizejski postupak privođenja preljubnice. Iako je susret gotovo doveo do njezinog kamenovanja, niti moralnost njenog djela ni moralni autoritet da ga sudi nije bio u pitanju. Žena je sagriješila - to je obična i jednostavna činjenica koju je Isus potvrdio u svojoj odgojnoj uputi, "idi i ne griješi više".
Da su vjerske 'paravojne policijske postrojbe' učinile isto, taj biblijski izvještaj možda nikada ne bi bio niti zapisan. No umjesto toga, one su je osudile na smrt, a Isus je doveo u pitanje njihovu dozvolu za takav čin.
Svatko može suditi moralnost nekog djela, znajući samo mjerodavne kriterije. Međutim, za osudu nije dovoljno znanje o kriteriju i prijestupu, već ono što je u umu prijestupnika (što su oni znali o kriteriju) i srcu (koja je njihova namjera), a to su mjesta kojima nitko nema pristupa, osim Boga.
Dio današnje zajedničke strategije ušutkavanja kršćanskih primjedbi o homoseksualnosti je upozoravanje na heteroseksualni grijeh među kršćanima, navodeći Mateja 7, 3: "Zašto vidiš trun u oku svoga brata, a grede u svom oku ne zapažaš?"
Usprkos podbadanju tim popularnim tekstom kao potvrdom, ni on niti moralno stanje u Crkvi ne utječu na moralnost homoseksualnosti i novih institucija koje ga promiču. Štoviše, Isus nikada nije rekao da jedan grješnik ne bi trebao suditi djelima drugog. Umjesto toga, u kontekstu Matejevog sedmog poglavlja, Isus naučava da bismo trebali biti osjetljivi prema 'trunu' u našim očima kako bismo s pravom mogli razlikovati trun u očima drugih.
Ljudi koji to odbijaju učiniti, osobito 'tko sam ja da sudim' kršćani, morat će odgovarati u vezi moralne patologije crkve da su, uh, brzi u osudi.
Oni su poput seoskog liječnika čiji pacijenti umiru zbog toga što ih on ne želi uznemiriti s informacijama o njihovom po život opasnom stanju. Takav je i primjer mame 'najbolje prijateljice' čiji je mali anđeo postao tiranin zlorabeći mamin strah da će "ne" koje sleti na nježne uši njezina čudesnog genijalca u razvoju oštetiti njegov osjećaj posebnosti kojeg se ona tako trudi odnjegovati.
Ljubav traži vrhovno dobro za druge. I prije svega, ljubav želi da drugi postanu osobe koje su stvorene da budu: Božja djeca, preobražena na sliku Sina koji uživaju u neprestanom zajedništvu sa Sinom i Ocem kroz prisutnost Duha Svetoga. Ljubav znači biti čuvar brata, uz dužnost promatranja, propitivanja, izazova i da, prosuđivanja njegovog djelovanja - ne osuđivanjem, nego vodstvom, podučavanjem i poticanjem prema ispunjenom životu. Učiniti drugačije nije ljubav, već ravnodušnost ili kukavičluk.
Carrie Underwood je imala pravo. "Prije svega, Bog je želio da ljubimo druge." Međutim, ljubimo druge ne tako što nikada ne trebamo reći da griješe; nego pomažući im s njihovim 'trunom' i dopuštajući im da oni pomognu nama s našim.
Nema komentara:
Objavi komentar