Velečasni Lord snažno se zalaže za ulogu roditelja u obrazovanju djece...
Iz nekih napomena za roditelje vlč. Daniel A. Lord, 1950-e (napomena urednika N.M.bloga – vlč. govori o nemješovitim katoličkim školama, a ne ovim danas lošim javnim sekularnim ili nazovi katoličkim mješanim školama)
Alibi roditelja
Danas škole postaju sve specijaliziranije, potpunije u kontroli djeteta, duže u satima u kojima dijete odvajaju od kuće i sve više alibi za roditelje delinkvente.
Čak su i roditelji katolici (a nisam siguran u točnost te riječi „čak“) skloni sav teret obrazovanja svoje djece svaliti na školu.
Oni već misle da, budući da su religija i moral uključeni u katolički kurikulum, ne trebaju brinuti o vlastitoj dužnosti poučavanja svoje djece da upoznaju i ljube Boga te da poštuju ono što ispravno i mrze zlo.
Misle – neka svećenik i braća i sestre u veličanstvenim župnim i privatnim školama preuzmu tu dužnost. A pritom eksperimentalne činjenice govore potpuno protiv ovakvog prebacivanja roditeljske odgovornosti na bilo koga drugoga, čak i na najstručnijeg odgajatelja.
Škola ne može na daljinu zamijeniti dom. Učitelji ne mogu, osim u najneadekvatnijim slučajevima, zauzeti mjesto roditelja.
Škole su samo zamjena
Svako inteligentno dijete, ma koliko mlado bilo, osjeća institucionalni karakter i najbolje i najmodernije škole. Intenzivno osobni odnos roditelja i djece u intimnom okruženju doma ne može se oponašati u školskom okruženju. Djeca to prepoznaju i u velikoj većini slučajeva, poput nekadašnjeg Shakespeareovog školarca, i dalje se nevoljko vuku u školu.
U najboljem slučaju škole su neprirodne. Postoji nešto formalno u najneformalnijoj školi, nešto kruto u najboljoj imitaciji domaćeg.
Možda dijete instinktivno zna da škole postoje samo kao dodatak domovima ili zato što su domovi izgubili svoju prirodnu svrhu. Jer sigurno se u većini slučajeva dijete opire školi s kompetencijom koja je jedno od njegovih najznačajnijih postignuća.
Ono što bi inače upilo usput kod kuće smatra zadatkom u učionici. Obrazovanje koje je trebalo upiti kroz svoje pore iz divnog druženja sa svojim roditeljima, braćom i sestrama sada mu služi da uz opiranje ukruti kralježnicu.
Škole nisu bile u planu prirode. Čini se da djeca to znaju. Stoga su potrebne godine da se djeca u školi pouče onome što bi trebala naučiti za nekoliko mjeseci u prirodnom kućnom okruženju.
Škola stiže prekasno
Osim toga, ako su roditelji čekali da tek sa školom započne školovanje njihove djece, čekali su predugo. Škola stiže prekasno, daleko prekasno.
Čak i uz proces inkubacije koji je danas uobičajen, gdje su mladunci ušuškani u odgojne grijalice, škola i dalje stiže prekasno da bi njezina obuka doista utjecala na dijete.
Djeca se utemeljuju za cijeli život prije nego što navrše pet godina. Nakon toga se samo gradi na već postavljenim temeljima. Naime, neki su moderniji psiholozi uvjereni da su svi bitni temelji u djetetu postavljeni prije njegove druge godine.
Dom - na prvom mjestu u svemu
Svaki roditelj koji misli da može navaliti na školu školovanje svoje djece, ne poznaje ni svoju djecu ni škole. Domovi su mjesta gdje djeca uče lako, instinktivno, bez otpora i pod savršenim uvjetima same prirode. Škole daju samo dodatak onome što je dom već dao. Stoga smo mi koji smo poučavali u školama sumorno svjesni da je razlika između različitih tipova učenika pred nama uglavnom stvar odgoja i pripreme koju je svaki primio prije nego što je ikada kročio u učionicu.
Dijete iz dobrog doma je budno, zainteresirano, oštroumno, spremno, lijepo odgojeno, ima brze i ispravne instinkte. Dijetetu iz nemarnog, neadekvatnog doma je dosadno, ono je nezainteresirano, nekooperativno, lošeg ponašanja; ne uspijeva uhvatiti gradivo, ne uspijeva čak ni pokušati nešto poloviti.
Razlika u djeci
Razlika između ovog i onog djeteta često je uglavnom stvar onoga što je ono vidjelo i čulo od svojih roditelja.
Njegov vjerski osjećaj, njegov osjećaj za poštenje, njegova sposobnost da se igra s drugom djecom i bude nesebičan prema njima, njegov stav prema knjigama, njegovo uvažavanje lijepog, njegov osjećaj za ono što je ispravno, a što pogrešno, njegovo brzo shvaćanje šarmantnog i plemenitog, njegova spremna reakcija na glazbu koja je dobra, njegovo odobravanje junaštva i njegovo odbacivanje zla i šunda – kako je sretan učitelj koji otkrije da su sve te stvari u djetetovu umu već utvrdili roditelji, koji ih jedini mogu duboko i snažno ukorijeniti!
Moramo podsjetiti roditelje i svim snagama inzistirati da škole, čak ni najskuplje ili najstručnije, ne mogu osigurati dobro naslijeđe ili zdravo okruženje.
Škola ne ostavlja prvi dojam, ni drugi, ni treći, ni desettisućiti.
Može samo pokušati ispraviti, ako je moguće, lažne dojmove roditelja ili može nastaviti djetetov napredak u sretnim tokovima koje su uspostavili plemeniti otac i milostiva majka.
Mi učitelji radimo na materijalu koji nam šalju roditelji. Taj je materijal već tako formiran i oblikovan i postavljen i uspostavljen i betoniran da naše izmjene često mogu biti samo nevjerojatno male.
Ne čudi stoga što molimo za dobre domove i roditelje koji ozbiljno shvaćaju neizbježne dužnosti svoje profesije. Od dobrih roditelja dolaze, osim u rijetkim i gotovo nenormalnim slučajevima, dobra djeca.
Od aljkavih, neurednih, nemarnih, loše obučenih, koji zanemaruju svoju djecu ili definitivno sebičnih i zlih roditelja dolaze… Zamolite bilo kojeg pedagoga u njegovim trenucima iskrenosti da završi tu rečenicu.
Učitelj može graditi od finog materijala. On beznadno radi s materijalom koji su već pokvarili majstori graditelji koji su roditelji.
Nema komentara:
Objavi komentar