Neophodna uloga oca i današnja kriza autoriteta

Korijen mnogih naših ljudskih slabosti proizlazi od neuspjeha vezanih za autoritet. Sviđalo se to nama ili ne, živimo u svijetu hijerarhije, svijetu upravljanja i poretka u kojemu ljudi imaju određene uloge. Sklad ovisi o ispunjavanju tih uloga. Sveti Pavao uspoređuje Crkvu (1. poslanica Korinćanima 12,12) s tijelom - svi dijelovi tijela imaju svoje uloge i rade zajedno da bi tijelo bolje funkcioniralo.

Ako bi svi na svijetu obavljali svoju ulogu u skladu s pravim poretkom i istinskom ljubavlju, mi bismo iskusili sklad. Prvi neuspjeh u primjeni autoriteta bio je Adamov koji nije ispravio svoju ženu Evu, kada mu je ponudila plod stabla s kojeg im je bilo zabranjeno jesti. Nije potrebno ni spomenuti kako bi sve bilo drugačije da je Adam u pravom redu i s ljubavlju ispravio Evu. Da je čovjek upotrijebio svoj autoritet, mir bi bio očuvan.

Kada se autoritet ispravno koristi, vlada mir. Nered stvara kaos. Nadam se da svakodnevno slijedite (određeni) red: ustajete iz kreveta ujutro, perete zube, jedete, radite, molite, igrate se, spavate itd. Te redovite navike pomažu nam da budemo zdravi i sretni. Kada poremetimo taj red može doći do nesreća, kaosa, neizvjesnosti, mogu se probuditi osjećaji nesigurnosti i nedosljednosti.

Zahvaljujući naravnom zakonu kao i božanskom zakonu koji nam je objavljen preko Crkve mi znamo što je red. Kroz poslušnost Bogu, Njegovim zapovijedima i Njegovoj Crkvi, mir se stječe u duši pojedinca i posljedično proizlazi iz obitelji, župa, gradova i naroda. Kao što smo stvoreni na Božju sliku i kao što se prirodni poredak odnosi na nadnaravni poredak, autoritet odražava Božju moć i primat u našim životima i redoslijedu svih stvari. Znamo da su osobe od autoriteta, naravno, muškarci. Bog je odredio da muški rod vodi, a ne žene, što je također pokazano u daljnjem odrazu Njegove vlastite prirode: preko toga što je naš Gospodin Isus Krist rođen kao muškarac.

Neuspjeh autoriteta u vodstvu i održavanju reda nužno dovodi do nereda i nemira. Korijen svakog reda je u Božjoj milosti; ako se ne molimo i ne dajemo ponajprije našu pozornost Bogu, cijeli poredak će se urušiti jer nećemo imati snage, mudrosti ni poniznosti da bismo donijeli prave odluke u životu i pravilno se ustrojili prema istini. Moramo tražiti i postići ovu milost preko molitve. Dok rastemo, tko nas uči moliti? Trebali bi to biti oboje, i otac i majka, ali prvenstveno otac, jer je on vođa, glava obitelji. Budući da može biti samo jedan Bog, jedan papa, jedan vladar, jedan vlasnik ili upravitelj tvrtke, na isti način može postojati samo jedan vođa ili glava, u obiteljskom domu.

Priroda vođe je takva da može uvjeriti druge da idu putem kojim je on već krenuo. Naš Gospodin Isus Krist, 'Put' (Ivan 14,6) je najveći Vođa, izvrstan Vođa, jer je On sam pokazao kako sve činiti. Nije nas samo usmjerio s visina, već se lijepo odlučio spustiti na zemlju, postajući čovjekom. Isus Krist je pretrpio sve što ćemo mi trpjeti - uključujući iskušenja, tjeskobu i bol u srcu - i postavio nam primjer za svaku prigodu u kojoj ćemo se naći tijekom svog života.

Kroz svoje vlastito iskustvo otkrio sam kako moje osobno nadahnuće za dobra djela ponekad odgovara mojoj želji da udovoljim ocu: Bogu, svećeniku ili vlastitomu ocu. Ponekad sam, na pogrešno usmjeren način, tražeći pažnju očinskog lika počinio loša djela; ona imaju tako moćan učinak. Srećom, imam vrlo dobroga poslodavca koji očekuje od mene izvrsnost u radu, potiče me činiti dobro, strpljiv je sa mnom, oprašta mi pogreške i brine se za moje dobro. Srećom, i moju župu vodi dobar svećenik koji ima vremena moliti se za mene, slušati me, poučavati me i ohrabrivati. Ove su dvije osobe nadahnuće za mene, osobito u mojoj trenutnoj životnoj situaciji. Oni odražavaju očinstvo Boga Oca na naravnoj razini.

Milenijski naraštaj kojemu pripadam uskraćen je za očinsku potvrdu, prihvaćenost i ljubav iskazane kroz vodstvo, milosrđe i disciplinu. Kada otac kažnjava ili disciplinira svoju djecu, pokazujući zanimanje za živote svoje djece, takvo djelovanje pokazuje kako mu je stalo. Ako se otac pokaže ravnodušnim prema životima svoje djece, razumljivo je kako će oni to shvatiti kao nebrigu. Jedan otac ne daje djeci slobodu tako što propušta usmjeravati ih - ne podučavajući ih, on jednostavno zaboravlja na njih.

Čovjek će uvijek voditi primjerom, ali kako će voditi? Sebični otac stvara sebičnu djecu; nasilan otac podiže nasilnu djecu. Muž koji sramoti svoju ženu, bez sumnje će začeti djecu koja isto tako neće poštivati svoju majku. Poznajem očeve koji misle kako je bijeg od odgovornosti koju imaju prema svojima obiteljima moguć. A zapravo je to nemoguće. Djeca će promatrati dobar ili loš primjer svoga oca; ili će ga prihvatiti i slijediti, ili će ga potpuno odbaciti. Ako djeca odbace loš primjer svojih očeva [ što je često vrlo teško napraviti i što slama srce, poprimit će pakleno tvrdoglavu ogorčenost, zajedno s prirodnim poteškoćama prevladavanja tih navika ili postupaka.

Ženama ni djeci nije namjenjeno da vode sami sebe. Trebamo dobre muškarce sposobne za vodstvo. Žene mogu ponekad popuniti prazninu (po 'defaultu') ako ostane neispunjena, ali budući da vodstvo nije u njihovoj prirodi koju im je Bog dao, često vode sebe i druge u zbrku. Redovito se vodeći emocijama, osobito nježnošću i bez naravnih kvaliteta poput razboritosti i čvrstoće, ženama je nevjerojatno teško voditi svjetovne poslove. Zato im takva odgovornost upravo i ne pripada. Umjesto toga, žena je srce doma: radi se o plemenitoj i neophodnoj ulozi koja će, ako bude napuštena, isto tako dovesti do propasti pojedinaca i poretka.

Odsutan ili nezainteresirani otac može usaditi osjećaj bezvrijednosti i odbačenosti kod onih koji mu pripadaju i koji će na kraju potražiti osjećaj pripadnosti drugdje. Očito je kako se to dogodilo u nebrojenim domovima i u našoj ljubljenoj Crkvi. Zadnji pape odlučili su zanemariti disciplinirati nas i voditi kako su trebali. Čini se kao da su nas zaboravili, baveći se drugim poslovima. Izgleda kako je njihovo glavna preokupacija kako udovoljiti svijetu, tj. osvojiti ljudsko poštovanje. Ova zamka koja obmanjuje prodrla je kroz crkveni ustroj u katoličke domove. Slijedom toga, i muškarci – kler, redovnici i laici - odbacuju svoje zajednice i obitelji, istodobno tražeći svoje osobno zadovoljstvo da budu prihvaćeni od svijeta, što uostalom nije uopće istinsko prihvaćanje.

Međutim, tim porocima oni pokušavaju popuniti praznine koje su ostavili njihovi očevi: očevi koji očito nisu usadili u svoju djecu znanje o njihovim obvezama, o ozbiljnoj potrebi u ispunjavanju svojih odgovornosti i o osjećaju njihova dostojanstva. Ukoliko osoba ne treba biti ispravno formirana i utemeljena u milosti i istini, u Onome koji je Put, Istina i Život i Njegovoj Svetoj Crkvi, na koncu će (gotovo) svi osjećaji dostojanstva i odgovornosti usađeni u čovjeka izblijedjeti i otvoriti vrata božici osobnih užitaka. 

Ako se čovjeka ne podučava o dostojanstvu unutar odgovarajućeg okvira filozofske i teološke istine, ako nije ukorijenjen u nešto veće od samoga sebe, učvršćen darom vjere i ako ga se ne vodi u shvaćanju kako to doista jesu nepromjenjive istine i vječne stvarnosti, bilo koji prolazni užitak sigurno će pomesti čak i čestite ljude s pristojnim odgojem, kao što to danas često možemo vidjeti.

Vrlo je važno uvijek se sjetiti kako će nas stvorenja neizbježno iznevjeriti i kako niti jedan ljudski otac nije savršen. Moramo dopustiti da naše duše prvo ispuni Bog i što je najvažnije - On mora biti naš Otac kako bismo zadovoljili tu potrebu u našima dušama. Ipak, muškarci s autoritetom - očevi i očinski likovi - moraju učiniti sve kako bi ispunili svoju ulogu, pogotovo zbog snažnog utjecaja na živote oko sebe. Muškarci (i žene, također, u svojoj ulozi) moraju učiniti sve kako bi živjeli svoju ulogu u životu, onako kako ih je Bog ustanovio i namijenio da ih se živi.

Bez obzira koliko smo sveti kao pojedinci, ako papa i crkvena hijerarhija nastave kao do sada, umjesto da se poprave, i ako se ne postave kao pravi muškarci i ispune svoju obvezu da pravilno posvete Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu, unatoč svim prisutnim poteškoćama, obnova svete majke Crkve neće se dogoditi. Sve će biti gore i ona će nastaviti zapadati u sve veći nered. 

Djeca nikad neće naučiti biti sveta ako muškarci junački ne počnu nasljedovati našeg Gospodina Isusa Krista i pokazivati im svetački primjer. Dobar muškarac nadahnjuje  na junaštvo u drugima, potičući u njima težnju za veličinom na način na koji to žena ne može. Isto tako, samo najviši autoritet na zemlji – jednog čovjeka, poglavito papinski - ima moć potaknuti istinsko iscjeljenje u Crkvi. Na žalost, ne možemo se osloniti na sadašnje vođe naše Crkve. Umjesto toga, moramo započeti sa sobom i sa svojim obiteljima, ako smo muževi i žene, i odgovoriti djelovanju milosti u našim dušama, težeći za duhovnim savršenstvom. U svakom slučaju dobar svećenik bi nas uputio neka tako učinimo.

Moramo se staviti na raspolaganje Božjoj milosti tako što ćemo se osloboditi od ispraznih navezanosti, koje su u konačnici samo smetnja. Ovo je vrlo težak proces, a jedan od velikih blagoslova kršćanskog braka je imati supružnika s kojim možemo krenuti na ovo putovanje do duhovnoga savršenstva i konačno vječnog spasenja. Druga utjeha - i primarna svrha braka - jest roditi i obrazovati djecu kako bi nastavili popunjavati Nebo. Ta prekrasna mala bića nesumnjivo će vas obasuti srećom i svakodnevno nadahnjivati dok prakticiraju svoju vjeru u kojoj ih formirate i koju su već primili na krštenju. Čistoća i gorljivost dječjih molitava donijet će nam mnoge milosti, osobito onu posvećenja Rusije. Jednostavan i istinski življen dobar katolički obiteljski život pokazati će se kao nezaobilazan i glavni korak u preobrazbi našega poremećenog i brutalnog svijeta i otvaranju mjesta društvenoj vladavini Isusa Krista – našega Kralja.

No svejedno, bez izvanrednog Božjeg zahvata, nema šanse da se to dogodi bez dobrih muškaraca, bez dobrih očeva, bez dobrih muških autoriteta. Svaka osoba od autoriteta je drugima na neki način lik Boga. Ovo je razlog zašto ona mora biti poput Boga: muškarac mora provoditi red, koji je u konačnici istina, i on to mora učiniti s ljubavlju kao što Bog čini. On mora biti milosrdan i nalik Bogu.

Kao što sam već spomenuo, vidio sam pozitivan utjecaj i važnost dobrog svećenika. Prije nego što sam susreo svog svećenika, smatrao sam našega Gospodina Svevišnjeg surovim sudcem. Ali pater je pokazao nježnost i ljubav vječnog velikog svećenika. Nebrojeni drugi će isto imati dublje razumijevanje Božje naravi, Njegove pravde i milosrđa, kada se to jasnije očituje preko Njegovih svećenika.

Danas, muškarci moraju uzeti svoje štapove i dati sve od sebe da sačuvaju svoje stado. Moraju se truditi ljubiti svoje žene kao što Isus Krist ljubi svoju zaručnicu Crkvu, kao što On ljubi nas. Ako se čovjek smatra nesposobnim za to, trebao bi se preispitati i otkriti što ga ometa i sprječava da tako ljubi i to iščupati. Često je nemogućnost da se samoga sebe ljubi na ispravan način ono što sprječava da se ljubi drugog. Muškarci i žene moraju obučiti svoju djecu neka ljube Boga čistoćom i s poštovanjem, podučavajući ih onome što je od nas tražila Gospa Fatimska: da mole krunicu svakodnevno, da se žrtvuju za duše, da obave pobožnost pet prvih subota, itd. tako da Papa napokon učini Božju Volju, posvećujući Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Ali ne bismo trebali provoditi ove pobožnosti  jednostavno zato što želimo mir. Umjesto toga, trebamo nastojati pročistiti svoje motive i izvršiti ih jer Bog to želi. Kršćani su trpjeli u povijesti okrutna mučenja, poput onih Neronovih. Kroz čitavu su povijest, sveci i naša kršćanska braća herojski patili za našega Gospodina Isusa Krista. Zašto bismo mi trebali biti slobodni od patnje ? Ono što sada izdržavamo je jednostavno samonametnuta kazna. Kako milostivo i velikodušno od Boga koji nam nudi mir kroz Gospu, ako samo činimo ono što je zapovjedila, nedostojni kakvi jesmo! U dobrima i lošima trenucima, na kiši ili suncu, moramo nastojati uvijek izvršavati Božju volju. Ako to učinimo, dobit ćemo bezbroj blagoslova od našega nebeskoga Oca.

On je savršen Otac, a znamo kako dobri očevi kažnjavaju svoju djecu iz ljubavi. Molimo da i naši očevi, kod kuće i u Crkvi, učine isto za nas. Izuzetno nam je potrebno vodstvo muškaraca, osoba očinskog autoriteta, baš kao što nam je potrebna nježnost ženskog nefeminističkog srca i njihov utjecaj na muškarce da vladaju pravedno, s ljubavlju i milosrđem. Bez toga, ovce će i dalje lutati.

Izvor

Spasite duše vaše djece

Sveti Alfonz Marija de Liguori, utemeljitelj crkvenog reda Redemptorista, biskup i naučitelj Crkve tumači povlasticu i odgovornost roditeljstva kao posebnoga Božjega poziva.

Ovaj savjet u današnje je doba potrebniji nego ikad. Toliko je mnogo sila koje su se danas urotile protiv naše djece i zato je jako važno da roditelji budu na oprezu.

Mudrost ovoga svetoga čovjeka vodila je i učvršćivala katolike više od dvije stotina godina. Bit ćete radosni ako danas primite k srcu ovaj savjet.

Evanđelje nam govori kako ne može dobro stablo dati loših plodova i kako loše ne može dati dobar plod. Iz toga učimo kako dobar otac odgaja dobru djecu. Ali, ako su roditelji poročni, kako djeca mogu biti kreposna? U istom evanđelje kaže naš Gospodin: "Po rodovima njihovim poznat ćete ih. Bere li se s trnja grožđe ili s drače smokve?" (Matej 7,16). Dakle, nemoguće je, ili vrlo teško, naći čestitu djecu koju su odgojili nemoralni roditelji. Očevi i majke, pozorni poslušajte ovu propovijed koja je od najveće važnosti za vječni spas vas i vaše djece. Budite pozorni, mladi muškarci i mlade žene, koji još niste odabrali životni poziv. Ako želite stupiti u brak, naučite o obvezama koje ste sklopili s obzirom na odgoj svoje djece i znajte također da ako ih ne ispunite, da ćete odvest sebe i njih u vječnu propast. Podijelit ću je u dva dijela. U prvome ću pokazati koliko je važno odgajati djecu u kreposnim navikama, a u drugome ću pokazati s kakvom se pozornosti i marom roditelj treba truditi da ih odgoji dobro.

Obveza roditelja u odgoju

Djeca i kreposne navike:

Otac ima dvije obveze prema svojoj djeci; dužan je pobrinuti se za njihove tjelesne potrebe i podučiti ih kreposnim navikama. Nije potrebno reći ništa o prvoj obvezi makar postoje neki očevi okrutniji od najokrutnijih divljih zvijeri, jer oni protrate svu svoju imovinu ili sve plodove svoga rada u jelu, piću i užicima i dopuštaju da njihova djeca umiru od gladi. No, sada ćemo govoriti o odgoju koji je predmet ove propovijedi.

Sigurno je kako buduće dobro ili loše ponašanje djeteta ovisi o tome je li ono dobro ili loše odgojeno. Priroda sama po sebi uči svakoga roditelja neka se brine o odgoju svojih potomaka. Bog daje roditeljima djecu ne da bi pomagali obitelji, nego da budu odgojeni u strahu Božjem i usmjereni na put vječnog spasenja. Sveti Ivan Zlatousti kaže: "Djeca su naš veliki zalog, pobrinimo se za njih s dužnom pozornosti." Djeca su dana roditeljima kao dar, ne kako bi se s njima postupalo kako je koga volja, već na povjerenje za koje će ako ih izgube poradi svoga nemara morati odgovarati Bogu.

Jedan od velikih crkvenih otaca kaže kako će na sudnji dan roditelji morati položiti račun za sve grijehe svoje djece. Zato onaj tko podučava svog sina da dobro živi, umrijet će sretnom i smirenom smrti. "Tko pouči sina svoga, čini zavidnim neprijatelja svoga i raduje se pred prijateljima svojim. Pa i umre li otac, kao da i nije umro, jer ostavlja sina sebi slična. Za svojeg se života radovao gledajući ga i na samrti se svojoj ne žalosti." (Knjiga Sirahova 30, 3-5) i on će spasiti svoju dušu pomoću svoje djece, a to je po čestitom odgoju koje im je dao.  "Ali će se spasiti rađanjem djece, ako ostane u vjeri, ljubavi, u svetosti i bistrosti." (1 Timoteju 2,15).

No, s druge strane, vrlo neugodna i nesretna smrt bit će za puno onih koji su se trudili samo kako povećati imetak, umnožiti časti svoje obitelji ili su tražili samo udoban život  zadovoljstava, a nisu gledali na ćudoređe svoje djece. Sveti Pavao kaže kako su takvi roditelji gori od nevjernika. "Ako li se tko za svoje, a osobito za ukućane ne brine, odrekao se je vjere i gori je od nevjernika." (1. Timoteju 5, 8). Očevi i majke trebaju voditi život pobožnosti i stalne molitve i svakidašnje pričesti, a ako zanemare brigu za svoju djecu oni će biti prokleti.

Kad bi svi očevi ispunili svoju dužnost u pogledu izobrazbe svoje djece, zločina bi bilo vrlo malo. Radi lošeg odgoja koji roditelji daju svome potomstvu, oni uzrokuju da njihova djeca, kaže sveti Ivan Zlatousti, ulete u mnoge teške poroke, i stoga oni sami sebe dovode u ozbiljniju situaciju od djece. Doista je velika nesreća djeteta koje ima poročne roditelje, nesposobne odgajati ga u strahu Božjem. To su oni koji se kada vide kako se njihova djeca uključuju u opasna prijateljstva i prepirke, umjesto da ih isprave i kazne samo sažale i kažu: "Što mogu učiniti... mladi su, nadajmo se kako će to prerasti." Kakve opake riječi, kakva okrutna izobrazba! Nadaš li se kako će djeca, kada odrastu, postati sveci? Poslušajte što Salomon kaže: "Odgajaj dijete prema putu, kojim ima ići, pa neće odstupiti od njega ni u starosti." (Mudre izreke 22, 6). Mladi čovjek koji je stekao grješne navike, neće ih napustiti čak ni u svojoj starosti. Kaže sveti Job: "Makar se tijelo njegovo i nadimalo mladošću, u zemlju morat će se njim zakopati." (Job 20, 11). Kada je mlada osoba živjela u zlim navikama, kosti će mu biti ispunjene opačinama njegove mladosti, pa će ih ponijeti u grob. Nečistoće, svetogrđa i mržnja kojima je bio naviknut u mladosti, pratiti će ga u grob i spavati s njim nakon što se njegove kosti svedu na prah i posmrtne ostatke. Vrlo je lako, kada su mali, djecu podučavati čestitim navikama, ali kad su došli do zrele dobi, jednako je teško ispraviti ih, ako su stekli poročne navike.

Kako roditelji trebaju postići taj prijeko potreban odgoj svoje djece

Vratimo se na drugi dio teme – a to je metoda odgoja djece vježbanjem kreposnih navika. Molim vas, očevi i majke, sjetite se toga što vam sada govorim, jer o tome ovisi vječan spas vaših vlastitih duša i duša vaše djece.

Sveti Pavao dostatno poučava, u nekoliko riječi, od čega se primjeren odgoj djece sastoji. On kaže kako se sastoji od discipline i ispravljanja pogrešaka. "I vi, oci! Ne razdražujte djece svoje, nego ih odgajajte stegom i naukom Gospodnjim!" (Efežanima 6, 4). 

Disciplina, koja je jednaka vjerskom usmjerenju u ćudoređu djece, podrazumijeva obvezu odgajanja u kreposnim navikama riječima i primjerima. Najprije riječima: dobar otac često treba okupiti svoju djecu i usaditi u njih sveti strah Božji. Tako je Tobija odgojio svog malog sina. Od djetinjstva ga je učio neka se boji Gospoda i da bježi od svakog grijeha. (Tobija 1, 10). Mudar čovjek veli kako je dobro odgojen sin podrška i utjeha svom ocu. Poučite svog sina, a on će vas okrijepiti i dati radost duši vašoj (Mudre izreke 29, 17) Ali, kao što dobro upućeni sin godi duši svojega oca, tako je neodgojeno dijete izvor tuge u očevu srcu, jer nepoznavanje svojih kršćanskih dužnosti uvijek prati loš život.

Pripovijeda se kako su 1248. godine na jednoj sinodi zapovjedili neukom svećeniku da održi propovijed. Bio je jako uzrujan radi toga i vrag, koji mu se ukazao, uputi ga neka veli: "Knezovi paklene tame pozdravljaju župnike i zahvaljuju im na njihovu nemaru u upućivanju naroda, jer iz neznanja proizlazi nedolično ponašanje i prokletstvo mnogih."

Isto vrijedi i za nemarne roditelje. Na prvom mjestu, roditelj treba uputiti svoju djecu u istine vjere, a osobito u četiri glavna otajstva. Prvo, da postoji samo jedan Bog, Stvoritelj i Gospodar svih stvari. Drugo, kako da Bog daje prema zasluzi, da će u sljedećem životu dobro nagradit vječnom slavom raja, a zlo kaznit vječnim mukama pakla. Treće, otajstvo Presvetoga Trojstva - to jest, da u Bogu postoje tri Osobe koje su samo jedan Bog, jer imaju samo jednu bit. Četvrto, otajstvo Utjelovljenja Božanske Riječi - Sin Božji i istinski Bog, koji je postao čovjekom u tijelu svoje majke Marije, trpio i umro za naše vječno spasenje.

Trebaju li otac ili majka reći: "Ja ne poznajem ta otajstva". Može li se takva isprika priznati? Može li jedan grijeh biti isprika za drugi? Ako ste nepoučeni o tim otajstvima, morali biste ih naučiti, a potom podučavati svoju djecu. Barem pošaljite svoju djecu čestitome vjeroučitelju. Kako je jadno vidjeti toliko mnogo očeva i majki koji ne mogu poučiti svoju djecu u najpotrebnijim istinama vjere, a koji umjesto da upute svoje sinove i kćeri kršćanskom nauku, ih upućuju da se bave beznačajnim stvarima, a kada oni odrastu, ne znaju što su smrtni grijeh, pakao ili vječnost. Oni čak ne znaju Vjerovanje, Oče naš, ili Zdravo Mariju, koju svaki kršćanin mora naučiti pod prijetnjom smrtnog grijeha.

Pobožni roditelji ne samo da poučavaju svoju djecu u tim stvarima, koje su najvažnije, već ih podučavaju i činovima koje trebaju pobuditi svakog jutra nakon ustajanja. Prvo ih podučavaju zahvaliti Bogu što su sačuvali svoj život tijekom noći; drugo ponuditi Bogu sva njihova dobra djela koja će izvršiti i sve patnje koje će podnijeti toga dana; treće, moliti Isusa Krista i našu najsvetiju Majku Mariju neka ih sačuvaju od svih grijeha tijekom dana. Uče ih neka svake večeri propituju savjest i naprave djelo pokajanja. Također ih poučavaju da svakodnevno da pobuđuju čin vjere, ufanja i ljubavi, mole krunicu i posjećuju Presveti Sakramenat. Neki dobri obiteljski očevi vode računa da nabave dobru knjigu s meditacijama i obave po pola sata svaki dan zajedničku molitvu s razmatranjima. To je ono na što vas Sveti Duh potiče da izvršavate. "Imate li djece? Naučite ih još u djetinjstvu sagnuti glavu." (Propovjednik 7, 25) Nastojimo ih vježbati od djetinjstva u vjerskim navikama, a kada odrastu, ustrajat će u njima. Naučite ih svaki tjedan otići na ispovijed i pričest.

Jednako je vrlo korisno usaditi dobra načela u umove djece. Kakvu propast donose očevi djeci kad ih podučavaju samo svjetovnima načelima! "Morate," kažu neki roditelji svojoj djeci, "tražiti poštovanje i odobravanje svijeta. Bog je milosrdan, On se sažali radi određenih grijeha." Koliko je bijedan mladi čovjek koji griješi jer se pokorava takvim načelima. Dobri roditelji podučavaju djecu drugačijim temeljima. Kraljica Blanche, majka Svetoga Ljudevita, francuskog kralja, znala mu je govoriti: "Moj sine, radije bih te vidjela mrtva u rukama, nego u stanju grijeha." 

Dakle, neka vam postane rutina nadahnjivati vašu djecu određenim vjerskim načelima poput: 

Što koristi čovjeku, ako dobije sav svijet, a pritom izgubi dušu svoju? 

Sve na ovoj zemlji ima svoj kraj, ali vječnost nikad ne prestaje. 

Neka sve bude izgubljeno, pod uvjetom da ne izgubimo Boga. 

Jedno od takvih načela duboko utisnuto u um mlade osobe, sačuvat će ga uvijek u Božjoj milosti.

No, roditelji su dužni poučiti svoju djecu u prakticiranju kreposti, ne samo riječima, već primjerima. Kako možete očekivati da oni vode dobre živote? Kada se razuzdana mladića ispravlja u pogreškama, on odgovara: "Zašto me osuđuješ kada moj otac čini još gore?" Djeca će se žaliti na bezbožnoga oca, jer su zbog njega uznemirena. (Knjiga Sirahova 41, 10). Kako je moguće imat ćudorednoga i pobožnoga sina kada ima primjer oca koji izgovara svetogrđa i psovke, koji cijele dane provodi u gostionici u igrama i pijanstvu, koji ima naviku posjećivati kuće na lošem glasu i varati bližnjega? Očekujete li kako će vaš sin često ići na ispovijed, kada se sami približite ispovjedniku jedva jednom godišnje?

To možemo povezati s bajkom o raku. Rak je jednog dana ukorio svoje mlade za iskrivljeno hodanje. Odgovoriše: "Oče, daj da vidimo tebe kako hodaš." Otac je hodao pred njima iskrivljenije od njih. To se događa roditelju koji daje loš primjer. Stoga, on nema hrabrosti ispraviti svoju djecu za grijehe koje on sam čini.

Prema svetom Tomi, roditelji koji sablažnjuju na neki način tjeraju djecu da vode nedolične živote. "Oni nisu", kaže sveti Bernard, "'očevi' nego ubojice, ne ubijaju tijela nego duše svoje djece." Roditeljima je beskorisno reći: "Moja su djeca rođena s lošim sklonostima". To nije istina, jer čak i Seneka kaže: "Grješite, ako mislite kako se s nama rađaju poroci, oni se usađuju." Poroci se ne rađaju s vašom djecom, nego im se prenose lošim primjerom roditelja. Da ste svojim sinovima dali dobar primjer, oni ne bi bili tako pokvareni kao što jesu. Prema tome, roditelji, pristupajte sakramentima, učite iz propovijedi, svaki dan molite krunicu, suzdržite se od svega bestidnoga jezika, kleveta i od svađa i vidjet ćete kako vaša djeca slijede vaš primjer. Osobito je potrebno trenirati djecu od njihove rane dobi. Savijte im vrat dok su mladi kako ne bi bili buntovni i neposlušni i kako ne bi stekli loše navike kada odrastu, jer će vam tada bit teško riječima utjecati da bilo što promijenite ili dopunite u njihovome životu.

Kako bismo odgajali djecu u Božjoj stezi, potrebno je odmaknuti ih od prigoda gdje mogu činiti zlo. Otac mora zabraniti svojoj djeci noćne izlaske ili odlaske na mjesta gdje bi njihove kreposti mogle biti izložene opasnosti ili lošem društvu. Sara je, rekla Abrahamu, da protjera tu sluškinju i njezina sina. (Knjiga Postanka 21, 10) Željela je iz doma protjerati Jišmaela, sin sluškinje Agare, kako njezin sin Izak ne bi mogao naučiti njegove zle navike. Loši drugovi su uzroci uništenja mladih ljudi. Otac bi trebao zabraniti djeci donositi doma ukradenu robu. Kad je Tobias čuo blejanje koza u svojoj kući, rekao je: "Pazite, možda je ukradeno, vratite ga vlasnicima." (Knjiga o Tobiji 2, 21)

Roditelji bi trebali zabraniti djeci sve igre koje donose propast svojim obiteljima i vlastitoj duši, a također i plesove, seksualno sugestivnu zabavu i određene opasne razgovore i tulume. Otac bi trebao ukloniti iz svojega doma takozvane ljubavne romane, koje izopačuju mlade ljude, i sve loše knjige koje sadrže opasne principe, bestidne priče ili vulgarnosti. Ne bi smio dopustiti svojim kćerima da budu na samo s muškarcima, bilo mladima ili starima. "Ali ovaj čovjek podučava moju kćer, on je svetac." Sveci su na Nebu, a sveci koji su na zemlji su od krvi i mesa, a u prvoj grješnoj prigodi mogu postati đavli.

Još jedna dužnost roditelja jest ispravljati pogreške obitelji. "Odgajajte ih stegom i naukom Gospodnjim!" Postoje očevi i majke koji vide slabosti u obitelji i šute. Strahujući da će ozlovoljiti djecu, neki očevi propuštaju ispraviti ih, no, vidite li kako vaše dijete pada u bazen i prijeti mu utapljanje, ne bi li to bilo strašno okrutno da ga ne iščupate za kosu i spasite mu život? "Tko štedi šibu, mrzi sina svojega." (Mudre izreke 13, 24) Ako volite svoju djecu, ispravite ih, a dok odrastaju kažnjavajte ih, čak i sa šibom, koliko god često to bude potrebno.

Kažem šibom, ali ne sa štapom; jer ih morate ispraviti kao otac, a ne kao zatvorski stražar. Morate biti oprezni kako ih ne bi istukli u afektu, jer ćete tada biti u opasnosti tući ih s prevelikom žestinom, a to neće polučiti nikakav rezultat, jer tada vjeruju kako je kazna posljedica bijesa, a ne vaše želje da promijene svoj život. Također sam rekao kako ih trebate ispraviti dok odrastaju, jer kad dođu do zreloga doba, vaše će ispravljanje biti od male koristi. Zatim se morate suzdržati od kažnjavanja rukom, inače će postati još tvrdoglaviji i izgubiti će poštovanje prema vama. Koja je korist ispravljati djecu pogrdnim riječima i psovkama? Uskratite im neki dio obroka, određenih odjevnih predmeta ili ih zatvorite u njihovu sobu. Rekao sam dovoljno. Izvucite iz ovih redaka zaključak kako će onaj koji je slabo odgojio svoju djecu, biti strogo kažnjen, a onaj koji ih je naučio kreposnima navikama, primit će veliku nagradu.

Problem s mentalitetom neosuđivanja

Trebalo je samo nekoliko desetljeća da se zakon upisan u ljudsko srce, uklesan u kamenu i poštovan tisućljećima u velikoj mjeri izgubi u kolektivnoj svijesti. Danas, umjesto deset zapovijedi, postoji jedna: "Ne sudite".

No zato će se, u ovo vrijeme kada je pojam 'grijeh' također izgubio svoje značenje, osobu, koja je prozvana radi osuđivanja, društveno izopćiti dok ne okaje svoj 'grijeh' uz javnu ispriku, ne prođe poduku o različitostima i ne da zadovoljštinu za uvredu. Čak i među kršćanima, suditi ponašanje i način života drugih smatra se u najboljem slučaju nedoličnim, a u najgorem nekršćanskim.

Uzmimo za primjer pjevačicu Carrie Underwood. Kada se izjasnila o potpori istospolnom 'braku' 2012. godine, svoje je stajalište pripisala vjeri, navodeći: „Prije svega, Bog je želio da ljubimo druge“, dodajući: „Nije na meni da nekome sudim." Godinu dana kasnije, kada se papa Franjo bavio pitanjem homoseksualne subkulture u svećenstvu, njegov su, sada već poznati odgovor, izvađen iz konteksta, uzeli brižni ljudi vjerske i društvene progresivnosti kao odobrenje za mentalitet neosuđivanja. 

Unatoč svojem 'uvijek tako poniznom' premazu, mentalitet neosuđivanja ima svoje duboke logičke, praktične, moralne i teološke probleme.

Prvo, pojam 'nije na meni da sudim' se primjenjuje na pogrešnost nekog djela, kao i na njegovu ispravnost. Jer kako god da sudimo to je zapravo osuda suprotnog mišljenja. Na primjer, kada je Carrie Underwood podržala istospolni 'brak', to je bila njezina moralna osuda te društvene tvorevine i njenih pristaša, kao i moralna nagovještenje, ako ne i osuda  kritika i kritičara.

Drugo, mentalitet neosuđivanja je proturječan u sebi. Ako je prosuđivanje pogrešno, onda je i osuda protiv prosuđivanja pogrešna.

Treće, vjernost mentalitetu neosuđivanja zahtijeva moralnu neutralnost u svim pitanjima – što je nemoguće čak i za uvriježenog zagovarača mentaliteta neosuđivanja. Bez obzira na njegove vjerske simpatije, on će smatrati da su varanje, silovanje i iskorištavanje pogrešni, a poštenje, pravednost i ljubav dobri.

Četvrto, osoba koja se suzdrži od prosuđivanja istine od laži i dobra od zla, ubrzo se nađe kao žrtva onih koji su vješti u podvaljivanju jednog za drugo.

Konačno i najvažnije za kršćane, etika 'tko sam ja da sudim' nema biblijsko opravdanje. Upravo suprotno.

U poslanici Kološanima, sv. Pavao je želio da njegovi čitatelji čine moralnu razliku između ljudske tradicije i Isusovih učenja kako ne bi bili 'zarobljeni praznom i obmanjujućom filozofijom'.

Isto tako, Isusova pouka u evanđelju po Sv. Mateju o raspoznavanju 'plodova' trebala je pomoći učenicima kako se ne bi poveli za lošim učiteljima i njihovom namjernom izvrtanju istine i donošenju lažnih zaključaka pomoću govorničkog umijeća. Prečesto, društveno uljudni kršćani se usredotočuju na ono što Isus kaže u nekoliko redaka ("Ne sudite, ili će se i vama suditi"), izdvajajući to od ostatka poglavlja i povezujući s drugom polovicom dviju glavnih zapovijedi ljubavi promišljajući na način: 

S obzirom da bih se uvrijedio kad bi mi moj susjed ukazao na moje moralne nedostatke, ja njemu neću istaknuti njegove. Na taj način ja ljubim svog bližnjega kao samoga sebe i oslobađam nas oboje takvih neugodnih trenutaka.

Dobitna kombinacija za obje strane neosporno je privlačna, ali je u izravnom sukobu s Isusovom poukom: "Ako ti brat sagriješi, ukori ga".

Upravo suprotno od principa 'tko sam ja da sudim', Isus očekuje da njegov narod donosi moralne prosudbe, suočava se s drugima i poziva na disciplinu kada je to potrebno. Ustvari, Pavao je izgovorio neke oštre riječi zajednici koja je upravo to propustila učiniti.

Prigoda je bio slučaj seksualnog nemorala koji je prošao nerješen u korintskoj crkvi. Grdeći zajednicu radi njene moralne samodopadnost, sv. Pavao je naredio protjerivanje počinitelja "kako bi njegova grješna priroda mogla biti uništena i da mu se duh spasi na dan Gospodina Isusa". U istom duhu, sv. Pavao je rekao Galaćanima: "ako se i zateče tko u kakvu prekršaju, vi duhovni ispravite dotičnika u duhu krotkosti!" Prema Isusovom učenju i ranoj Crkvi, sud i disciplina su dužnosti koje Crkva provodi za zdravlje Tijela i obnovu kao i duhovno blagostanje njezinih članova.

'Tko-sam-ja-da sudim' kršćani će prigovarati, pozivajući se na farizejski postupak privođenja preljubnice. Iako je susret gotovo doveo do njezinog kamenovanja, niti moralnost njenog djela ni moralni autoritet da ga sudi nije bio u pitanju. Žena je sagriješila - to je obična i jednostavna činjenica koju je Isus potvrdio u svojoj odgojnoj uputi, "idi i ne griješi više".

Da su vjerske 'paravojne policijske postrojbe' učinile isto, taj biblijski izvještaj možda nikada ne bi bio niti zapisan. No umjesto toga, one su je osudile na smrt, a Isus je doveo u pitanje njihovu dozvolu za takav čin.

Svatko može suditi moralnost nekog djela, znajući samo mjerodavne kriterije. Međutim, za osudu nije dovoljno znanje o kriteriju i prijestupu, već ono što je u umu prijestupnika (što su oni znali o kriteriju) i srcu (koja je njihova namjera), a to su mjesta kojima nitko nema pristupa, osim Boga.

Dio današnje zajedničke strategije ušutkavanja kršćanskih primjedbi o homoseksualnosti je upozoravanje na heteroseksualni grijeh među kršćanima, navodeći Mateja 7, 3: "Zašto vidiš trun u oku svoga brata, a grede u svom oku ne zapažaš?"

Usprkos podbadanju tim popularnim tekstom kao potvrdom, ni on niti moralno stanje u Crkvi ne utječu na moralnost homoseksualnosti i novih institucija koje ga promiču.  Štoviše, Isus nikada nije rekao da jedan grješnik ne bi trebao suditi djelima drugog. Umjesto toga, u kontekstu Matejevog sedmog poglavlja, Isus naučava da bismo trebali biti osjetljivi prema 'trunu' u našim očima kako bismo s pravom mogli razlikovati trun u očima drugih.

Ljudi koji to odbijaju učiniti, osobito 'tko sam ja da sudim' kršćani, morat  će odgovarati u vezi moralne patologije crkve da su, uh, brzi u osudi.

Oni su poput seoskog liječnika čiji pacijenti umiru zbog toga što ih on ne želi uznemiriti s informacijama o njihovom po život opasnom stanju. Takav je i primjer mame 'najbolje prijateljice' čiji je mali anđeo postao tiranin zlorabeći mamin strah da će "ne" koje sleti na nježne uši njezina čudesnog genijalca u razvoju oštetiti njegov osjećaj posebnosti kojeg se ona tako trudi odnjegovati.

Ljubav traži vrhovno dobro za druge. I prije svega, ljubav želi da drugi postanu osobe koje su stvorene da budu: Božja djeca, preobražena na sliku Sina koji uživaju u neprestanom zajedništvu sa Sinom i Ocem kroz prisutnost Duha Svetoga. Ljubav znači biti čuvar brata, uz dužnost promatranja, propitivanja, izazova i da, prosuđivanja njegovog djelovanja - ne osuđivanjem, nego vodstvom, podučavanjem i poticanjem prema ispunjenom životu. Učiniti drugačije nije ljubav, već ravnodušnost ili kukavičluk.

Carrie Underwood je imala pravo. "Prije svega, Bog je želio da ljubimo druge." Međutim, ljubimo druge ne tako što nikada ne trebamo reći da griješe; nego pomažući im s njihovim 'trunom' i dopuštajući im da oni pomognu nama s našim.

Regis Nicoll