NAŠ KORIZMENI PUT - LJUBAV

Riječ nadbiskupa Lefebvrea:

Crkva nas na ovu prvu nedjelju Korizme poziva na isposništvo. To možemo vidjeti kroz obrede Mise - isposničke obrede - i također nas poziva na meditaciju nad razlozima zbog kojih činiti pokoru.

[...] I zbog toga moramo meditirati nad razlozima za ovaj post koji Crkva traži od nas u ovoj korizmi, u slici našeg Gospodina Isusa Krista, koji nam daje primjer u postu koji je trpio četrdeset dana u pustinji.

Ako nas Crkva poziva prema tri velike kategorije pokore tijekom Korizme, za to ima razlog. Te tri kategorije su molitva, post i milostinja. Molitva je najvažnija. Ona je pokora, jer je potrebno uložiti istinski napor da se odreknemo zemaljskih preokupacija, discipliniramo se povlačenjem u prisutnost Boga i fokusiramo na našeg Božanskog Spasitelja i ljepotu božanskog prijateljstva na koje nas On poziva. Sveti Alfons neprestano naučava da sve stvari u nadnaravnom redu ovise o molitvi. Kada molimo postoje dvije stvari koje moramo neprestano moliti Svemogućeg Boga: ustrajnost u božanskom prijateljstvu i posvećujućoj milosti i rast u ljubavi prema Bogu.

POST I MILOSTINJA

Postiti ne znači samo biti bez hrane, nego općenito znači mrtviti naše neuredne želje i požude, našu sebičnost i neumjerenost, našu samovolju i taštinu, naše nestrpljenje i ljutnju, naše isprazne i nečiste želje. To umiranje sebi je predmet posta i zato moramo otkriti našu dominantnu manu kako bismo odredili koju žrtvu trebamo ove Korizme. Kao što sveti Pavao kaže: ''Koji su Kristovi razapeli su svoje tijelo s njegovim požudama i pohotama'' (Gal 5, 24). Milostinja je također ključna, ali ne smije biti ograničena samo na davanje novaca prosjacima. To je svaki dar nas samih, našega vremena, naše energije i naše brige. To je želja da se stalno čini dobro drugima, poučiti dobrom primjeru sa smiješkom, dijeliti s njima sreću voljenja i služenja Bogu. To je ono što je sveti Pavao učio crkvu u Efezu prije odlaska u Jeruzalem: ''Stalno sam vam pokazivao kako se tako valja truditi i zauzimati za nemoćne i sjećati se riječi Gospodina Isusa, jer on reče: Mnogo je blaženije davati, nego primati.'' (Dj 20, 35). To je provođenje tog čudesnog mrtvljenja o kojem nam naš Gospodin govori da ovisi naše vječno spasenje: ''Zaista kažem vam: što ste učini jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili.'' (Mr 25, 40).

Zašto ove tri vrste pokore? Što one imaju zajedničko? Zašto Crkva inzistira da činimo pokoru kako bismo obnovili svoj unutarnji život za vrijeme 40 dana Korizme? Zato što u sve ove tri vrste pokore rastemo u ljubavi, vrlini kojom ljubimo Svemogućeg Boga više od svega ostaloga i svoga bližnjega kao samoga sebe. Bit Korizme je rast u ljubavi prema Bogu, od koje se sastoji svetost. Ali ljubav prema Bogu nije neki apstraktni koncept. Ona mora biti življenja svaki dan, uvijek birajući što je najugodnije Svemogućem Bogu, nadilazeći sami sebe i davanje sebe božanskoj volji. Volja koja ljubi će nametnuti potpunu podčinjenost nižih strasti. To je razlog zašto Korizma kulminira u dva tjedna Muke. Ova dva tjedna predstavljaju nam svršen primjer ljubavi – fizička, emocionalna i duhovna trpljenja koja je naš Božanski Spasitelj podnio za nas grešnike – najuzvišenija ljubav, koja nas zove da mu vratimo ono što nam je On dao – ''Veće ljubavi nema od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje.'' (Iv 15, 13)

Ali, možda ćete reći, nije li sebično prolaziti kroz sve te napore za nagradu, vječni život. Je li to istinski altruizam, istinska ljubav, ako u činjenju dobra za Korizmu tražimo samo svoje vječno spasenje? Ovaj prigovor je važan, jer služi da se pokaže kako se božanska ljubav razlikuje od ljudske ljubavi. Ljudskom ljubavlju dajemo i dijelimo svoje i sebe, ne očekujući ništa zauzvrat, dok mrtvljenjem i božanskom ljubavlju mi se nadamo, čeznemo, želimo dobiti nagradu - nebo. Sveti Toma Akvinski objašnjava zašto. Ljubav je prijateljstvo, a prijateljstvo je po definiciji recipročno, između dviju osoba koje imaju za temelje komunikaciju dobrih stvari i za kraj zajednicu prijatelja. Dakle, kada se žrtvujemo za svoje prijatelje, ne očekujući ništa zauzvrat, to je za vrhunsko dobro prijateljstva, naime dijeljenje naše naklonosti i sjedinjenje jedni s drugima. Ova je nagrada neodvojiva od prijateljstva i ne može se tražiti u istinskom prijateljstvu. Sveta pisma nam ne ostavljaju sumnju u činjenicu da je sjedinjenje s Bogom u koje nas uvodi naš božanski spasitelj istinsko prijateljstvo. Nakon Posljednje večere On je otkrio ovu tajnu božanske ljubavi, odgovarajući na pitanje svetog Judeje, pitajući kako će se to otkriti svojim učenicima, ali ne i svijetu: "Tko ljubi mene, držati će moju riječ, i moj Otac će ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i u njega se nastaniti. ”. (Iv 14; 23). To je prisno prijateljstvo koje nas povezuje sa samim Bogom, o čemu je Gospodin govorio kasnije: „Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar, nego sam vas nazvao prijateljima, jer sam vam objavio sve što sam čuo od svojega Oca.'' (Iv 15,15).

BOŽANSKO PRIJATELJSTVO

Naša ljubav prema Bogu je posljedično božansko prijateljstvo, sudjelovanje u božanskom životu koje nam je daje naš božanski ljubavnik, koji je preuzeo na sebe našu ljudsku prirodu "da ovim putem možemo postati sudionici božanske prirode" (2 Pt 1,4). Dakle, ljubeći Boga i žrtvujući sve za Njega, ne možemo ne tražiti zajedništvo s Bogom, što je i cilj našeg prijateljstva s njim. Ne možemo si pomoći da ne žudimo vidjeti Ga licem u lice, niti bismo mogli poželjeti naše vječno prokletstvo, čak i ako iz nekog nemogućeg proturječja iz toga moglo izaći kakvo dobro. Želja za nebom je, prema tome, neodvojiva od ljubavi prema Bogu. Zato Naš božanski Spasitelj istodobno uključuje potrebu potpunom žrtvom sebe  i za spasenjem svoje duše: "Ako će itko doći za mnom, neka se odrekne i uzme svoj križ, i slijedi me. Jer tko će spasiti svoj život, izgubit će: i onaj koji će izgubiti svoj život radi mene, naći će ga. Što koristi čovjeku ako stekne čitav svijet a izgubi vlastitu dušu? Ili što čovjek može pružiti za svoju dušu? " (Mt 16, 24-26). Slijedom toga znamo da volimo Boga kada činimo sve što možemo kako bismo spasili svoju dušu i znamo da ćemo spasiti svoju dušu ako učinimo sve što možemo da ljubimo Boga. To je škola korizme.

NADA I LJUBAV

Tu je još jedna posljedica toga koja je od velike važnosti za naš duhovni život. Sažeo ju je sv. Pavao kad nas uči da "Ljubav ... svemu se nada" (1 Kor 13,7). To  znači da su ljubav i nada blisko su povezani. Nadnaravna nada povećava božansku ljubav u našim dušama, a rast u ljubavi prema milosrđu našega Gospodinu uvelike povećava pouzdanje u našu nadu. To vrlo prikladno izriče sveti Pavao u svom pismu Rimljanima: „Nada se ne sramoti, jer se  ljubav Božja izlila u naša srca od Duha Svetoga koji nam je dan“ (5,5). Jer nada je nepogrešivo pouzdanje da nas Bog neće napustiti, nego je Svemoćan i biti će vjeran Svojim obećanjima da će nam oprostiti grijehe, dati nam svoju milost i život vječni. Dokaz je Njegova Smrt koju je voljno podnio zbog ljubavi naših duša: „Zato me Otac ljubi: jer polažem život svoj, da ga ponovo uzmem“ (Iv 10,17). Stoga meditacija o patnjama i Kristovoj smrti ispunjava nas nadom, jer je prigrlio križ da „mi možemo imati život i obilato ga imati“. (Iv 10,10). Ali ta nada u božansko nasljeđe dovodi nas do toga da više volimo Boga kao njegova draga ljubljenu djecu, kako sveti Pavao ističe: „A ako smo i djeca i baštinici smo: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo da se i s njim proslavimo. " (Rim 8,17). Isto tako naša ljubav prema Bogu  našu nadu. Unatoč mnogim nesavršenostima u našoj ljubavi, sam napor da odgovorimo božanskom pozivu da ljubimo Boga svim srcem, dušom, umom i snagom ispunjava nas velikom nadom. Dokazi  naših neuspjeha u praksi te ljubavi svjedoči nam o milosti Božjoj. Zbog toga težimo postiti, davati milostinju i moliti se. To je efekt stvarne milosti u našim dušama, vračajući nam posvećujuću. Kad smo napravili dobru i poniznu ispovijed, posljedično imamo najveće moguće jamstvo svoje nade, istodobno kad i uklanjamo prepreke našoj ljubavi prema Bogu. Istinska ljubav i nada prate jedna drugu, a pokore su nerazdvojne i od jedne i od druge. Budimo onda oprezni prema modernističkom stavu koji umanjuje našu grešnost i našu potrebu da se pokajemo. Uklanjajući pokoru, uništili su istinsku nadnaravnu ljubav u kojoj smo svi toliko često padamo, i zamijenili je filantropijom u kojoj možemo biti vrlo zadovoljni sobom. Na isti su način uništili grješničku nadu u život vječni, nudeći mu umjesto toga slijepo pouzdanje u uspjeh na ovoj zemlji - plod i to vrlo isprazan, lažne teologije oslobođenja. Sveti Luka bilježi riječi našeg Gospodina: "Jedno je potrebno" (Lk 10, 42). Bile su upućene pokajničkoj grešnici, svetoj Mariji Magdaleni, koja je odabrala ovaj „najbolji dio, koji joj se neće oduzeti“. Moramo odabrati isto. Uključimo se u sveto natjecanje Korizme da učinimo upravo to i osiguramo svoj vječni spas. Naše ponizne ispovijedi očistit će naše duše od prepreka ljubavi prema Bogu, odnosno od našeg ponosa, samovolje i samozadovoljstva. Oni će nadahnuti u nama ljubav i spremnost na neke smale pokore koje nam duše tako očajnički trebaju. Time ćemo rasti u pravoj ljubavi prema Bogu i naša nada u vječno spasenje bit će osigurana. Tome nas uči Bezgrješna Majka Božja, naime da ako se kao istinski pokajnici pribjegnemo njezinom zagovoru kao Utočištu grešnika, Ona će za nas postati Vrata Nebeska, ispunivši nas pouzdanjem da  ćemo jedan dan sudjelovati u njezinoj Bezgrješnoj pobjedi ljubavi. Neka nošenje naše Čudesne medaljice, naša vjernost smeđem škapularu i naše gorljivo recitiranje molitve Gospe Fatimske nakon svake desetice Krunice (O moj Isuse ...), budu dokaz ove nade.

p. Peter R. Scott

objavljeno u časopisu ''Defende nos'' br. 65 priorata FSSPX-a Sveti Mihael u Nigeriji