srijeda, 26. kolovoza 2020.

Progresivno ludilo



Maske, viziri, plastične pregrade, 2m razmaka da bi se zaustavio virus iz zraka. Ograničavanje izloženosti uglavnom nesmrtonosnom virusu kada je imunitet nužan da bismo funkcionirali, a ne postoji cjepivo. Jasno uvjerenje da će izbjegavanje virusa ukloniti ga iz naše okoline. Sve je ovo očigledno suludo.

Odgađanje medicinskih pregleda za smrtonosna stanja poput tumora i srčanih bolesti. Lišavanje sredstava medicinskih centara koji su potrebni za tretiranje takvih stanja. Značajno povećanje pritiska na osobe sklone mentalnim bolestima. Sve je ovo očigledno suludo.

Ometanje trgovine zatvaranjem poduzeća i proglašavanje karantene gdje ljudi moraju ostati u svojim domovima te zbog toga smanjujući potražnju i stvarajući negativne efekte koji se multipliciraju i u bliskoj budućnosti. Uvelike povećavajući rizik od privatnih investicija, a zatim ih zatrpavajući s još više vladinog posuđivanja što vodi u smanjenu opskrbljenost. Umanjivanje štednje koja je potrebna za ulaganje zbog gubitka dohotka i potencijalnog gubitka vrijednosti zbog daljnjeg monetariziranja duga. Sve je ovo očigledno suludo.

Kako je suvremeni čovjek, to tvrdoglavo biće koje je hodalo zemljom prije 60-tak godina upao u takvo ludilo? Nije li on trezveno razmišljao, stvarao, bio pragmatičan? Pogledajte! Mi sada imamo čistu vodu! Ceste i kanalizaciju! Nebodere i mostove! Sada nam nisu potrebne nekakve srednjovjekovne esencije.

Postoji etiologija svih tih stvari, a ona nije započela vjerojatno s korona virusom. Suvremeni čovjek je bio tvrdoglav oko tjelesnih stvari, ali je bio naivan oko metafizičkih stvari. Njegova naivnost je jednostavno prešla i na materijalne stvari, pa bile one i nevidljivi virus.

No, gdje je to ludilo počelo? S Adamom i Evom, ali ako trebamo odabrati neku noviju točku propadanja, ona bi bila srednji vijek. Baš nakon prelaska u novo tisućljeće, kada su se materijalni uvjeti zapadnog društva stabilizirali s povećanom sigurnošću i prosperitetom, intelektualni život je započeo tisućljetni proces metafizičke dekonstrukcije. 

O racionalizmu se prvo moglo čuti u pretečama srednjovjekovnih fakulteta, a zatim sa sve većom virulencijom na samim fakultetima. Možda zbog određene oholosti što ih više ne tamane Vikinzi ili što su imali dovoljno prinosa, neki su mislioci naglašavali svoje vlastite mentalne procese koji su omalovažavali ostatak stvarnosti. Promjena je krenula od umjetničkih katedra gdje su učenjaci sumnjali može li um shvatiti esenciju stvari, a zatim su napredovali do Occama i njegovih sljedbenika da esencija uopće ne postoji.

Racionalizam je tako izrodio, nakon vrlo suptilne gestacije, empirizam. I majka i kćer su usredotočeni na dio stvarnosti, majka preferirajući mentalne procese, a kćer čulne opažaje. Obje su tako propustile ono sjecište mentalnih procesa i čulnih opažaja, shvaćajući um, koji zapravo obuhvaća stvarnost. Samo je normalno da se zapitamo gdje je otac takve čudne obitelji.

Bilo kako bilo, te filozofske deformacije su imale strašne posljedice za teologiju. Sv. Toma je stoga pripremio obranu. On se oslonio na najvećeg filozofa esencije, Aristotela da bi utemeljio filozofsko-teološku sintezu koja je sazidana na sv. Augustinu.

Istina je da je sv. Augustin puno više znao o Platonu nego o Aristotelu, ali Augustin je bio u osnovi Pavlist, ne Platonist. Tako je svijet već čuo za sv. Pavla iz Tarza, sv. Augustina iz Hippa i sv. Tomu Akvinskog. Nedvojbeno tri najveća uma kršćanstva, a interesantno i tri najsrčanija.

Čak i uz te svjedoke, ludilo se nastavilo. Dr. Luther je smatrao da Sveto Pismo može biti dostatno i da je on čovjek koji to treba razjasniti. Kralj Henrik je preuzeo kontrolu nad engleskom crkvom na istim temeljima kao i poganski carevi, jer je njegovo područje bilo carstvo.

Te pozicije su naravno dovele do rata. James Madison i drugi konačno su predložili da izbjegavaju rat tako što će utemeljiti vladu koja će odlučivati o razmiricama religijski motiviranih strana tako što se uopće neće doticati religijskih pitanja. Činjenica da se svaka takva odluka neizbježno dotiče inherentnih problema je nekako propuštena.

Na nesreću, mnogi američki katolici vidjeli su privremeni prekid paljbe kao trajno rješenje. Neki su čak tome pripisali rast Crkve u SAD-u. Papa Lav XIII. ispravio je te zablude u svojoj enciklici Longinqua, ali je ludilo već bilo uznapredovalo.

Sudovi navodno neutralne države počeli su djelovati kao protuučiteljstvo, pridonoseći onome što je papa Benedikt nedavno nazvao društvenim vjerovanjem Antikrista (Seewald, Benedikt XVI. "Ein leben 1075" ). S rastrojenošću koje je moguće jedino s potpunim kapituliranjem razuma volji, sudovi su smatrali da brak nema veze sa spolom partnera ili da priroda utvrđuje pravo da se ubije svoje dijete. Te izopaćene vjeroispovjedne izjave usavršlile su metafizičko ludilo poričući bilo kakvo značenje materijalnoj stvarnosti. Još jednom, tko bi mogao biti otac svega ovoga?

Budući da se dostiglo potpuno metafizičko ludilo, sljedeći korak bio je materijalno ludilo povezano s nevidljivim virusom.

Potez je bio zapravo postepen, ako se gleda u kontekstu. Društvo koje može prihvatiti istospolne brakove i abortus na zahtjev je potpuno sposobno sebe uništiti pod izlikom dobrobiti pojedinca. Što se tiče oca ovog najnovijeg ludila, msgr. Charles Rope je utvrdio njegovo demonsko porijeklo.

Ljudi imaju prirođenu sklonost jedni za druge tako da je teško gledati ovu osobnu i društvenu destrukciju. Kršćani znaju lijek, ali također znaju i cijenu. Moramo umrijeti u Kristu. Taj izbor izgleda sulud za svjetovnjake, ali on ima ovu posljedicu, koja nije poanta već samo obilježje - ona ostavlja vjerniku na raspolaganju njegov razum. G.K. Chesterton je uhvatio tu dinamiku u svojem briljantnom zaključku u "Hereticima": 

"Nastavit će se veliki marš mentalne destrukcije. Sve će biti osporavano. Sve će postati vjerovanje. Bit će razumno stajalište negirati kamenje na ulici; bit će religijska dogma ustvrditi da je ono tamo. Bit će to racionalna teza da svi živimo u snu; bit će mistična razboritost reći da smo svi budni. Požari će goriti da se dokaže da su dva plus dva četiri. Mačevi će se povlačiti da se dokaže da je lišće zeleno ljeti. Morat ćemo braniti ne samo nevjerojatne kreposti i zdrav razum ljudskog života, već i nešto nevjerojatnije od toga, ovaj ogroman nemoguć svemir koji nam gleda u lice. Borit ćemo se za vidljiva čuda kao da su nevidljiva. Gledat ćemo na nemoguću travu i nebo s neobičnom hrabrošću. Bit će oni koji će vidjeti pa ipak vjerovati. KRAJ."   

John Andra

Nema komentara:

Objavi komentar