Korizmeno razmatranje

O veličini Isusove patnje kod uhićenja 

„Dok je Isus još razgovarao sa svojim učenicima i upozoravao ih neka budu budni i mole, skupina naoružanih vojnika i slugu koje su poslali poglavari svećenički i farizeji došli su da Ga zarobe. Na čelu im je bio izdajica Juda. " (Matej 26:47). Razmotrimo veličinu ove patnje našeg božanskog Otkupitelja da bismo iz nje mogli naučiti veličinu Njegove ljubavi.

1. Sada je stigao strašni trenutak kada se naš ljubljeni Spasitelj predao u ruke svojim neprijateljima. Najstrašnija slika se predstavlja našem pogledu. Tihi, usamljeni i mirni Getsemanski vrt, koji je bio posvećen molitvom Isusa i njegovih učenika, naizgled se pretvorio u divlju ratnu arenu. Velika skupina vojnika je stigla. Bio je to dio rimske vojarne s tvrđave Antonia u Jeruzalemu.
Sveti Ivan evanđelist ovaj je vojničku skupinu nazvao kohortom. Kohorta je bila deseti dio rimske legije. Cornelius Lapide i Salmeron kažu da se rimska legija sastojala od deset tisuća ljudi, tako da je tisuću rimskih vojnika pritisnulo naprijed u osamljeni Getsemanski vrt. Svoje računanje temelje na činjenici da je vođa takve kohorte, prema grčkom tekstu, bio određen kao zapovjednik tisuću ljudi. Ako ovoj tisući vojnika dodamo još nekoliko stotina slugu, koje su okupili svećenički poglavari i farizeji iz cijelog grada Jeruzalema, nesumnjivo se formirala velika skupina.
Pozivanje tako velike vojne sile protiv Isusa i Njegovih jedanaest apostola, koji nisu mislili na ikakav otpor, sigurno bi bilo glupo i smiješno da nije bilo straha od mogućeg pobune među ljudima koji bi se možda mogao uzdići u obrani Isuse. To je dovelo do ove mjere opreza.

2. Bilo je vrlo značajno kako su Isusovi neprijatelji izabrali tamu noći kao najbolje vrijeme za svoj bezbožan poduhvat. Snažno su podsjetili na riječi našega Spasitelja: "Svatko tko zlo čini mrzi svjetlost i ne dolazi ka svjetlu da njegova djela ne budu prekoravana." (Ivan 3, 20). Jer zli ljudi skrivaju nacrte pod okriljem mraka, tako da njihove žrtve ne bi imale nikakvu predodžbu o opasnosti koja im prijeti i neće biti u mogućnosti pripremiti se za samoobranu.
"Djeca tame", kaže sveti Lav Veliki, "jurišali su na  pravo svjetlo i  iako su nosili lampione i baklje, nisu izbjegli mrak nevjere; jer nisu prepoznali Stvoritelja svjetlosti. Oni su Ga uhvatili, Koji je već bio spreman da bude zarobljen; i odvukli su ga, koji je već imao volju dopustiti da bude smaknut. Da je htio pobjeći te bezobzirne ruke ne bi mu mogle učiniti nikakvu štetu: ali Otkupljenje svijeta bi bilo odloženo, a On, koji je trebao umrijeti za spas svih ljudi, da je bio pošteđen ne bi otkupio nijednog,. " (Propovijed 8.)

3. Ovaj napad Presveto Srce našega Otkupitelja je ispunio najdubljom tugom. Za njega bi uistinu bilo vrlo bolno kad bi ga zarobili i zbog najmanje sumnje čak i od jednog službenika pravde i kad bi ga odmah pustili. Ali morao je biti svjedokom kako je tisuću naoružanih vojnika i nekoliko stotina slugu, naoružanih mačevima i sulicama, izašlo da ga uhvate; kao da je najopasniji, ubojiti razbojnik od kojeg je cijeli okrug bio u strahu odveden u zarobljeništvo kako bi bio bezopasan.
Njega, Najnevinijeg i Najdražeg, Svetoga, istinskog Sina Božjega, zarobljavaju najzločestiji, najpodliji, neprijateljski ljudi; Vezan je poput životinje; Udaran, vučen, psovan, izrugivan i bogohuljen poput kriminalca. Isus je otkrio svoju tjeskobu zbog ovog nepravednog postupanja riječima: "Došli ste po mene s mačevima i batinama? Kad sam bio svakodnevno s vama u Hramu, niste ispružili ruke protiv mene; ali ovo je vaš sat i snaga tame. " (Luka 22:52).
Međutim, ono što je najviše ražalostilo Srce Isusovo, bio je bijeg njegovih ljubljenih učenika i izdaja Jude. Jao, na čelu te odmetničke skupine stajao je njegov odabrani apostol, Juda, koji je postao prezreni izdajnik! On je bio taj koji je vodio cijelu zavjeru. On je bio taj koji je za bijednu nagradu od trideset komada srebra ponudio otkriti ovoj zloglasnoj gomili mjesto boravka i izdati im svetu Osobu samog Isusa. On im je sada na čelu kao vođa da izvrši njegovu izdaju. Kakva dubina zlobe! Kakva tuga za ljubljeno Srce Isusovo! Ipak, ovaj mračni i žalosni sat nikada ne bi zadesio našeg dragog Spasitelja, da se On nije opteretio sa našim grijesima i bezakonjem.


Molitva
Ah, kako jako, Isuse, grijesi moji su pritiskali Tvoje Presveto Srce! Mogu li opet zaboraviti Tvoju beskonačnu ljubav? Nadam se da će me Tvoja milost sačuvati od takve nezahvalnosti. "Ti si raskinuo moje okove. Prinosit ću Tebi žrtvu zahvalnu i zazvat ću Ime Gospodinovo. " (Psalam 115:7).
Iskreno zahvaljujem Tebi što si iz ljubavi prema meni trpio tako okrutno i sramotno vezan i zarobljen. Ne dopusti mi da se ikad vratim u ropstvo grijeha. Molim Te, najsrdačnije Isuse, da me učiniš zarobljenikom Tvoje svete ljubavi. Daj neka živim i umrem u Tvojoj svetoj ljubavi. Moja jedina želja je voljeti Tebe najsavršenije i zauvijek.
O Marijo, pomozi mi Tvojim zagovorom. Amen.

p. Karl Clemens
Izvor: The Fatima Center facebook

Korizmeno razmatranje

Korizmeno razmatranje

Anđeo tješi Isusa

Gorka agonija našeg blaženog Otkupitelja dosegla je vrhunac. Isus se mora ili ojačati ili će podleći svojim unutarnjim patnjama. Nebeski Otac htio ga je ojačati i zato mu je poslao Anđela. "I javi mu se anđeo s neba, krijepeći ga." (Luka 22:43) Kakav zapanjujući prizor! Gospodar, Kralj anđela, ponizuje se i dobiva jačanje od Anđela! Ovim ponižavanjem Sebe naš blaženi Otkupitelj želio nas je izliječiti od zla ponosa.

Koliko je strašna agonija našeg dragog Spasitelja morala biti dijelom saznajemo iz Njegovih vlastitih riječi. Evanđelje kaže: "Počeo je tugovati i biti tužan." Tada reče Svojim učenicima: "Žalosna je moja duša do smrti." (Matej 26:37) Zatim je pao na Svoje lice i molio Svog nebeskog Oca, ako je bilo moguće, da Ga mimoiđe kalež patnje. No ovoj je molbi odmah dodao savršenom predanju: "Ali ne kako ja hoću, nego kako Ti hoćeš!'' (Luka 22:41) Isus se tako molio tri puta s sve većim žarom. "I bivajući u agoniji, molio se usrdnije." (Luka 22:43)

Dok je sveta Margareta Marija Alacoque jednom prilikom u molitvi pažljivo razmatrala tugu i tjeskobu našeg blaženog Otkupitelja u Getsemanskom vrtu, naš dragi Spasitelj rekao joj je: "Tamo sam više trpio iznutra," rekao joj je, "nego u cijeloj ostaloj Mojoj Muci.  Vidio sam Sebe potpuno napuštenog od Neba i zemlje i vidio sam na Sebe natovaren grijeh cijelog čovječanstva. Pojavio sam se u svetosti Mojeg nebeskog Oca koji me je, ne obazirući se na moju nevinost, srušio u Svojem gnjevu. Dozvolio mi je da pijem taj kaleža u koji je ulio svu gorčinu Svog pravednog gnjeva, kao da je u potpunosti zaboravio Očevo ime, tako da me učini žrtvom Svojega gnjeva. Nijedno stvorenje ne može shvatiti veličinu mučenja koje sam tada podnio zbog ljudskog roda. "

Ta je agonija bila toliko strašna da je izazvala znoj krvi na Njegovom svetom tijelu. "I Njegov je znoj bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju." (Luka 22:44) Tek nakon što je naš Gospodin po treći put molio: "Oče, ako želiš, neka Me mimoiđe ovaj kalež; ali ne kako je Moja volja, nego Tvoja volja. «(Luka 22:42), pokazao Mu se Anđeo. Iz toga, kršćanska duša, trebala bi naučiti ustrajnost u molitvi i nikako ne umišljati da Bog mora uvijek odmah čuti tvoju prvu molitvu.                                                                                                                

Prije svega, uzmite u obzir tugu našeg Gospodina. Kako su grijesi cijelog čovječanstva bili na Njemu, kako ih je preuzeo na Sebe, i kako su Ga sada pritiskali kao da su Njegovi vlastiti grijesi! Kakav je neumoljivi užas za sve te grijehe ispunio Njegovu blagoslovljenu dušu! Kako je bila velika tuga Njegovog Srca, svog obasjanog ljubavlju prema Bogu, kad je vidio sve uvrede kojima svi ti grijesi vrijeđaju Njegovo božansko Veličanstvo! Kakav drhtaj Ga je morao uhvatiti na račun zloće svih tih grijeha! Koliko se duboko ponizio pred božanskim Veličanstvom pod teretom ove krivnje koju je preuzeo na sebe kako bi nas iskupio!

Uđi u Srce svog božanskog Otkupitelja, kršćanska dušo, i tamo nauči kakvo je grozno zlo grijeh pred Bogom. Doživi s božanskim Spasiteljem stid i tugu zbog grijeha koje si počinila. Probudi u sebi živi užas za svako djelo protiv Boga, i ne odustaj sve dok ne doneseš svečanu odluku da bi prije umrla nego ponovno uvrijedila Boga.

Tko je bio taj Anđeo koji se pojavio našem blaženom Otkupitelju da ga ojača? Neki tumači Svetoga Pisma tvrde da je to bio Arkanđeo Gabrijel, "Anđeo utjelovljenja", čije ime označava Snagu Božju. Ovaj se Anđeo pojavio našem Gospodinu u vidljivom obliku i razgovarao s njim, ne unutarnjom inspiracijom, već zvučnim glasom; baš kao što se napasnik u pustinji obraćao Isusu ne unutarnjim prijedlozima, već zvučnim riječima.

Anđeo je poslan našem Gospodinu kako bi dokazao da Otkupitelj nije bio samo istinski Bog, već i istinski čovjek. "Da bi se pokazale obje Kristove naravi", kaže sveti Bede Prepodobni, "zabilježeno je da su anđeli služili Kristu, kao i da su ga ojačali." Kao Stvoritelj, nije imao potrebu za zaštitom svojih stvorenja; ali kako je čovjek, On koji je zbog nas postao žalostan, također je za nas bio bio i ojačan, "tako da'', kako kaže sveti Toma Akvinski, "naša vjera u Utjelovljenje može biti potvrđena."

Ovaj Anđeo s pravom je predstavljen s kaležom u ruci, kao znak da gorki kalež patnje ne treba mimoići  našega Spasitelja. Utješne riječi Anđela vjerojatno su imale sljedeći sadržaj:

"Tvoja je molitva, sine Svevišnjega, najprihvatljivija za nebeskog Oca; jer, usprkos svim prirodnim strahovima od smrti, Ti sebe u potpunosti predaješ volji Oca svoga. Odbaci, dakle, svu tugu i marljivo nastavi dovršiti djelo Otkupljenja. Time ćeš silno proslaviti svog Oca i Sebe, razveseliti Anđele, izbaviti cijelo čovječanstvo od vječnog prokletstva i ljude odvesti u Nebesku slavu. Radi ove radosti koja je postavljena pred Tebe, izdrži na smrt na Križu. To će imati na umu da sveci koji će herojski slijediti Tebe kao mučenici, a ostali će vjernici slavno pobjeđivati ​​svijet, tijelo i đavla. Znam dobro da me ne trebam ja Tebe utješiti, nego da ja trebam utjehu od Tebe; ali objavljujem ti to da se ispuni volja Nebeskog Oca. "

Isus je s dubokim poštovanjem i poniznošću slušao ove riječi Anđela. Tada je ustao i odlučno krenuo prema svojoj gorkoj Muci i Smrti.

Nemoj se iznenaditi, kršćanska dušo, ako nađeš poniznost u svakom događaju Muke našeg blaženog Otkupitelja. Isus nas želi naučiti da se čovječanstvo, koje se s ponosom odvratilo od Boga, Vrhovno dobro, mora vratiti Bogu putem poniznosti.

Poniznost mora pratiti sva naša dobra djela, jer u suprotnom neće imati vrijednosti pred Bogom. Nijedna vrlina nema sjaja, osim ako je ne prati poniznost. Vjera je uzvišena; ali ako vjera nema poniznost kao pratilaca, nije sigurna od zablude ni na trenutak. Nada je utješna; ali ako ju ne prati poniznost, pretvara se u nadutost ili očaj. Ljubav je izvrsna; ako se, međutim nema poniznosti, postaje bezbožna, neukusna i ništa drugo nego samoobmana. Predanost je šarmantna; ali ako ju ne prati poniznost, to nije ništa drugo nego licemjerje. Krasna je ljubav prema bližnjemu; ali ako nema poniznosti, to nije ništa drugo nego obmana. Čistoća je pravi ukras duše; ali ako ju poniznost ne prati,  dolazi do jadnog pada.

Uzmite sve vrline: uz poniznost su istinske i predivne; bez poniznosti postaju varljive i bezvrijedne.

Molitva 

O moj Isuse, koji si u Svojoj gorkoj agoniji ponizno prihvatio utjehu Anđela, ojačaj me svojim primjerom i svojom milošću u svim nevoljama, iskušenjima i bijedama ovog života. Daj mi istinsku poniznost, koja će moju dušu učiniti Tebi sličnom i Tebi ugodnom, i koja će za mene biti zalog Tvoje božanske pomoći. Jer se Tvoje milosrđe neće oduprijeti molitvi poniznog i skrušenog srca.

O vječno blagoslovljena Djevice, ti koja si najponiznija od svih sinova ljudskih, ujedini svoju molitvu s mojom molbom, tako da tvoj ljubljeni Sin, koji ti nikada ništa ne odbije, usliši moju molitvu. Amen.

p. Karl Clemens

Izvor: The Fatima Center facebook

NAŠ KORIZMENI PUT - LJUBAV

Riječ nadbiskupa Lefebvrea:

Crkva nas na ovu prvu nedjelju Korizme poziva na isposništvo. To možemo vidjeti kroz obrede Mise - isposničke obrede - i također nas poziva na meditaciju nad razlozima zbog kojih činiti pokoru.

[...] I zbog toga moramo meditirati nad razlozima za ovaj post koji Crkva traži od nas u ovoj korizmi, u slici našeg Gospodina Isusa Krista, koji nam daje primjer u postu koji je trpio četrdeset dana u pustinji.

Ako nas Crkva poziva prema tri velike kategorije pokore tijekom Korizme, za to ima razlog. Te tri kategorije su molitva, post i milostinja. Molitva je najvažnija. Ona je pokora, jer je potrebno uložiti istinski napor da se odreknemo zemaljskih preokupacija, discipliniramo se povlačenjem u prisutnost Boga i fokusiramo na našeg Božanskog Spasitelja i ljepotu božanskog prijateljstva na koje nas On poziva. Sveti Alfons neprestano naučava da sve stvari u nadnaravnom redu ovise o molitvi. Kada molimo postoje dvije stvari koje moramo neprestano moliti Svemogućeg Boga: ustrajnost u božanskom prijateljstvu i posvećujućoj milosti i rast u ljubavi prema Bogu.

POST I MILOSTINJA

Postiti ne znači samo biti bez hrane, nego općenito znači mrtviti naše neuredne želje i požude, našu sebičnost i neumjerenost, našu samovolju i taštinu, naše nestrpljenje i ljutnju, naše isprazne i nečiste želje. To umiranje sebi je predmet posta i zato moramo otkriti našu dominantnu manu kako bismo odredili koju žrtvu trebamo ove Korizme. Kao što sveti Pavao kaže: ''Koji su Kristovi razapeli su svoje tijelo s njegovim požudama i pohotama'' (Gal 5, 24). Milostinja je također ključna, ali ne smije biti ograničena samo na davanje novaca prosjacima. To je svaki dar nas samih, našega vremena, naše energije i naše brige. To je želja da se stalno čini dobro drugima, poučiti dobrom primjeru sa smiješkom, dijeliti s njima sreću voljenja i služenja Bogu. To je ono što je sveti Pavao učio crkvu u Efezu prije odlaska u Jeruzalem: ''Stalno sam vam pokazivao kako se tako valja truditi i zauzimati za nemoćne i sjećati se riječi Gospodina Isusa, jer on reče: Mnogo je blaženije davati, nego primati.'' (Dj 20, 35). To je provođenje tog čudesnog mrtvljenja o kojem nam naš Gospodin govori da ovisi naše vječno spasenje: ''Zaista kažem vam: što ste učini jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili.'' (Mr 25, 40).

Zašto ove tri vrste pokore? Što one imaju zajedničko? Zašto Crkva inzistira da činimo pokoru kako bismo obnovili svoj unutarnji život za vrijeme 40 dana Korizme? Zato što u sve ove tri vrste pokore rastemo u ljubavi, vrlini kojom ljubimo Svemogućeg Boga više od svega ostaloga i svoga bližnjega kao samoga sebe. Bit Korizme je rast u ljubavi prema Bogu, od koje se sastoji svetost. Ali ljubav prema Bogu nije neki apstraktni koncept. Ona mora biti življenja svaki dan, uvijek birajući što je najugodnije Svemogućem Bogu, nadilazeći sami sebe i davanje sebe božanskoj volji. Volja koja ljubi će nametnuti potpunu podčinjenost nižih strasti. To je razlog zašto Korizma kulminira u dva tjedna Muke. Ova dva tjedna predstavljaju nam svršen primjer ljubavi – fizička, emocionalna i duhovna trpljenja koja je naš Božanski Spasitelj podnio za nas grešnike – najuzvišenija ljubav, koja nas zove da mu vratimo ono što nam je On dao – ''Veće ljubavi nema od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje.'' (Iv 15, 13)

Ali, možda ćete reći, nije li sebično prolaziti kroz sve te napore za nagradu, vječni život. Je li to istinski altruizam, istinska ljubav, ako u činjenju dobra za Korizmu tražimo samo svoje vječno spasenje? Ovaj prigovor je važan, jer služi da se pokaže kako se božanska ljubav razlikuje od ljudske ljubavi. Ljudskom ljubavlju dajemo i dijelimo svoje i sebe, ne očekujući ništa zauzvrat, dok mrtvljenjem i božanskom ljubavlju mi se nadamo, čeznemo, želimo dobiti nagradu - nebo. Sveti Toma Akvinski objašnjava zašto. Ljubav je prijateljstvo, a prijateljstvo je po definiciji recipročno, između dviju osoba koje imaju za temelje komunikaciju dobrih stvari i za kraj zajednicu prijatelja. Dakle, kada se žrtvujemo za svoje prijatelje, ne očekujući ništa zauzvrat, to je za vrhunsko dobro prijateljstva, naime dijeljenje naše naklonosti i sjedinjenje jedni s drugima. Ova je nagrada neodvojiva od prijateljstva i ne može se tražiti u istinskom prijateljstvu. Sveta pisma nam ne ostavljaju sumnju u činjenicu da je sjedinjenje s Bogom u koje nas uvodi naš božanski spasitelj istinsko prijateljstvo. Nakon Posljednje večere On je otkrio ovu tajnu božanske ljubavi, odgovarajući na pitanje svetog Judeje, pitajući kako će se to otkriti svojim učenicima, ali ne i svijetu: "Tko ljubi mene, držati će moju riječ, i moj Otac će ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i u njega se nastaniti. ”. (Iv 14; 23). To je prisno prijateljstvo koje nas povezuje sa samim Bogom, o čemu je Gospodin govorio kasnije: „Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar, nego sam vas nazvao prijateljima, jer sam vam objavio sve što sam čuo od svojega Oca.'' (Iv 15,15).

BOŽANSKO PRIJATELJSTVO

Naša ljubav prema Bogu je posljedično božansko prijateljstvo, sudjelovanje u božanskom životu koje nam je daje naš božanski ljubavnik, koji je preuzeo na sebe našu ljudsku prirodu "da ovim putem možemo postati sudionici božanske prirode" (2 Pt 1,4). Dakle, ljubeći Boga i žrtvujući sve za Njega, ne možemo ne tražiti zajedništvo s Bogom, što je i cilj našeg prijateljstva s njim. Ne možemo si pomoći da ne žudimo vidjeti Ga licem u lice, niti bismo mogli poželjeti naše vječno prokletstvo, čak i ako iz nekog nemogućeg proturječja iz toga moglo izaći kakvo dobro. Želja za nebom je, prema tome, neodvojiva od ljubavi prema Bogu. Zato Naš božanski Spasitelj istodobno uključuje potrebu potpunom žrtvom sebe  i za spasenjem svoje duše: "Ako će itko doći za mnom, neka se odrekne i uzme svoj križ, i slijedi me. Jer tko će spasiti svoj život, izgubit će: i onaj koji će izgubiti svoj život radi mene, naći će ga. Što koristi čovjeku ako stekne čitav svijet a izgubi vlastitu dušu? Ili što čovjek može pružiti za svoju dušu? " (Mt 16, 24-26). Slijedom toga znamo da volimo Boga kada činimo sve što možemo kako bismo spasili svoju dušu i znamo da ćemo spasiti svoju dušu ako učinimo sve što možemo da ljubimo Boga. To je škola korizme.

NADA I LJUBAV

Tu je još jedna posljedica toga koja je od velike važnosti za naš duhovni život. Sažeo ju je sv. Pavao kad nas uči da "Ljubav ... svemu se nada" (1 Kor 13,7). To  znači da su ljubav i nada blisko su povezani. Nadnaravna nada povećava božansku ljubav u našim dušama, a rast u ljubavi prema milosrđu našega Gospodinu uvelike povećava pouzdanje u našu nadu. To vrlo prikladno izriče sveti Pavao u svom pismu Rimljanima: „Nada se ne sramoti, jer se  ljubav Božja izlila u naša srca od Duha Svetoga koji nam je dan“ (5,5). Jer nada je nepogrešivo pouzdanje da nas Bog neće napustiti, nego je Svemoćan i biti će vjeran Svojim obećanjima da će nam oprostiti grijehe, dati nam svoju milost i život vječni. Dokaz je Njegova Smrt koju je voljno podnio zbog ljubavi naših duša: „Zato me Otac ljubi: jer polažem život svoj, da ga ponovo uzmem“ (Iv 10,17). Stoga meditacija o patnjama i Kristovoj smrti ispunjava nas nadom, jer je prigrlio križ da „mi možemo imati život i obilato ga imati“. (Iv 10,10). Ali ta nada u božansko nasljeđe dovodi nas do toga da više volimo Boga kao njegova draga ljubljenu djecu, kako sveti Pavao ističe: „A ako smo i djeca i baštinici smo: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo da se i s njim proslavimo. " (Rim 8,17). Isto tako naša ljubav prema Bogu  našu nadu. Unatoč mnogim nesavršenostima u našoj ljubavi, sam napor da odgovorimo božanskom pozivu da ljubimo Boga svim srcem, dušom, umom i snagom ispunjava nas velikom nadom. Dokazi  naših neuspjeha u praksi te ljubavi svjedoči nam o milosti Božjoj. Zbog toga težimo postiti, davati milostinju i moliti se. To je efekt stvarne milosti u našim dušama, vračajući nam posvećujuću. Kad smo napravili dobru i poniznu ispovijed, posljedično imamo najveće moguće jamstvo svoje nade, istodobno kad i uklanjamo prepreke našoj ljubavi prema Bogu. Istinska ljubav i nada prate jedna drugu, a pokore su nerazdvojne i od jedne i od druge. Budimo onda oprezni prema modernističkom stavu koji umanjuje našu grešnost i našu potrebu da se pokajemo. Uklanjajući pokoru, uništili su istinsku nadnaravnu ljubav u kojoj smo svi toliko često padamo, i zamijenili je filantropijom u kojoj možemo biti vrlo zadovoljni sobom. Na isti su način uništili grješničku nadu u život vječni, nudeći mu umjesto toga slijepo pouzdanje u uspjeh na ovoj zemlji - plod i to vrlo isprazan, lažne teologije oslobođenja. Sveti Luka bilježi riječi našeg Gospodina: "Jedno je potrebno" (Lk 10, 42). Bile su upućene pokajničkoj grešnici, svetoj Mariji Magdaleni, koja je odabrala ovaj „najbolji dio, koji joj se neće oduzeti“. Moramo odabrati isto. Uključimo se u sveto natjecanje Korizme da učinimo upravo to i osiguramo svoj vječni spas. Naše ponizne ispovijedi očistit će naše duše od prepreka ljubavi prema Bogu, odnosno od našeg ponosa, samovolje i samozadovoljstva. Oni će nadahnuti u nama ljubav i spremnost na neke smale pokore koje nam duše tako očajnički trebaju. Time ćemo rasti u pravoj ljubavi prema Bogu i naša nada u vječno spasenje bit će osigurana. Tome nas uči Bezgrješna Majka Božja, naime da ako se kao istinski pokajnici pribjegnemo njezinom zagovoru kao Utočištu grešnika, Ona će za nas postati Vrata Nebeska, ispunivši nas pouzdanjem da  ćemo jedan dan sudjelovati u njezinoj Bezgrješnoj pobjedi ljubavi. Neka nošenje naše Čudesne medaljice, naša vjernost smeđem škapularu i naše gorljivo recitiranje molitve Gospe Fatimske nakon svake desetice Krunice (O moj Isuse ...), budu dokaz ove nade.

p. Peter R. Scott

objavljeno u časopisu ''Defende nos'' br. 65 priorata FSSPX-a Sveti Mihael u Nigeriji