Ovih dana po internetu kruži
mail – Izbacite konačno ovakav „spolni
odgoj“ iz hrvatskih škola.
Posljednja pošast,u kojoj dokazuje zašto je razredni spolni odgoj uvijek pogrešan i uvijek štetan, kako on uništava čednost, budi strasti, promovira seksualne aktivnosti i potiče prihvaćanje seksualnih grijeha. U njoj pokazuje i od kuda takav odgoj potječe, tko ga promovira i kako on prodire svuda i prožima sve. Daje i stav Crkve prema njemu – odnosno pokazuje da je spolni odgoj pravo i dužnost isključivo roditelja, koje oni mogu delegirati drugima, ali im se nikada ne smije preoteti.
Randy Engel:
Sveta
Majka Crkva nije nikad niti jednu takvu
„poduku“ smatrala „potrebnom“ osim prirodne pouke koju daju roditelji svojoj
djeci o seksualnim pitanjima kada ulaze u zrelu dob žene ili muškarca. I više od toga, „seksualni odgoj“ u razredima za djecu i
mlade izričito je zabranio papa Pio XI. u svojoj enciklici o kršćanskom
obrazovanju Divini Illius Magistri objavljenoj1. prosinca 1929.,
gdje pronalazimo prvu zabranu Katoličke Crkve formalnog seksualnog odgoja u
otvorenom razrednom okruženju, odnosno zabranu te akademske novotarije koju su
uveli određeni liberali u katoličke obrazovne krugove na početku 20.stoljeća.
"Druga vrlo ozbiljna opasnost je
naturalizam koji danas okupira polje obrazovanja u tim najdelikatnijim stvarima
čistoće i morala. Previše česta je pogreška onih koji s opasnom sigurnošću i pod
ružnim nazivom propagiraju takozvani spolni odgoj (u Americi SexEd - sexual
education), pogrešno zamišljajući da mogu naoružati mlade protiv opasnosti
senzualnosti jedino uz pomoć samih prirodnih sredstava, poput drskog
upoznavanja i predostrožnih instrukcija za sve bez iznimke, čak u javnosti; i
još gore, izlažući ih od ranih godina prilikama da bi ih navikli, tako barem
govore, kao da ih žele učiniti bezosjećajnima pred takvim opasnostima.
Takve osobe ozbiljno griješe jer odbijaju prepoznati urođenu
slabost ljudske prirode, zakon o kojem govori apostol, i bore se protiv zakona
uma i također ignoriraju iskustvo činjenica iz kojih je jasno da su, pogotovo
kod mladih ljudi, zle prakse posljedica ne toliko nepoznavanja koliko slabosti
volje koja je izložena opasnim situacijama i koja je bez podrške sredstava
milosti... općenito govoreći, za vrijeme djetinjstva dovoljno je korisititi ta
sredstva koja proizvode dvostruki efekt otvaranja vrata kreposti čistoće i
zatvaranja vrata prema porocima.“
Divini Illius
Magistri, osobito kada Pio XI. citira uvide rimskog
pisca iz 16. stoljeća, kardinala Silvia Antonianija, o kršćanskom obrazovanju
djece, zagovara princip da odgovornost prenošenja intimnih informacija o
seksualnim činjenicama pripada primarno roditeljima koji imaju i milost staleža
i intimno poznaju svoju djecu.
Kako smo mogli i
očekivati, tadašnji modernisti nisu bili utišani izravnim suprotstavljanjem
pape Pija XI. otvorenoj seksualnoj poduci
katoličke djece. Tako da je dvije
godine kasnije Sveta Stolica bila prisiljena ponovno javno izdati zabranu:
Pitanje: Može li
metoda takozvanog „seksualnog odgoja“ ili čak „seksualne inicijacije“ biti
odobrena? Odgovor: NE – Sveta Stolica poziva se ponovno na Divini
Illius Magistri dodajući: „Nikakvo
odobrenje ne može biti dano zagovarateljima ove nove metode, koju su nedavno prihvatili čak i neki katolički autori i objavili u javnosti tiskana
djela.“
Godine 1929. kada je Divini
Illius napisana, bila je vrlo značajna. Početak 20. stoljeća donio je sa sobom jačanje organizacija koje su bile usmjerene
protiv života, protiv braka i protiv obitelji koje su predstavljali eugeničari,
neomaltuzijanci, sangeriti, darvinisti, socijalni anarhisti i cijeli asortiman
ostalih „seksulanih reformatora“.
Od 8. do 14. rujna
1929., članovi Kongresa svjetske lige o seksualnoj reformi susreli su se u
Londonu da promoviraju onanizam,
kontrolu rađanja, masturbaciju, kontrolu populacije, sterilizaciju, umjetnu
oplodnju, razvod i feminizam; dekriminalizaciju homoseksualnosti, abortusa,
pornografije i prostitucije; i najvažnije instrukcije o „seksualnoj higijeni“ i
„seksualnom odgoju“ za mlade. „Seksualni reformatori“ su te programe
gledali kao najvažnije sredstvo za ostvarivanje svojeg plana. Dvostruki udar
groma Pija XI. – njegova enciklika o kršćanskom obrazovanju koja je zabranila
javnu seksualnu poduku u školama, koju je godinu dana kasnije pratila njegova
poznata enciklika o obrani kršćanskog braka, Casti Connubii – riješio je problem barem za katolike. Također, 1930. pao je i protestantski moral pod Rezolucijom 15 prihvaćenoj na anglikanskoj
Lambeth konferenciji koja je odobrila upotrebu kontracepcije za teške
slučajeve.
Papa Pio XII. dva puta je podržao zabranu svog
prethodnika za programe seksualne inicijacije. Jednom, 18.rujna 1951., u obraćanju francuskim očevima obitelji u kojem
je osudio nesreću programa seksualne inicijacije koji pretjerano naglašavaju
bit i doseg seksualnog elementa u životu. I drugi put, 13.travnja 1953., u
obraćanju na kongresu psihoterapije i religije u kojem je podsjetio svoju
akademsku publiku da “ta pravila [o seksualnoj poduci] nisu ukinuta, niti
izričito niti via facti (naglasak nadodan).”
Nacionalni koncil o
katoličkoj skrbi 17.studenog 1950., izdao je službenu izjavu pod naslovom:
„Dijete: građanin dva svijeta“ u ime SVIH američkih biskupa
u kojoj je hijerarhija podsjetila roditelje o njihovoj posebnoj nadležnosti i
dužnosti u vezi pružanja seksualne poduke svojoj djeci. Poglavlje je završilo svečanim
upozorenjem: „Snažno protestiramo protiv uvođenja seksualne poduke u škole.“
Zapamtite taj datum.
To je zadnji puta da ćete vidjeti zajedničku podršku američkih biskupa
enciklici Divini Illius Magistri. Osamnaest godina kasnije, u svom
pastoralu, Ljudski život u naše doba, američki biskupi učinili su
seksualnu poduku „ozbiljnom dužnošću“ i pozvali su na „sistematsko“
omogućavanje razredne seksualne poduke u dijecezanskim kurikulumima zbog „novih
okolnosti moderne kulture i komunikacija“. U stvari, jedina istinska promjena bila je rušenje
i kolaps kolektivne hijerarhijske kralježnice.
Priopćavanje seksualnog znanja, i izravno i
neizravno, u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na prikladan način propitujućem
djetetu i starijem adolescentu je pravo i dužnost roditelja. Roditelji su po prirodi slobodni od požude
kada se bave svojom djecom u seksualnoj sferi. Po milosti njihovog zvanja oni
imaju ispravno određenje i znanje da zaštite svoju djecu od opasnosti preranog
buđenja seksualnog interesa. I po svojem primjeru čiste ljubavi i osjećaju za
čednost i pristojnost, dobri i sveti roditelji osnažuju unutarnji osjećaj za
čednost i čistoću u svojoj djeci. Nadalje, formacija u čednosti i intimnosti su
dragocjene u razvijanju dječje sposobnosti da razabire što je normalno nasuprot
nenormalnom ponašanju i interakciji između njega i starije djece i odraslih.
Porijeklo „seksualnog obrazovanja“ protivno
životu
Nema nikakve tajne oko
dijaboličnog porijekla „seksualnog obrazovanja“, kao što sam gore spomenula.
U mojoj prvoj knjizi, Seksualni
odgoj – posljednja pošast koju sam napisala 1989. na vrhuncu „prolife“ rata
protiv programa seksualne inicijacije u katoličkim i javnim školama, opisala
sam korijene tog pokreta koji su protiv života, njegovo vodstvo koji je protiv
života, njegove ciljeve koji su protiv života i njegovu metodologiju protiv
života i dokumentirala sam izvitoperen i varljiv put po kojem je „seksualno
obrazovanje“ došlo u župne škole nakon Drugog vatikanskog koncila.
Također nema nikakve
tajne niti oko toga za koju je svrhu „seksualni odgoj“ projektiran.
Prema dr. Richardu
Dayu, bivšem Nacionalnom zdravstvenom direktoru „Planned Parenthooda“- za
svjetsku populaciju, glavna svrha
„seksualnog odgoja“ je da se zainteresira djecu za seks u ranoj dobi i da
povežu seks s potrebom za kontracepcijom što ranije u životu, čak i prije nego
postanu seksualno aktivni. U govoru iz 1969. s dana „Novog Svjetskog
Sistema (poretka)“ inzistira se da seks mora biti odvojen od reprodukcije i
reprodukcija od seksa.
Nakon odluke Vrhovnog
suda SAD-a 22. siječnja 1973., dr. Alana Guttmachera, drugog službenika „Planned
Parenthooda“, izvjestitelj Washington Star News-a upitao je kako
bi Roe protiv Wadea mogao biti osiguran,
jednom zauvijek. Guttmacher je na to
odgovorio s dvije riječi: “seksualnim odgojem.”
Osiguravanje „prava na abortus“ samo je jedno od mnogih „prava“ koje je „seksualni odgoj“ osiguravao, a radi se o sljedećim pravima:
Osiguravanje „prava na abortus“ samo je jedno od mnogih „prava“ koje je „seksualni odgoj“ osiguravao, a radi se o sljedećim pravima:
- “pravo“ na „kontracepciju“
- “pravo“ na sterilizaciju sebe i retardiranih osoba
- “pravo“ na preljub, na pokusni brak te na razvod
- “pravo“ na eugeničarsko rasplođivanje, odnosno umjetnu oplodnju i surogat majčinstvo
- “pravo“ na samoubojstvo i eutanaziju, odnosno da ubiješ sebe i druge koji su bolesni
- “pravo“ na infanticid, odnosno da ubiješ mentalno i fizički hendikepirane bebe
- “pravo“ na slobodan pristup pornografiji
- “pravo“ na sve vrste seksualnog izražavanja, uključujući masturbaciju, sodomiju, incest, bestijalnost i sadomazohizam
- “pravo“ na pederastiju i pedofiliju tako da se djeca i mladi mogu uključiti u “kreativnu“ seksualnost
- “pravo“ na komercijalni seks, odnosno žensku i mušku prostituciju, kao i heteroseksualnu, homoseksualnu, transspolnu i surogat seks terapiju i rekonstrukcijsku operaciju
- “pravo“ države da uvede programe kontrole stanovništva, i dobrovoljne i obavezne
„Seksualni odgoj“ nije o Bogu niti o
prirodnom zakonu. - On je o seksualnoj idolatriji.
On nije o kreposti. - On je o poroku.
On nije o moralu. - On je o nemoralu.
On nije o čistoći i čednosti. - On je o
ljudožderstvu nevinosti i čistoće.
On nije o plodnosti. - On je o sterilnosti.
On nije o ljubavi. - On je o postizanju
genitalne stimulacije i otpuštanja.
On nije o poštovanju i časti. - On je o
nepoštivanju i nevjernosti.
On nije o obiteljskom životu, već o uništenju
obitelji i umanjivanju roditeljskog autoriteta.
Ukratko, „seksualni odgoj“ usmjeren je protiv
obrazovanja, protiv djeteta i protiv obitelji. To je oblik seksualnog uvjetovanja i „rekonstrukcijske psihoterapije“
stvoren za deformiranje savjesti mladih i pretvaranje mladih ljudi u seksualne
robote i polimorfne pervertite. To je legalizirani oblik zavođenja djece i
njihovog zlostavljanja.
Je li onda ikakvo čudo
da su postkoncilski pape i većina američkih biskupa pokazali takav strašan
nedostatak brige za žrtve seksualnog zlostavljanja od strane klera?
Zašto bi katolički
roditelji trebali biti iznenađeni? Američki su biskupi dozvolili da stotine
milijuna katoličke školske djece bude mentalno i duhovno silovano pod krinkom
„obrazovanja obiteljskog života“ već više od pola stoljeća.
Nakon trinaest godina
razredne seksualne poduke, koja uništava inicijalno kašnjenje kod mladih u
razvoju, zaustavlja normalni seksualni razvoj kod adolescenata i razgrađuje
seksualne zapreke i osjećaje gađenja za seksualne perverzije uključujući
masturbaciju, homoseksualnost i pornografiju kojima su djeca i mladi
sistematski izloženi, katolički školarci su tako oštećeni da bez čuda milosti
ne mogu biti sposobni voditi zaista svete katoličke živote kao odrasli, bilo da
su samci, oženjeni ili zaređeni.
U gotovo svim
kulturama, taj period čekanja, pritajenosti, odnosno razdoblje između pete i
šeste godine i početka puberteta smatra se idealnim razdobljem za učenje. Sedma se godina već dugo
vremena smatra godinom razuma i diskrecije kada je dijete spremno postati
primatelj sakramenata pokore i svete pričesti. Učitelji religijske kateheze
davno su prepoznali da je to vrijeme kada je dijete najotvorenije vjerskoj
poduci i formaciji i stvarima koje se tiču Boga i Njegove božanske oblasti
anđela i svetaca.
Aseksualna priroda
djeteta za vrijeme tog razdoblja čekanja pušta djetetovu snagu u smjeru
ispunjavanja njegove prirođene znatiželje i instinkta za znanjem daleko od
seksualnog područja. On doživljava i uživa u „privrženoj ljubavi“ koju mu daju
njegovi roditelji, bake, djedovi i braća i sestre – što će kasnije premjestiti
prema Bogu ako izabere redovnički život u celibatu ili život samca, ili će to
dijeliti sa svojim supružnikom ako prihvati bračni poziv.
Za neokaljano dijete, njegove prve asocijacije sa seksualnim stvarima ispravno su povezane uz brak, obitelj i bebe.
Svaki napad na to razdoblje čekanja i
pritajenosti napad je na samo djetinjstvo i predstavlja jedan zao čin.
Razvoj i spolno
sazrijevanje ljudskog roda kompleksan je proces. Na početku puberteta,
sekundarne spolne karakteristike i fizički naboj mlade osobe potiče hipotalamus
koji potiče izlučivanje hormona koje proizvodi pituitarna žlijezda – estrogen i
druge hormone za djevojke i testosteron za dječake. U skladu s time,
proizvodnja melatonina, hormona kojeg proizvodi žlijezda epifiza, koji sprječava
seksualni razvoj kod male djece značajno je umanjena u to vrijeme.
Za vrijeme adolescencije,
ljudski mozak proći će glavnu rekonstrukciju svojih sinapsi ili neuronskih
međuveza u čeonom režnju koji usmjerava razvoj kognitivnih vještina koje
doprinose stvaranju zvukova i prikladnom i moralnom ponašanju. Do početka
puberteta, te međuveze koje su formirane u djetinjstvu ostaju stabilne. Sada će
proći značajno preoblikovanje koje uključuje ozbiljno podrezivanje postojećih
neuronskih međuveza što se zove “odšumljavanje”, proces koji će se nastaviti do
sredine dvadesetih kada se kognitivne i emocionalne operacije stabiliziraju.
Dok ne dođu do tog stanja zrelosti, tinejđeri nemaju dobre sposobnosti„izvršnih
funkcija“ mozga koje kontroliraju mogućnost razumijevanja dalekosežnih
posljedica nekog čina na njih same, na prijatelje, obitelj i društvo.
Već se odavno zna da
će se upotreba droga i alkohola u tom kritičnom periodu odšumljavanja mozga i
reorganizacije kod adolescenata umiješati u taj razvojni proces i dovesti do
oslabljenog razmišljanja, donošenja odluka, prosudbi i emocionalnih reakcija.
Ali tek od prošlog stoljeća razvitkom skeniranja mozga i tehnologija mapiranja
počinjemo razumijevati kako se normalan psihoseksualni razvoj i seksualno sazrijevanje u adolescentu
koji raste mijenja izlaganjem javnoj seksualnoj poduci i drugim oblicima
prerane seksualne stimulacije i zavođenja.
Sredinom sedamdesetih,
vodeći psihijatar s Manhattana dr.
Walter Bruschi, obraćenik na katoličku vjeru i protivnik razredne seksualne
poduke, upozorio je na štetne fiziološke
posljedice javne seksualne poduke, u svim oblicima, na djecu i na adolescente:
S današnjim znanjem biologije
i znanjem o ljudskom živčanom sustavu koji se brine o biološkom impulsu, mi sa
sigurnošću možemo izjaviti da što se
više stimuliraju seksualne funkcije, to će se one više htjeti izraziti.
Također smo naučili da se ta seksualna
stimulacija akumulira unutar središnjeg živčanog sustava i da kada se nakupi
određena količina ona mora biti ispražnjena. Zbog toga, što je manja
izloženost seksualnim informacijama – bilo kroz knjige, razgovor o seksu,
izloženost seksu, ili bilo kojem drugom ponašanju i činu koji stimulira taj
seksualni nagon, to bolje. Ukratko – što
manje seksualne poduke, to je manje seksualne stimulacije – to je bolje.
Bitno je da roditelji shvate da te fiziološke
stvarnosti prouzrokovane eksplicitnom razrednom podukom utječu na SVU djecu
koja su izložena tim programima na duboko dalekosežan i negativan način.
Nadalje, ta šteta nastaje kod djeteta bez obzira na određeni seksualni sadržaj programa koji se koristi.
Gubitak seksualne nevinosti ostavlja
neizbrisivi trag i na tijelu i na duši čak i onda kada je dijete premlado da
razumije prirodu i posljedice zločina koji je počinjen protiv njegove osobe u
razredu s barem (u dječjem umu) prešutnim odobravanjem njegovih roditelja koji
ga trebaju štititi od takvih nesreća.
Niti malo dijete niti
adolescent nisu sposobni shvatiti da su podvrgnuti preinaci ponašanja i
tehnikama „objašnjavanja vrijednosti“ u razredu – tehnikama koje su usmjerene
prema zadobivanju njihove suglasnosti da postanu „seksualno aktivni“, odnosno
da se upuštaju u seksualne čine sa samim sobom (masturbaciju) i drugima, iako
odluka za seksualne odnose mora izgledati spontana i usmjerena prema sebi.
Kako „seksualno
obrazovanje“ potiče „usamljeni porok“ i potkopava brak
Jedna od oznaka rane
„katoličke“ seksualne kateheze sedamdesetih (u SAD – u) bilo je ohrabrivanje
tog poroka, s nekim tekstovima koji idu tako daleko da objašnjavanju tehnike
samozlostavljanja za dječake i djevojčice, i ulogu pornografije u potpomaganju
seksualnog otpuštanja.
Masturbacija, poput
drugih oblika seksualnih zastranjivanja, naučeno je, a ne naslijeđeno
ponašanje. Ono je krajnje narcisoidno, ono je okretanje prema unutra, prema
sebi i okretanje leđa Bogu. Krivnja i i gađenje koje je normalno povezano s tim
porokom prirođena je reakcija na kršenje prirodnog zakona, osobito kada taj čin
uključuje seksualno nastrane fantazije.
Redovito, navika
samozlostavljanja nastavlja se u odrasloj dobi i u braku s tragičnim
posljedicama za oba supružnika. Osobe s tom navikom nisu dobar materijal za
brak. Većina žena ne može se natjecati sa „photoshopiranom“ porno duplericom,
niti pomaže iskrenoj bračnoj ljubavi ako muž vidi svoju ženu kao objekt za ostvarivanje
njegovih orgazmičkih, često i sadističkih i nastranih ponašanja naučenih u
djetinjstvu ili adolescenciji.
Što se toga tiče, očev je zadatak podučiti svoje mlade
sinove o kreposti čistoće i samokontrole, prvenstveno tako što će sami biti
primjer seksualne samokontrole i zatim, uzdizanjem ljubavi prema Bogu iznad
ljubavi prema samom sebi i promicanjem pomoći molitve i pokore u teškoj bitci
svladavanja svojih vlastitih seksualnih strasti.
Ovih dana, i majke moraju biti podjednako oprezne u
toj delikatnoj stvari budući da popularni tinejđerski i glamour časopisi
promoviraju masturbaciju kao nešto posve normalno za mlade djevojke i žene.
Opasnosti preranog
seksualnog zavođenja
Priroda nije namijenila
djeci i adolescentima da ulaze u seksualne aktivnosti i veze koje su
rezervirane za odrasle unutar bračne veze. To je pravilo potvrđeno činjenicom
da fizički razvoj adolescenta u prijelaznom razdoblju od djetinjstva u odraslu
dob nije podjednako praćen psihičkim i emocionalnim rastom i stabilnošću koji
karakteriziraju zrelu ženu oko dvadesete i zrelog muškarca u njegovim ranim do
srednjim dvadesetima.
Iz toga proizlazi da
je u najboljem interesu adolescenta da njegove mlade snage budu usmjerene
daleko od seksualne sfere i usmjerene prema akademskoj izvrsnosti i/ili usavršavanju
vještina i umjetničkim/sportskim ostvarenjima kao i prema aktivnom sudjelovanju
u obiteljskim poduzećima i razvoju duhovnog života.
U prošlim vremenima, i Crkva i država doprinosile su podršci
tog važnog razvojnog zadatka tako što su
podržavale nerazrješivost
(heteroseksualnog) braka i integritet i autoritet obitelji; tako što su provodile zakone koji su branile i/ili
obeshrabrivale porok (uključujući i homoseksualnost) i promovirale krepost; tako što su branile proizvodnju i distribuciju pornografije i seksualno eksplicitne
programe u javnim medijima; tako što su žestoko provodile zakone o suglasnosti uz koje su bile stroge kazne za
silovanje muških ili ženskih maloljetnika; tako što su podržavale prava i dužnosti roditelja da usmjeravaju obrazovanje svoje
djece, uključujući poduku o seksualnim stvarima kako njihova djeca rastu u dobi
i razumijevanju.
Za kraj, jedino kroz
otkrivanje ili ponovno otkrivanje duhovnog života – života ispunjenog ljubavlju
prema Kristu, života molitve i pokore, života čistoće i podložnosti Božjim
zakonima – može se svijet vratiti zdravom razumu i svetosti u pripremi za
svijet koji će doći.
Nema komentara:
Objavi komentar