Propovijed bl. Alojzija Stepinca: Bog kažnjava grijeh

Dragi vjernici!
Vidjeli smo zadnji put kako je Bog kaznio pokvarenost ljudi u vrijeme patrijarha Noe. No nije to ni prvi ni posljednji put, da Bog kazni grijeh. Ako samo malo prođemo kroz Sveto pismo, povijest Crkve i svagdanji život, vidjet ćemo, kako pravda Božja bdije i grijeh kažnjava prečesto već na ovom svijetu na vidljiv način, da i ne govorimo o kazni u drugom životu. Ako se pak nađe koji luđak i misli da je to samo priča svećenika, onda neka ne zaboravi riječi Knjige mudrosti: "jer samo tada pokažeš snagu svoju, kad se ne vjeruje u savršenstvo moći Tvoje, i kod onih, koji je poznaju, kazniš prkos." (Mudr. 12:17) Blagost Božja ne dokida pravde Božje. Bog je biće savršeno.

1. Bacimo međutim letimičan pogled u povijest grijeha, pa će nam se brzo otvoriti oči. Tek što su Adam i Eva počinili grijeh, ubravši plod sa zabranjenog drveta, već ih je stigla osuda Božja: gubitak milosti posvećujuće, gubitak vrhunaravnih darova, izgon iz raja zemaljskoga, patnja svake ruke, bolesti i smrt.
Tek što je Kain ubio brata svojega, već glas Božji zove Kaina na račun i odgovornost, proklinje ga i tjera iz zemlje njegove.
Kad se je sin patrijarha Jude, Onan, podao ružnom grijehu nečistoće u saobraćaju sa ženom svojom, kaže Sveto pismo: "A Gospodu je bilo mrsko, što je činio, pa zato pusti, da i on umre." (Post 38:10) I on, to jest kao i brat mu Her, čiji grijeh ne spominje Sveto pismo, ali je svakako morala biti gadna stvar, kad ga je Gospod kaznio preranom smrću.

Ruben, sin patrijarha Jakova, sagriješio je sa ženom oca svojega. Za kaznu je izgubio pravo prvorodstva, što je bila velika stvar u Izraelu. Zato, kad je Jakov na samrti dijelio blagoslove sinovima svojim, govori Rubenu: "Rubene, ti si prvorođenac moj, jakost moja i prvna muške snage moje; prvi u dostojanstvu, prvi u vlasti! Uskipio si kao voda; nećeš imati prvenstva, jer si stupio na ležaj oca svojega i oskvrnuo ga." (Post 49:3-4) I Rubenovo pleme ostalo je bez važnosti u Izraelu.
Simeon i Levi, sinovi istoga patrijarha Jakova, izvršili su odviše krvavu osvetu nad stanovnicima Sihema. Otac je prokleo na samrti gnjev njihov i Simeonovo pleme izgubilo je svoju samostalnost i iščeznulo iz povijesti izraelske, a Levijevo pleme raspršilo se po gradovima drugih plemena.
Mojsije i Aron su u jednom času posumnjali, hoće li Bog dati vodu iz stijene narodu u pustinji. Za kaznu te sumnje stigla ih je osuda Božja, da nisu smjeli ući u obećanu zemlju, toliko žuđenu, nego su obojica umrla izvan nje.
Izraelci su se, dok je Mojsije boravio na gori Sinaju, da primi zapovijedi od Gospoda, počeli klanjati zlatnom teletu, pijući i igrajući. Za kaznu ih je tri tisuće palo od mača.
U zemlji moapskoj činio je Izrael na putu iz Egipta u zemlju obećanu, preljub s kćerima moapskim, klanjajući se bogovima njihov. Za kaznu ih je izginulo dvadeset i četiri tisuće, a midjanska kneževska kći Kozbi, skupa sa svojim ljubavnikom Izraelcem Zamrijem, probodena je kopljem kroz trbuh.
Narod se izraelski polakomio jednom za mesom u pustinji i mrmljao protiv Boga. Bog im je dao prepelica u izobilju, da se najedu mesa, koliko ih bijaše volja. Ali je i za kaznu njihove pohlepe pripustio bolest, koja ih je tako pokosila, da se ono mjesto zvalo Kibrot Hattaava, to jest grobovi pohlepe (Br 11:34).
Marija, sestra Arona i Mojsija, pobunila se jednom protiv Mojsija, jer da je zapostavljena. Bog ju je udario gubom od glave do pete, i samo na molitvu Mojsijevu opet ju je ozdravio.
Datan, Kora i Abiron s dvjesto i pedeset drugih pobunili su se protiv Mojsija, tražeći za sebe prvenstvo u građanskom i crkvenom području Izraela. Stigla ih je strahovita kazna. Koru, Datana i Abirona žive je progutala zemlja, koja se otvorila na zapovijed Gospodnju, a onih dvjesto i pedeset što su si htjeli prisvojiti dio svećeničke vlasti, spalio je oganj s neba.

Uhode, koje je Mojsije bio poslao u Palestinu da izvide zemlju, dali su lažan izvještaj o Palestini, na što je sav narod počeo rogoboriti protiv Mojsija i Boga. Za kaznu je sve uhode stigla nagla smrt, a više od šest stotina tisuća odraslih ostavilo je svoje kosti u pustinji, kuda su lutali četrdeset godina. Tek njihovo potomstvo ušlo je u zemlju obećanu.
Veliki svećenik Heli bio je previše nemaran u opominjanju svojih sinova Ofnija i Finesa, koji su besramnim životom i postupkom odvraćali narod od svete službe Božje. Za kaznu su Ofni i Fines poginuli u boju, a Heli je na vijest o njihovoj pogibiji i nesreći Izraela pao sa stolice, slomio šiju i umro.
Šaul je nekoliko puta prestupio zapovijed Božju u raznim stvarima. Za kaznu je odbačen kao kralj, zapao u teško duševno raspoloženje, i konačno nakon izgubljene bitke na gori Gelboe sam sebi oduzeo život, bacivši se na mač svoj, da ne padne živ u ruke Filistejcima.
Dva puta došlo je po pedeset vojnika, da prema nepravednoj naredbi kraljevoj uhvate svetog Iliju proroka. Obadvije grupe spalio je za kaznu oganj s neba.
Bezbožna kraljica Jezabela dala je lažno optužiti i kamenovati Nabota, da se dočepa njegova vinograda. Za kaznu je bila strovaljena s prozora, izgažena konjskim kopitima i izjedena od pasa, kako je prorekao Gospodin Bog.

Kralj Ahab nije poslušao proročanstva prorokova, koji ga je odvaćao od borbe u Ramot Galaadu. Za kaznu je u boju smrtno ranjen i pod večer umro, a onda su psi lizali krv njegovu, kada su prana njegova kola na jezeru.
Bezbožni Jeroboam htio je uhvatiti proroka Gospodnjeg, koji mu je prorekao razorenje oltara, koji je sagradio, da odvrati Izrael od polaska u hram Gospodnji u Jeruzalemu. Za kaznu mu se odmah ukočila ruka i makar mu je na molitvu prorokovu opet dana upotreba ruke, istrebljen je kasnije i on i sva kuća njegova zbog idolopoklonstva.
Kralj Antioh grozno je mučio Judejce, da ih navede na otpad od vjere otaca u pravoga Boga. Za kaznu su ga živa izjeli crvi. Herod Agripa je svojatao božansku čast. Za kaznu ga je udario anđeo Gospodnji i živa su ga izjeli crvi.
David je sagriješio preljubom i ubojstvom. Za kaznu je doživio bezbroj jada i sramota u svojoj obitelji, kao što je pobuna sina mu Abšaloma i obečašćenje njegovih žena.
Ananina i Safira slagali su pred svetim Petrom. Za kaznu ih je stigla nagla smrt.
Sodoma i Gomora griješile su neprirodnim načinom. Za kaznu je oba grada spalio oganj i sumpor.

2. Ali što da duljimo, dragi vjernici, kad ne bi ni u svijet stale knjige, koje bi se mogle napisati o strahotama koje stižu grijeh. I ovo, što smo vidjeli, samo su vidljive vremenite kazne. Kako Bog pojedince kazni na drugom svijetu, to je tajna Božja. I nemojmo se čuditi, da Bog tako budno pazi i kazni grijeh. On je Bog neizmjernog veličanstva, mi smo ništica. "On vjekuje vijek do vijeka, niti Ga žića konac čeka", a mi smo u poredbi s Njime mnogo manje nego muha što živi jedan dan. On je svemoć, a mi smo nemoć. On je svetost, a mi opačina.
Jao umišljenim veličinama, koje utvaraju sebi, da se mogu poigravati s Bogom i griješiti po volji! Prije par godina je neki njemački župnik prijateljski opomenuo nekog inteligentnog (ako se može tako nazvati) i bogatog čovjeka koji nije mario za vjeru. Taj mu je odgovorio pismom, u kojem kaže: "Ja imam o vjeri svoje nazore. Ja ne trebam ni duhovnika ni crkve. Ja držim svoje pobožnosti u slobodnim planinama i šumama. Od njih slušam propovijedi i savjete, jer znam što imam činiti. Bavite se Vi radije glupim pukom, koji još treba duhovnog pastira. Ja sam slobodan čovjek i idem svojim putevima. Za mene se ne brinite ni za spas moje duše i dobro zapamtite: "Ja ću sebi sam potražiti put u svoje blaženstvo." Točno tjedan dana iza toga našli su toga umišljenog čovjeka slomljene kralježnice pod njegovim vlastitim autom. To je bilo njegovo blaženstvo na tom svijetu. A na drugom? To je tajna Božja. Jedno je sigurno. S Bogom se ne možemo šaliti. I tko se igra, past će u ruke Boga živoga, kako veli sveti Pavao.