Dana 24. listopada 1878. don Bosco je pripovijedao:
Bio sam u Lanzu na prvim duhovnim vježbama. Navečer sam pošao spavati i usnuo sam san.
Nalazio sam se u kraju koji mi nije bio poznat. Bio je blizu nekoga mjesta s perivojem, a uz njega se prostirala velika livada. Sa mnom su bili prijatelji koji su me pozivali da uđem u vrt. Ušao sam i vidio veliko mnoštvo janjadi. Janjci su skakali, trčkarali i koprcali se po svom običaju. Najednom se otvore vrata koja vode na livadu i janjci otrčaše na pašu.
Ali neki nisu htjeli izaći, zaustaviše se u vrtu. Išli su amo-tamo grizući kakav stručak trave.
Tako su pasli makar tu nije bilo trave u izobilju kao vani kamo je izašao veći broj janjaca. Rekao sam: "Htio bih vidjeti što rade oni vani." Izašli smo na livadu i vidjeli kako mirno pasu. Najednom se nebo smrknulo, počelo je sijevati i grmjeti, prava oluja. Bojao sam se što će biti s ovim janjcima ako ih zatekne oluja: "Utjerajmo ih na sigurno!" S mojim drugovima natjeravao sam janjce prema ulazu u vrt. Ali oni nisu htjeli stupiti unutra, već su brzonogi stalno bježali. Počele su padati prve kapljice, zatim je došla jaka kiša i ja nisam uspio sakupiti ovo stado. U vrt su pak došle dvije ovčice. Sve druge, a bilo ih je mnogo, ostale su na livadi. Rekao sam: "Dobro, ako baš neće doći, to gore za njih. Mi se svejedno vratimo i pođimo u vrt."
Tamo je bio zdenac nad kojim je bilo napisano velikim slovima:
FONS SIGNATUS - Zapečaćeni izvor. Bio je pokriven. Ali najednom se otvori. Voda je šiknula uvis i razdijelila se u obliku duge, poput lukova u trijemovima. Kako je sve više sijevalo i jače grmjelo, počela je padati tuča. Mi smo sa svim janjcima koji su bili u vrtu krenuli pod onaj čudesni svod, pod kojim nisu prodirale ni tuča ni kiša.
Pitao sam prijatelje: "Što je ovo? Što će biti od siromaha koji su vani?" "Vidjet ćeš", odgovoriše mi. "Pogledaj na čelo ovih janjaca. Što se tu nalazi?" Pogledao sam i na čelu svake životinje vidio napisano ime jednog dječaka iz Oratorija. "Što je to?" zapitao sam.
"Vidjet ćeš!" Nisam se više mogao suzdržati. Htjedoh izići da vidim što rade oni bijedni janjci koji su ostali vani.
Pomislio sam u sebi: "Sakupit ću ubijene i poslati ih u Oratorij."
Izišavši ispod ovog svodovlja i ja sam postao žrtva kiše. Vidio sam siromašne životinje povaljene na zemlju kako se, pokrečući noge, nastoje podići i doći u vrt. Ali nisu mogle hodati. Otvorio sam izlaz, ali njihovo naprezanje i dalje bijaše uzaludno. Kiša i tuča su ih toliko uništile da su izazivale samilost. Jednoj je bila razbijena glava, drugoj čeljust, trećoj oko, a nekoj noga ili drugi dio tijela. Nakon nekoliko minuta oluja je prestala.
"Pogledaj s ove strane", reče mi čovjek. "Gledaj čela onih janjaca!" Pogledao sam i na svakom čelu pročitao ime dječaka iz Oratorija.
Rekoh: "Poznam dječaka s ovim imenom, ne čini mi se da je janje!" "Vidjet ćeš, vidjet ćeš još", odgovoreno mi je. Zatim mi je donesena zlatna posuda sa srebrnim poklopcem i čuo sam glas: "Zamoči ruku u ovu pomast, njome takni rane ovih životinja i odmah će se izliječiti." "Beee...!" Ali one se ne makoše. Ponovio sam zov. Opet ništa. Nastojao sam se približiti jednom, ali janje se izvuče i pobježe.
Kliknuo sam:"Ako neće, to gore za njih! Idem drugom janjetu!" I ono mi pobjegne. Kojemu god sam se približio da mu namažem rane i ozdravim ga, svako mi je pobjeglo. Trčao sam za njima, ali uzalud sam ponavljao tu "igru". Konačno sam stigao do jednoga izvađenih očiju, što je izazivalo samilost. Rukom se dotakoh ispalih očiju i janje ozdravi te je poskakujući otišlo u vrt. Vidjevši ovo, mnogi janjci više nisu odbijali lijek i dopuštali su da ih dotaknem i izliječim. Zatim su išli u vrt. Neki s najtežim ranama ipak su ostajali vani. Nije mi bilo moguće približiti im se. Rekoh: "Ako se ne žele izliječiti, to gore za njih! Ali ne znam kako ću ih moći opet utjerati u vrt." "Pusti to", reče mi jedan prijatelj, "doći će." "Vidjet ćemo", rekao sam i ostavio zlatnu posudu tamo gdje je prije bila. Vratih se u vrt. On se potpuno promijenio i na ulazu sam čitao ORATORIJ.
Jedva sam ušao. Vidjeh tada kako se približavaju oni janjci koji prije nisu htjeli doći, ulaze kradom i skrivaju se. Tako se nisam uspio približiti ni jednomu. Još je bilo nekoliko janjaca koji su nerado uzimali lijek. Njima se lijek pretvarao u otrov. Umjesto da bi ih izliječio, pogoršavao im je rane. Prijatelj mi reče: "Gledaj! Vidi ovu zastavu!" Okrenuo sam se i vidio kako leprša velika zastava. Na njoj je velikim slovima pisalo: PRAZNICI. "Vidim", odgovorio sam. Nad tim prizorom bijah izvan sebe od boli.
"Evo, to su učinili praznici", objasni mi jedan iz pratnje. "Tvoji dječaci odlaze iz Oratorija na praznike s dobrom voljom da pasu Božju besjedu i ostanu dobri. Ali nakon toga dođe oluja, a to su napasti; zatim kiša, to su sotonske navale; nakon toga krene tuča, to je kad bijednici padnu u grijeh. Neki se još izliječe pomoću ispovijedi, a drugi se ne okoriste ovim sakramentom. Imaj to na pameti i neumorno ponavljaj svojim dječacima da su praznici velika oluja za njihove duše."
Promatrao sam ove jaganjce i na nekima vidio smrtonosne rane. Nastojao sam ih iscijeliti. Tu me probudi don Scapini iz susjedne sobe lupanjem pri ustajanju.
Zabilježio sam neka imena među mnogim janjcima iz sna. Uspoređujući ih s dječacima vidio sam kako su se vladali točno kao u snu. (MB; XIII., 1878., 761.)
Nema komentara:
Objavi komentar