Intervju s Tedom Bundyjem
Dr. James Dobson
Dobson: Ted, sada je oko dva sata popodne i određeno je da će te pogubiti sutra ujutro u sedam sati, ako ne dobiješ još jednu odgodu. Koje misli sada prolaze tvojom glavom? O čemu razmišljaš ovih zadnjih dana?
Bundy: Neću vas zavaravati time da kažem nešto poput toga da osjećam da imam kontrolu, ili da sam se pomirio sa sudbinom, jer nisam. Stvari se mijenjaju svakoga trenutka. Ponekad se osjećam vrlo smireno, a ponekad uopće nisam smiren. Ono što mi sad prolazi kroz glavu je da iskoristim minute i sate koje imam što plodonosnije moguće i da vidim što će se dogoditi. Pomaže mi da živim u trenutku, u smislu toga da ga iskoristim, korisno. Upravo sada se osjećam smireno, većinom zato što sam ovdje s tobom.
D: Samo da se zna, ti si kriv za ubojstvo mnogih žena i djevojaka.
B: Da, da, to je istina.
D: Ted, kako se to dogodilo? Odvedi me u prošlost. Što je prethodilo ponašanju koje smo vidjeli? Toliko tuge, toliko očaja, toliko boli za tolike ljude. Gdje je to počelo? Kako se to dogodilo?
B: To je dobitno pitanje i pitanje na kojem su godinama radili ne samo puno inteligentniji ljudi od mene, već sam i ja na njemu radio godinama pokušavajući ga razumjeti. Ima li dovoljno vremena da to objasnim? Ne znam. Mislim da ga sada razumijem, da razumijem što mi se dogodilo, u onoj mjeri da sada mogu vidjeti određene osjećaje i ideje koji su se u meni razvijale do one točke kada sam počeo djelovati prema njima; zasigurno vrlo nasilne i vrlo destruktivne osjećaje.
D: Vratimo se onda nazad tim korijenima. Kao prvo, ti, kao što sam razumio, si odrastao u, ono što ti smatraš, zdravom domu.
B: Točno.
D: Ti nisi bio fizički zlostavljan, nisi bio seksualno zlostavljan, nisi bio emocionalno zlostavljan....
B: Nisam, ni na koji način. Mislim, to je dio tragedije cijele situacije, jer sam odrastao u divnom domu s dva predana roditelja puna ljubavi i bio sam jedan od petero braće i sestara. U domu gdje su djeca bila središte roditeljskog života, koji su redovito išli u crkvu; dva kršćanska roditelja koji nisu pili, nisu pušili, nisu kockali, nije bilo fizičkog zlostavljanja, ili svađa u kući. Ja ne želim reći da je sve bilo savršeno...
D: Savršeno?
B: Ne, ne znam postoji li savršen dom, ali to je bio dobar, solidan kršćanski dom i nitko ne bi trebao i nadam se da nitko neće pokušati ići laganim putem i okriviti ili na ikoji način optužiti moju obitelj da je tome doprinijela, jer ja znam, i pokušavam vam reći, najiskrenije što znam, što se dogodilo. Mislim da je to poruka koju želim dati. Kao mladić, mislim kao dječak od dvanaest ili trinaest godina, naišao sam, izvan kuće, u lokalnoj trgovini, lokalnoj drogeriji, s erotskim sadržajem, onim što ljudi nazivaju laganom pornografijom, ali kao što mislim da sam vam sinoć objasnio, dr. Dobson, u anegdoti, da smo, kao što to mladići rade, istraživali stražnje ulice i puteljke našeg susjedstva i ponekad bi ljudi bacili smeće i što god su čistili iz svojih kuća. I s vremena na vrijeme, naišli bismo na pornografske knjige žešće prirode, puno slikovitije, može se reći, eksplicitnije prirode nego što bismo susretali u, recimo, svojoj lokalnoj drogeriji. Tu su također bili i, recimo, detektivski časopisi i slično...
D: Takvi u kojima je bilo nasilja?
B: Da. I to je nešto što želim naglasiti, za što mislim da je najštetnija vrsta pornografije, opet govoreći iz vlastitog iskustva, teškog stvarnog osobnog iskustva. Najštetnija vrsta pornografije je ona koja uključuje nasilje, seksualno nasilje jer povezivanje te dvije sile, što ja predobro znam, dovodi do takvog ponašanja koje je prestrašno za opisati.
D: A sada me provedi kroz to. Što se događalo u tvom umu, u to vrijeme?
B: OK. Prije nego krenemo dalje, mislim da je važno da ljudi vjeruju u ono što govorim, da vam kažem da ne krivim samo pornografiju. Ja ne kažem da je ona uzrokovala da idem i učinim određene stvari. Ja preuzimam potpunu odgovornost za sve što sam učinio, o tome se ovdje ne radi. Ovdje pričamo o problemu kako je ta vrsta literature doprinijela i pomogla oblikovati određeno nasilno ponašanje...
D: Kako je to dalo gorivo tvojim maštanjima...
B: Da, u početku, to daje gorivo toj vrsti razmišljanja. Zatim, nakon nekog vremena, ona je bila ključna u onome što bih ja nazvao - kristaliziranju stvari, u stvaranju nečega što je bilo kao neki zasebni entitet iznutra. I u tom trenutku ti si na rubu, odnosno ja sam bio na rubu, da počnem djelovati i činiti tu vrstu stvari.
D: E sada, ja to zaista želim razumjeti. Otišao si najdalje što si mogao, u svojim maštanjima, s tiskanim materijalima, videom i filmovima.
B: Filmovima, časopisima, čime god.
D: I zatim te nešto tjeralo da poduzmeš taj mali ili veliki korak u fizički događaj.
B: Slučajno se to dogodilo u koracima, postepeno, ne događa se nužno, barem se nije meni dogodilo preko noći. Moje iskustvo, recimo s pornografijom općenito, ali s pornografijom koja se bavi nasilnom razinom seksualnosti, da, jednom kada se postane ovisan o tome, a ja na to gledam kao na vrstu ovisnosti, koja je poput drugih vrsta ovisnosti, da bi ti stalno, ja bih stalno tražio još žešće, još eksplicitnije materijale. Poput ovisnosti ti stalno žudiš za nečim jačim, jačim, nečim što će ti dati još veći osjećaj uzbuđenja, dok ne dostigneš točku gdje pornografija može pružiti samo nešto. Dostižete tu točku skakanja gdje se pitate ako to učinite da će vam to pružiti nešto više od čitanja o tome ili gledanja na slikama.
D: Koliko dugo si bio na toj prekretnici prije nego si zapravo nekoga napao?
B: Vidite... to je vrlo delikatno pitanje, u mom slučaju, i mi pričamo o nečemu gdje sam dostigao tu točku, ili o sivoj zoni koja je okruživala tu točku, kroz razdoblje od nekoliko godina.
D: Ne sjećaš se... Koliko dugo?
B: Dobro, mogao bih reći nekoliko godina i ono s čim sam se borio, bile su jake inhibicije protiv zločinačkog ponašanja, kojima sam bio uvjetovan, svojom okolinom, susjedstvom, crkvom i školom. Stvarima koje su govorile: “Ne, to je pogrešno.“ Mislim, čak i razmišljati o tome je krivo, ali još to i učiniti je zasigurno krivo. Ja sam bio na tom rubu, i na kraju, ono što mogu reći, na zadnjim tragovima suzdržavanja, prepreka da učinim nešto što je stalno bilo testirano, i salijetano, kroz život fantazije koja je većim dijelom dobivala gorivo kroz pornografiju.
D: Sjećaš li se što te je gurnulo preko toga ruba? Sjećaš li se odluke da to učiniš? Sjećaš li se gdje si odlučio baciti oprez u vjetar?
B: Ponovno, kada vi kažete „gurnulo“... ja znam o čemu vi pričate...a ja ne želim izvoditi zaključak da sam ja bio...
D: Da, znam...razumijem...
B: ...bespomoćna žrtva. Pa opet, mi govorimo o utjecaju... takav je utjecaj nasilnih vrsta medija i nasilne pornografije koje su bile neophodna poveznica u nizu ponašanja, nizu događaja koji je doveo do tih ponašanja, do napada, do ubojstava i čega već ne. Teško je opisati osjećaj kada dostigneš točku kada sam znao, recimo, da je nešto puklo, kada sam znao da ja to više ne mogu kontrolirati. Da te zapreke koje sam naučio kao dijete, koje su u meni bile usađene, da one više nisu dovoljne da me zadrže da ne nađem nekoga i da mu ne naudim.
D: Možemo li to točno nazvati mahnitošću, seksualnom mahnitošću?
B: Pa, da. To je jedan način za opisati to. Kao prisila, gomilanje destruktivne energije. No, dodatni faktor koji još nisam spomenuo je korištenje alkohola. Mislim da što je alkohol to učinio, zajedno s izlaganjem pornografiji, alkohol je umanjio moje inhibicije. U isto ih je vrijeme, moje maštanje, koje je dobivalo gorivo od pornografije, dodatno nagrizlo.
D: U ranim danima, ti si bio gotovo uvijek polupijan kada si činio te stvari, zar nije tako?
B: Da, tako je.
D: Je li to uvijek bilo tako?
B: Rekao bih da je to općenito bio slučaj, bez iznimke.
D: Ako ja sad to dobro razumijem, radilo se o unutarnjoj borbi. Tu su bila usvojena pravila ponašanja koja su te naučili, da postoji dobro i loše, koje si naučio kao dijete, a onda je tu i ta neobuzdana strast hranjena tvojim uranjanjem u žestoku i nasilnu pornografiju, i te su stvari bile u sukobu jedna s drugom.
B: Da.
D: A zatim si se s alkoholom koji je umanjio tvoje inhibicije, posve tome predao?
B: Točno, da. Možete to tako sažeti i to je zasigurno točno. I baš mi je sinulo da će neki ljudi reći: “Pa i ja sam te stvari vidio i na mene to tako ne utječe.“ Ja mogu razumjeti da skoro svatko može biti izložen takozvanoj pornografiji i dok ih to sigurno uzbuđuje, neće ništa loše učiniti.
D: Ovisnosti su upravo takve, one djeluju na neke ljude više nego na druge. Ali postoji postotak ljudi na koje takva žestoka pornografija utječe na vrlo nasilan način i ti si očigledno jedan od tih.
B: To je bila glavna komponenta i ja ne znam zašto sam ja bio tako osjetljiv na to. Sve što ja znam je da je to imalo tako jak utjecaj na mene da je to bilo ključno za razvoj tako odvratnog ponašanja da sam se u njega upustio.
D: Ted, nakon što si počinio svoje prvo umorstvo, kako je to emocionalno utjecalo na tebe? Što se dogodilo u danima nakon njega?
B: Ponavljam... molim vas, pokušajte razumjeti, da čak i toliko godina nakon svega toga, vrlo je teško pričati o tome, ponovno to proživljavati, ali ja želim da shvatite što se dogodilo. To je bilo kao da sam se probudio iz neke vrste užasnog transa ili sna... Ja to jedino mogu usporediti s – ja ne želim previše dramatizirati, ali – kao da sam bio opsjednut od nečega tako odvratnog i stranog, a onda sam se probudio sljedećeg jutra iz toga, sjetio se što se dogodilo i shvatio, u principu, da sam ja u očima zakona i u očima Boga, vrlo odgovoran. Probuditi se ujutro i shvatiti što sam učinio, bistrog uma i sa svim bitnim moralnim i etičkim osjećajima netaknutima na trenutak... to me je apsolutno užasnulo da sam sposoban učiniti nešto poput toga.
D: Ti to stvarno nisi znao prije?
B: Nema načina kako to mogu opisati. Kao prvo, brutalni nagon da se takva stvar učini, a zatim, kada se dogodi, kada je on više ili manje zadovoljen i umiri se, može se reći, ili potroši, onda ta vrsta energije opadne. Opet bih bio svoj. Ja želim da ljudi to razumiju. Ja ne govorim to bez veze jer je važno da ljudi to razumiju. Uglavnom sam bio normalna osoba. Ja nisam bio neki tip koji visi po birtijama ili neki propalica, ja nisam bio izopačen na način da, znate, ljudi pogledaju i kažu: “Ja znam da s ovime nešto ne valja, to je očito.“ Mislim, ja sam u biti bio normalna osoba i imao sam dobre prijatelje, vodio sam normalan život osim ovoga, maloga, ali vrlo snažnog i vrlo destruktivnog segmenta, koji sam čuvao vrlo tajnim, vrlo privatnim i nisam nikome dao da zna o tome. I dio šoka i užasa za sve moje drage prijatelje i obitelj, prije puno godina kada sam prvi put uhićen, bilo je to da oni nisu imali nikakve indicije. Gledali bi mene, i vidjeli bi 'malog Amerikanca'. Mislim, nisam bio savršen, ali želim biti potpuno iskren s vama, bio sam OK.
D: OK.
B: Da, bio sam OK. Temeljna ljudskost, temeljni duh koji mi je Bog dao bio je nedirnut, ali nažalost bio je na trenutke nadvladan. Ljudi moraju prepoznati da mi nismo neka vrsta... oni od nas koji su... koji su bili pod takvim utjecajem nasilja u medijima, posebno pornografskog nasilja, da mi nismo neka vrsta prirodnog čudovišta. Mi smo vaši sinovi i vaši muževi, i odrasli smo u regularnim obiteljima. A pornografija može doseći i uhvatiti dijete iz bilo koje kuće danas. Mene je ugrabila iz mojeg doma prije dvadeset, trideset godina, bez obzira na moje ustrajne roditelje. A oni su bili marljivi u zaštiti svoje djece. I koliko god divan kršćanski dom mi imali, a imali smo divan krćanski dom, nema zaštite od takve vrste utjecaja koje su toliko dopuštene u društvu koje tolerira...
B: Slušajte, ja nisam znanstvenik i nisam napravio istraživanje. Mislim, ne pretvaram se da znam što građanin John Q misli o ovome, ali ja sad već jako dugo živim u zatvoru i susreo sam mnogo ljudi koji su poput mene bili motivirani počiniti nasilje i bez iznimke, svaki od njih je bio duboko upleten u pornografiju, bez pitanja, bez iznimke, ona je imala ozbiljan utjecaj na njih i bili su posve obuzeti tom ovisnošću. O tome nema sumnje. FBI je proveo svoje vlastito istraživanje o serijskim ubojicama koje pokazuje da je najčešći zajednički interes među serijskim ubojicama pornografija.
D: To je istina.
B: I to je stvarnost. To je istina.
D: Ted, kakav bi tvoj život bio bez tog utjecaja? Ti samo možeš nagađati.
B: Pa, bio bi zasigurno puno bolji, ne samo za mene, već, ispričajte me, što sam sebičan ovdje, ali bio bi puno bolji za mene i za mnoge druge ljude... Ja znam da postoje mnogi nevini ljudi, žrtve i njihove obitelji. Bilo bi puno bolje, bez sumnje. Bio bi to ispunjeniji život, život u kojem ne bi bilo, apsolutno sam siguran, ne bi bilo ovakvog nasilja koje sam počinio.
D: Sigurno. Ted, ako te mogu pitati jedno pitanje koje se može čuti, jedno od najvažnijih pitanja dok ti se bliže posljednji sati: Razmišljaš li ikada o svim tim žrtvama tamo i njihovim obiteljima...?
B: Pa...
D: ...one su tako ranjene. Ti znaš, toliko godina poslije, da se njihovi životi nikada nisu vratili u normalu, da se nikada neće vratiti u normalu.
B: Apsolutno.
D: Nosiš li taj teret, to opterećenje? Kaješ li se?
B: Ponovno kažem, znam da će me ljudi optužiti da samo sebi služim, ali mi smo sada to nadišli, mislim, ja vam sada samo govorim kako se osjećam, ali, s Božjom pomoći, ja sam došao do točke kada, puno prekasno, ali bolje ikad nego nikada, osjećam bol i patnju za koju sam odgovoran. Da, apsolutno. U zadnjih nekoliko dana, pričao sam s nekoliko istražitelja u vezi neriješenih slučajeva, ubojstava u koje sam bio uključen i teško je o njima govoriti nakon toliko godina jer to u meni ponovno oživljava sve te strašne osjećaje i te misli koje sam imao s kojima sam se, nepokolebljivo i marljivo suočavao, i mislim, uspješno, s ljubavlju Božjom. Pa opet, to je nanovo otvorilo i osjećao sam bol i užas svega toga isponova. Ja se samo mogu nadati da će oni kojima sam naudio, oni kojima sam uzrokovao toliku bol, čak i ako ne vjeruju u moju tugu i kajanje, vjerovati ono što ću sada reći: da su na slobodi u njihovim gradovima i njihovim zajednicama, ljudi poput mene, danas, čiji se opasni impulsi hrane, svakodnevno, nasiljem u medijima u svojim različitim oblicima, osobito seksualiziranim nasiljem. A ono što mene plaši i kao da sada postaje stvarnost – jer ono o čemu sam ja govorio dogodilo se prije dvadeset, trideset godina u mojim formativnim godinama – što me užasava i zaprepašćuje je, dr. Dobson, kada vidim što se pušta na kablovskoj TV! Neki filmovi, mislim, nasilje u nekim filmovima, koje gledaju danas u svojim domovima, te stvari nekada ne bi pokazivali ni pod ocijenom X u kinima za odraslu publiku prije trideset godina. Te stvari...
D: The Slasher filmovi... govoriš li o njima?
B: ...to je, govorim vam iz vlastitog iskustva, najeksplicitnije nasilje na ekranima, pogotovo jer ulazi u naše domove. Djeca koja nisu pod nadzorom, ili nisu svjesna, da mogu postati Ted Bundy oni koji imaju takvu osjetljivost, koji imaju tu predispoziciju da na njih može utjecati takvo ponašanje, takva vrsta filmova, takva vrsta nasilja. Tamo sjede djeca, koja šaltaju po upravljaču i nailaze na takve filmove kasno u noći, ili ne znam kada su na programu, ali jesu i svako dijete to može vidjeti. Zastrašujuće je pomisliti što bi se dogodilo da sam ih ja vidio, već sam bio dovoljno strašan. Mislim, ja sam naišao na te stvari izvan kuće, ali znati kakve sve djeca stvari danas gledaju ili da mogu podići telefon i naručiti bilo što!!!
D: Možeš li mi pomoći razumjeti kako se odvijao taj proces desenzitizacije? Što je prolazilo kroz tvoju glavu?
B: Pod desenzitizacijom – opisat ću određenim pojmovima – je svaki put kada sam naudio nekome, svaki put kada sam ubio nekoga, postojala bi ta ogromna količina, pogotovo ispočetka, ogromna količina užasa, krivnje, naknadnog kajanja, ali zatim bi se taj impuls da to ponovno učinim vratio s još većom snagom. Sada, vjerujte mi, jedinstvena stvar kako je to funkcioniralo, dr. Dobson, je da sam još osjećao u svom svakodnevnom životu, cijeli spektar krivnje i kajanja u vezi drugih stvari, žaljenja i...
D: Je li to kod tebe kao u nekim „odjeljcima“?
B: Postojao je vrlo fokusiran, oštro fokusiran dio u „odjeljcima“, koji je bio kao crna rupa, kao pukotina i sve što je upalo u tu pukotinu jednostavno je nestalo. Ima li to nekakvog smisla?
D: Da, ima. Jedno od posljednjih umorstava koje si učinio, naravno, bila je, mala Kimberly Leech, dvanaestogodišnjakinja. Mislim da je javni protest bio veći jer je nevino dijete uzeto s igrališta. Što si ti osjećao nakon toga? Je li bilo normalnih emocija tri dana kasnije? Gdje si ti bio, Ted?
B: Ja sada stvarno ne mogu o tome pričati, baš sada. To je, to je prebolno....Volio bih vam otkriti kakvo je to iskustvo, ali ne mogu...neću moći o tome pričati.
D: OK.
B: Ne mogu još razumjeti, no, mogu pokušati, svjestan sam da ne mogu razumjeti bol koju roditelji te djece i tih djevojaka kojima sam naudio osjećaju i ja im ne mogu baš ništa nadoknaditi, i ne pretvaram se, a čak niti ne očekujem da mi oproste. Ja ih to ne tražim. Ta vrsta opraštanja je od Boga i ako ga imaju, imaju, ako ne, ne. Možda ga nađu jednoga dana.
D: Zaslužuješ li kaznu koju ti je Država odredila?
B: To je jako dobro pitanje. Odgovorit ću na njega vrlo iskreno: ja ne želim umrijeti. Ne želim vas zavaravati. Ja zasigurno zaslužujem najtežu kaznu koju društvo ima, i ja zaslužujem, društvo zaslužuje da bude zaštićeno od mene i od drugih poput mene, to je sigurno tako. Mislim da sada naša rasprava dolazi do toga da društvo zaslužuje da ga se zaštiti od samoga sebe, kao što smo pričali, neke sile se odrješuju, posebno u ovoj zemlji, ponavljam, takvom vrstom nasilne pornografije, gdje će s jedne strane dobronamjerni pristojni ljudi osuditi ponašanje Teda Bundyja dok šeću pokraj police za časopise prepunih stvari takve vrste koje će gurnuti djecu i mlade putem da postanu Ted Bundy. To je ironija. Mi ovdje pričamo o nečemu iznad zaslužene kazne, što ljudi žele sa mnom, iznad zaslužene kazne i odmazde, jer nema načina na ovom svijetu da time što će mene pogubiti, da će to vratiti tu prekrasnu djecu njihovim roditeljima i ispraviti ili ublažiti bol. Ali kažem vam, postoje mnoga djeca koja se danas igraju na ulicama ove zemlje, koja će sutra biti mrtva i sljedeći dan i još onaj sljedeći dan i sljedeći mjesec, jer drugi mladi ljudi čitaju takvu vrstu literature, gledaju takvu vrstu stvari kakve su danas dostupne u medijima.
D: Ted, kao što možeš zamisliti, postoji ogromna bezobzirnost u vezi tebe vani i ja, pretpostavljam, iz dobrih razloga. Mislim da ne postoji ništa što bi mogao reći da neki ljudi povjeruju...
B: Da.
D: ...pa, opet, kao što si mi rekao i čuo sam to od našeg zajedničkog prijatelja, Johna Tannera, da si prihvatio oproštenje Isusa Krista i da si sada Njegov sljedbenik i vjernik. Crpiš li svoju snagu iz toga kako se približavaš svojim posljednjim satima?
B: Da. Ne mogu reći da je biti u dolini smrtne sjene nešto na što sam se priviknuo i da sam snažan i da me ništa ne muči. Slušajte, nije zabavno. Vrlo sam usamljen i moram se podsjećati da ćemo svi jednog dana proći kroz to, na jedan ili drugi način, i da su to prošli milijuni ljudi koji su hodali po ovoj zemlji prije nas. Tako da je to jedno iskustvo koje svi dijelimo.
D: Da.
Političari, hoćete li dozvoliti da nastane još jedan Ted Bundy zbog popustljivosti sadašnjih zakona?
Izdavači, hoćete li u vašim klijentima buditi takve misli koje vode u seksualno nasilje, potaknute vašim snimkama, časopisima, novinama i knjigama punima erotskih elemenata?
Učitelji, hoćete li staviti na dohvat ruke vašim učenicima razvratne ideje i slike koje će ih voditi u poroke?
Roditelji, hoćete li otvoriti vrata svojeg doma, preko knjiga, videa, TV-a, radija i literature, nepristojnom utjecaju koji možete ozlijediti vašu djecu i vas same?
Ne! Moramo reagirati i uništiti svu pornografiju u svojim gradovima, školama i domovima jer „ljude je lakše reducirati na robove pornografijom nego stražarnicama.“ (Solzenitsyn)
Izvor
Nema komentara:
Objavi komentar