Premda je Ivan namjerno izbjegavao pokvareno društvo, te sve životne pojave promatrao u vidu vječnosti, nije ipak izbjegao dvostrukom sukobu i borbi, koja zahvaća osobito naobražena mladića, kad stvara sebi životni nazor. To je borba za vjeru i čistoću, kad ga nagon stavlja pred pitanje: hoće li biti samo "pametna životinja", ili će u sebi razviti "razumnog čovjeka". Ivan je očuvao čovječje dostojanstvo sadržano u potpunoj spolnoj čistoći, ali je borbu s bujnom svojom i umjetnički nastrojenom prirodom morao još dugo voditi. No gdje je borba, tu je i zasluga.
Beč, 17.5. 1915. "Život mi je veliki upitnik. Od dana se do dana gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla nedostaje mi više. Pitam se, da li je ono, što sam prije držao dobrim, uistinu dobro. Što je to "uistinu dobro", postoji li dobro? Svi ovi nazori o svijetu, nisu li samo predrasude? I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono, što pred sobom vidim, uviđam da postoji. Evo, što vidim: šećem se uvečer po parku i gledam, gdje je na svakoj klupi po jedan par. Uistinu ovaj prirodni zakon postoji, zakon ljubavi, u smislu sjetilnog nagnuća muža k ženi. Na ove parove ne gledam više s prijašnjim okom. Negda sam držao da je to strast, da je to slabost, nekarakternost ljudska, koja se odaje sjetilnom užitku. Ovako na taj temeljni zakon ne mogu više gledati i ako znam, da sam se u časovima, kad sam promatrao taj život izbliza - (na akademiji!) - gnjusio toga gada i blata.
Za opravdanje ovoga načela moram se pitati: postoji li Bog ili ne postoji? Onda: što razumijem pod tim imenom: Bog? Činjenica je, da on postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti duh nečega većega i vječnijega... Dakle Bog postoji.
Što je taj Bog? Kakav je? Možemo li se Njemu moliti? Je li osoban? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li svoje roditelje, žao mi je. To je dokaz, da osjećaj počinjene nepravde nije predrasuda, nego da pravda u nama postoji. Pravda je jedno načelo, koje je u nama i sva se nutrina u nama uzrujava, ako radimo protiv ovoga načela. I Onaj, koga mi oko sebe osjećamo, do kojeg razum dolazi, da je vječan, komu duša nehotice teži, taj će biti jamačno sama Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji, i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini, vječni veliki Bog. Kad On postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.
Onda treba još pomisliti na nešto, na što ljudi ne misle i što bi ih moglo lako dovesti do prave spoznaje - da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo, a taj umre. Nikad, nikad ga više nećemo vidjeti. Pa mi sami puni smo misli, sumnja, težnja, mnijenja, cijeli duševni svemir, naše "Ja" je sredina, oko koje se sve okreće, koja dojmove prima i sortira, sve mi to doživljavamo, katkada se mučimo i patimo i sad najednom - umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto tolike misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban elemenat, koji je poput duha u bocu zatvoren? Ne, to ne može biti - kada je u prirodi sve tako sjajno udešeno, mora biti i vječnost našeg života u smislu pravednosti. Jest i uistinu ja to vjerujem, premda i u času, kad ovo djetinjom vjerom osjećam. Kad se gnušam od zla i kad se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjeg Adama: Zašto? Što? I opet, uza svu sumnju, vjerujem!
No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti pravilo, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv načela pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: Aut catholicus, aut nihil. - Ili katolik, ili ništa! U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala. Znam i osjećam, da je katoličanstvo jedina prava vjera. O drugima nisam nikada ni mislio, da bi bile bolje od katoličke. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj primitivan čovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnju dolje i pravi od mene da sumnjam u sve.
No dosta o tome. Trebalo bi svoj život kritički sagledati. Time, što je moja čista vjera u katoličanstvo oslabila, opalo je svako pravo oduševljenje, svaki oštar sud o svemu, što se događa. Sve, što promatram, gledam, i ne znam, je li dobro, je li zlo. Ljubi se svijet i grli - pa neka se ljube i grle. Pa eto mi je jedan dao pljusku (na vojnoj akademiji). Pa svejedno je, neka je i drugi dadne. Pa toliko je svijeta siromašno, toliko se ljudi kolje - neka je sve to, samo neka se moje kože ne tiče. Uistinu, ako mi razum i kaže, da to nije dobro, ali ja sam to uslijed nutarnjih sumnji uistinu doživio.
I sada je krajnje vrijeme, da sve ovo opet stresem i da pomislim, da je Netko poradi Istine umro za me na križu. I trgnem se tada i vidim, da sve te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo su gadna strast, da to nisu ljudi s težnjama i bolima, nego da su jednostavne živine, koje se od ostalih ne razlikuju. I ja ne smijem tako što opravdavati, jer znam, da je ovaj zakon nagnuća muža prema ženi samo poradi naše duše ovdje - jer naša je duša "mi" - duša, koja se usavršava i diže. Ova škodljiva strana ljepote - samo je za to ovdje, da stvara od nas ljude. I gledat ću da se probijem, da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo; k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Othrvati ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono, što je vječno.
I zbilja, sad opet osjećam da vjerujem, i da vjerujem katolički. Ne Venera, nego Majka Božja, to je za nas jedini pravi put. I promatrajući život znat ću, što je plemenito, a što nije, što je moralno, a što nije. Ovako sam proveo čuvstveno razlučivanje. A da sam se držao svete rečenice: "Po plodovima se zna, kakvo je drvo" došao bih načinom razuma, znanosti, umjetnosti, a pogotovo povijesti do zaključka, da jedna stanovita istina postoji, da se ona kroz cijelu povijest vuče i da su sve težnje i bludnje ljudske upravo lutanje oko katoličanstva, koji treba proživjeti i osjetiti. I uza sve to, što vjerujem, čovjek sam, i sumnja na dnu duše ostaje i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i probijanju, koje kao čovjek proživljavam."
Sumnja, o kojoj Ivan govori, jeste samo ona nejasnoća, što je čovjek ima u duševnim stvarima dok je živ, jer bi ih želio tako zorno gledati kao i tjelesne. K tome za mnoge znanstvene i vjerske istine nemamo potpune očitosti; one su sigurno, ali još ostaje koji razložčić, koji zamračuje umu potpunu jasnoću, pa čovjek treba svojom voljom učiniti kraj nemirnom i nerazboritom kolebanju. To je "certitudo libera" - slobodna izvjesnost. Sitne duše lome na njoj krila svog idealizma i padaju najprije u sumnju, a onda u bezvjerstvo. Jaki Merzov duh ustraje u traženju Istine i podvrgava se ugledu Crkve, dok se i sam znanstveno potpuno ne izgradi.
Josip Vrbanek - "Ivan Merz, Vitez Kristov" - 1943. - str. 31. - 35.
Nema komentara:
Objavi komentar