Osobito se korisno možemo vježbati u blagosti, kad je vršimo sami prema sebi, kad se ne ljutima na se ni na svoje nesavršenosti. Jer ako i hoće razum, da požalimo i zamrzimo na grijeh, kad sagriješimo, ipak ne smije ta mržnja biti oštra, puna jada, gnjeva i ljutine. K tome griješe mnogi, koji se razgnjeve, što su se rasrdili. Tako im srce neprestano tone u srdžbi, pa ako im se i čini,da je druga srdžba oborila prvu, ipak širom otvara vrata novoj, koja će prvom zgodom provaliti. Osim toga, ova srditost, ljutina i gnjev na se smjera ne samo oholost, a potječe iz samoljublja, koje se uzrujava i uznemiruje, kad nas vidi još nesavršene. Treba dakle da se kajemo za svoje pogreške mirno, ozbiljno i odlučno. Kao što sudac bolje kazni krivce kad izreče osudu razumno i mirno, nego kad je izreče naprasto i strastveno, jer sudeći u strasti, ne kazni pogrešku onako, kakva je, već kakav je sa. Tako i mi bolje kaznimo sami sebe, ako se kajemo mirno i ustrajno, nego kad se kajemo gorko, tjeskobno i srdito. Jer, kajući se žestoko, ne pazimo na veličinu svojih pogrešaka, nego na svoja nagnuća. Komu je primjerice omiljela čistoća, rasrdit će se teško na najmanju pogrešku, što je počini protiv nje, a smijat će se samo svojoj teškoj kleveti. Naprotiv, komu je mrska kleveta i ogovor, uznemirit će se ako je i malo mrmljao, a neće mariti za najveći grijeh protiv čistoće itd. To se događa jer ljudi ne prosuđuju svoje savjesti razumom već strašću.
Vjeruj mi, Filotea, kao što se više doima djeteta i popravlja ga, kad ga otac kori blago i srdačno, nego kad žestoko i srdito, tako će se i nama više kosnuti srca i više ćemo žaliti, kad naše srce počini kakvu pogrešku, pa ga prekorimo blago i mirno, više samilosno nego strastveno, nukajući ga na popravak. Više ćemo učiniti, nego da ga korimo ljuto, gnjevno i bučno.
Kad bih, recimo, ja živo želio, da ne padnem u grijeh taštine, a ipak se teško taštinom ogriješio, ne bih ovako korio svoje srce: ''Nisi li jadno i gadno, kad si se nakon tolikih odluka dalo zanijeti taštinom? Umri od sramote, ne diži više očiju k nebu, slijepo, bestidno, izdajno i svome Bogu nevjerno srce'' itd. Ne tako već ovako pametno i samilosno: ''Ustani, jadno moje srce. Evo nas, gle, u jami, koje se toliko puta odlučismo kloniti. Oj, ustani: bježimo iz nje zauvijek. Zavapimo Božje milosrđe i ufajmo se da ćemo Njegovom pomoću biti čvršći da krenemo putem poniznosti. Srčano! Odsada opreznije. Pomozi Bože, bit će bolje.'' Na tome bih ukoru načinio čvrst i stalnu odluku, da više neću pasti u ovaj grijeh. Upotrijebio bih prikladna sredstva i poslušao opomene duhovnog vođe.
Ako ipak tko drži, da mu se ovom blagom opomenom ne bi srce dosta ganuo, može ga usto svojski i žestoko ukoriti, da ga duboko zastidi. Ali kad srce žestoko koriš i opomeneš, završi sve kajanje i ljutinu utjehom i blagim pouzdanjem u Boga. Nasljeduj onog velikog pokornika, koji je ovako tješio potištenu dušu: ''Zašto si žalosna, dušo moja, i zašto me smućuješ? Ufaj se u Boga, jer ću ga još blagoslivljati kao spasenje lica svoga i Boga svoga.''
Pridigni dakle blago srce, kad ti padne, ponizi se pred Bogom, poznajući svoju nevolji i ne čudi se što si pala. Kakvo je čudo što si nemoćna, slabost slaba, bijedna kukavna? Ipak od sve duše zamrzi uvredu kojom si uvrijedila Boga, pa hrabro i pouzdajući se u Božju milost kreni stazom kreposti koju si bila ostavila.
Nema komentara:
Objavi komentar