Uz mnoga pitanja koja se postavljaju u nekom širem kontekstu određivanja čovjeka u društvu, u civilizaciji, a napose kada se za mjerilo, kao što uvijek i treba, uzima vjera, vrlo je važno pitanje odijevanja.
Odijevanje, izim što prvotno služi ogrtanju i zaštiti čovjekova tijela od raznih vremenskih utjecaja i što čuva njegovu čednost, predstavlja i svojevrsni medij, sredstvo čovjekova sporazumijeva s okolinom kojime drugima koje susreće šalje poruku o svome položaju u društvu ili ulozi u njemu, a upravo kako bi se adresati tih poruka znali društveno poželjno ponašati. Zapravo, ono je vrlo učinkovito sredstvo u tom smislu i kao takvo uvijek je predstavljalo predmet civilizacijskog uređivanja - poredak pravila. Po odjeći su se razlikovali stališi, klerik ili laik, plemić ili pučanin, razna zanimanja, primjerice kuhar, mornar, dimnjačar, poštar, redarstvenik itd.
Međutim, ona glavna podjela, ona temeljna prirodna zadanost koja nije posljedica, već upravo uzrok čovjekova usustavljivanja i konvencija, koja je i pred samim Gospodinom Bogom primjenjiva, jer ju je On sam tako odredio već u početku čovjekova puta na ovoj zemlji, jest ta da je čovjek muškarac i žena. Gospodin Bog, kako čitamo u Knjizi Postanka 1,27, muško i žensko stvori ih.
U temelju gotovo svake društvene raščlambe, pa tako i u odijevanju, leži upravo ta podjela - muško i žensko. Kada susrećemo nekoga čovjeka, jasno, činimo to nesvjesno i prirodno, ali prvo utvrđujemo radi li se o muškarcu ili o ženi, a tek onda sve ostalo. Imajući u vidu ono što je kazano na početku, može se zaključiti kako je baš odijevanje prva odrednica po kojoj to raspoznajemo. Osim ako nismo neposredno blizu, radi li se o muškarcu ili ženi, raspoznat ćemo upravo po odjeći! To jest, trebali bismo.
No, čemu tolika zauzetost za to, zašto je nužno znati razliku?
Nužno je zato što razlikovanje leži u temelju same civilizacije! Kako je i rečeno, iz podjele na muško i žensko proizlazi sav društveni poredak koji se, kako bi bio uspješan i plodonosan, mora držati naravnog i moralnog zakona koji je Gospodin Bog utkao u čovjeka stvorivši ga.
Ta od Boga dana podjela upućuje na to da svako od njih ima zadanu i nepromjenjivu narav i svrhu, a prema tome i svoju ulogu u društvu! Muškarac su i žena bitno usmjereni jedno na drugo, kao dvije različite polutke jedne cjeline, uzajamno su si potrebni kako bi od Boga primili dar života i prema njemu se dalje bitno određivali: muškarac kao otac(glava) - čuvar i usmjeritelj, a žena kao majka(srce) - odgojiteljica i utješiteljica.
Kako nam tu odijevanje pomaže?
Odijevanje koje odražava da je jedno muškarac, a drugo žena, budući da čovjek osjetilno percipira jer je prvo osjetilnošću i zadan, odgaja čovjeka od malena na tu životvornu razliku, razliku na kojoj se temelji društvo, razliku uloga bitno usmjerenih k istom cilju, cilju koji se postiže u uzajamnosti vršenja tih uloga. Odgaja ga da jedno pristoji muškarcu, a drugo ženi, ali da se te razlike međusobno ne suprotstavlju, već nadopunjuju kako bi ispunile svrhu koju im Gospodin Bog odredi.
Dakle, naša je kršćanska civilizacija u svom razvoju usustavila i odredila da su muškarcu po naravi primjerene hlače, a ženama haljine(oprave, suknje).
To je, zaključuje se, zahtjev moralnoga zakona!
No, drži li se toga zakona naše društvo?
Vrlo očito znamo da je odgovor niječan. Znamo iz svakodnevnoga iskustva, dovoljno je proći kakvom gradskom ulicom, ali i današnjim selima, kako bi se zamijetilo da se većina žena ne odijeva u skladu s onime što nalaže moralni zakon. Osvrnimo se malko na pozadinu uzroka te vrlo simptomatične pojave.
Napuštanje Božjega zakona kao središnje osi civilizacije, i ako je počelo ranije, svoje gorke plodove osjetno je počelo izlagati po svršetku Prvoga svjetskoga rata. Kako to obično i jest, čovjek poslije vremena u kojima masovni gubitak života nije slučaj već pravilo, počne jače osjećati svoju neznatnost i smrtnost. U to vrijeme, 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća, dekadencija je već dobro zahvatila zapadna društva, od kojih su mnoga još bila katolička, i ona su kao takva, ovdje posebice u institucionalom smislu, izgubila vjeru – katoličku vjeru, koju je društvena vlast, kao od Gospodina Boga objavljenu istinu, dužna štititi i promicati. Posljedica toga dakle ne bijaše pravilno djelovanje. Nakon što je rat osvijestio smrtnost i krhkost života, prilika da se društva Zapada pokaju za svoje grijehe, i ako je Crkva na to upozoravala, da uvide da je dotada neviđeno krvoproliće zapravo kazna za grijehe, grijehe naroda i da za to valja dati zadovoljštinu Bogu, nije iskorištena. Naprotiv, svijest o smrtnosti i kratkoći trajanja života navela je čovjeka(društveno ozračje) da se u tom kratkom vremenu treba što bolje iživjeti – nauživati života i opustiti se, da se nema vremena za „zastarjele“ konvencije staroga svijeta koji je davno umro, a službeno je pokopan u Versaillesu.
Razumljivo, takva su zastranjenja, ni manje ni više, nego Sotonin pir! Sjajna prilika koju može dobro iskoristiti da čovjeka odvuče u što dublju propast. Nažalost, Zapad mu se nije opirao…
U slučaju žena to dobro vidimo u činjenici što je tada u tvornicama i na sličnim poslovima trebalo zamijeniti muškarce jer oni bijahu po ratištima, a kako bi se lakše obavljali ti fizički poslovi, žene su počele iz praktičnih razloga nositi radna odijela, dakle i hlače. Tu izvanrednu okolnost na koju ih je primorao rat, nakon što je završio, iskoristili su razni proroci novoga doba, borci za tzv. ljudska prava i „emancipaciju“ žena koje su sada navodno shvatile kako im muškarci više nisu potrebni, kako mogu biti „samostalne i neovisne.“ Takva manipulacija osjećajima i uzdrmanošću duševnih stanja ljudi poslijeratnih zapadnih društava posebno se je izrazila u odijevanju i modnoj industriji, a koja se opet najizrazitije pokazivala u scenskom svijetu(kazalištu i filmu). Raznorazni dekadenti posrnulih i nemoralnih života počinju se nametati kao uzori i modeli ponašanja koji donose „nove životne stilove“ koje bi moderni čovjek trebao slijediti. Kao uzori ženama, samom svojom ulogom u društvenom životu koji je bitno obilježen razvojem filma i scenske mondenosti, postavljaju se glumice, poput Marlene Dietrich ili Katherine Hepburn, dizajnerice, Coco Chanel, političarke, Eleanor Roosevelt itd. koje počinju dnevno nositi hlače, jasno, ne samo kao očitovanje stilske smjelosti, već i kao poruku, i ako hinjenih i zabludnih, ali poruku samostalnosti, neovisnosti, snage, osviještenosti, jednom riječju tzv. „emancipiranosti.“ Njihov znamen postala je upravo žena koja nosi hlače. Otvoren prkos i ostrašćeno gotovo luđačko uživanje tih dekadenata, bilo svjesno ili ne, u razaranju zapadnoga društva koji su prikazujući poželjnim nemoral i grijeh, rušili Božji poredak, videći u njemu mračne okove prošlosti koji okivaju i zauzdavaju njihovu "slobodu", živio je stalno kroz popularnu kulturu u središtu pomodarske javnosti. Ta je zaluđenost, danas opet nazočnija no ikada prije, svoju osobitu opakost očitovala u odbojnoj nakani da se prikaže kao umjetnost, tankoćutnost, naprednost i vrhunski ukus, koji, jasno prema njima, zatucani i licemjerni vjernici uma pomaračena skrupulama ne razumiju.
Jasno, samo gore i intenzivnije, to se je ponovilo i nakon Drugoga svjetskoga rata. Na društvo je sve više utjecao takav pristup – pristup oslobođenja. Oslobođenja od čega, pitamo se? Od tzv. starih pravila, konvencija i zatucanih pogleda na svijet. Jasno, to je samo eufemizam za oslobođenje od Boga! Svako novo desetljeće po svršetku toga rata donosilo je nove sablazni i sve veći otpad od onoga što je bit zapadne civilizacije. Odstupanje se od društvenih konvencija koje su se razvile na temelju naravnoga zakona, osobito 60-ih i 70-ih godina, a posebice u odijevanju, usporedno sa samoneutralizacijom Crkve, toliko raširilo da više nužno i nije povezivano s feminizmom.
Izopačeni feminizam, koji je formalizirao to sotonsko djelovanje u prošlom stoljeću, nastoji razdvojiti ženu od muškarca, to jest označiti muškarca kao zatornika, ugnjetavača i mučitelja žene. On ju je navodno ograničio samo na rađanje i odgoj djece, što uvijek banaliziraju i prikazuju nevažnim, na „služenje i robovanje muškarcu“, kako obično kažu. Muškarci zapadnoga svijeta, tobože izmislivši neka pravila koja, prema njima, nemaju nikakvu organsku, a još manje od Boga određenu osnovu, zatvorili su žene u kuće, ne dopuštaju im baviti se umnim radom, politikom, znanošću i uopće upraviteljskim zadaćama. Prema njima to nije posljedice naravne razlike uloga muža i žene, već potpuno umjetna konstelacija osmišljena s ciljem da zatomi i podloži ženu svojoj samovolji. Dakle, feminizam si je proglasio ciljem „osloboditi se“ tih uza i ženu učiniti „samostalnom i neovisnom?“ Budući da je to već u početku osuđeno na propast, jer je protiv Zakona, jedino čega su se uspjeli „osloboditi“ jest pamet i zdrav razum! Posljedica tog „oslobođenja“ ovo je posrnulo društvo u kojemu se najgore izopačenosti, od sodomije i pobačaja do zamisli da se rod dodjeljuje pri rođenju i da nema nikakve veze sa spolom pa ga se poslije može promijeniti, institucionaliziraju i štoviše, proglašavaju pravom koje treba štititi od svih koji ga navodno ugrožavaju.
Nadalje, feminizam ruši naravni poredak tako da žene navodno osvješćuje kako one mogu sve što i muškarci(kao da je smisao toga tek u nekom moći ili ne moći), da stjecanjem stručnosti kroz neku školu mogu naći posao u kojemu se mogu osobno i stručno ostvariti, biti društveno prihvaćene, a povrh svega postati „slobodne i neovisne“ od muškaraca. Dakle, žena, da bi ušla u taj svijet, mora takoreći postati muškarac – govoriti poput muškarca, ponašati se prema ljudima poput muškarca, donositi odrješite odluke i promišljati budućnost kako to čine muškarci, a najočitije, mora se i odijevati poput muškarca – obući hlače! Osim što to na nečedan način ističe žensko tijelo i raspiruje moguće pohotu, takvo stanje jasno upućuje na raspad moralnoga zakona u društvu – nestaje životvorna razlika muškarca i žene. Prema tome, on više ne skrbi za obitelj kako bi bila duševno i tjelesno zdrava, a ona više nije ta koja upravlja kućanstvom, odgaja djecu i od njih čini ljude! Također, taj izopačeni svijet, ako ikada ženi i dopušta da bude ženom, dopušta joj to opet samo kako bi razgorio grijeh i umnožio grešnu prigodu. On šalje poruku ženama, ako već tu i tamo morate biti žene, „pokažite što imate, ne skrivajte svoje tjelesne ljepote – istaknite ih!, budite zanosne i zavodne, privucite poglede svojom vanjštinom…“ Takve upute čuju se odasvud – s televizije, s radija, s reklama po tiskovinama i po neonskim plakatima… Kakvoga li užasa!? A tek duhovna pustoš koju to za sobom ostavlja!
Izbrisati razliku između mušarca i žene, što je točno sotonska dimenzija, vidi se postalo je krilatica novog svijeta. Taj je svijet u tome praktično i uspio, mušarac su i žena u društvenim ulogama, gledano pravno, ekonomski, sociološki i na svaki ini način – jednaki, svejedno je tko je muško, a tko žensko, to više ništa ne znači – svi mogu sve…
Najveća žrtva na oltaru te bezbožnosti koja hara zapadom upravo je majčinstvo. Taj pokvareni sustav kako bi ženu privukao svojim ciljevima, treba joj ocrniti i ogaditi ono što ju sprječava u tome, odvojiti ju od toga, a istinom gledano, to je zapravo ono u čemu ju ni najsposobniji, ni najškolovaniji, ni najostvareniji muškarac ne može zamijeniti – biti majkom! Od žene odvojiti majčinstvo strašan je zločin! Majčinstvo su one ljestve milosti po kojima je Bog poslao Spas svijeta i onaj zalog po kojemu ga dnevice molimo da nam se smiluje, jer i On je oćutio kako je to biti čovjekom – biti rođen od žene, od majke. A ona, koja je postavljena nad sve ljude(žena pak, a ne muškarac) i okrunjena najvećom slavom u Nebu – Blažena Djevica Marija, upravo je to zaslužila po svome majčinstvu, majčinstvu Boga! Zamislimo onda koliko zao i pokvaren, koliko protiv samoga Boga mora biti usmjeren onaj koji na majčinstvo napada!
U umrtvljivanju ženine prirodne usmjerenosti na majčinstvo vidimo kako nekoć kršćanska društva zapada sve brže izumiru – žene ne žele biti majke jer su uvjerene da moraju živjeti za sebe i ići za karijerom, a kada se sjete da bi to možda mogle i pokušati, biološki više ne mogu, a što često opet vodi u carstvo nemorala – tzv. medicinski potpomognutu oplodnju. S druge su pak strane muškarci. Budući da su muško i žensko bitno usmjereni jedno na drugo, nemoguće je da kriza ženstvenosti postoji bez krize muškosti. Muškarci zapada zbunjeni su i neodlučni, odani također, mahnitije no ikada prije, utrci za lakom zaradom, a ne naučeni na žrtvu, dužnost i odgovornost.
Možda se ne bi reklo na prvu, ali početni simptom ovdje izloženog posrnuća upravo je promjena odijevanja, a što je samo naoko banalnost. Naviknutost društva na nepostojanje koncepcijske razlike u odijevanju danas je potpuna. Takvo društvo, kao što smo pokazali, lako je uvjeriti da razlike nema u odijevanju jer je nema ni među muškim i ženskim kao takvim. Dapače, do te mjere da će današnji čovjek, točnije žena, koja za se kaže da vjeruje u Boga i drži se Njegovih zapovijedi, ne samo nositi hlače, nego će i, ako joj se to prigovori, zauzeti prema tome vrlo obramben stav, pravdajući to, najčešće, nekim navodno praktičnim razlozima i da te stvari nisu bitne.
Zaključujući, može se reći, a što možda ne treba niti dokazivati, da je civilizacija kršćanskoga zapada na zalasku, broji svoje posljednje dane. To je odbrojavanje počelo kada se je čovjek odlučio udaljiti od Boga, takoreći zaključati ga u crkve. Od tada je prošlo neko vrijeme pa mi danas već živimo u doba u kojemu se Boga izbacuje i iz samih crkava, a iz društva je odavno izbačen kao nepoželjan. Nevolja koja u tomu leži, a koju čovjek zaluđen samim sobom ne vidi, jest ta da to vodi jednosmjerno u potpuno uništenje. Lažna slika slobode kao načela izraženog u „mogu što hoću“, kako smo pokazali, režući jednu po jednu sponu s istinom i u posvemašnjoj relativizaciji, dovela je do toga da se želi obrisati i sama životvorna i naravna podjela na muško i žensko. U prvašnjoj banalnosti pitanja odijevanja. To brisanje počelo je promjenom u odijevanju, tj. žena se, kako bi bila praktična, moderna i emancipirana, može odijevati kao muškarac, a jednom, očito, može i postati muškarac. Razumljivo, posljedice toga razornog djelovanja čine suvremeno društvo koje je, izgubivši orijentir, zapelo u kaosu nemorala i nereda u kojemu se laž naziva istinom, a istina lažju, u takvim uvjetima Sotonom nadahnuti lažni proroci lakše manipuliraju ljudima koji su dovedeni do te mjere da svoju propast u opijenosti tobože velikim dostignućima suvremenoga čovječanstva zastupaju kao svoj najveći probitak, a svoje spasenje nazivaju mračnom prošlošću!
Ima li onda uopće nade? Za društvo i civilizaciju – teško! Ali za Crkvu, kako je Krist obećao – i te kako! Stado vjernih, usprkos svakom užasu suvremenoga svijeta, pa i tomu da je više najamnika no pastira, pa i tomu da se želi izbrisati razlika između muškarca i žene – preživjet će! Jer valja zapamtiti da Gospodin svojih ne zaboravlja niti ih bez milosti ostavlja, a put prema izvoru milosti dobili smo po daru majčinstva. Znamen tog majčinstva sveta je krunica, a na nama je da postignem po njoj dana obećanja!
Nema komentara:
Objavi komentar