Ljubi, Filotea, svakoga čovjeka žarko i srdačno, ali sklapaj prijateljstvo samo s onima, s kojima možeš napredovati u kreposti, pa što budu uzvišenije kreposti, u kojima ćete se podupirati, to će vam prijateljstvo biti savršenije. Budete li se podupirali u znanostima, bit će vam prijateljstvo jamačno pohvalno, a još će pohvalnije biti, budete li se podupirali u krepostima, u razboritosti, opreznosti, jakosti i pravednosti. No ako se uzajamno među se potičete na ljubav, na pobožnost, na kršćansku savršenost, Bože moj, dragocjena li vašega prijateljstva!
Bit će izvrsno, jer dolazi od Boga, izvrsno, jer smjera na Boga, izvrsno, jer će vjekovati u Bogu. Oj, kako je lijepo ljubiti na ovome svijetu, kako se ljubi na nebu, i voljeti se među se na ovome svijetu, kako ćemo se voljeti u vječnosti!
Ne govorim ovdje o prostoj i običnoj ljubavi, kojom smo dužni ljubiti sve ljude, nego duhovnom prijateljstvu, gdje dvije, tri ili više duša saopćuju uzajamno pobožnost i duhovne osjećaje, pa postanu samo jedna duša. "Oj, kako je dobro i ugodno, gdje su braća skupa!" Da, dragocjeni balzam pobožnosti kaplje neprestance uzajamno iz jednog srca u drugo, pa se može reći, da je Bog na ovako prijateljstvo prosuo svoj blagoslov i život u vječne vjekove.
Prema ovome mi se svako drugo prijateljstvo čini pukom sjenom; a njihova mi se sveza čini staklenim i sadrenim lancem prema vezi svete pobožnosti, koja je od suhoga zlata.
Ne sklapaj nikada drugoga prijateljstva, ako ti ga je na volju sklapati. A ne smiješ ni prekinuti ni prezirati prijateljstva, koja moraš njegovati ili od prirode ili zbog prijašnjih obaveza, kao što je prijateljstvo s roditeljima, rodbinom, dobrotvorima, sa susjedima i drugima.
Mnogi će ti možda reći, da se ne valja ni s kim posebice družiti ni sprijateljiti, jer sa tim obuzimlje srce, rasijava duh, zavada zavist. No ljuto se varaju u svojim savjetima, jer su čitali u spisima mnogih svetih i pobožnih pisaca, da su posebna prijateljstva i vanredna nagnuća veoma štetna redovnicima, pa drže, da to vrijedi i za ostali svijet. No to je posve drugo.
U dobro uređenom samostanu prava je pobožnost zajednička svrha svima, pa nisu potrebne ove posebne zajednice, jer se bojati, da se ne bi tražeći napose ono, što je zajedničko, najposlije rascjepkali. No koji žive među svjetovnjacima i prigrle pravu krepost, potrebno je, da se među se svežu svetim i poštenim prijateljstvom, pa se tako bodre, pomažu i nukaju na dobro. Nije od potrebe, da se putnici na ravnici hvataju za ruke, ali treba na strmu i sklisku putu, da stalnije idu. Tako ne treba posebna prijateljstva ni redovnicima, ali treba svjetovnjacima, da se među se podupiru i pomažu, da prebrode klance jadikovce. U svijetu nemaju svi iste svrhe ni iste ćudi. Stoga nam se bez sumnje treba odijeliti i prema našoj težnji sklapati prijateljstva. I ovo je dašto neka pristranost, ali sveta pristranost koja samo dijeli dobro od zla, ovce od jaraca, pčele od osa, a to je nužno.
Zaista se ne da tajiti, da je Gospod naš osobito nježno i prijateljski ljubio sv. Ivana, Lazara, Martu, Mandaljenu. To svjedoči i Sveto Pismo. Zna se da je sv. Petar nježno volio svetog Marka i svetu Petronilu, a sv. Pavao Timoteja i sv. Teklu. Sveti se Grgur nazijanski bezbroj puta ponosio izvanrednim prijateljstvom, što ga je vezalo s velikim sv. Vasilijem. Opisuje ga ovako:
"Činilo se, da je u nas oba jedna duša u dva tijela. Ako i ne smijemo vjerovati onima, koji tvrde, da je sve u svemu, ipak vjeruj, da nas oba bijasmo u jednom, a jedan u drugom. U obojici bijaše jedna težnja, da njegujemo krepost i namjere našega života udesimo prema budućim nadama. Tako se rastajasmo s ovim svijetom prije smrti."
Sv. Augustin svjedoči, da je sv. Ambrozije osobito ljubio sv. Moniku radi njenih vanrednih kreposti, a ona njega da je opet ljubila kao anđela Božjega.
"Činilo se, da je u nas oba jedna duša u dva tijela. Ako i ne smijemo vjerovati onima, koji tvrde, da je sve u svemu, ipak vjeruj, da nas oba bijasmo u jednom, a jedan u drugom. U obojici bijaše jedna težnja, da njegujemo krepost i namjere našega života udesimo prema budućim nadama. Tako se rastajasmo s ovim svijetom prije smrti."
Sv. Augustin svjedoči, da je sv. Ambrozije osobito ljubio sv. Moniku radi njenih vanrednih kreposti, a ona njega da je opet ljubila kao anđela Božjega.
No čemu da više zborim o ovoj jasnoj stvari? Sv. Jeronim, sv. Augustin, sv. Grgur, sv. Bernard i svi veliki sluge Božji sklapahu prijateljstva, a ne naudiše svojoj savršenosti. Sv. Pavao kori neznabošce radi pokvarenosti, pa ih optužuje, da nemaju ljubavi, tj. da nemaju prijateljstva. A sv. Toma kao i svi pravi filozofi drži prijateljstvo krepošću. On govori o posebnom prijateljstvu, jer kaže, da savršeno prijateljstvo ne može obuhvati mnogo čeljadi. Savršenost, dakle, ne stoji u tom, da ne sklapamo prijateljstva, nego da sklapamo samo dobro, sveto i Bogu drago.
Sv. Franjo Saleški - Filotea - str.274. - 279.
Nema komentara:
Objavi komentar