Žena uhvaćena u preljubu

U evanđelju sv. Ivana nalazimo priču o ženi uhvaćenoj u preljubu. Naravno, ona je izvor poznate anegdote: „Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.“ (Iv 8,7) 

To je jedna od najpoznatijih Isusovih izjava, ali također mislim da je ova priča u cjelini jedna od najslabije shvaćenih. Što je Isus zaista govorio kada je rekao: „Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“?

Ovu priču često koriste kao pouku o tome da ne sudimo. Pretpostavka je da su farizeji javno grubo osuđivali ženu za preljub. U svom inzistiranju da ona podnese smrtnu kaznu oni su pozivali na strogu primjenu pravde bez milosrđa. Kada je Isus rekao: „Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“, naš Gospodin podsjeća farizeje na to da su svi grješnici i da nam je svima potrebno Božje milosrđe. Ljudi koji su držali u ruci kamenje, razmatrajući o svojoj vlastitoj grješnosti, odjednom shvaćaju da nisu u poziciji da sude o tuđim grijesima te odlaze. Tada Isus milosrdno oprašta ženi i pošalje je njezinim putem. 

Središnja pretpostavka tog uobičajenog tumačenja je ta da su, kada su bili suočeni s Isusovom napomenom, farizeji shvatili da su svi oni grješnici i da nemaju moralno pravo inzistirati na kažnjavanju drugog grješnika. Kako mogu inzistirati na kažnjavanju koji je propisan zakonom kada su i oni sami krivi za kršenje zakona? 

To je vjerojatno najčešći način shvaćanja te priče, i dok zasigurno on ima određenu privlačnost, uvjeren sam da on nije najtočniji. Evo zašto: 

Kao prvo, farizeji nisu pretjerali kada su optuživali ženu za preljub. Nije se radilo o nekoj neosnovanoj glasini pa da su oni donijeli neke krive zaključke. Tekst kaže da je ona uhvaćena u samom činu (Iv 8, 3-4); farizeji nisu imali predrasude niti su bili brzopleti u donošenju zaključaka. 

Kao drugo, sjetite se da farizeji nisu zapravo inzistirali da ženu kazne smrtnom kaznom. Farizeji su samo primijetili (i to s pravom) da Mojsijev zakon za to propisuje smrtnu kaznu i pitali su Isusa: „A ti što veliš?“ (Iv 8, 5) Oni nisu inzistirali da Isus kamenuje ženu; oni su pitali za Njegovo mišljenje. 

A zašto su to pitali? Biblija nam kaže da su tražili razlog da Ga mogu optužiti (Iv 8, 6). Optužiti Ga za što? Kome? Kada su farizeji postavljali stupice za našeg Gospodina, oni su to činili na način da bi Ga bilo koji odgovor koji bi im dao mogao optužiti, kao u poznatom primjeru s plaćanjem poreza („...Caru carevo, a Bogu Božje..“). Njihova pitanja bila su tako postavljena da Mu postave neizbježne dileme. 

Ako je to bio slučaj, onda nema smisla da bi oni htjeli nagovoriti našeg Gospodina da kamenuje ženu. Moralo se raditi o slučaju da koji god smjer naš Gospodin uzme – smrt ili milost – On nekako bude osuđen. Razumijemo da se Isus odlučio na milost, farizeji bi Ga mogli osuditi da krši zakon, budući da je Mojsijev zakon izričito zahtijevao smrt za preljubnike (Lev 20). Ali kako je Isus mogao biti osuđen da se složio s primjenom smrtne kazne? 

Da bi na to odgovorili, trebamo se pitati kome su se farizeji nadali optužiti Isusa? Da je On odbio pogubiti ženu, mogli bi Ga pred ljudima osuditi kao prekršitelja zakona. Ali što bi bilo da je htio izvršiti kaznu? 

Očigledno je da je jedini odgovor - rimskim autoritetima. Da je Isus inzistirao na smaknuću farizeji bi imali temelja optužiti Isusa pred Rimljanima, jer Židovi pod rimskom okupacijom nisu smjeli nikoga kazniti smrću (Iv 18, 31). Pravo za izvršenje smrtne kazne pripadala je samo vrhovnom vladaru. Braneći židovima da vrše smrtnu kaznu, Rimljani su pokazivali svoju vrhovnu vlast. Tako da je Isus naredio pogubljenje, to bi bilo isto kao poricanje rimske vlasti – tvrdnja da ima moć neovisnu o Rimu. Naš Gospodin bio bi osuđen kao pobunjenik protiv rimske moći u Judeji. 

Tako, ako Isus odbije izvršiti kaznu koju propisuje Zakon, On je kršitelj zakona i mogao bi izgubiti svoju vjerodostojnost pred ljudima. Ako pristane izvršiti kaznu, On je pobunjenik protiv Rima. Bilo kako, što god izabere, On će biti osuđen. Nemoguća dilema.

Tako da -  a ovo je središnje – kada Isus ustaje i kaže:  „Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“, On se ne poziva toliko na savjest farizeja u vezi njihove vlastite grješnosti; radije, On prebacuje dilemu na njih. Evo kako:

Ono što se često zaboravlja iz ove priče je to da su farizeji zaista vjerovali da su oni bez grijeha. Kada je Isus rekao: „Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“,  ta izjava nije trebala utjecati na farizeje na onaj način na koji mi pretpostavljamo, jer su farizeji zapravo smatrali da su bezgrješni. Oni su smatrali da ih je njihovo pridržavanje Mojsijevog zakona i običaja starijih učinilo pravednima u Božjim očima. Isusova izjava ne može se protumačiti kao pozivanje na njihovu savjest. U svojoj savjesti, oni su vjerovali da su bili bezgrješni.

Kao daljnji dokaz za to moramo se sjetiti da Mojsijev zakon nikada nije određivao da oni koji izvršavaju kazne sami moraju biti bezgrješni. Niti jednom se ne može izvesti takav zaključak iz Starog Zavjeta kao princip; stoga, ne postoji opravdanost u mišljenju da su farizeji podbadani zbog svoje vlastite grješnosti. Već smo primijetili da farizeji nisu vjerovali za sebe da su grješnici – ali čak i da su prepoznali svoju grješnost, nema razloga da zbog toga mislimo da bi ih to nekako zaustavilo u vršenju kazne, budući da Mojsijev zakon nikada nije rekao da oni koji izvršavaju propise Zakona sami moraju biti bez grijeha. 

To i ono što smo prije zaključili navodi nas da vidimo da nije moguće da su Isusove riječi namijenjene podbadanju savjesti farizeja zbog njihove vlastite grješnosti. A što je onda On namjeravao? 

Govoreći: „Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“, Isus je vrlo mudro prebacio dilemu nazad farizejima. Oni koji su bez grijeha su najbolji suci o onome što je najrazboritije napraviti u toj situaciji; budući da farizeji tvrde da su takvi, neka oni donesu prosudbu. To sad stavlja farizeje u onu dilemu u koju su htjeli uloviti Isusa. Sada farizeji moraju birati između toga da budu kršitelji zakona ili pobunjenici.

Zbog toga u Bibliji izričito piše da su starješine prvi ispustili svoje kamenje i izašli (Iv 8, 9). To je još jedna indikacija da naš Gospodin nije namjeravao podbadati njihove savjesti njihovom grješnošću. Starješine, koji su bili mudriji, razumjeli su da je naš Gospodin obvezao farizeje pred mladima. Oni su odmah znali da su poraženi te su otišli. Mlađima je trebalo neko vrijeme da shvate što se dogodilo. 

Dakle, umjesto da gledamo na tu priču kao da se naš Gospodin poziva na savjest farizeja da bi shvatili da smo svi grješnici, postupak našeg Gospodina zapravo pretpostavlja da su se sami farizeji smatrali bezgrješnima – i zato je On mogao preokrenuti zamku koju su mu postavili u zamku za njih. To nije poziv protiv osuđivanja i samoopravdanja; već je to mudra igra u kojoj je Isus koristio to što farizeji smatraju sami sebe bezgrješnima da bi oni sami morali bježati od rimskog zakona ako inzistiraju na izvršavanju smrtne kazne. 

Preostaje još jedno pitanje – Biblija jasno kaže da kada su farizeji prišli Isusu da je on bio sagnut i da je pisao po zemlji; to je spomenuto dva puta (Iv 8, 6-8). Ali, prilično mučno, Evanđelje nam ne kaže što je pisao. Što je Isus pisao po zemlji? 

Nema načina da znamo, ali ja bih pogledao u Stari Zavjet, Jeremija 17. poglavlje. Tamo prorok kaže: 

„Nado Izraelova: Gospode! Svi, koji te ostave, posramit će se; koji odstupe od tebe, zapisat će se u prah, jer ostaviše izvor vode žive, Gospoda.“ (Jer 17:13)

Imena tih neprijatelja Gospodinovih koji Ga ostaviše bit će zapisana u prah. Je li naš Gospodin pisao imena Svojih protivnika? U istom poglavlju, malo niže, Jeremija kaže: 

„Progonitelji moji neka propadnu, a ja ne, neka se oni uplaše, a ja ne! Pusti na njih dan nesreće, i razbij ih dvostrukim udarom!“ (Jer 17:18)

Ovo je u potpunosti primjenjivo na ono što su farizeji radili Isusu, kako čitamo u 8. poglavlju Ivanovog evanđelja. Oni su htjeli da se naš Gospodin uplaši, ali strah koji su namijenili Njemu okrenut je prema njima samima.

Izvor