Ovo je drugi članak u nizu o čednosti u kulturi besramnosti. Prvi pročitajte ovdje.
U svojoj iscrpnoj studiji Svjetska seksualna revolucija: uništenje slobode u ime slobode, njemačka sociologinja Gabriele Kuby ističe da su oni koji gledaju pornografiju isprva slijepi na ozbiljnost njezine prirode, zatim su porobljeni u uzorke kliničke ovisnosti, zatim desenzitizirani i kasnije, ako se ta putanja ne obrne, nastave u smjeru provođenja u djelo seksualne nemoralnosti s drugima.
“. . . pornografija označava potpuno odvajanje seksualnih funkcija od osobe, čineći tako seksualnost anonimnom. Oni koji je koriste reduciraju sebe i druge na predmet požude i tonu sve dublje u degradaciju, poniženje, nasilje, nastranosti i opsesije. S vremenom, sve granice nestaju – čak i djeca i bebe mogu biti žrtve u tom paklu seksualne pohlepe puštene s lanca...
Procjenjuje se da se 2 milijuna djece širom svijeta nudi na webu ili se prikazuje u seksualnom nasilju. Prema godišnjem izvješću ECPAT (End Child Prostitution, Pornography and Trafficking of Children for Sexual Purposes), samo u Europskoj uniji, nekoliko stotina tisuća djece uključeno je u trgovinu. Tisuće i tisuće djece nestaje i nikad ih se više ne nađe. Ta trgovina djecom služi za ponudu i potražnju na internetu.“
Velika većina porno “glumaca” živi u bijedi i/ili su mladići ili djevojke ovisni o drogi, prodajući svoja tijela da bi se prehranili ili kupili drogu. Njih kriminalci ili polukriminalne organizacije koriste i iskorištavaju kao potrošnu robu. Oni koji prodaju te slike i oni koji ih kupuju drže njihovu čovječnost s krajnjim prezirom. Kuby piše:
“Što ljudi rade kada gledaju porno filmove? Oni gledaju strance koji se upuštaju u seksualne čini, ljude koji se ponižavaju i degradiraju javno koristeći svoja tijela kao alat požude, dozvoljavajući si da ih se snima tako da mnoštvo stranaca može biti seksualno uzbuđeno zbog njih. To tijelo je tijelo žive osobe koja je nekoć bila nevina beba, koja ima oca i majku, sjećanje, osjećaje, osoba koja osjeća radost i tugu, koja ima dušu i čezne za srećom i ljubavi, iako vjerojatno u njoj ima jedva nešto preostale nade da će ikada ispuniti te težnje. Osoba pretežno mora biti nadrogirana ili opijena da može učiniti ono za što je plaćena da učini – i često su čak i prinuđeni na to što rade. Ona je možda jedna od milijun žrtava u trgovini ženama, djevojčicama i djecom iz siromašnih zemalja, od kojih kriminalne bande izvlače milijarde, koristeći ih kao prostitutke da zasite seksualne ovisnosti milijuna osoba u bogatim zemljama, bilo uživo ili na ekranu.
Zastanu li ikada ljudi koji sjede pred ekranom tražeći seksualno uzbuđenje da razmisle o tome kako bi to mogla biti njihova vlastita kćer, sestra, žena, majka ili čak njihov vlastiti sin, brat ili muž pred kamerom? Radi visoke smrtnosti u pornografskoj industriji, razmisle li ikada je li predmet njihove požude možda već tragično preminuo? Zašto konzumenti pornografije ne shvate da su to ljudska stvorenja kroz čije poniženje konzumenti ponižavaju i sami sebe?”
Dehumanizacija i žrtve i zlostavljača počiva na katastrofalnim obmanama koje udaraju na samu bit nečijeg bića. Gledatelj pornografije (pa čak i svatko tko pogleda drugu osobu sa požudom) je zapravo rekao sebi da predmet njegovog interesa mora biti žrtvovan za njegove želje – drugim riječima ima manje dostojanstvo i vrijednost nego on (ili ih uopće nema). Iluzija zadovoljavanja mora služiti njegovim „potrebama“, njegovoj osamljenosti, njegovoj dosadi, frustraciji ili nesposobnosti da formira prave ljudske ljubavne odnose. Predmet njegove želje je, za njega, manje prava osoba ili nije uopće osoba.
Fantazija je svjesno ili podsvjesno izbor nestvarnosti. I što više ta osoba “živi” na dijeti nestvarnosti, to je ona manje sposobna naći stvarnu ljepotu. Ona će sve više živjeti život laži. Pornografija je najočitija u tom pogledu.
Manje očita je laž koja je podmuklija jer je postala sveprisutna u našem društvu i pravi se normalnom: Bez obzira gledali mi ili ne neskriveno pornografiju, mi smo neprestano bombardirani porukama koje nam govore da nemamo unutarnju vrijednost, da se naša vrijednost nalazi samo unutar ograničenog trajanja našeg života, a posebno u najvitalnijim godinama mladosti kada smo najjači, najprivlačniji i najproduktivniji. Mi smo, navodno, vrijedni onoliko puno ili malo koliko drugi odluče da vrijedimo.
U društvu gdje se sve više usredotočuje na senzualne užitke, to znači da ćemo biti vrednovati tako koliko nas se smatra da smo seksualno privlačni. Privlačnost je, naravno, vrlo subjektivna stvar, i tako se većina ljudi nađe kao predmet interesa drugih u nekom trenutku svoga života. Općenito to znači da će biti predmet požude. A prvo “sučelje” te želje, da budemo iskreni, je tijelo.
Izvor
Nema komentara:
Objavi komentar