„Ja sam dužan svojoj majci. Kreposti lako prelaze s majke u srca njezine djece, koja rado čine ono što trebaju.“ (Arški župnik)
Pelene. Ručak. Telefon.
Majčinstvo je naizgled ponekad obilježeno zamornim mijenjanjem pelena, ogorčenjem zbog pripremanja ručka i frustracije zbog nemogućnosti uživanja u telefonskom razgovoru jer je beba počela plakati. Ali usred te vike domaćeg života, katoličke majke zaista mogu naći spokoj u duši jer znaju da vrše Božju volju dok podižu duše za nebo. Podizanje djece je vrijedan i ispunjavajući posao koji posvećuje majku i pomaže joj da raste u kreposti. Svaki stupanj razvoja djece poziva na drugačiji majčinski pristup koji crpi iz njenih snaga.
Razvoj ranog djetinjastva: od rođenja do četvrte godine
Važna okolnost za vrijeme tih godina je da majka mora biti kod kuće za svoju djecu. Papa Pio XI. napisao je da je sam civilni poredak u opasnosti “ako je čak i majka obitelji, na veliku štetu njenog doma, prisiljena otići i tražiti uzdržavanje svojim vlastitim radom.“ [1]
Djeca te dobi doživljavaju psihološki razvoj u većoj mjeri od ljudi nego njihove vanjske okoline. Također ostaje jako malo sjećanja u memoriji odrasle osobe o događajima prije druge godine – najčešće se ničega ne sjećamo iz tog razdoblja. To je zato što se tada mozak dramatično brzo razvija. PET snimke pokazuju koliko mozak naraste od rođenja do 12 mjeseca tako da mozak jednogodišnje bebe izgleda više kao mozak odrasle osobe nego mozak novorođenčeta.[2] Važno je da u tom razdoblju života majke provedu mnogo vremena sa svojom malom djecom i predškolcima.
Kritična stvar je velika kvantiteta vremena, a ne “kvalitetno vrijeme”. Letargične kao i hiperaktivne majke bit će jednako dobre ako su jednostavno dostupne svojoj dječici. Jednogodišnjak će ponekad doći do svoje majke i provesti četiri, pet minuta naslanjajući se na nju. Dijete treba tu sigurnost. Nakon toga dijete opet odjuri da bi se igralo. Majka mora biti u kući da bi se to dogodilo. Može biti štetno za djetetov razvoj kada majka radi izvan kuće. Stabilnost je dobra stvar u tom razdoblju, ali čak i da se obitelj seli svake godine, prisutnost i dostupnost majke kućanice prirodno će ublažiti posljedice preseljenja.
Nedavna studija potvrđuje ono što je Pio XI. podučavao prije skoro 80 godina. Istraživači su promatrali utjecaj siromaštva na djetetov razvoj. Otkrili su da “je među zaštitnim faktorima koji su učinili tu djecu otpornijima, sigurna povezanost s njihovim starateljima među najvažnijima.”[3] Drugim riječima, stvorite emocionalno siguran i stabilan obiteljski život i na vašu djecu neće utjecati opomene pred isključivanje struje niti stari, korišteni namještaj.
Želja za ugađanjem majci
Djeca prije sedme godine vrlo lijepo odgovaraju majci i žele joj udovoljiti. Koristite to na vašu korist. Možete biti izravni i reći da niste sretni zbog njihovog ponašanja. Učinite to osobnim. To djeluje kod petogodišnjaka; a kod šesnaestogodišnjaka to više nema nikakav utjecaj.
Ta želja za ugađanjem vas kao majke također znači da vaša raspoloženja imaju veliki utjecaj na njih. Njihova emocionalna sigurnost ovisi o vašoj vlastitoj radosti ili tuzi svakoga dana. Ali dublja emocionalna nestabilnost u majci ima čak i gori negativni utjecaj. Dok studije pokazuju kako postporođajna depresija nema trajan utjecaj na dijete, istraživači mozga pokazali su da dugotrajna depresija izravno utječe na djetetovu sposobnost za učenje i da odgovori na podražaj. Lijevi prednji dio mozga pokazao je smanjenu aktivnost za 40% kod beba koje su bile na promatranju s deprimiranim majkama. Taj dio mozga povezan je s vanjskim emocijama. Međutim, devet od deset beba majki koje nisu bolovale od depresije pokazale su visoku stupanj aktivnosti lijevog prednjeg djela mozga.[4]
Doba kada je beba u najvećoj opasnosti od “kasnijih problema s ponašanjem i kognitivnim poremećajima” od majčine depresije je između šest i dvanaest mjeseci. Dugotrajnu depresiju treba liječiti, prvo u sakramentalnoj ispovijedi; zatim, slušajući savjete svoga pastira, a na kraju i kroz profesionalno savjetovanje ako tako svećenik predloži.
Majke su vrlo zauzete oko svoje male djece. Bog im daje milost i snagu da se nose sa svojim obiteljima, ali one moraju tražiti taj blagoslov. Bog želi od vas kao majki da hranite i brinete za svoju djecu, ali također i da budete njihova prva učiteljica.[5]
Djeca trebaju učiti abecedu od svojih majki jer ona je predškolska učiteljica. Predškolska djeca također uče kako se ponašati na Misi od svojih roditelja. Dvogodišnjaci su sposobni sjediti i klečati mirno, a da se ne okreću niti pretjerano ne vrpolje, od molitve u podnožju oltara do Kyrie. Trogodišnjaci skoro mogu izdržati tako kroz cijelu nedjeljnu Misu. Četverogodišnjaci se mogu pristojno ponašati kroz čitavu nedjeljnu pjevanu Misu ili tihu Misu sa propovijedi.
Ali roditelji moraju očekivati takvo ponašanje i konzistentno to učvršćivati. Vjerske knjige u boji, strateški raspored sjedenja uz roditelja i popravljanje ruku koje se klate ili nogu koje se kližu trebali bi biti dovoljni. Batine također pojačavaju važnost da se bude miran i tih u crkvi, ali koristite to samo rijetko, izađite van i prvo ih na to upozorite. Ja uskratim krafne nakon Mise onima koji se nisu lijepo ponašali. Tu djecu zadržim u kapelici nakon Mise da izmole svoje molitve i vježbaju uspravno klečanje, umjesto da im dozvolim da se dure dok gledaju svoju braću i sestre kako jedu krafne.
Granice
Dvogodišnjaci i trogodišnjaci moraju naučiti granice. Počinju razvijati snažnu volju, a ne mogu ju još kontrolirati. Majke moraju biti čvrste i dosljedne. “Ne” znači ne, bez obzira na dramatičnost dječjeg temperamentnog ispada. Očeva uloga je vrlo važna u pružanju te čvrstoće i svojom vlastitom odlučnošću i podržavajući svoju ženu.
Vrlo kritična komponenta zdravog ranog djetinjstva je eliminiranje televizije. Brojne studije otkrivaju štetni utjecaj gledanja televizije. I “dobar” i “loš” televizijski program doprinose djetetovom nedostatku pažnje jer se scene mijenjaju svakih 30 sekundi. U članku koji sam napisao ranije ove godine za časopis The Latin Mass, spomenuo sam studiju koja pokazuje da “TV umanjuje intenzitet igre i smanjuju na pola vrijeme koje je dijete fokusirano na danu igračku.” Ta studija rađena je tako da TV radi u pozadini, čak da djeca nisu zapravo pratila TV program. [6]
Kroz cijelo djetinjstvo, majka treba ispravljati djetetov stav prema poslu. Dr. Rudolf Allers, pionirski katolički psiholog, napisao je da "roditelji trebaju rano upoznati djecu s prirodom posla... i malo dijete uvijek može pospremiti svoje igračke... i lako može naučiti da su te sitne dužnosti njegov posao.“ Umjesto da dijete reagira na preteška roditeljska očekivanja u savršenstvu ili, na drugom kraju spektra, da osjeća da je stalno smetnja na putu, ispravno vježbanje u dužnostima “pomaže umanjivanju udaljenosti između djeteta i odrasle osoba... ono već zna da postaje kolega radnik i odrasta u duhu svojevoljne marljivosti.“[7]
Godine prije prve Svete Pričesti: od vrtića do drugog razreda
Kada se radi o vrtiću, postoje dvije zdrave mogućnosti: tradicionalna katolička škola ili školovanje kod kuće. Puno je zdravije za dijete od 5 ili 6 godina da nastavi učiti od svoje majke kod kuće nego da provodi sate i sate svaki dan u grupi s djecom iz susjedstva u okruženju javne škole. Katolička škola, s druge strane, mora imati krajnji čovjekov cilj (vječno spasenje) za svoj glavni cilj, prema papi Piu XI. [8]
U prvom ili drugom razredu, dijete uči čitati. To pred njim otvara jedan novi svijet. Majčina uloga mijenja se značajno od izravnog podučavanja u predškoli do nadgledanja učenja iz knjiga u osnovnoj školi. Katolička djeca koja uglavnom ne gledaju TV prirodno će postati gorljivi čitači. Oni također trebaju društvene igre i zabavne aktivnosti. Apsolutno se ne smiju dozvoliti video igrice. Umjesto njih, dijete mora imati preciznu i urednu sliku stvarnosti. Povremeni nenasilni crtić bez reklama (poput crtića o Winnie Poohu) bolji je od interaktivnih video igara. Oni uče više od igre, ali to je dio problema. Oni žude za učenjem, a to vodi prema sve duljim vremenskim razdobljima pred kompjuterom kroz godine te na kraju vodi u korištenje interneta, moderni način razmišljanja i pornografiju – u vašoj prekrasnoj katoličkoj obitelji. Odrežite to u korijenu.
Prva Sveta pričest
Majka treba aktivno pripremati svoju djecu za prvu svetu pričest. U mom poslu koordiniranja satova katekizma i pripreme za sakramente, susreo sam se s dva tipa roditelja. Prvi tip želi pripremiti svoju djecu već od njihovog petog rođendana. Drugi tip čeka dok djeca nisu tinejdžeri. Očito, čekati predugo nije dobro, a pripremati dijete koje ima jedva pet godina je nešto drugo. Neka djeca su bistra i napredna (kao što je sam papa sv. Pio X. primijetio); a neka nisu. Najbolji odgovor je da razgovarate o tome s vašim mužem i da donesete zajedničku odluku. Pitajte vašeg župnika i učitelja prve svete pričesti za savjet. Većina djece treba započeti s podukom za pripremu na prvu svetu pričest nakon šestog rođendana.
Majka treba biti vrlo angažirana, učeći dijete potrebne molitve preko tjedna i govoreći o Isusu i Mariji. Zadnja dva mjeseca govorite o Presvetoj Hostiji svaki tjedan. Ispitujte ih o ispovijedi i provjerite razumiju li čitavi proces. Razgovarajte o razlici između posvećene i neposvećene hostije nekoliko tjedana prije nego prime sakrament. Vaš muž vas isto treba podržavati i proći gradivo s djetetom, ali majka je obično više uključena u obrazovanje u ranom djetinjstvu.
Prva četiri razreda: od osam do dvanaest godina
Do vremena kada vaše dijete dostigne treći razred, oko osme godine, vaša uloga majke je usmjeravati i nadopunjavati ono što vaše dijete uči kroz knjige, lekcije i projekte.
Većina obitelji treba koristiti pravu školu u toj dobi umjesto školovanja kod kuće, ali majčino školovanje kod kuće još uvijek će biti efikasno dok god je majka dosljedna. To je posebno istinito za melankolične djevojke, ali djeca svih temperamenata mogu se tako školovati ako je okruženje dosljedno. Podrška muža je apsolutno potrebna. Bez njegove aktivne potpore ili barem pozitivnog odobravanje to neće uspjeti.
Lakše je djevojke školovati kod kuće – i ono je efikasnije. Dječaci, pogotovo oko petnaeste godine, trebaju muškog učitelja kao uzor i kao nalogodavca. Majčina uloga kao primarne učiteljice postaje manje efikasna kako dječaci odrastaju. P. Thomas Hughes pisao je o tradicionalnom jezuitskom obrazovanju i ulozi muškog učitelja. Njegovim riječima:
„To je zaista važan trenutak, kada muškarac postaje učitelj drugih. Oni su možda tek dječaci. Ali, bilo da su dječaci koji tek odrastaju ili mladići na prijelazu u muževnost, njihov učitelj mora biti učitelj muškaraca; čak i više malim dječacima nego muškarcu, utoliko što njegova kontrola nad mlađim učenicima mora biti potpunija.“[9]
Zašto je ta kontrola dječaka tako važna? Prema p. Hughesu, zato što mora “formirati čitavu ljudsku prirodu, koja je još savitljiva i poučljiva.”
Uloga majke za njezino dijete od osme do dvanaeste godine je da nastavi pomagati s čitanjem, pisanjem, matematikom i drugim predmetima, bilo da je ona primarna učiteljica ili dijete ima drugog učitelja. Majka mora biti prva kojoj će dijete dotrčati za pomoć oko zadaće. Majka također nastavlja imati aktivnu ulogu oko katehetske poduke. Vjeronauk se mora podučavati svake godine; on se ne smije samo ubaciti onih godina kada je prva Sveta Pričest i Potvrda. On se može podučavati u obliku pitanja – odgovora (kao u katekizmu), priča iz Biblije, poduke o Misi i životima svetaca.
Majka treba ohrabriti i opomenuti svoju djecu između osme i dvanaeste godine u vezi sudjelovanja na Misi. Ona treba redovito komunicirati sa svojim mužem u vezi primjernog ponašanja na Misi (propisnog klečanja), korištenja misala, molitva nakon Mise, drugih pobožnosti kod kuće i, naravno, ministriranja za dječake. Učiti kako ministrirati na Misi približava ih Bogu i Crkvi dok ih podučava kako da budu muškarci u isto vrijeme.
Stabilna kućna atmosfera u toj dobi je kritična. Pokušajte se ne seliti iz kuće u kuću u tom razdoblju. Oni trebaju kućnu stabilnost da mogu sagraditi temelje nepromjenjivih metafizičkih istina o kojima mogu ovisiti. Oni više uče iz primjera i od okruženja nego kad napamet uče iz knjiga - iako je i učenje iz knjiga važno!
Potvrda
I majka i otac trebaju pripremati dijete za Potvrdu. Majka je možda učinila najviše posla pripremajući dijete za prvu Svetu Pričest; sada bi otac trebao isto toliko posla odraditi kao majka ispitujući dijete potrebne molitve i gradivo za Potvrdu. Međutim, roditelji se trebaju oduprijeti napasti da odaberu svom djetetu kuma za Potvrdu. Neka dijete izabere svog vlastitog kuma; to gradi samopouzdanje i pomaže djetetu da nauči da je njegova katolička vjera njegova, a ne samo još jedan mrgodan posao u kojem sudjeluje samo da zadovolji roditelje. Katekizam Tridentskog sabora podučava da se potvrda ne smije odgađati do adolescencije[10]; ako tradicionalni biskup nije dostupan prije nego dijete navrši trinaest ili četrnaest godina, razmislite o putovanju autom ili avionom do nekog grada gdje vaše dijete može biti potvrđeno tradicionalnim obredom.
Kako se dijete razvija, ono postepeno primjećuje da je očev autoritet veći nego majčin. Djeca su malo manje motivirana time da usrećuju svoju majku nego kada su bila mlađa od deset godina. Pa opet taj prijelaz u adolescenciju budi u djetetu želje i dužnosti da ovladaju novim odgovornostima. To je posebno istinito za najstarijeg dječaka ili najstariju djevojčicu. To treba majka uravnotežiti. Vi želite ohrabriti osjećaj odgovornosti, ali ne želite pritom obeshrabriti dijete tako što ga previše opterećujete. Psiholog i autor Kevin Leman napisao je da najstarija djeca od koje se očekuje da budu “savršena” mogu voditi vrlo neuredne, letargične živote kao odrasli. “Aljkavi i loši studenti,” napisao je dr. Leman, “često su obeshrabreni perfekcionisti koji su odustali truditi se jer im je neuspjeh bio prebolan.“ [11]
Rana adolescencija: od trinaeste do petnaeste godine
Prirodne strasti divljaju u ovom stupnju razvoja. Majka mora biti uporna i smirena kada se suoči s bijesnim emocijama svog mladog tinejdžera. Sv. Toma Akvinski ocrtao je te razdražljive strasti prije 800 godina u Summi Theologici. Školski upravitelji možda ne poznaju tomistiku, ali sigurno su dobro upoznati s ljutnjom, drskošću, strahom, nadom i očajem (lista strasti sv. Tome) kada se bave mladim srednjoškolcima.
Dosljedna kućna atmosfera ostaje i dalje važna u ovom stupnju kao i kada je dijete bilo u osnovnoj školi. Čak i ako se morate seliti, roditeljski pristup uvijek mora biti isti i disciplinarne granice moraju biti postavljene (i pokušajte ih ne upisati u sekularnu bezbožnu javnu srednju školu).
Ovladavanje sobom
Tu treba spomenuti dvije važne činjenice. Mladi tinejdžer treba na nečemu raditi i treba postati dobar u tome: u nekom sportu, sviranju nekog glazbala ili se čak treba okušati u kulinarstvu. Dijete se treba pomučiti u nekim područjima godinama i postepeno postajati boljim dok time ne ovlada. Nogomet, truba, bejzbol, klarinet, klizanje ili pripremanje obroka od pet sljedova svi imaju važnu zajedničku crtu za mladog adolescenta: zahtijevaju konstantnu praksu, poduku od iskusne odrasle osobe, uče adolescenta samopouzdanju da preuzima odrasle odgovornosti. Ako se tome ne nauči, mlada odrasla osoba može postati emocionalno nestabilna.
Druga je da školovanje kod kuće u toj dobi nije baš efikasno. Majka ne može podučavati četrnaestogodišnjaka tako što sjedi uz njega, daje mu zadatke i onda ga ostavi na dvadeset minuta kao što je to radila kada je imao sedam godina. Mladi tinejdžer više automatski ne radi ono što njegova majka kaže. On sumnja u njezinu mudrost svojom nediscipliniranom inteligencijom i buni se protiv njezinog autoriteta svojim nekontroliranim emocijama.
Mladi adolescent treba muškog učitelja uz majku, ili u pravoj školi, ili kao tutora uz oca koji uzima vrlo aktivnu ulogu kao primarni učitelj. Većina očeva može pratiti domaće zadaće i provesti nešto vremena svake večeri podupirući majku.
Mlada adolescentica pak treba i muškog učitelja i žensku učiteljicu kao uzore u svom životu, kao dodatak roditeljima, tako da se ona nauči damskom ponašanju i kreposti koji su važni koncepti sami po sebi, ne samo zato što je mama tako rekla.
Tinejdžer se buni. On propituje. Cilj je kanalizirati to ispitivanje umjesto da ga se uguši. Ovih dana, on se može pitati o vladi, koncilijarnoj Crkvi, gradnji cesta, makroekonomiji i drugim neispitanim aspektima modernog života. Ali oni trebaju učiti od drugih odraslih uzora da je katolička vjera jedna i jedina istinita vjera koju nam je dao Sam Krist. Vjera nije puko ekscentrično pretpostavljanje djetetovih roditelja koje treba odbaciti u stranu ako dijete želi izraziti svoju vlastitu individualnost. To je, nažalost, prečesto zašto mladi odrasli prestanu ići na tradicionalnu latinsku Misu.
Milosrđe u podizanju djece
Sv. Ivan Bosco jednom je rekao da milosrđe mora pokretati sav rad s djecom. Njegova je metoda bila nagovoriti djecu da ona žele sama od sebe biti dobra. Kada vaš trinaestogodišnjak ili petnaestogodišnjak vidi da je disciplina za njegovo vlastito dobro i da je zapravo pravedna, on će puno bolje reagirati. Ali to zahtijeva puno strpljenja kod učitelja i roditelja. Molite se anđelu čuvaru vašeg djeteta da vas zagovara.
Don Bosco također je primijetio da “ako je kažnjavatelj milosrdan, onda on može biti koliko god želi čvrst“. Govorio je o poštovanju koje učitelj mora imati za svoje studente kao krštene katolike. Taj pristup je vidljivo drugačiji od ravnatelja tog vremena. On je zahtijevao posluh i stalno ohrabrivao djecu da se lijepo ponašaju, ali trpio je i njihovu prirodnu naprasitost. Posjetitelji su primjećivali njegovu osobnu strogost i pažljivost kod strogog rasporeda, ali i puno vike i trke izvan razreda.
Kasnija adolescencija: od šesnaeste do devetnaeste godine
Kada vaše dijete dostigne period od 16-19 godine, vaša majčinska uloga je donekle umanjena. Vi ga savjetujete kada tinejdžer donosi neku odluku, ali više ne trebate prati njegovo rublje. On je već to trebao naučiti. Majke s više tinejdžera skoro nikada ne trebaju prati suđe. Njezin posao je da provjeri je li sve kako treba u kuhinji i popravi ono što su tinejdžeri propustili (ili ih podsjetiti da to naprave), poput brisanja površina ili opranog suđa.
Vođenje kućanstva
Vaša uloga sada je upravljati kućanstvom. Vi ste sada više menadžer nego radnik. Tinejdžeri i oni malo mlađi sposobni su raditi i to je dobro za njih. Pola sata do 45 minuta kućanskih poslova dnevno nije nerazumno, čak i ako imaju domaće zadaće ili trening. Vaša majčinska uloga je podsjetiti tinejdžere na njihove dužnosti, pohvaliti ih i zahvaliti im za napravljeni posao i upozoriti ih na posljedice gubljenja privilegija ako zabušavaju kod svojih dužnosti. Tu kaznu obično bi trebao dati otac.
Apsolutne granice još uvijek postoje. To su pravila ponašanja i morala u vašoj obitelji koje dijete treba slušati bez obzira na dob. Dijete od četrnaest godina treba potpuno razumjeti da te moralne granice dolaze od Boga, a ne njegovih roditelja. Do šesnaeste dijete treba razumjeti da je on član svoje zajednice, svoje župe, vojujuće Crkve, kao i svoje vlastite obitelji. Ne preporučam školovanje kod kuće za tinejdžere osim ako ne postoji vrlo dobar razlog za to.
Tinejdžeri, bez obzira koliko kreposni, apsolutno nikada ne bi trebali imati priliku biti sami s mlađom sestrom, sestričnom ili nećakinjom. Nikada ne ostavljajte tinejdžera da sam čuva dijete osim ako nije dio neke takve grupe.
Uloga oca
Tinejdžeri trebaju oca i njemu odgovaraju. Do šesnaeste godine oni imaju puno manje poštovanja prema majčinom autoritetu i nisu motivirani da joj ugode. Odnos s majkom se mijenja; tinejdžeri na kraju razviju više poštovanja prema njoj kako odrastu. U međuvremenu tinejdžer treba graditi snažnu vezu sa svojim ocem sudjelujući s njim u nekim aktivnostima (poput učenja vožnje). Otac također mora podržati majku i ne smije tolerirati ikakvo nepoštivanje prema njoj. Njegovi pozitivni komentari o majci obitelji pomoći će održati snažnu vezu između djece tinejdžera i njihove majke.
Tinejdžerske dužnosti
Do vremena kada dijete ima 18 ili 19 godina, on ili ona trebaju znati kako voditi i održavati moderno kućanstvo: služiti se perilicom suđa i rublja, sušilicom, usisavačem, štednjakom i pećnicom, odčepiti zahod, promijeniti filtere na klima uređaju, pospremiti cijeli stan, provjeriti ulje na autu, pokositi travu, itd. U tome treba postepeno napredovati od toga da, na primjer, sa šest godina slaže ručnike do usisavanja s deset godina, do pranja suđa s trinaest itd. Nekoliko slomljenih tanjura kroz nekoliko godina vrijedi vaše majčinske brige, dok shvatite da je nekoliko tanjura (i novih rozih potkošulja zbog pranja rublja u boji s bijelim rubljem) žrtvovano u vašem pohodu da podignete samostalne, zrele dame i gospodu. Vaš pravi cilj je vratiti duše natrag Bogu, koji ih je privremeno povjerio vašoj majčinskoj brizi.
Zaključak
U formiranju dobro prilagođene djece da poznaju, ljube i služe Bogu, majka mora:
1. Pružiti stabilnu atmosferu punu ljubavi i brige.
2. Osigurati da su granice dosljedne i usklađene s crkvenim naukom.
3. Prepoznati da djeca imaju različite potrebe kako odrastaju. Mnoge majke su prepopustljive s mlađom djecom i prestroge s tinejdžerima.
4. Najvažnija stvar koju majka može učiniti za svoju djecu je da voli svoga muža. Sva briga i njega svijeta bit će upropaštene onaj dan kada objavi svoj razvod svojoj djeci.
Muževnost se može sažetu u jednu riječ: žrtva. Ženstvenost se može sažeti u drugu riječ: podčinjenost.[12] Kada se muškarac žrtvuje za svoju obitelj i kada se žena podčinjava svom mužu, iz toga proizlazi sklad i djeca tako imaju stabilno okruženje koje im treba.
________________________________________
Michael J. Rayes je cjeloživotni katolik, muž i otac sedmero djece. Njegovu novu knjigu o tome kako se djeca mogu naučiti ponašati na Misi objavit će Rafka Press.
________________________________________
Bilješke:
1 Papa Pio XI., Casti Connubii, 31. prosinac 1930., br. 120.
2 Rima Shore, Rethinking the Brain (New York: Families and Work Institute, 2003) str. 21.
3 Shore, Rethinking the Brain, str. 46.
4 Shore, Rethinking the Brain, str. 39.
5 Pio XI., Divini Illius Magistri, 31. prosinac 1929., str. 32.
6 Greg Toppo, “Čak i TV u pozadini može utjecati na dječju pažnju” (USA Todayonline: 15. srpanj 2008.) §.3.
7 Rudolph Allers, MD, Understanding Children and Preparing Them for Life (Fort Collins, CO: Roman Catholic Books) str. 11.
8 Pio XI., Divini Illius Magistri, Dec. 31, 1929, no.18.
9 Rev. Thomas Hughes, S.J., Loyola and the Educational System of the Jesuits(Ridgefield, CT: Roger A. McCaffrey Publishing) str.175-176.
10 McHugh & Callan, trans., The Catechism of the Council of Trent (Rockford, IL: TAN Books and Publishers, Inc., 1982, orig. publ. 1923) str.207-208.
11 Dr. Kevin Leman, The Birth Order Book (New York: Dell Publishing, 1985) str. 217.
12 Cf. Ephesians 5:24-25 & 33; also Rev. George A. Kelly, The Catholic Marriage Manual (New York: Random House, 1958) str. 21-25.
Izvor
Nema komentara:
Objavi komentar